- revitalizirani post od 25.7.2007.

- revitalizirani post od 17.7.2007.

- revitalizirani post od 23.7.2007.

- revitalizirani post od 26.7.2009.
Izišao sam uvečer u grad vidjeti hoću li naći neko društvo za provod i naletio na dvoje poznatih koji su sjedili s nekom nepoznatom ženskom u crnom koji su me pozvali da sjednem s njima. Ispostavilo se da je nepoznatoj prije šest mjeseci umro muž, te da je tom prilikom prvi put izašla iz kuće nakon toga. Zaključila je da zbog djece i zbog sebe i zbog toga što bi to pokojni želio treba prestati plakati i početi živjeti što normalnije, pa je pristala da je zajednički poznati izvedu van.

Trudila se koliko je mogla da pokojnog spominje što manje, ali ipak joj se povremeno oteo koji duboki uzdah, povremeno su joj oči zasuzile, povremeno je spomenula preminulog supruga i nakon što smo tri sata sjedili zajedno saznao sam mnogo o njemu.

Umro je u najboljim godinama, mlad, od neke bolesti koja je naglo iskrsnula i skršila ga u dva mjeseca. Kada sam čuo da je bio baletan, moram priznati da je prvo što sam pomislio bilo "Peder!", ali je udovica govorila o njemu kao o muškarčini kojemu nije bilo premca. Pored toga bio je izuzetno pažljiv suprug, brižan otac i rijetko dobar, uglađen i odgovoran čovjek. Toliko ga je hvalila da sam na trenutke pomišljao da je nemoguće da je postojalo takvo savršenstvo bez mane, te da ga u boli zbog gubitka idealizira, međutim su zajednički poznati, koji su i njega dobro poznavali, potvrđivali, a kako sam ih dobro znao kao razumne ljude koji dobro prosuđuju nije mi preostalo drugo nego da povjerujem. Pomišljao sam čak da potvrđuju iz sažaljenja i kurtoazije, no kada se udovica u jednom trenutku udaljila, uvjeravali su me da nije tako.

Sve zajedno i usprkos težini komemorativnih momenata dobro smo se proveli i kada su konobari proglasili fajrunt, udovica nas je pozvala da se premjestimo kod nje jer joj je bilo teško vratiti se u prazan stan, pogotovo nakon tako prijatno provedene večeri, tim više što su djeca otišla prespavati njezinim roditeljima i to bi bila prva večer da je sama u stanu. Stan je već svojim izgledom svakom pojedinošću potvrđivao udovičinu priču, no kada sam na komodi ugledao fotografiju pokojnika u srebrnom okviru zamalo su mi se noge posjekle i, kao što bi rekla moja majka, "maltene da me šlag trefio".

Odmah sam ga prepoznao.

U ranim dvadesetim upao sam u ono što bi se nazivalo "loše društvo". Bio je ondje tip kojega sam smatrao gorim od svih, apsolutni ništkoristi i zvijer u ljudskom obliku. Igramo belu, njegov partner, najbolji mu prijatelj, baci krivu kartu, a on ga isti tren opali preko stola šakom pravo posred lica da mu se nos rascvao, tresnuo stolicom na leđa i zveknuo glavom po podu, zamalo ga ubio, skočio oko stola i počeo ga daviti, morali smo ga četvorica skidati s njega. Idemo gradom, a on bez veze iznenada mlatne nekog čovjeka koji ga je krivo pogledao ili mu se nije svidio, te smo ga morali odvlačiti da ne cipelari jadnog čovjek. Muško, žensko, mlado, staro, sve mu je bilo svejedno. Uglavnom, maksimalno nisam volio biti s njim u društvu, a čim bi se približio na tri metra svi su bili napeti i spremni izmaknuti udarcu i uzvratiti.

Posljednji put sam ga vidio nekoliko godina prije nego ga je udovica srela i ako sam ikada i pomislio na njega, bilo je to s olakšanjem da ga više ne srećem, ni njega ni ikoga sličnog njemu. Nisu mi išli u glavu oni koji su prijateljevali s njim, pitao sam se da li je to bilo iz straha ili im je imponiralo kako on mlati sve naokolo. Bio sam uvjeren da nije bio normalan i da mora da je loše završio.

I takav čovjek postao baletan! Uzoran građanin i primjeran otac obitelji! Što se dogodilo s njim u međuvremenu da se toliko preobratio? Zatajio sam da ga znam od ranije, pogotovu što se moja priča ne bi slagala s udovičinom, pokušavao sam neupadljivim pitanjima dokučiti tajnu, ali uzalud. On je bio tako idealan od prvog trenutka kada ga je srela.

Da ga nije netko tako gadno prebio da se prepao za život i odlučio preokrenuti list? Možda ono ranije nije bio on pravi, već se tako ponašao iz tko zna kojeg razloga, pa je jedva dočekao da može postati kakav je zapravo? Da ga nije izliječio neki odličan psihoanalitičar i psihoterapeut? Ili je, upoznavši buduću suprugu, uvidio da mu ne valja sve do tada i odlučio se preobratiti? Možda je ona naprosto iz njega izvukla ono najbolje, dobro skriveno? Kako onakva zvijer nije završila u zatvoru i kako je iz nje uopće mogao postati normalan čovjek? Što bi o tom njegovom preobražaju rekli oni koji je isprebijao? Ili se on nije nimalo promijenio, ali je ona ista kakav je bio on, pa joj je upravo takav bio fantastičan, ali u društvu se spominje sve, nego samo ono za što zna da će naići na razumijevanje i prihvaćanje? Tu sam pomisao odbacio, jer se u tom slučaju zajednički poznati ne bi družili s njima.

Dok ovo pišem u blizini huči more, razdanjuje se i ne znam što bih više o tome rekao.

- revitalizirani post od 3.3.2008.
– Hrčeš! Probudi se! – tresla ga je voljena supruga. – Okreni se na stranu!

Miha Mijoč se okrenuo na stranu i prestao hrkati i prije nego se probudio, a kad se razbudio, ona je već ponovo spavala. Ležao je u mraku slušajući kako ona duboko, smireno, ujednačeno diše i po tko zna koji put zaokupila ga je jedna od nerješivih enigmi prirode i društva: kako se ona probudi kada on zahrče, a ujutro je ne mogu privesti svijesti ni budilica, ni telefon, ni dozivanje ni drmusanje? Obavezno zaspe pred uključenim televizorom, i to joj nimalo ne smeta. To se čini nelogičnim, ali – budući da se ipak zbiva – zacijelo postoji neka dublja logika koja mu izmiče.

Ležao je u mraku, i upravo je pomislio da će ponovo utonuti u san kada se iz predsoblja začuje: KLIK! Šššššššš…. Pup-puf-puf! Tuk! Tuk! Tuk! Buč-buč-buč…. Odmah mu je bilo jasno što je posrijedi. Svijet tišine!

KLIK! je označio da je u akvariju za kućne ribice termostat uključio grijač. Puf-puf-puf - išla je pumpa za zrak. Tuk! Tuk! Tuk! - tukla je najveća ribetina o staklo unutar kojeg je plivala. Puč-buč-buč-puč…. klokotali su mjehurići zraka uzdižući se prema površini. Ššššššš…. – bilo je nešto u akvariju, možda grijač vode, možda nešto što se također može pripisati crpki za zrak, nešto nedefinirano… Ona je sve to zvala Svijet tišine.

Njemu se sviđao taj naziv još od istoimenog dokumentarnog filma Jacquesa Cousteaua koji je gledao u djetinjstvu, a i zbog toga jer je izuzetno cijenio tišinu. Zbog toga se naposljetku financijski napregnuo do krajnjih granica i kupio kuću u rezidencijalnoj četvrti grada, u najtišem dijelu u kojemu se preko noći zaista ništa nije čulo osim provlačenja vjetra kroz lišće i poneko glasanje neke noćne ptice, a kada su se zatvorili prozori niti to. Ne samo da je kuća koštala preko pola milijuna eura, nego ju je dvije godine tražio. Toliko je cijenio tišinu da ni stari pradjedovski zidni sat koji je dao restaurirati, kada je čuo kako njegovo tiktakanje odjekuje kućom, više nikada nije navio.

Dok su razgovarali kako će urediti novu kuću, ona je više od svega željela jedno – akvarij. Veliki, bogat akvarij, s mnoštvom riba, biljkama, na mjestu odakle će se moći vidjeti iz cijeloga stana. Kako je već otklonio želju da nabave mačku, papigu i ptice u kavezu, protiv akvarija nije mogao naći argumenta kad je on već donio u brak psa kao miraz, ali je zato unaprijed izjavio da on s akvarijem neće imati nikakva posla. Dobro, žena je obećala da će se ona brinuti o ribama.

Nabavila je veliki akvarij, natočila vodu, zasadila bilje, a zatim iz dana u dan donosila ribe. Bile su to male ribice, ne veće od dva-tri centimetra, raznih oblika i boja. Neke su ugibale, a supruga ih nadomještala drugima, sve dok nije naučila kako održavati ekosustav poput akvarija, te se sastav stanovnika ustalio.

Tek nakon nekoliko mjeseci uočili su da jedna od ribica polako, ali postojano raste. Konzultirajući stručnu literaturu otkrili su da Silver shark, Balantiocheilos melanopterus, premda su ga u prodavaonici kućnih ljubimaca preporučili po svakom pitanju, može narasti do 45 centimetara i riba je očigledno nakanila da to i ostvari. Nakon godinu dana imala je već više od pedlja i bila sve bliže kriterijima pristojnog obroka u ribljem restoranu. Naravno, u akvariju se počela osjećati skučeno i počela je provoditi dane i noći priljubljena uz staklo buljeći van, te neumorno udarajući u zid svog zatvora, a kako je porasla, bogme se i čulo: tuk! Tuk! Tuk! Tuk! U savršenoj noćnoj tišini resko su odjekivali i ostali zvukovi. Svako malo oglašava se termostat grijača KLIK! Zatim ono Šššššššš…, pa Pup-puf-puf! Tuk! Tuk! Tuk! Buč-puč-buč-puč…. Nije to preglasno, ali za nekoga tko leži pokušavajući zaspati savršeno je razgovijetno, dapače, iritirajuće, jer se ne zna kada će KLIK!, kada Tuk! Tuk! Tuk!, kada Šššššššš…..

– Platio sam pola milijuna eura da živim u tišini i napokon se mogu naspavati! – ogorčeno se znojio hladnim znojem Miha Mijoč. – Zadužio se do kraja života da sada ne mogu zaspati od tih zvukova!

Da je barem akvarij bio negdje u najdaljem uglu stana da ga ne čuje, ali ne! Supruga je inzistirala da bude ondje gdje će joj pasti prvi pogled ujutro i posljednji navečer, gdje će ga vidjeti svaki put kad ide iz sobe u sobu, da svaki gost koji navrati prvo njega spazi. Otkako su se preselili u novu kuću, nebrojeno su se puta posvađali. Što to on glumi kraljevnu na zrnu graška?! Svatko bi se smijao da čuje što mu smeta – buči mu akvarij!

Miha Mijoč je ležao u mraku, zvukovi iz predsoblja nisu mu dali zaspati. Vrata spavaće sobe nije se usudio zatvoriti da ih priguši jer je i to na neki čaroban način budilo suprugu koja je tvrdila da je sa zatvorenim vratima zagušljivo. Osluškivao je – Tuk! Tuk! Tuk! – ribu koja je mahnitala želeći se dokopati tko zna kakvih prostranstva i osjećao da su oboje u istom životnom položaju, osim što ona u akvariju raste, a on se u braku smanjuje.

- revitalizirani post od 21.7.2009.
– Probudi se! – trknula ga je laktom u rebra njegova voljena.

– A… a… a…! – zakrkljao je Miha Mijoč ne znajući tko je, što je, gdje je i zašto je.

– Okreni se na stranu! – povikala je i počela ga gurati.

– Što? Što? – prisjetio se je tko je, gdje je, ali mu još nije bilo jasno što se događa.

– Hrčeš!

Poslušno se okrenuo i zaspao u narednih deset sekundi. No kada se sve to treći puta ponovilo, digao se i premjestio na prazni kauč u najdaljem uglu najudaljenije sobe u stanu.

– Sreća - pomislio je – … da nismo u jednosobnom stanu.

(Zaista, kako takav problem rješavaju oni koji žive u jednosobnim stanovima ili garsonjerama?)

No, razbudio se. Nije hrkao, samo je žmirio pokušavajući zaspati. Uzalud. Ako je već njegovo hrkanje budi i ne može uz njega zaspati, što ona nije otišla u drugu sobu nego je bubetala po njemu dok se nije premjestio? Kako je ujutro ne može ništa probuditi, zvone razni alarmi po pola sata, razbude sve po kući prije nego se ona osvijesti, a po noći joj je neizdrživo hrkanje koje je prema alarmima kao jedva čujna sevdalinka?

U neko doba začuo je korake po stanu. Prepoznao ih je. To se stari pas izvukao iz ležaja ispod stepenica i lagano dogegao. Nije smio u spavaću sobu, ali mu je bilo dozvoljeno ulaziti u onu u kojoj se Miha smjestio, pa se teško spustio tik uz kauč zadovoljno uzdahnuvši. I Miha je bio zadovoljan što nije sam.

Nekoliko minuta nakon toga čuo ga je - hrče! I to kako hrče! Kao da morž ispuhuje! Ali to roktanje bilo mu je drago. Ionako ga je stisnulo oko srca svaki put kad je pomislio da neće dugo ostati s njima, a ovako je svaki hrk oglašavao da je još ovdje, uz njega, prisutan, i spava zadovoljan zbog toga. Njegovo hrkanje govorilo mu je da su još zajedno, da je sve u redu, opuštalo ga i uspavljivalo kao najumilnija uspavanka.

- revitalizirani post od 29.7.2010.


Na samom početku devedesetih naslijedio sam dva dvosobna stana, ne računajući veliki u kojem sam stanovao. Zahvaljujući tome nisam krepao od gladi kada sam devedeset i prve ostao bez posla i svih uobičajenih primanja. Oba stana sam iznajmio nekim studenticama, a u moj su se uz mene uselile neke glumice koje su plaćale sve režijske troškove i nakon kojih je gotovo svakodnevno preostalo i nešto za pojesti. To me je spasilo da ne krepam od gladi i prilično pristojno preživim. Dane sam provodio uglavnom u kafićima „Mooney“ i „Velvet“ u Dežmanovom prolazu koje sam koristio kao dnevne, radne i primaće sobe i ne mogu se požaliti da je to bilo loše razdoblje života.

Svi poznati i oni koji su me zatrebali znali su gdje me mogu naći i pored toga što sam ondje pročitao sve novine, a da ih nisam trebao kupiti, od ujutro do navečer za mojim su se stolom samo smjenjivali razni likovi. Što je ostatak stalnih gostiju, mlađarija za šankom, mislio o meni saznao sam jednom prilikom kada me je došla naći jedna prijateljica, a mene nije bilo.

Prijateljica mi je vrlo zgodna mlada žena. Ode ona u „Mooney“ i kako je sjela tako se nekih tri uobičajenih zgubidana prikrpilo. Raspituju se što ju je ondje navelo. Kaže ona da je došla mene naći. Koga? Koga? – pitaju. Onog bradonju s naočalima koji obično ovdje sjedi s velikim crnim psom.

- A! Makroa! – spoje frajeri.
- Budibogsnami! – kaže moja prijateljica. – Kakvog makroa?

- A što bi bio drugo?! Ništa ne radi, po cijele dane sjedi ovdje, uvijek ima novaca, stalno oko njega sjedi nekoliko mladih ljepotica, samo se smjenjuju, još mu neke i daju novce, vidjeli smo... – mislili su na moje podstanake koje su obično dolazile u kafić isplatiti mi najamninu.

Ode moja prijateljica u „Velevet“ i sjedne, a odmah je okruže tri od onih koji se samo izmjenjuju za šankom. Pitaju koje ju je dobro nanijelo. Kaže ona da me je došla potražiti. Koga? Koga? – pitaju frajeri. Onog bradonju s naočalima koji svakodnevno navrača s velikim crnim psom, čudo da nije ovdje.

- A! Režisera pornofilmova! – odmah su znali na koga misli.
- Kakav sad režiser pornofilmova? – smije se moja prijateljica.

Je, je, objašnjavaju najozbilnije frajer, oni su o tome raspravljali i zaključili da ne mogu biti ništa drugo. Imam vremena na pretek, samo čitam novine, oko mene je uvijek nekoliko zgodnih djevojaka, prepoznali su i neke glumice, ne bi se takve cure rojile oko mene bez veze, pa stalno preko stola dodajemo neke novce... Da se ne vidi da sam intelektualac pomislili bi da sam nekakav makro, organizator mreže call-girli ili štogod slično. Eto, takav me je glas bio.

Na ista mjesta je u to doba redovno zalazio i neki lik koji je izgledao kao moja desetak godina starija verzija. Odmah se vidjelo – neki umjetnik! Ležerno obućen od glave do pete u isprani jeans, po opisu se razlikovao od mene samo po tome što sam ja tada bio visok i vitak, a on od trbuščića nije mogao zakopčati prsluk s mnogo džepova. Ta pojedinost po kojoj smo se razlikovali činila je da u poredbi izgledamo otprilike kao jablan i vrtni patuljak. On je bio silno impresioniran famom koja je o meni kružila i silno je navro da se družimo.

Vrebao je rijetke prilike kada sam sjedio sam, pa se odmah bacao za moj stol i započinjao intelektualne diskusije. Činilo mi se da mu je zadnja namjera da se toliko zbližimo da ga zovem u društvo i kada mi dođu prijateljice, podstanarke i glumice, pa sam se držao prilično rezervirano kako bih ih toga poštedio. Što sam ja bio rezerviraniji, to je on više nasrtao. Neprekidno me je pozivao da svratimo u njegov atelje. Nije daleko, ni minutu pješke. Kad ću svratiti? Zašto već nisam svratio? Neka svratim kad hoću. Evo, recimo, sutra. Ili odmah, da odmah odemo zajedno onamo. Popeo mi se već na glavu s tim svojim ateljeem. Neprekidno je spominjao kako je on umjetnik, kao – mi, kolege umjetnici, on je fotograf, umjetnički fotograf... Kako sam ja poznavao otprilike sve iole vrijedne fotografe u Zagrebu, a za njega nikada nisam čuo, morao sam jednom upitati:

- Kakav si mi ti fotograf? Gdje radiš?
- U industriji namještaja.
- Umjetnički fotograf u industriji namještaja?! – za tako nešto ranije nisam ni čuo.
- Da. I grafički dizajner!

Ispostavilo se da on radi one natpise po izlozima prodavaonica namještaja JESENJE SNIŽENJE, POPUST 30%, PRODAJA NA OTPLATU i slično, a povremeno i fotografira poneku stolicu ili regal za neki katalog. Nije mi to zvučalo kao neki zanimljiv posao, ali nikako ga se nisam mogao otarasiti, pa sam naposljetku – da ga se riješim – ipak krenuo u njegov brlog.

Mjesto je zaista bilo nedaleko, u centru grada. Na gornjim katovima bila je uprava, a u njegov atelje se ulazilo sa stražnje strane zgrade kroz poseban ulaz. Zapanjio sam se čim sam prešao prag. Hodnik, mala kuhinja, kupaonica, ured, tamna komora, prostrani studio – vrhunski prostor! Još više sam se zgranuo kada sam vidio gomilu prvoklasne fotografske opreme koja je ležala razbacana naokolo. „Leice“, „Nikoni“, „Rolleflexi“ i „Hassebladi“, sve najbolje, najnovije i najskuplje, gomila leća i studijska rasvjeta. Industrija namještaja po svemu sudeći nije oskudijevala novcem, a on ih je uspio uvjeriti da mu je sve to potrebno za izradu natpisa poput POSJETITE NAS NA JESENSKOM VELESAJMU. Svaka čast, majstore!

- Ali to, naravno, nije sve što radim... – povjerio mi se zadovoljan dojmom koji je na mene ostavio već prvi pogled. – Pripremio sam ti još nešto što moraš vidjeti! Zbog toga sam te i zvao!

Odveo me u ured i posjeo u fotelju ispred tv-prijemnika. Izvadio je VHS vrpcu od 240 minuta, utaknuo je u rekorder i pustio.

Na ekranu se pojavio njegov studio. Ispred praznog zida stajala je djevojka u bikiniju. Njena poza bila je kao da stoji pred streljačkim vodom: ravno, ruke opuštene, bezizražajan izraz lica. U kadar je unišao i on, fotograf. Obilazio je oko nje i škljocao s fotaparatom iz ruke. Onda joj je spustio jednu naramenicu, kliknuo nekoliko puta, pa spustio i drugu. Neprestano škljocajući zašao joj je iza leđa i otkopčao grudnjak. Njezin izraz lica nije se ni najmanje promijenio. Rez. Ona naslonjena rukama na stol, on joj prilazi straga, spušta gaćice, a ona ni da mrdne obrvom. On raskopča hlače, spusti ih i zabije se u nju. Prihvati je rukama za struk i navlači prema sebi, drmusa je i gnječi, a njezino lice je jednako bezizražajno sve vrijeme kao da nije prisutna. Scena je izmontirana tako da ne traje ni pet minuta.

Zatim nova scena, nova djevojka: stoji pred zidom u bikiniju kao omamljena. On obilazi oko nje i fotografira je. Video-kamera je očigledno ostavljena u nekom uglu i neprekidno snima. On skida djevojci grudnjak, ona ni da pisne. Odvodi je do stola, namjesti da leži na njemu, podiže joj noge u zrak. Fotografira je sa svih strana, a zatim prilazi i svlači joj i donji dio bikinija. Raskopčava traperice, utakne se u nju i počinje pumpati guzicom…

- A! Što kažeš?
- Vrlo dobro! – pohvalim ga vidjevši da očekuje pohvalu kao psić koji je donio bačeni štap.

Pred zidom stoji treća djevojka u bikiniju pogleda uprta pred sebe, u prazno. Fotograf je obilazi i škljoca. Skine gornji dio badekostima, malo rukom protrese njezine grudi kao da ih namještava, ona se ni ne pomakne. Nakon minutu je odvodi do stola, bez riječi je savine tako da se ona osloni na stol laktovima, spušta joj gaćice i zabija se na nju. On se trese, pramenovi kose mu poskakuju, ona ni da pusti glaska. Gotovo.

Četvrta djevojka – ista šema. Počinje s fotografiranjem, završava s jebačinom. Kad se pojavila i peta, zapitao sam:

- Pa koliko toga ima?
- Još dvije vrpce! Više ti nisam stigao pripremiti…

Dok sam zapanjeno pokušavao izračunati: 240 minuta podijeljeno s 5 minuta jednako oko 50 cura na jednoj vrpci, puta tri vrpce je 150 cura, a ima još…, on je izvinjavajući se objašnjavao:

- Malo sam ti skratio. Nema smisla da ti pokazujem cijele snimke, trajalo bi danima.

- Naravno, naravno… - razgovarao sam s njim, dok su mi misli tekle sasvim drugim tokom. Dok su se djevojke samo smjenjivale, nisam se mogao odlučiti čemu se više čuditi – gdje ih tolike nađe ili kako se one drže? Da ne troši fondove poduzeća za plaćanje modela? Nisu bile naročite ljepotice, ali ni gabori, sasvim svakodnevne djevojke koje nisu djelovale kao profesionalke bilo koje vrste. Uostalom, VHS tada još nije postojao više od nekoliko godina, dakle, to je rezultat svega nekoliko posljednjih, a ne cjeloživotni uspjeh… I sve bez ijedne riječi! Što li im je prethodno nabajao, čemu su se one nadale kad su mu se tako prepustile? Jesu li vjerovale da je to početak nekakve karijere, da će završiti kao zvijezde, da to tako normalno ide kad se krene putom do slave? Zar su vjerovale da ih fotograf industrije namještaja može igdje lansirati, osim na kauč? Meso, meso i meso! Padalo mi je na pamet da tako lakovjerne ni nisu za drugo nego za nataknut na kurac.

- No, no…? – zanimalo ga je što mislim.
- Tvoja će se udovica jednoga dana jako iznenaditi dok bude prekapala po tvojoj zaostavštini.
- He, he – zadovoljno se smijuljio na tu pomisao.

Kad smo nakon sat vremena stigli do scene u kojoj dvije gole djevojke kleče, a on ide od jedne do druge kao bumbar od cvijeta do cvijeta i naizmjenično im uvaljuje spolovilo u usta, više nisam mogao izdržati

- Oprosti, moram ići. Nisam se planirao ni ovoliko zadržati.
- Dođi drugi put pregledati ostatak!
- Svakako…

Izišao sam na ulicu sav smušen. Ulicama je prolazio uobičajeni svijet, među prolaznicima i mnogo djevojaka i mladih žena više ili manje privlačnih, kao obično. Gledao sam ih i pitao se – koliko njih bi pristalo svratiti fotografu na „snimanje“? Morao sam mu priznati – malo tko je potucao toliko ženskadije kao on. Znam nekolicinu profesionalnih animiranih fotografa koji decenijama rade modne i pin-up fotografije, ali nitko od njih ne može se s njim ni usporediti. To je poseban talent. Kada bih ja krenuo naći samo jednu tako lakovjernu tuku – tražio bih mjesecima, a on – stotine! Mora da ima posebnu antenu za njih ili je na njemu nešto što upravo takve privlači.

Bilo mi je jasno zašto je navro da ga posjetim. Mene je nezasluženo bio glas koji je on u potpunosti zaslužio, ali se nije smio hvaliti naokolo, pa mu je bilo stalo da barem ja znam tko je od nas dvojice pravi veliki jebac. I zaista, nakon tog posjeta više me nije gnjavio da dođem ponovo niti se gurao u moje društvo. Bilo mu je dovoljno da stoji uz šank, ispija svoje kriglu piva i zna da znam za njegovo pravo veliko životno djelo.

- revitalizirani post od 11.7.2009.


Razveo sam se s prvom suprugom, koliko je to god moguće, prijateljski. Nakon što smo se odlučili na taj korak više nije bilo svađanja ili natezanja oko podjele zajedničke imovine. Pas je ostao sa mnom.

Pet godina kasnije pas i ja živjeli smo u jednosobnom stanu od 32 kvadrata u Zapruđu. Jednog popodneva preturajući po ladicama naišao sam na magnetofonsku kazetu na kojoj je bilo snimljeno kako moja bivša na nekom tulumu svira gitaru i pjeva. Znala je mnogo pjesama, mogla je bez prestanka pjevati satima da se ne ponovi. Dobro je svirala, a glas joj je zvučao otprilike između Melanie i Joan Baez, pa je njihove repertoare znala gotovo u cijelosti. Usput rečeno, čak je bila i nalik na te dvije pjevačice, malo na jednu, malo na drugu.

Ugurao sam kazetu u magnetofon, pustio, i njezin glas je preplavio mali stan. Pas je spavao u uglu sobe. Iznenada je otvorio oči potpuno razbuđen. Polako je podigao glavu s poda. Zatim je lagano ustao i s noge na nogu premjestio se na sredinu prostorije, te sjeo točno na mjesto jednako udaljeno od oba zvučnika gdje je zvuk bio najkvalitetniji. Sjedio je kao da mu se neki teški teret navalio na pleća i očigledno pozorno slušao.

Nakon nekoliko pjesama čuo sam da potiho cvili kroz stisnute zube. Cvilež je postajao sve jači. Napokon je pas zabacio glavu i zatulio prema plafonu, tiho, da ne nadjača pjevanje, ali bolno i razdiruće. Čuo ju je, prepoznao, a znao je da nije s nama.

Nisam imao snage isključiti magnetofon, a neprekidno pseće zavijanje me kidalo više nego ijedan trenutak dok smo se supruga i ja rastajali. Imao sam osjećaj da je glas gospodarice bio prejaki podražaj da bi mogao suspregnuti ono što mi je neprekidno tajio – da mu nedostaje, pa je odjednom sve provalilo iz njega. Na kraju je magnetofon škljocnuo u pola pjesme i zavladala je grobna tišina.

Pas se samo sručio na isto mjesto na kojem je sjedio kao da su mu popustili svi mišići, uzdahnuo duboko, ljudski, i zašutio.

Samo mi je jedna misao u tom trenutku olakšavala disanje – sreća da nismo imali djece!

- revitalizirani post od 14.7.2009.
Ne znam jesam li vam već ispričao kad je prije dvadesetak godina u muzeju na Jezuitskom trgu bila izložba vrijednih umjetnina iz riznice zagrebačke katedrale, a ja doveo u posjetu kinesku delegaciju? Delegaciju je predvodio osobno kineski ministar kulture, koji je vjerojatno godišnje raspolagao fondom kojim bi nekoliko puta mogao kupiti Hrvatsku, a da mnogo ne osjeti. U pratnji mu je bilo nekoliko kineskih Krleža i Meštrovića, za koje mi – naravno – ranije nismo ni čuli, a kasnije smo zaboravili, ali smo bili svjesni da primamo kulturnu delegaciju najvišeg nivoa. Kada sam javio muzeju da dolazimo, dodijelili su nam – da nas provede kroz izložbu – Darka Glavana.

Dočekao nas je u odijelu s kravatom, dotjeran kao da je upravo izišao iz kutije. Vodio nas je od izloška do izloška i pri svakome je imao nešto zanimljivo reći, a sve vrlo stručno. Dok je prevoditelj prevodio njegova izlaganja na kineski, koristio je priliku da mi došaptava kako je cijela izložba skalupljena u posljednji čas, kako su iskrsavali problemi da je malo tko vjerovao da će je uspjeti otvoriti i slično.

Kinezi su sa zanimanjem obilazili oko svakog eksponata, no najviše su se uzbudili kada su došli do jednog svečanog plašta za služenje misa od kojega se nisu mogli odvojiti. Uzbuđeno su živkali oko njega, fotografirali ga, te zasipali Glavana dodatnim pitanjima. Plašt je bio potpuno crn, obrubljen zlatom i sa zlatnim ornamentima. Eksponat nije bio samo nevjerojatno star, neuobičajenog izgleda i nedvojbeno vrijedan, te umjetnički i kulturološki značajan, već su ornamenti na njemu nedvojbeno prikazivali kineske ideograme. Nažalost, na jednom uglu plašt je bio malo oštećen, ali je stručno restauriran.

Za Kineze je plašt bio očigledan dokaz da su između Kine i Zagreba postojali neki dodiri ili čak veze već i prije Marca Pola, nezaobilazna činjenica zbog koje treba revidirati prihvaćenu povijest, krenuti u daljnja istraživanja u tom smjeru i otkriti tko zna što. Jedva smo ih odvukli od staklene vitrine u kojoj je bio izložen da bismo stigli ispuniti zahtjeve ranije zakazanog rasporeda.

Prolazeći pored mene, Darko – najtrampljastija i najnespretnija osoba na svijetu, sa staklima na naočalama kao dna pivskih boca – došapne mi pokazujući rukom na crno-zlatni plašt:

– A tu krpu sam ja pokrpal!

- revitalizirani post od 3.7.2011.


Dugo mi je trebalo da shvatim – sve se u životu događa samo jednom.

Bilo je takvih stvari za koje mi je bilo jasno da su se dogodile samo jednom. Dođem u neki grad, neko mjesto, neki restoran, oduševim se i kažem sam sebi: ovdje ću se sigurno vratiti, ovdje ću dolaziti često ili čak „ovdje ću dolaziti svaki dan!“, a onda se nekako dogodi da prođu godine dok ponovo navratim, ili se ne vratim nikada, ili drugi dan zatvore restoran i jasno mi je da od učestalog navraćanja neće biti ništa. Ili sretnem neke ljude, sjajno se provedemo, svi želimo da se ubuduće često nalazimo, dogovorimo se da će tako biti, ali ne već sljedećeg vikenda jer imamo nekog posla, pa vikend nakon toga ponovo odgodimo viđenje, pa se opet nešto dogodi da se ne možemo vidjeti, pa se neko vrijeme često nazivamo i pokušavamo dogovoriti kad bi se vidjeli, pa se čujemo sve rjeđe, prođe i dvije godine da se ne uspijemo uskladiti, a onda umre upravo onaj bez kojega se nema smisla naći i najbolje namjere zauvijek propadnu. U takvim slučajevima je sve jasno: dogodilo se jednom i neće nikada više, ali zapravo je sa svime tako, čak i s onim za što se na prvi pogled ne bi reklo.

Kad sam otkrio Amsterdam zarekao sam se da ću se u njega svake godine barem jednom vratiti, i deset godina za redom mi je to uspjevalo, ali samo jednom sam došao s jednim drugarom, samo jednom s jednom djevojkom, samo jednom sam stigao autostopom s jednom srdačnom njemačkom familijom, samo jednom odsjeo u jednom preslatkom porodičnom pansionu, samo jednom upoznao neke sjajne Portugalce i proveo vrijeme s njima, samo jednom bio s pokojnim ujakom, a već me ondje nije bilo više od dvadeset i pet godina i ne vjerujem da ću ikada više svratiti.

Samo jednom se ide u osmi razred, samo jednom ga se može ponavljati i samo jednom ga se može ponavljati drugi put. Samo jednom se maturira, samo jednom je ljetni odmor između gimnazije i fakulteta, samo jednom se prođe na svakom ispitu, samo jednom je bila Univerzijada, samo jednom se okupljalo između Blata, Zvečke i Malog Kavkaza, samo jednom je Paul McCarthny svirao u Zagrebu, samo jednom se raspala Jugoslavija... Kanfleca sam sreo mnogo puta, mnogo puta sam ga vidio na motoru, ali samo jednom sam ga vidio na motoru na početku Frankopanske s plavom kapicom na glavi i fotografirao, Cezar je samo jednom prešao Rubikon (iako je naknadno vjerojatno višekratno prešao simo-tamo), samo jednom je kocka bačena. Sve što se dogodi prvi put dogodi se samo jednom, a ima toga što traje danima, mjesecima i godinama, ali sve to samo jedanput.

Čak i ono što izgleda kao da se stalno ponavlja i neprekidno traje zapravo se događa samo jednom. Samo jednom smo dočekali 1999 i samo jednom 2001 godinu. Samo jednom je treći srpanj dvije tisuće i jedanaeste. Najbolje ljubavnice s kojima smo se našli stotinama puta ne mogu promijeniti da se dvadeset i sedmi put nađemo samo jednom, a sto i pedeseti put također samo jednom. Svaki dan je samo jednom i nemojte da vas zavara što ima sličnih dana.

Ono što kažu da se povijesna zbivanja mogu ponoviti tri puta, drugi puta kao farsa, a treći put kao tragedija, ne treba se dogoditi, a ako se dogodi onda je prvi put to što je već bilo, drugi put je farsa, a treći put tragedija, što nikako nije isto i svaki put se zapravo nešto jedinstveno događa.

Samo jednom pišem ovaj tekst, mogu ga pisati u više navrata, ali ne dva puta. Čak i ako ga krenem pisati uzastono u više verzija, svako od tih pisanja bilo bi jedinstveno. Upravo sada i upravo ovdje događaju je neprestalno iznova samo jedanput.

Na kraju, sve u svemu, živi se samo jednom. Čak da postoji reinkarnacija, živjeti kao slon ili kao gusjenica nikako nije isto.

S tim na umu u svakom razdoblju života, svakog dana, svakog sata, valja nastojati da se iz te jedinstvene prilike izvuče najbolje i najviše moguće. Napravimo nešto dobro, naučimo nešto korisno, zaista se zabavimo, zaspimo zadovoljni i ispunjeni. Carpe diem, ne propusti dan.

- revitalizirani post od 4.7.2008.
Između jedanaest i tri morao sam raznim poslovima hodati po gradu. Reći da je bilo vruće bilo bi nedovoljno. Bilo je nepodnošljivo vruće. Glavinjao sam na rubu kolapsa po užarenom beton koji je isijavao jaru, pržilo je od zidova kuća pored kojih sam se vukao, na dnu klanca između kuća zrak se nije mogao disati. Ništa čudno da novine svakodnevno izvještavaju koliko je žrtava toplinskog udara prethodnog dana Hitna pomoć pokupila po ulicama.

Koliko god bilo strašno i teško podnošljivo, dovoljno mi je da se prisjetim zime i kažem sam sebi: neka, neka… Mrzim zimu. Jedini zimski sport koji priznajem je sjedenje uz toplu peć i gledanje snijega kroz prozor. Priznajem da je lijep pogled da neki i inače lijep krajolik pokriven prvim, čistim snijegom. Ali koliko to traje? Snijeg koji mi danas znamo uglavnom je prljavi gradski snijeg ili gadljiva bljuzga.

Kad je zima, onda je zima, od jutra do navečer, iz dana u dan, mjesec dana, tri mjeseca, šest mjeseci. Ljeti, koliko god bilo preko dana nepodnošljivo, večeri su ugodne, a noći prekrasne. Možeš spavati gol pored otvorenog prozora. Barem dok spavaš, živiš kao čovjek.

Mrzim zimu i zimi imam na sebi šest slojeva odjeće, a iz kuće izlazim kao astronaut u skafanderu. Mrzim i to. Ta odjeća me sputava, teška je, mora je se neprekidno nositi na sebi. Ljeti hodamo u majicama, jedva i osjetimo da su na nama.

Kad bi mogao birati da je po danu ugodno, a noći da su hladne ili da je preko dana pakleno, a da su noći ugodne, odabrao bih ovo drugo. Noćni sam čovjek, vampir. Od sunca sam dobio alergiju. Sjećam se da je i nekoć sunce bilo vruće, ali ovo današnje sunce - to je kao da ti netko gasi čikove na koži. Što se mene tiče, dovoljno mi je ono sunca kada Sunce zađe za horizont i ono što se odbija od Mjeseca.

Oko ponoći često šećem oko Cmroka i uživam. Dan je bio grozan, sutra će biti još gori, ali neka. Ljeti ima perioda osvježenja i kiša, da svi živnu, ali zimi nema takvih zatopljenja da bi i na trenutak mogli zaboraviti da je ipak zima. To što se ljeti može ići na more, malo mi znači. Volim kupanje, ali kada se sjetim turističke histerije, prekrcanih plaža, kolona na autoputovima, traženja mjesta u restoranima i bahatih izbezumljenih turističkih radnika, ni do toga mi nije. Dočekat ću jesen jednako bijel kao sir kakav sam bio i na proljeće i već sada žalim što se neću moći prepustiti višemjesečnom zimskom snu. To bi bilo najbolje.

- revitalizirani post od 14.7.2010.



Knjiga koja se ovih dana pojavila na novinskim kioscima i košta manje od dvadeset kuna rijedak je izdavački biser: tekstovi Zorana Franičevića, vrhunske fotografije niza prvorazrednih fotografa, sjajna odgovarajuća dizajnerska obrada, odličan uvod Renata Baretića, te zapravo genijalan naslov - knjiga kakvu je legendarni urednik "Poleta" i najmlađi zastupnik u hrvatskom saboru svih vremena zaslužio.

Neću više o knjizi, nego prelazim na fotografiju objavljenu na str. 119.



Samo me nešto štrecnulo oko srca kada sam je vidio. Prepoznao sam mjesto gdje je uslikana, znam da sam ondje nebrojeno puta bio, ali se ne mogu sjetiti gdje je to bilo. Naočale na stolu - imao sam iste takve. Naočale odložene ispred sugovornika - i danas imam tu naviku. Bilježenje natuknica za vrijeme razgovora - kao da neki novinar radi intervju ili je to ono što i danas često radim. Pitam se - jesam li ja nevidljivi sugovornik? Čak i ako nisam, mogao bih biti ja. Mnogo puta smo Frane i ja upravo tako razgovarali i na fotografiji je jedan od prizora kojih se sjećam.

O čemu smo pričali - ne sjećam se ni jedne posebne izjave premda se sjećam o čemu smo uglavnom razgovarali, kao i tema nekoliko razgovora koji su po nečemu bili posebni.

Knjiga koja me obradovala ujedno me i žalosti - Frane je od mene posudio uvezani komplet "Poleta" (koji nikada nije vratio) kaneći napisati knjigu koju nikada nije napisao. Knjiga, ova druga knjiga, pojavila se tek kada je on već pokojan. Knjiga koju je toliko želio pojavila se tek kada on više nije bio smetnja da se pojavi. Dok je bio živ bez njega se nije moglo, a osloniti se na njega da će je napraviti bilo je iluzorno.

Kakvo je to prokletstvo da je potrebno umrijeti da bi se odnosi čovjeka sa svijetom uskladili?

U srpnju 2010. desničarski mislilac Neven Sesardić u jednom od subotnjih, revijalnih brojeva „Jutarnjeg lista“ vrlo glupim tekstom nastojao je argumentirati da desničari nisu glupi. Za početak je pokušao ustanoviti razliku između političke ljevice i desnice: „Većina nas barem na nekoj razini bez teškoća prepoznaje tu distinkciju, iako nije uvijek lako objasniti na posve egzaktan način kako to uspijevamo, i to s velikom dozom međusobnog slaganja....“

Bio je to loš početak jer upravo po istoj metodologiji puke očiglednosti svako pametan vidi i zna da su desničari glupi, bez obzira koliki im kvocijent inteligencije, naobrazba ili koliko su uspješni u životu. Na to ukazuje već i nadnaslov članka „ZAŠTO SU DESNIČARI GLUPI“ u kojem se ne pita jesu li ili nisu, već zašto su. Da li su desničari zato što su glupi ili su zaglupljeni time što su desničari ili nešto treće? (Naravno, to ne znači da nema i glupih ljevičara. „Ljevičar“ i „pametan“ nisu sinonimi, ali „desničar“ i „glupan“ gotovo pa jesu.) Da bi pametan čovjek bio desničar nužno je da bude beskarakteran i moralno truo, pa desničarima iznimke po pameti nikako ne služe na čast.

Pet godina kasnije sin mi je dorastao do mlađeg punoljetnika, počeo zalaziti na moj blog, pa moram dodati nekoliko rečenica onome što sam tada napisao da bih mladcu pojasnio.

Sine moj, suvremeni čovjek se bitno ne razlikuje od praljudi koji su lutali savanama ili stanovali u pećinama. Osnovne potrebe su iste, jedino su načini kako se zadovoljavaju drugačiji. Osoba je ujutro kretala u potragu za hranom i do navečer je trebala dovoljno sakupiti ili uloviti. Pri tome su drugi ljudi bili neodložno prisutni, pomagali ili ometali. Pojedincu je bilo korisno da ga oni oko njega podržavaju, uvažavaju, pomažu, da se dobro uklopi među ostale, jer je iz toga proizlazilo hoće li mu u životu biti lakše ili teže, hoće li biti izloženiji ili zaštićeniji pred životnim nevoljama i opasnostima. Jednako važno kao naučiti pronaći hranu ili uloviti plijen bio je sklad s bližnjima.

Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Dijete nema izbora nego slušati roditelje, starije i vršnjake, pri čemu mu je tim bolje čim više zadovoljava njihova očekivanja. Zato mu je to lakše što više prihvaća njihove stavove i ponašanja. S druge strane, roditelji, stariji i vršnjaci imaju potrebu za novim članom koji će ih osnažiti. Zajednica je to jača što je više pripadnika koji dijele njene vrijednosti i uspješno rade na njihovom ostvarivanju.

Sada u tu najopćenitiju shemu uklopi tipičnog desničara. Njegova uvjerenja, vrijednosti, ciljevi su ono što su ga učili. On ustrajava na njima jer je iskusio da pridržavajući ih se uspijeva u životu. Ako je pametan, ne drži se svojih uvjerenja i dalje ih proklamira zato jer misli da su istinita nego zato jer misli da tako treba, da se to od njega očekuje, da mu je to probitačno. Ako je glup misli da mora tako jer mu je Bog naredio, jer nije moguće nešto drugo, ne propituje ono čega se drži već nastoji isključivo što jače učvrstiti ono čega se nastoji što bolje prihvatiti. Pametni desničar je naprosto lažac ili nedovoljno pametan, a općeljudska dobrobit, pravednost i suosjećanje pri tome su samo kolateralne žrtve.

- revitalizirani post od 15.7.2009.


Kad sam tek nabavio Bubu, dok smo izlazili u šetnju veselo je trčkarao kroz park desetak metara ispred mene. Imao je najmanje već pet godina kada smo ga pokupili s ceste, pa mi je pet godina kasnije smireno hodao uz nogu gdje god smo išli. Nekoliko godina kasnije hodao je dva koraka iza mene, a još za nekoliko ljeta morao sam hodati polako da bi me mogao sustizati.

Podsjećalo me to na pradjeda koji me učio igrati šaha dok sam bio dijete. Otprilike u petnaestoj godini počeo sam ga kadikad pobjeđivati, a nisam imao dvadeset kada on više protiv mene nije imao izgleda, pa sam mu puštao da i on kadikad dobije.

No nije Buba samo išao sporije, nego su mu se i držanje i hod promijenili. Vrat je obično bio opušten, glava spuštena prema tlu, a rep se ovjesio. Šape je teško odljepljivao od tla, oprezno ih spuštao kao da hoda po vreloj ploči i polako se kretao bez naglih pokreta. Zvao sam ga tada "vodoravni pas", a prisjećajući se pradjeda znao sam kako to završava.



Ipak, bilo je dovoljno da sretnemo neku kujicu - ne daj Bože, da se tjerala! - pa da se sasvim promijeni. Vrat je sunuo u vis i izdužio se kao žirafi, opuštene uši su se uspravile, griva oko vrata se napuhala, bijelo krzno na prsnima narogušilo, rep se uspravio i počeo kovitlati, šepurio se kao paun i ponosno skakutao kao mladi jarić. Tu metamorfozu zvao sam "okomiti pas". Umor starosti je u trenu ishlapio, unutrašnji žar provro, mladost se vratila punom snagom. Govorio sam u šali: kada bih nabavio neku kujicu koja se permanentno tjera i držao je u susjednoj sobi - živio bi sto i dvadeset godina!

U svakoj šali - pola zbilje. Svakoga bi neka mlada žena mogla uvelike pomladiti, ali uzalud i mlada žena ako te ne voli, pa je možda važnije da bude bilo tko, samo da te voli. Ako i ne bi poživjeli duže, barem bi vrijedilo živjeti.

Nije me strah mrijeti. Blagoslov je ako smrt dođe u pravi čas. Bilo bi dobro kada bi se u životu znali i mogli ponašati kao dobri glumci: znaju kada u predstavi izaći na pozornicu, ali znaju i kada se iz radnje valja ukloniti. Loši glumci prepoznaju se, između ostaloga, upravo po tome što - osjećajući da nisu dali što su željeli - nastoje ostati što duže ili poneseni uspješnošću nastupa - koliko god dobro glumili - ne žele da se uklone sa scene, pa pokvare i ono dobro što su uradili. Nije me strah, iako mi je žao, ali bi mi još žalije bilo da sam živio uzalud.

- revitalizirani post od 2.7.2007.
Kad je doktoru Loviću krenulo, tempo života ga je zahvatio poput vrtloga tornada. Novac se slijevao sa sve novih i novih strana u nevjerojatnim iznosima da je jedva stigao da ga sakupi, ali zato nije imao vremena za išta drugo. Svako jutro je izlazio iz unajmljenog stana zajedno sa svojom ženskom, oboje uređeni kao manekeni iz kutije, on u skupom odijelu i sa čistom košuljom, a ona od glave do pete u Versaceovim krpicama koje su koštale nekoliko tisuća maraka, te su sjedali u novi preskupi auto i jurili na prvi poslovni sastanak, nakon čega do kraja dana nisu stigli ni predahnuti. Iznenada se vrlo srdačno počeo družiti s tipovima s kojima pošten čovjek inače ne bi sjeo ni na kavu, a stare prijatelje su potpuno prestali viđati. Stan koji su unajmili u neboderu u Trnskom nisu stizali namjestiti, pa je u spavaćoj sobi na podu bio samo veliki jogi madrac na kojemu je bila izgužvana i prljava posteljina, a u drugoj sobi samo daska za peglanje, te hrpa prljave odjeće u jednom uglu i hrpa oprane i izglačane u drugom, dok su odijela i Diorove haljine visjeli s vješalica ovješenih na čavle zakucane u zid. U njega su se vraćali kasno navečer samo da bi prespavali, oprali se i presvukli. Nakon godina dana takvoga života iznenada im jedan značajni poslovni suradnik, menager koji je vodio prodaju jedne španjolske tvornice tekstilne robe s kojom su mnogo trgovali, javi da je odlučio prihvatiti njihov poziv i posjetiti Hrvatsku.

Doktor Lović se našao u nevolji. Sretali su čovjeka na sajmovima po svijetu, izlazili na večere, a inače su telefonom komunicirali gotovo svakodnevno, dok su faksove izmjenjivali i nekoliko puta na dan. I on i njegova ženska su se trudili biti što srdačniji, nametnuti tom poslovnom odnosu i prijateljsku notu, te su u nebrojeno navrata hvalili ljepote Hrvatske i pozivali Španjolca da ih posjeti na njihov trošak.

Kako ga primiti? Mogu ga smjestiti u neki pristojan hotel, ali ne mogu izbjeći da ga pozovu i kući u posjetu i na večeru, možda i nekoliko puta u dvije sedmice koliko je planirao ostati, ali to je nezamislivo. On je znao kako su odsjedali u najluksuznijim hotelima i jeli u najskupljim restoranima u koje su dolazili u svom automobilu od kojega je i stranim bogatašima zastajao dah, vidio ih je kako obučeni hodaju naokolo i sad da ga pripuste u svoju jazbinu? Nedopustivo! Da vidi otužnost svinjca u kojem su živjeli u trenu bi srušilo njihov poslovni image.

Ja sam u to vrijeme stjecajem okolnosti živio sam samcat u otmjenoj staroj vili na Tuškancu, namještenu starinskim stilskim namještajem i zidova prepunih vrijednih umjetničkih slika. Vrlo reprezentativno, osim što sam bio sasvim bez novaca, te sam u nuždi jeftino prodao svoj pristojni auto za koji ionako više nisam mogao priskrbljivati za benzin, te živio nastojeći rastegnuti ono što sam dobio na što duže razdoblje. Iznenada, u pola noći, zazvoni mi doktor Lović na vrata sa svojom ženskom. Imaju prijedlog.

Predlože mi njih dvoje da se na dvije sedmice usele u moju kuću, a ja da odem u njihov stan. Sumnjičavo ih gledam. Doktor Lović potegne novčanik i izbroji tisuću maraka. Dobro, pristajem. Ali time problemi nisu riješeni. Trebati će čovjeka i izvoditi naokolo, u "Okrugljak", "Šumski dvor" i na slična mjesta. Kako bi to izgledalo da se cijelo vrijeme druže samo njih troje? Španjolac bi se zapitao zar u svojoj zemlji oni ne poznaju nikoga, a da ga upoznaju s barabama s kojima posluju i druže se, ne dolazi u obzir. Iako barabe ne znaju ni riječ stranih jezika, Španjolcu bi bilo dovoljno samo da ih vidi da Lovićev poslovni kredibilitet ode do vraga. Nego, kako bi bilo da ja izlazim s njima na ručkove i večere? Ništa protiv, ali kako ću doći iz Trnskoga do "Okrugljaka" ili "Šumskog dvora"? Nema problema, posuditi će mi BMW koji ionako samo stoji u unajmljenoj garaži. To bi moglo biti rješenje, ali BMW troši benzin, a ja sam bez novaca. Neću valjda trošiti ono što su mi dali da se preselim? Doktor Lović potegne novčanik i izbroji još tisuću maraka. Time smo problem benzina riješili, ali u nekim restoranima bi se trebali naći kao slučajno, a što ako dođem, a oni se putem predomisle i odu negdje drugdje, kako ću platiti račun? Ima tu još nekih troškova…. Što ako oni moraju na neki neodložni poslovni sastanak preko dana, te preostane samo da ja vodim Španjolca naokolo? Neću valjda tražiti od njega da plaća račune? Doktor Lović mi doda još tisuću marka, neka su nađu pri ruci, s tim da će dati još kada to potrošim. Time sam ušao u njihovu zavjeru. Nastavismo dalje planirati zajedno.

Nije dovoljno da se pridružujem samo ja, koliko god sam elokventan i zabavan, trebali bi još nekoga… Džuburi! Ona je odvjetnica, on je znanstvenik, izgledaju reprezentativno, srdačni su, obrazovani, govore jezike, znaju se ponašati. Oni će se priključiti drage volje. Zatim, Španjolac je još u vitalnim godinama, a Lovići su mu hvalili ljepotu naših žena, što s tim? Postoji rješenje. Novi poslovni prijatelji znaju neke odlično izgledajuće mlade radodajke, dat će svakoj po petsto maraka da iziđu s nama na večeru i budu susretljive prema gostu. Plan je sve u svemu gotovo savršen, ali nije još sasvim… Lovići su dvoje, Džuburi su dvoje, Španjolac će biti s radodajkom, a jedino ja sam? Znam jednu curu koja studira španjolski, odlično izgleda, zna se ponašati, voli se kresnuti, ali ta neće tek tako, iz čista mira, landrati sa mnom naokolo. Doktor Lović mi doda još tisuću maraka. Nije dovoljno, rekoh, trebala bi biti na raspolaganju dvije sedmice, te on doda još jednu.

Stigne Španjolac. Lovići ga smjeste u apartman u "Palaceu", a zatim započne provod. Vodili smo gosta po muzejima i izložbama, razgledali smo Zagorje, izvodili ga na ručkove, večere i u disko klubove. Jednoga od tih dana pao je i Španjolčev rođendan, pa smo organizirali mimohod mažoretkinja. Povremeno su se pridruživali Džuburi, povremeno sam se o njemu brinuo ja sa studenticom, a povremeno smo se nalazili svi zajedno. U nekoliko navrata smo večerali i u kući na Tuškancu, a hranu i piće je osigurao naručeni catering. Moje često prisustvo je objašnjeno time da sam bratić iz provincije koji je došao u Zagreb na odmor pa ima mnogo vremena na raspolaganju. Kada nisam bio s njima boravio sam u stanu u Trnskom uz telefon sa studenticom i čekao da nas pozovu, a kako ondje nije bilo ničega osim jogi madraca nasred sobe, preostalo nam je samo da se neprestano kresamo.

U jednom navratu su Lovići poveli Španjolca i jednu profesionalnu pratilju pet dana na more, od Istre do Dubrovnika, sve na njihov trošak, dokazujući mu da se usprkos tome što je zemlja u ratu može živjeti, što podrazumijeva i poslovati, sasvim normalno i ugodno. Španjolac je povremeno nudio da i on nešto plati, ali to nisu dozvolili. Pa oni su ga zvali! Istrošili se da ti pamet stane.

Kad je Španjolac otišao, svi smo odahnuli. Ni ja nisam više mogao. Ona studentica se više nego svojski trudila odraditi svojih šesto marka, što je u ono vrijeme bilo dovoljno da smireno živi naredna dva mjeseca.

Nakon desetak dana stiglo je na moju adresu Španjolčevo pismo naslovljeno na doktora Lovića, pa sam ga pozvao da ga preuzme. Doktor Lović ga je otvorio, pročitao, problijedio i ispalo mu je iz ruku. Dobro da je sjedio kad je otvarao pismo, inače bi se srušio. Španjolac se biranim riječima maksimalo pristojno zahvaljivao da se proveo kao nikada u životu, kao što je i očekivao i da se nije razočarao što je odlučio doći u posjetu u Hrvatsku. Predivna zemlja, divni ljudi! Nikada to neće zaboraviti! Imao je nekoliko mogućnosti među kojima se kolebao: zvali su ga neki na Tenerife, pa neki na Daleki Istok, čak i u Japan su ga zvali, ali Lovići su mu bili najsimpatičniji i najdraži i ulijevali su najviše povjerenja, pa se odlučio za njihovu ponudu. To ljetovanje za njega nije bilo kao ostala jer je odlučio napraviti velike promjene u svom životu. Odlučio je ostaviti posao kojim se do sad bavio i posvetiti se u kasnim godinama slikarstvu, kao Gaugin i carinik Rousseau. Zbog toga je i želio na doličan način oprostiti se od starog posla upravo s partnerima koji su mu bili najdraži. Čovjeku koji će ga naslijediti na bivšoj poziciji svakako će reći o njima sve najbolje, ali mora iskreno upozoriti Loviće da ne vjeruje da će od toga biti neke koristi jer je taj tip poseban kreten. Sve u svemu, tako se dobro proveo i zbližio s domaćinima da Loviće zauvijek smatra prijateljima i poziva ih, kada dođu u Španjolsku, da mu se neizostavno jave kako bi ih izveo na večeru.

Ova kratka epizoda iz hrvatskog uključivanja u svjetsku privredu ujedno je i ilustracija zašto nas u svijetu toliko vole.

- revitalizirani post od 13.7.2007.

GLUMAC NAD GLUMCIMA



Pokojni zagrebački glumac Ratko Buljan ispričao mi je anegdotu iz vojske. On je prvo diplomirao na glumačkoj akademiji, pa odigrao nekoliko uloga u kazalištu, na filmu i na televiziji, a onda je otišao na odsluženje vojnog roka, pa su ga svi u kasarni zvali "Glumac".

U njegovoj četi bio je i neki zemljoradnik iz nekog sela pored Bjeljine. Taj nije mogao proći pored ičega, a da ne bubne u to ili da se barem ne očeše. Ide kroz vrata i – bum! – tresne o dovratak, prolazi pored stupa i – tres! – zaleti se u njega, prolazi pored kamiona i – pljas! – rokne na blatobran. Još dobro kada ništa ne nosi, ali uzme tacnu s ručkom i – fljuf! – spotakne se o prvi stol, sve se razleti; kantu vode taj nije mogao donijeti, a ne daj bože da bi mu dali nositi sanduk s municijom ili bombama. Svi su mu se smijali, a oficiri mu tko zna koliko puta uzviknuli "Pa jesi li ti normalan?!" Inače je bio sasvim normalan, sve je izvršavao što su mu naredili (koliko je mogao) i nikada se nije bunio, ali nakon dva mjeseca ga poslaše na promatranje u Beograd na Vojno-medicinsku akademiju.

Nakon dvije sedmice vratio se iz Beograda s čitabom: preporučuju da ga se otpusti iz vojske, zauvijek.

Tu ostali vojnici zanijemiše. Svi su željeli znati je li nasanjkao JNA i kako je to izveo, ali on nikome ništa nije htio priznati, čak ni kada su otpusni papiri već bili gotovi. Uhodili su ga i kada je bio nasamo, da li i tada stalno bubeta o nešto, ali i kad je bio uvjeren da ga nitko ne gleda svaki stup i svaki ugao su bili njegovi. Jedino što je nešto rekao Ratku...

Stoji Ratko s porcijom u ruci pred kazanom, ispred njega pet stotina vojnika s porcijama, iza njega pet stotina vojnika s porcijama, a onaj već izlazi u civilnom odijelu i ide prema izlazu iz kasarne. Spazi Ratka kako čeka i samo na trenutak skrene do njega, primakne mu se uhu i šapne:

– A kurac si mi ti glumac!

Nakon toga, kao svaki veliki majstor, ode laka koraka ne zaboravivši ni završni detalj – pri izlazu tresne o stup na kapiji, zlu ne trebalo, sigurno je sigurno.

- revitalizirani post od 28.7.2009.


Turistička je sezona u punom jeku, gospodarstvena je situacija u gadnom dreku. Ako nas ne izvuče turistička sezona, na jesen nam slijedi pušiona.

U restoran, za stol do onog za kojim sjedim, sjeda grupa Talijana. Konobar se odmah stvori pored njih.

– Prije nego išta naručimo – kaže jedan Talijan – možemo li na kraju dobiti dinju?

Konobar vrlo snishodljivo glumi da je ožalošćen:

– Na žalost, dinju ne držimo… Nema dinje. Ali ima…

Ima svega osim dinje.

– Jesam vam rekao! – likujući uzvikuje Talijan koji je pitao. Očigledno je ova epizoda nastavak neke njihove ranije dogodovštine ili razgovora.

Koji će im kurac dinja? Kao da im nije dosta sve ostalo čega ima?! Talijani ipak odluče ostati i naručuju obilnu i skupu večeru. Štono bi se reklo - sve se dobro svrši.

Međutim, u priči postoji i jedna ranije nenavedena pojedinost. Na drugoj stani ulice, ni deset metara dalje, nalazi se štand na kojemu se do kasnih noćnih sati prodaje voće i povrće. Između ostaloga i dinje. Na pitanje imaju li je, konobar je mogao mrtav-hladan odgovoriti "Naravno!", a zatim poslati maloga od kužine da trkne preko ceste i kupi jednu, servirati je i zaračunati tri puta više. No to mu nije ni palo na pamet.

Doduše, možda mu je i palo na pamet, ali zašto da se time zajebava? Koliko da naplati tu dinju? Pa da mu naleti neki financijski inspektor i grakne: "Ha! Naplaćujete bez odobrenoga cjenika?!" ili da naleti neki turistički inspektor i vrisne: "Aha! Poslužujete dinju, a nemate je na koštovniku!" (tj. jelovniku). Jednostavnije je reći da nema dinje i gotovo, mirna Bosna.

Ne pomaže tu ni premudra Jadrnka, ne može napraviti ništa ni ministar turizma koji je prvi put u životu odsjeo u nekom hotelu tek nakon što imenovan na tu dužnost, ne može tu pomoći ni Duh sveti. Turistička sezona mora nam donijeti čudo spasenja makar i bez svih dinja na svijetu!

- revitalizirani post od 22.7.2011.
Noćas, maloprije, oko dva ujutro, pisao sam e-mail poruku gospođi čiji je divovski rotvajler prije petnaestak dan oko ponoći napao mog psa dok smo šetali. Da sam šetao s tigrom ne bih se miješao, ali kako je moj pas bio tri puta manji, upleo sam se i uspio ga spasiti samo s jednom gadnom ranom koju još i danas liječimo. Prije nego se gospođa gazdarica stigla umiješati dobio sam ugriz u kažiprst desne ruke, a očnjak je probio srednjak tako da je s jedne strane ušao, a s druge izišao kao da mi je članak na prstu komadić ražnjića. Dobro smo prošli, sreća da nisam dobio srčani ili moždani udar od napora natežući se s raspomamljenom zvijeri.

Dok sam pisao prozor je bio pritvoren da imam kakav-takav propuh. Ipak se i kroz taj otvor uspio uvući poveliki noćni leptir privučen svjetiljkom na mom radnom stolu. To je bedasto da ti pamet stane! Počeo se zaletavati u ekran kompjutora, žarulju u svjetiljci, slijetati mi na prste, zaletavao se u stvari na stolu, nije mi dao pisati i sve je vodilo tome da će se pred očima mi u toj sumanutoj jurnjavi i lepršanju gadno oštetiti. Povelik leptir, lijep, ima po sebi čak i neke žive boje što ranije nisam vidio na noćnim leptirima, nikada ranije nisam takvoga vidio. Povremeno stane i zagleda se u mene, kreten! Što da napravim?

Bez muke sam ga mogao u svakom trenutku uhvatiti, zgnječiti, baciti u kantu za smeće i problem bi za mene bio riješen. Ali tko sam ja da bih mogao oduzeti život bilo kojem živom biću? (Ne računaju se komarci, stršljeni, buhe, muhe i krpelji.) Pored toga, bilo bi stvarno grjehota naštetiti tako lijepom biću kao što je bio taj leptir, neprocjenjiva šteta naškoditi tako dragocjenom biću koje se moglo pojaviti tek nakon što je nastao cijeli svemir, nakon što su protekle tisuće milijuna godina, nakon što je milijunima godina protjecala evolucija, nakon što su proživjeli nebrojeni leptiri da bi on mogao noćas lepršati.

Raskrilio sam staklo prozora do kraja, zagasio svjetiljku nad radnim stolom i ekran kompjutora. Soba je potonula u mrak i ponadao sam se da će svjetlije okno prozora izmamiti leptira da izleti kroz njega. Ali vraga! Na skaneru je ostao svijetliti signal da je uključen, a na kutiji kompjutora je treptala led-dioda pokazujući da hard disk radi. Čuo sam bedaka kako leprša, a svako malo se i zaletio u mene.

Izišao sam pipajući u mraku iz sobe u dugi hodnik, ušao u unutrašnjost stana, te zaokrenuo u susjednu sobu. Ta ima balkon koji izvana dopire gotovo do prozora sobe iz koje sam izišao. Upalio sam svjetlo na balkonu, stao uz rub i gledao prozor. I zaista – za nekoliko desetaka sekundi leptir je izletio iz prozora mračne sobe i ustremio se na svjetlo na balkonu.

Brzo sam se vratio u radnu sobu, zatvorio prozor, a zatim nazad do sobe s balkonom i isključio vanjsko svjetlo. Gotovo!

Ne mogu ga spriječiti da se izvana zaletava u staklo, ali vani je mjesec, svjetla ulične rasvjete, vani ima dovoljno primamljivih izvora privlačnosti za noćne leptire.

Sjedim i prisjećam se prijatelja Gorana Babića koji je 1978. jednu dugu i opaku polemiku u kojoj je gadno (i zasluženo) razvalio nekog uglednog akademika završio riječima koje mi zvuče kao pjesma:


Noćni leptir, profesore,
u lampu budalasto udara.
Zaslijepljen je i umrijet će,
a ja mu pomoći ne mogu.
Ako ga taknem, pozlijedit ću mu krila
i više neće moći letjeti.
Mogu samo ugasiti lampu, ali ako to učinim
nema ništa od pisanja.
Jeste li važniji Vi (i ja) od ove nevoljne kratkovjeke sjene?

Evo, gasim lampu,
neka nas proguta mrak.

- revitalizirani post od 23.7.2009.

- revitalizirani post od 27.2.2009.



NOĆI SU NAJGORE

- revitalizirani post od 7.7.2010.


BRUKA


Izgledalo je da me očekuje jedan od napornijih dana. Trebalo je obići nekoliko mjesta, posvršavati poslove za koje sam očekivao da će biti naporni, a za neke pregovore da neće proteći bez mučnog natezanja, pitao sam se da li ću uopće sve stići. Pored toga je već u osam ujutro bilo toliko vruće i sparno da mi je sama pomisao kako se vučem naokolo po užarenom gradu bila odbojna.

Protivno očekivanjima, sve sam stigao, sve je proteklo brzo i glatko, ljudi od kojih sam se pribojavao da ćemo se zakvačiti toliko da će nam se odnosi trajno poremetiti bez krzmanja su od prve pristali na sve što sam predložio, oni za koje sam se spremio da ću ih morati tjerati da rade upregli su se da sve naprave što brže i bolje. Sve me je to toliko oraspoložilo da mi čak ni vrućina nije bila nepodnošljiva.

Navečer sam dočekao suprugu vrlo dobro raspoložen spremajući se da joj pričam kako sam bio nevjerojatno produktivan i uspješan. Dok smo se muvali po kuhinji, ona iznenada reče:

– Sav si se zasrao!

Naravno da tako nešto može reći samo voljena supruga. To me nije iznenadilo, ali ipak nisam znao o čemu govori.

– Hlače su ti posrane!

Što bi mi bile hlače posrane? Jest da sam mator, ali još nemam problema s inkontinencijom.

– Idi do ogledala i pogledaj...

Odem u kupaonicu i pogledam i – stvarno! Nosio sam svijetle ljetne hlače i odostraga, točno pri dnu procjepa stražnjice bila je karakteristična smeđa mrlja kao da sam se usro. Odem u kupaonicu, skinem hlače i razmotrim: mora da sam u nekom kafiću sjeo na nekakav komad čokolade, sladoleda ili nešto slično što je ostavilo neko dijete i meškoljio se po tome. Izgledalo je – drek kao drek!

Prvo što mi je palo na pamet bilo je – kako me nitko ranije nije upozorio? Tko zna koliko dugo hodam naokolo s tom mrljom na guzici? Nemoguće da bar netko od onih s kojim sam razgovarao to nije primijetio. Zavisno od kada nosim tu mrlju, možda su primijetili i svi?

Tu su mi pali na pamet oni ljudi s kojima su pregovori onako glatko prošli. Ako su uočili, a bilo je nemoguće previdjeti, mora da im je bilo neugodno upozoriti me, možda toliko neugodno da su na sve pristali samo da me se što prije riješe? Možda su pomislili – ako je taj tip sposoban doći tako zasran, tko zna na što je sve drugo spreman?

Prisjetio sam se jedne priče Antuna Šoljana koju sam čitao u svojim ranim dvadesetima i od tada je nisam zaboravio. U ono vrijeme sam smatrao da je odlična, jako me se dojmila, i mora da je dobra kada je toliko dugo pamtim. Zove se „Mrlja“, ako se ne varam. Neki čovjek se nehotice i neznajući zaprlja crvenom bojom po čelu. Nitko od onih koje sreće mu to ne želi reći, nitko ga ne upozorava, a sam ne može vidjeti, te hoda naokolo ne znajući da je obilježen. Naravno, kod Šoljana je sve to duboko simbolično i metaforički, ne znam više ni kako priča završava, ali u mom slučaju takvih značenja nije bilo – moja mrlja je izgledala naprosto kao da sam imao proljev, prdnuo i – recimo - nisam primijetio da je izletilo više nego sam mislio, pa iznutra natopilo svijetlu tkaninu.

Bruka!

Međutim, nije bilo dvojbe da sam tog dana bio izuzetno poslovno uspješan. Da li slučajno, nezavisno od te kompromitirajuće pojedinosti ili zahvaljujući upravo njoj? Da nisam otkrio nastup prema kojemu su ljudi nemoćni? Ponašajući se sasvim normalno, usprkos zasranoj stražnjici, sa sigurnošću naših besramnih političara koje ništa ne može omesti, možda sam ljude naveo na pomisao da sam se politički aktivirao, ušao u vrh neke stranke, državne organe, pa je bolje da mi se ne protive? Uostalom, ono što je izgledalo kao izmet možda je zaista čokolada, pa bi bilo slatko polizati!

Razmotrio sam i mogućnost da mi je netko od onih s kojima sam se sreo namjerno podmetnuo nešto da se uneredim. Sve je moguće, ali nije baš odviše vjerojatno. Ne vidim što bi time dobili.

Razmišljam da narednih dana malo eksperimentiram s takvim nastupima. Recimo, pošpricam se iz tube s kondenziranim mlijekom oko šlica, pustim da se sasuši, pa takav hodam naokolo ili da oblijepim brkove šmrkljima? Ni masne mrlje na prsima na bijeloj košulji nisu loše, kao da upravo dolazim sa žderačine janjetine...

Bezbrojni su primjeri onih koji se diče onim čega bi se svi drugi sramili, ili barem bi se svatko normalan sramio, pa upravo time postižu sve što su naumili. Što god tko od njih smislio, prva im je stvar na kojoj svi složno rade da se promijene kriteriji što je uopće normalno, prihvatljivo i poželjno. Onaj tko hoda zasran izboruje se za pravo da sere i po drugima. Oni koji trpe posranca pomirili su se s tim i da ih posere.

Primite ovo kao još jedan izvještaj, svjedočanstvo iz svijeta u kojem nam ne preostaje ništa drugo nego opstati nastojeći ostati neukaljanima. Nama. Njima preostaje sve ostalo.

- revitalizirani post od 4.7.2010.
Vidim da je Ivanjek počeo u „Jutarnjem listu“ iz dana u dan ispisivati sažetke proteklih godina. Prije nekoliko dana pisao je o tisuću devetsto šezdeset i sedmoj, dan kasnije o šezdeset i osmoj, zatim o šezdeset i devetoj, a onda sam otišao provesti nekoliko dana s prijateljima na moru pa sam prestao pratiti novine te ne znam što je pisao dalje, ali mogu zamisliti, iako sam siguran da je propustio spomenuti najznačajniji događaj tisuću devetsto sedamdesete. Sjedeći s hrpom starih novina na krmi brodice koja jezdi prema pučini, dok me vibriranje brodskog motora prožima od tabana do tjemena, i iznenada me preplavljuju sjećanja...

Godine tisuću devetsto i sedamdesete gradska omladina organizirala je prvomajski izlet u Poreč. Reklamirali smo ga kroz „Omladinski tjednik“ i javilo se toliko ljudi da smo krenuli u šezdeset autobusa, kao invazija zagrepčana na Istru. Vrijeme nas je dobro poslužilo, proveli smo tri sjajna dana, a onda smo krenuli nazad. Istovremeno su i svi ostali izletnici krenuli istim putem, a vozilo se još po starim, uskim, vijugavim i grbavim dvosmjernim cestama, pa nam je od Poreča do Zagreba trebalo dvanaest sati drmusanja. Kolona od šezdeset autobusa više je stajala nego išla, a i kad se kretala uglavnom je gmizila brzinom hoda.

U to sam vrijeme već godinu dana hodao s jednom sjajnom curom koju smo zvali Muhara zbog crvene kose koju je podrezivala tako da je izgledala kao klobuk na vrhu glave. Nas dvoje smo se uglavnom tucali kao zečevi, najmanje dva puta dnevno, najčešće tri do četiri puta, a nerijeko i više. Ukratko, prcali smo se čim bi ugrabili priliku. Usprkos tolikoj učestalosti odnosa oralni seks uopće nismo prakticirali iako smo nejasno znali da je i to moguće, ali čim bi se poljubili i dok bi odbacili odjeću ona se već toliko navlažila, a meni tako stajao da nam nije padalo na pamet ništa drugo nego kako da ga što prije zatjeram u nju. Dapače, s patent zatvarčima na trapericama i mini-suknjama ispod kojih nije bilo gaćica često se nije trebalo ni razodijevati.

Dakle, u neko doba nakon otprilike šest sati putovanja u prednjoj trećini vozila oko šofera sabili su se nerazdvojni Bešker i Prelog, Agar i Cica Tadić, Stipe Bota i Vjeran Nikolić, ako se ne varam i Vesna Mimica, te svi ostali iz autobusa i pjevali. Jedino se pokojni Vlado Tomić ispužio po sjedištima u posljednjem redu autobusa i spavao. Muhari i meni došlo da se ljubakamo, pa smo se povukli u pretposljedni red. Ondje je došlo do snažnog izražaja nešto što je bilo prisutno od samog početka vožnje: cijeli autobus se neprekidno tresao jer se motor nije isključivao ni kada je kolona zastajala, a to vibriranje je bilo sve jače prema stražnjem kraju karoserije, pa je u pretposljednjem redu djelovalo kao da sjedimo na velikom vibratoru. Brm-brm-brm-brrrrr... – ritam drmusanja bio je savršeno usklađen s fiziološkim osobinama naših živčanih sustava. Bilo je dovoljno pogledati Muharu u oči i vidjeti izraz njenog lica da bi bilo jasno da je vrag odnio šalu.

Ona je za put odjenula traperice, inače ne znam što bi bilo. Nakon nekog vremena podvukao sam dlan ruke kojom sam je do tada obgrljavao pod procijep njezine stražnjice i stisnuo ga u šaku tako da je sjedila upravo najosjetljivijom točkom cijelog tijela na vrhu početnog članka mog kažiprsta. Ritam motora tako se izravno slijevao u nju. Sokovi su provrli, natopili traperice, ulijepili mi cijelu ruku i postavu sjedalice. Izvio sam se prema njoj i ljubio je pridržavajući je desnom rukom za sise da se ne sruši. Skopila je oči i tiho stenjala i cvilila, a svakih nekoliko minuta potresali su je drugi drhtaji koji su izvirali duboko iz nje. I tako neprekidno.

Ne treba ni napomenuti da se moja alatka propela stisnuta hlačama i stajala satima. Muhara je spustila dlan i čvrsto se pridržavala za njega kroz grubu tkaninu, a povremeno ga opipkivala prstima po cijeloj dužini. Društvo sprijeda je potpuno zaboravilo na nas i zabavljali su se pjevajući prigodne pjesme poput „Hajde mala da se nagodimo, tjedan dana da ga ne vadimo!“ i slične. Otprilike na stihovima „Da na crkvi kurac visi sve bi cure išle misi“ i „Imam kurac ko teleću nogu, samo pičku ja naći ne mogu“, Muhara je otkopčala remen na mojim hlačama, dugme na pojasu i spustila patent-zatvarač. Oslobođeni izdanak je sunuo na slobodu ljigavo se presijavajući sav zabalavljen, a ona se bacila na njega otvorenim ustima kao izbezumljena mesožderka i učas ga progutala.

Nikada neću zaboraviti blaženstvo koje me prožimalo dok je sisala kao da joj od toga život ovisi. Zapravo i nije trebala uraditi ništa više osim da zine i obujmi ga. Drmusanje autobusa je više nego dovoljno nadoknadilo njeno neiskustvo. Toplina, mekoća, vlažnost i glatkoća njezinih ustiju učinili su sve ostalo na svijetu potpuno nevažnim, uključujući glavu Vladimira Tomića koji se u međuvremenu probudio, izvirio odostraga između naslona stolica pored mog ramena i izbeljio oči poput ping-pong loptica buljeći u plamenocrveno Muharino tjeme koje se uzdizalo i spuštalo u mom krilu dok su se drugari natisuti u prvim redovima drali „Pičim-pičim-pičiću, i na more stićiću...“

Bude li sreće pa preživimo 2012, trećeg svibnja dvije tisuće i dvadesete proslavit ću pedeset godina od tog nezaboravnog događaja. Pola stoljeća! Vrijeme je da počnem smišljati, pripremati i uvježbavati kako ću dostojno obilježiti taj jubilej, kad sam već propustio četrdesetgodišnjicu. Već imam neke zamisli. Recimo da za početak sakupim sve one koje su nastavile što je Muhara započela (koje su još žive), pa da nakon njih dođu sve njihove kćerke i unuke, ali ne znam ima li i na Velesajmu tako velika dvorana.






Pet godina kasnije nakon što sam napisao gornji tekst primjećujem da priča zahtijeva drugačiji početak i završetak. Treba ih odvojiti od aktualnog, ali već prošlog vremena nastanaka, prebaciti u svevremenski mod.

Novi početak, umjesto ranijeg početnog odlomka:
Postoje mjesta i situacije koje me automatski katapultiraju u prošlost, aktiviraju sjećanja i bujicu prisjećanja, navedu da na trenutak zaboravim u što sam se transformirao, te izroni onaj stari ja u punoj snazi. Recimo, dok sam studirao, pet godina sam hodao s jednom sjajnom curom, uz koju sam od dječarca koji nije znao ni kako pička miriše stasao u zrelog virtuoza koji navodi žene na maestralne izvedbe. Stanovala je u centru grada, pa ako me put navede pored ulaza u haustor njene kuće, naročito ako sam još nešto zamišljen, svaki put mi dođe da skrenem kroz ta vrata i ustrčim stepenicama tri kata kao što sam svojevremeno napravio u bezbroj navrata, banem na njena vrata i u djeliću trenutka imam osjećaj ako to napravim da će mi dvadesetogodišnja ona otvoriti i pasti mi u zagrljaj. Svaki put se moram othrvati tom impulsu nasilu se prisjećajući što se sve u međuvremenu promijenilo, što rezultira da produžujem dalje njenom bivšom ulicom s metalnim okusom očaja u ustima.

Isto tako, svaki put kad odem na brodicu mog prijatelja Nikše pa jezdimo pučinom, dok sjedim na krmi i vibriranje brodskog motora me prožima od tabana do tjemena, dovoljno je da nekoliko minuta prekinemo sve druge aktivnosti, zašutimo, sklopim oči i usredotočim se na mehaničko drhtanje koje se širi mojim tijelom da me preplave sjećanja na najznačajniji događaj u mom životu tisuću devetsto i sedamdesete godine.

Novi završetak, umjesto ranijeg završnog odlomka:
Bilo je to prije kasnije poplave pornografije, erotsko-prosvjetiteljskog tiska, prije plime internetske pornografije. Naravno da smo znali da postoji oralni seks, ali smo imali dojam i ponašali se kao da je to nekakva rijetka egzotika koja nama nije potrebna. Bilo smo toliko mladi i uspaljeni da u nastojanju da što prije stignemo do završetka koji je vrhunac svega nismo imali vremena za gubljenje na usputnim finesama. Međutim, kad sam jednom osjetio što je to, raspomamio sam se kao tigar koji napokon okusi ljudsko meso. Jurio sam naokolo kao raspomamljeni satir gurajući svakoj koja je zinula iskolačeni izdanak pod nos. Otkrio sam da nema ljepšeg i uzbudljivijeg prizora od nekog milog lica posvećenog tome da što više uvuče u sebe mesnatu motku. Taj kontrapunkt, lice – najindividualiziraniji, najhumaniji, najizražajniji dio ljudskog tijela i kurac – potpuno bezlična, prahistorijska, glupa i nagonska životinja, pružaju u srazu prizor s kojim se nijedan drugi ne može mjeriti.

- revitalizirani post od 1.7.2009.

- revitalizirani post od 12.7.2007.

- revitalizirani post od 3.2.2009.

POBJEDA KAZALIŠTA

- revitalizirani post od 4.2.2009.

NAJVATRENIJI

OBOŽAVATELJ

- revitalizirani post od 5.7.2009.

- revitalizirani post od 11.7.2010.

- revitalizirani post od 23.7.2010.

- revitalizirani post od 30.7.2009.

- revitalizirani post od 5.7.2008.

- revitalizirani post od 26.7.2007.


DANKE, PAPA!

- revitalizirani post od 9.7.2011.


ŽRTVA ZA

ZNANOST