- revitalizirani post od 3.7.2011.
Dugo mi je trebalo da shvatim – sve se u životu događa samo jednom.
Bilo je takvih stvari za koje mi je bilo jasno da su se dogodile samo jednom. Dođem u neki grad, neko mjesto, neki restoran, oduševim se i kažem sam sebi: ovdje ću se sigurno vratiti, ovdje ću dolaziti često ili čak „ovdje ću dolaziti svaki dan!“, a onda se nekako dogodi da prođu godine dok ponovo navratim, ili se ne vratim nikada, ili drugi dan zatvore restoran i jasno mi je da od učestalog navraćanja neće biti ništa. Ili sretnem neke ljude, sjajno se provedemo, svi želimo da se ubuduće često nalazimo, dogovorimo se da će tako biti, ali ne već sljedećeg vikenda jer imamo nekog posla, pa vikend nakon toga ponovo odgodimo viđenje, pa se opet nešto dogodi da se ne možemo vidjeti, pa se neko vrijeme često nazivamo i pokušavamo dogovoriti kad bi se vidjeli, pa se čujemo sve rjeđe, prođe i dvije godine da se ne uspijemo uskladiti, a onda umre upravo onaj bez kojega se nema smisla naći i najbolje namjere zauvijek propadnu. U takvim slučajevima je sve jasno: dogodilo se jednom i neće nikada više, ali zapravo je sa svime tako, čak i s onim za što se na prvi pogled ne bi reklo.
Kad sam otkrio Amsterdam zarekao sam se da ću se u njega svake godine barem jednom vratiti, i deset godina za redom mi je to uspjevalo, ali samo jednom sam došao s jednim drugarom, samo jednom s jednom djevojkom, samo jednom sam stigao autostopom s jednom srdačnom njemačkom familijom, samo jednom odsjeo u jednom preslatkom porodičnom pansionu, samo jednom upoznao neke sjajne Portugalce i proveo vrijeme s njima, samo jednom bio s pokojnim ujakom, a već me ondje nije bilo više od dvadeset i pet godina i ne vjerujem da ću ikada više svratiti.
Samo jednom se ide u osmi razred, samo jednom ga se može ponavljati i samo jednom ga se može ponavljati drugi put. Samo jednom se maturira, samo jednom je ljetni odmor između gimnazije i fakulteta, samo jednom se prođe na svakom ispitu, samo jednom je bila Univerzijada, samo jednom se okupljalo između Blata, Zvečke i Malog Kavkaza, samo jednom je Paul McCarthny svirao u Zagrebu, samo jednom se raspala Jugoslavija... Kanfleca sam sreo mnogo puta, mnogo puta sam ga vidio na motoru, ali samo jednom sam ga vidio na motoru na početku Frankopanske s plavom kapicom na glavi i fotografirao, Cezar je samo jednom prešao Rubikon (iako je naknadno vjerojatno višekratno prešao simo-tamo), samo jednom je kocka bačena. Sve što se dogodi prvi put dogodi se samo jednom, a ima toga što traje danima, mjesecima i godinama, ali sve to samo jedanput.
Čak i ono što izgleda kao da se stalno ponavlja i neprekidno traje zapravo se događa samo jednom. Samo jednom smo dočekali 1999 i samo jednom 2001 godinu. Samo jednom je treći srpanj dvije tisuće i jedanaeste. Najbolje ljubavnice s kojima smo se našli stotinama puta ne mogu promijeniti da se dvadeset i sedmi put nađemo samo jednom, a sto i pedeseti put također samo jednom. Svaki dan je samo jednom i nemojte da vas zavara što ima sličnih dana.
Ono što kažu da se povijesna zbivanja mogu ponoviti tri puta, drugi puta kao farsa, a treći put kao tragedija, ne treba se dogoditi, a ako se dogodi onda je prvi put to što je već bilo, drugi put je farsa, a treći put tragedija, što nikako nije isto i svaki put se zapravo nešto jedinstveno događa.
Samo jednom pišem ovaj tekst, mogu ga pisati u više navrata, ali ne dva puta. Čak i ako ga krenem pisati uzastono u više verzija, svako od tih pisanja bilo bi jedinstveno. Upravo sada i upravo ovdje događaju je neprestalno iznova samo jedanput.
Na kraju, sve u svemu, živi se samo jednom. Čak da postoji reinkarnacija, živjeti kao slon ili kao gusjenica nikako nije isto.
S tim na umu u svakom razdoblju života, svakog dana, svakog sata, valja nastojati da se iz te jedinstvene prilike izvuče najbolje i najviše moguće. Napravimo nešto dobro, naučimo nešto korisno, zaista se zabavimo, zaspimo zadovoljni i ispunjeni. Carpe diem, ne propusti dan.
Post je objavljen 23.07.2015. u 16:25 sati.