- revitalizirani post od 7.7.2010.
BRUKA
Izgledalo je da me očekuje jedan od napornijih dana. Trebalo je obići nekoliko mjesta, posvršavati poslove za koje sam očekivao da će biti naporni, a za neke pregovore da neće proteći bez mučnog natezanja, pitao sam se da li ću uopće sve stići. Pored toga je već u osam ujutro bilo toliko vruće i sparno da mi je sama pomisao kako se vučem naokolo po užarenom gradu bila odbojna.
Protivno očekivanjima, sve sam stigao, sve je proteklo brzo i glatko, ljudi od kojih sam se pribojavao da ćemo se zakvačiti toliko da će nam se odnosi trajno poremetiti bez krzmanja su od prve pristali na sve što sam predložio, oni za koje sam se spremio da ću ih morati tjerati da rade upregli su se da sve naprave što brže i bolje. Sve me je to toliko oraspoložilo da mi čak ni vrućina nije bila nepodnošljiva.
Navečer sam dočekao suprugu vrlo dobro raspoložen spremajući se da joj pričam kako sam bio nevjerojatno produktivan i uspješan. Dok smo se muvali po kuhinji, ona iznenada reče:
– Sav si se zasrao!
Naravno da tako nešto može reći samo voljena supruga. To me nije iznenadilo, ali ipak nisam znao o čemu govori.
– Hlače su ti posrane!
Što bi mi bile hlače posrane? Jest da sam mator, ali još nemam problema s inkontinencijom.
– Idi do ogledala i pogledaj...
Odem u kupaonicu i pogledam i – stvarno! Nosio sam svijetle ljetne hlače i odostraga, točno pri dnu procjepa stražnjice bila je karakteristična smeđa mrlja kao da sam se usro. Odem u kupaonicu, skinem hlače i razmotrim: mora da sam u nekom kafiću sjeo na nekakav komad čokolade, sladoleda ili nešto slično što je ostavilo neko dijete i meškoljio se po tome. Izgledalo je – drek kao drek!
Prvo što mi je palo na pamet bilo je – kako me nitko ranije nije upozorio? Tko zna koliko dugo hodam naokolo s tom mrljom na guzici? Nemoguće da bar netko od onih s kojim sam razgovarao to nije primijetio. Zavisno od kada nosim tu mrlju, možda su primijetili i svi?
Tu su mi pali na pamet oni ljudi s kojima su pregovori onako glatko prošli. Ako su uočili, a bilo je nemoguće previdjeti, mora da im je bilo neugodno upozoriti me, možda toliko neugodno da su na sve pristali samo da me se što prije riješe? Možda su pomislili – ako je taj tip sposoban doći tako zasran, tko zna na što je sve drugo spreman?
Prisjetio sam se jedne priče Antuna Šoljana koju sam čitao u svojim ranim dvadesetima i od tada je nisam zaboravio. U ono vrijeme sam smatrao da je odlična, jako me se dojmila, i mora da je dobra kada je toliko dugo pamtim. Zove se „Mrlja“, ako se ne varam. Neki čovjek se nehotice i neznajući zaprlja crvenom bojom po čelu. Nitko od onih koje sreće mu to ne želi reći, nitko ga ne upozorava, a sam ne može vidjeti, te hoda naokolo ne znajući da je obilježen. Naravno, kod Šoljana je sve to duboko simbolično i metaforički, ne znam više ni kako priča završava, ali u mom slučaju takvih značenja nije bilo – moja mrlja je izgledala naprosto kao da sam imao proljev, prdnuo i – recimo - nisam primijetio da je izletilo više nego sam mislio, pa iznutra natopilo svijetlu tkaninu.
Bruka!
Međutim, nije bilo dvojbe da sam tog dana bio izuzetno poslovno uspješan. Da li slučajno, nezavisno od te kompromitirajuće pojedinosti ili zahvaljujući upravo njoj? Da nisam otkrio nastup prema kojemu su ljudi nemoćni? Ponašajući se sasvim normalno, usprkos zasranoj stražnjici, sa sigurnošću naših besramnih političara koje ništa ne može omesti, možda sam ljude naveo na pomisao da sam se politički aktivirao, ušao u vrh neke stranke, državne organe, pa je bolje da mi se ne protive? Uostalom, ono što je izgledalo kao izmet možda je zaista čokolada, pa bi bilo slatko polizati!
Razmotrio sam i mogućnost da mi je netko od onih s kojima sam se sreo namjerno podmetnuo nešto da se uneredim. Sve je moguće, ali nije baš odviše vjerojatno. Ne vidim što bi time dobili.
Razmišljam da narednih dana malo eksperimentiram s takvim nastupima. Recimo, pošpricam se iz tube s kondenziranim mlijekom oko šlica, pustim da se sasuši, pa takav hodam naokolo ili da oblijepim brkove šmrkljima? Ni masne mrlje na prsima na bijeloj košulji nisu loše, kao da upravo dolazim sa žderačine janjetine...
Bezbrojni su primjeri onih koji se diče onim čega bi se svi drugi sramili, ili barem bi se svatko normalan sramio, pa upravo time postižu sve što su naumili. Što god tko od njih smislio, prva im je stvar na kojoj svi složno rade da se promijene kriteriji što je uopće normalno, prihvatljivo i poželjno. Onaj tko hoda zasran izboruje se za pravo da sere i po drugima. Oni koji trpe posranca pomirili su se s tim i da ih posere.
Primite ovo kao još jedan izvještaj, svjedočanstvo iz svijeta u kojem nam ne preostaje ništa drugo nego opstati nastojeći ostati neukaljanima. Nama. Njima preostaje sve ostalo.
Post je objavljen 12.07.2015. u 10:10 sati.