U okviru globalnog zatopljavanja došla su ljeta kakva se ne pamte. Na kraju ulice, na dnu klanca između betonski kuća, gdje nema sjene ni za mrava, a automobili zaustavljeni pred semaforom isijavaju smrad i vrućinu, kao da je u paklu. Užareni suhi zrak titra, ali se ne miče. Stotinjak metara dalje s obje strane ulice počinje drvored, prolaznik se može provlačiti kroz sjenu. I dalje je vruće, ali barem sunce ne prži izravno. Nakon stotinjak metara kuće se smanjuju, umjesto četverokatnica i trokatnica počinju jednokatnice okružene vrtovima, te više nisu prislonjene jedna na drugu. Odjednom se može prijatnije disati. Ulicu okomito presijeca druga koja se spušta s vrha brijega obraslog šumom i nastavlja dolje u grad. U njoj je uvijek propuh. Ni tri minute lagana hoda, na drugom kraju od paklenog raskršća, čim se skrene, upravo je prijatno. U debeloj sjeni gustih krošanja stalno pirka, a umjesto turiranja automobilskih motora čuje se jedino živkanje ptičica s grana. Ondje je naš dom. U okviru kapitalizma kao globalnog svjetskog poretka, u zemlji koja upravo prolazi tranzicijske procese divlje akumulacije kapitala, velik broj ljudi koje odavno znam iznenada je teško prepoznati, pa čak i oni koje ne znam ponašaju se kao da su pali s Marsa. Zbog toga izbjegavam masovne skupove i brižno izabirem s kim se družim i koliko. Nastojim što više vremena provesti sa suprugom i djecom, a redovno posjećujem i stare roditelje. Češće se viđamo s nekolicinom provjerenih prijatelja i njihovim obiteljima. Novine ne čitam. Na televiziji gledam samo filmove i strane dokumentarce, a i to rijetko. Redovno izlazim u kafić u susjedstvu. Imamo psa i kadikad jedan od nas, a kadikad više ukućana, šećemo ga dva puta na dan. Nema izgleda da će za mog života biti objavljena vijest koja bi me obradovala. Zato je jedino od vijesti što me zanima meteorološka prognoza. |
– Kako lijep stan! – uskliknula je kada je prvi puta unišla kod njega. Pri tome je mislila kako je velik, kakav je raspored prostorija, te da bi ga se moglo lijepo urediti: pobacati pola krame i smeća, prerasporediti namještaj, dnevnu sobu premjestiti u spavaću, za spavaću uzeti radnu, a bivšu dnevnu pretvoriti u sobu za dijete, pobojati zidove… On je bio vrlo zadovoljan time da joj se stan sviđa jer se godinama trudio da ga namjesti upravo onako kako mu najviše odgovara i napokon je bio toliko zadovoljan kako mu je uspjelo da mu prljavi prozori, prašina po uglovima i poneko smeće tu i tamo nisu nimalo smetali. Na taj način su se usuglasili i o svim ostalim pitanjima važnim za zajednički život, nakon čega su se vjenčali, te otkrili da imaju nebrojeno tema oko kojih se mogu iz dana u dan svađati. |
- revitalizirani post od 29.7.2010.
Na samom početku devedesetih naslijedio sam dva dvosobna stana, ne računajući veliki u kojem sam stanovao. Zahvaljujući tome nisam krepao od gladi kada sam devedeset i prve ostao bez posla i svih uobičajenih primanja. Oba stana sam iznajmio nekim studenticama, a u moj su se uz mene uselile neke glumice koje su plaćale sve režijske troškove i nakon kojih je gotovo svakodnevno preostalo i nešto za pojesti. To me je spasilo da ne krepam od gladi i prilično pristojno preživim. Dane sam provodio uglavnom u kafićima „Mooney“ i „Velvet“ u Dežmanovom prolazu koje sam koristio kao dnevne, radne i primaće sobe i ne mogu se požaliti da je to bilo loše razdoblje života. Svi poznati i oni koji su me zatrebali znali su gdje me mogu naći i pored toga što sam ondje pročitao sve novine, a da ih nisam trebao kupiti, od ujutro do navečer za mojim su se stolom samo smjenjivali razni likovi. Što je ostatak stalnih gostiju, mlađarija za šankom, mislio o meni saznao sam jednom prilikom kada me je došla naći jedna prijateljica, a mene nije bilo. Prijateljica mi je vrlo zgodna mlada žena. Ode ona u „Mooney“ i kako je sjela tako se nekih tri uobičajenih zgubidana prikrpilo. Raspituju se što ju je ondje navelo. Kaže ona da je došla mene naći. Koga? Koga? – pitaju. Onog bradonju s naočalima koji obično ovdje sjedi s velikim crnim psom. - A! Makroa! – spoje frajeri. - Budibogsnami! – kaže moja prijateljica. – Kakvog makroa? - A što bi bio drugo?! Ništa ne radi, po cijele dane sjedi ovdje, uvijek ima novaca, stalno oko njega sjedi nekoliko mladih ljepotica, samo se smjenjuju, još mu neke i daju novce, vidjeli smo... – mislili su na moje podstanake koje su obično dolazile u kafić isplatiti mi najamninu. Ode moja prijateljica u „Velevet“ i sjedne, a odmah je okruže tri od onih koji se samo izmjenjuju za šankom. Pitaju koje ju je dobro nanijelo. Kaže ona da me je došla potražiti. Koga? Koga? – pitaju frajeri. Onog bradonju s naočalima koji svakodnevno navrača s velikim crnim psom, čudo da nije ovdje. - A! Režisera pornofilmova! – odmah su znali na koga misli. - Kakav sad režiser pornofilmova? – smije se moja prijateljica. Je, je, objašnjavaju najozbilnije frajer, oni su o tome raspravljali i zaključili da ne mogu biti ništa drugo. Imam vremena na pretek, samo čitam novine, oko mene je uvijek nekoliko zgodnih djevojaka, prepoznali su i neke glumice, ne bi se takve cure rojile oko mene bez veze, pa stalno preko stola dodajemo neke novce... Da se ne vidi da sam intelektualac pomislili bi da sam nekakav makro, organizator mreže call-girli ili štogod slično. Eto, takav me je glas bio. Na ista mjesta je u to doba redovno zalazio i neki lik koji je izgledao kao moja desetak godina starija verzija. Odmah se vidjelo – neki umjetnik! Ležerno obućen od glave do pete u isprani jeans, po opisu se razlikovao od mene samo po tome što sam ja tada bio visok i vitak, a on od trbuščića nije mogao zakopčati prsluk s mnogo džepova. Ta pojedinost po kojoj smo se razlikovali činila je da u poredbi izgledamo otprilike kao jablan i vrtni patuljak. On je bio silno impresioniran famom koja je o meni kružila i silno je navro da se družimo. Vrebao je rijetke prilike kada sam sjedio sam, pa se odmah bacao za moj stol i započinjao intelektualne diskusije. Činilo mi se da mu je zadnja namjera da se toliko zbližimo da ga zovem u društvo i kada mi dođu prijateljice, podstanarke i glumice, pa sam se držao prilično rezervirano kako bih ih toga poštedio. Što sam ja bio rezerviraniji, to je on više nasrtao. Neprekidno me je pozivao da svratimo u njegov atelje. Nije daleko, ni minutu pješke. Kad ću svratiti? Zašto već nisam svratio? Neka svratim kad hoću. Evo, recimo, sutra. Ili odmah, da odmah odemo zajedno onamo. Popeo mi se već na glavu s tim svojim ateljeem. Neprekidno je spominjao kako je on umjetnik, kao – mi, kolege umjetnici, on je fotograf, umjetnički fotograf... Kako sam ja poznavao otprilike sve iole vrijedne fotografe u Zagrebu, a za njega nikada nisam čuo, morao sam jednom upitati: - Kakav si mi ti fotograf? Gdje radiš? - U industriji namještaja. - Umjetnički fotograf u industriji namještaja?! – za tako nešto ranije nisam ni čuo. - Da. I grafički dizajner! Ispostavilo se da on radi one natpise po izlozima prodavaonica namještaja JESENJE SNIŽENJE, POPUST 30%, PRODAJA NA OTPLATU i slično, a povremeno i fotografira poneku stolicu ili regal za neki katalog. Nije mi to zvučalo kao neki zanimljiv posao, ali nikako ga se nisam mogao otarasiti, pa sam naposljetku – da ga se riješim – ipak krenuo u njegov brlog. Mjesto je zaista bilo nedaleko, u centru grada. Na gornjim katovima bila je uprava, a u njegov atelje se ulazilo sa stražnje strane zgrade kroz poseban ulaz. Zapanjio sam se čim sam prešao prag. Hodnik, mala kuhinja, kupaonica, ured, tamna komora, prostrani studio – vrhunski prostor! Još više sam se zgranuo kada sam vidio gomilu prvoklasne fotografske opreme koja je ležala razbacana naokolo. „Leice“, „Nikoni“, „Rolleflexi“ i „Hassebladi“, sve najbolje, najnovije i najskuplje, gomila leća i studijska rasvjeta. Industrija namještaja po svemu sudeći nije oskudijevala novcem, a on ih je uspio uvjeriti da mu je sve to potrebno za izradu natpisa poput POSJETITE NAS NA JESENSKOM VELESAJMU. Svaka čast, majstore! - Ali to, naravno, nije sve što radim... – povjerio mi se zadovoljan dojmom koji je na mene ostavio već prvi pogled. – Pripremio sam ti još nešto što moraš vidjeti! Zbog toga sam te i zvao! Odveo me u ured i posjeo u fotelju ispred tv-prijemnika. Izvadio je VHS vrpcu od 240 minuta, utaknuo je u rekorder i pustio. Na ekranu se pojavio njegov studio. Ispred praznog zida stajala je djevojka u bikiniju. Njena poza bila je kao da stoji pred streljačkim vodom: ravno, ruke opuštene, bezizražajan izraz lica. U kadar je unišao i on, fotograf. Obilazio je oko nje i škljocao s fotaparatom iz ruke. Onda joj je spustio jednu naramenicu, kliknuo nekoliko puta, pa spustio i drugu. Neprestano škljocajući zašao joj je iza leđa i otkopčao grudnjak. Njezin izraz lica nije se ni najmanje promijenio. Rez. Ona naslonjena rukama na stol, on joj prilazi straga, spušta gaćice, a ona ni da mrdne obrvom. On raskopča hlače, spusti ih i zabije se u nju. Prihvati je rukama za struk i navlači prema sebi, drmusa je i gnječi, a njezino lice je jednako bezizražajno sve vrijeme kao da nije prisutna. Scena je izmontirana tako da ne traje ni pet minuta. Zatim nova scena, nova djevojka: stoji pred zidom u bikiniju kao omamljena. On obilazi oko nje i fotografira je. Video-kamera je očigledno ostavljena u nekom uglu i neprekidno snima. On skida djevojci grudnjak, ona ni da pisne. Odvodi je do stola, namjesti da leži na njemu, podiže joj noge u zrak. Fotografira je sa svih strana, a zatim prilazi i svlači joj i donji dio bikinija. Raskopčava traperice, utakne se u nju i počinje pumpati guzicom… - A! Što kažeš? - Vrlo dobro! – pohvalim ga vidjevši da očekuje pohvalu kao psić koji je donio bačeni štap. Pred zidom stoji treća djevojka u bikiniju pogleda uprta pred sebe, u prazno. Fotograf je obilazi i škljoca. Skine gornji dio badekostima, malo rukom protrese njezine grudi kao da ih namještava, ona se ni ne pomakne. Nakon minutu je odvodi do stola, bez riječi je savine tako da se ona osloni na stol laktovima, spušta joj gaćice i zabija se na nju. On se trese, pramenovi kose mu poskakuju, ona ni da pusti glaska. Gotovo. Četvrta djevojka – ista šema. Počinje s fotografiranjem, završava s jebačinom. Kad se pojavila i peta, zapitao sam: - Pa koliko toga ima? - Još dvije vrpce! Više ti nisam stigao pripremiti… Dok sam zapanjeno pokušavao izračunati: 240 minuta podijeljeno s 5 minuta jednako oko 50 cura na jednoj vrpci, puta tri vrpce je 150 cura, a ima još…, on je izvinjavajući se objašnjavao: - Malo sam ti skratio. Nema smisla da ti pokazujem cijele snimke, trajalo bi danima. - Naravno, naravno… - razgovarao sam s njim, dok su mi misli tekle sasvim drugim tokom. Dok su se djevojke samo smjenjivale, nisam se mogao odlučiti čemu se više čuditi – gdje ih tolike nađe ili kako se one drže? Da ne troši fondove poduzeća za plaćanje modela? Nisu bile naročite ljepotice, ali ni gabori, sasvim svakodnevne djevojke koje nisu djelovale kao profesionalke bilo koje vrste. Uostalom, VHS tada još nije postojao više od nekoliko godina, dakle, to je rezultat svega nekoliko posljednjih, a ne cjeloživotni uspjeh… I sve bez ijedne riječi! Što li im je prethodno nabajao, čemu su se one nadale kad su mu se tako prepustile? Jesu li vjerovale da je to početak nekakve karijere, da će završiti kao zvijezde, da to tako normalno ide kad se krene putom do slave? Zar su vjerovale da ih fotograf industrije namještaja može igdje lansirati, osim na kauč? Meso, meso i meso! Padalo mi je na pamet da tako lakovjerne ni nisu za drugo nego za nataknut na kurac. - No, no…? – zanimalo ga je što mislim. - Tvoja će se udovica jednoga dana jako iznenaditi dok bude prekapala po tvojoj zaostavštini. - He, he – zadovoljno se smijuljio na tu pomisao. Kad smo nakon sat vremena stigli do scene u kojoj dvije gole djevojke kleče, a on ide od jedne do druge kao bumbar od cvijeta do cvijeta i naizmjenično im uvaljuje spolovilo u usta, više nisam mogao izdržati - Oprosti, moram ići. Nisam se planirao ni ovoliko zadržati. - Dođi drugi put pregledati ostatak! - Svakako… Izišao sam na ulicu sav smušen. Ulicama je prolazio uobičajeni svijet, među prolaznicima i mnogo djevojaka i mladih žena više ili manje privlačnih, kao obično. Gledao sam ih i pitao se – koliko njih bi pristalo svratiti fotografu na „snimanje“? Morao sam mu priznati – malo tko je potucao toliko ženskadije kao on. Znam nekolicinu profesionalnih animiranih fotografa koji decenijama rade modne i pin-up fotografije, ali nitko od njih ne može se s njim ni usporediti. To je poseban talent. Kada bih ja krenuo naći samo jednu tako lakovjernu tuku – tražio bih mjesecima, a on – stotine! Mora da ima posebnu antenu za njih ili je na njemu nešto što upravo takve privlači. Bilo mi je jasno zašto je navro da ga posjetim. Mene je nezasluženo bio glas koji je on u potpunosti zaslužio, ali se nije smio hvaliti naokolo, pa mu je bilo stalo da barem ja znam tko je od nas dvojice pravi veliki jebac. I zaista, nakon tog posjeta više me nije gnjavio da dođem ponovo niti se gurao u moje društvo. Bilo mu je dovoljno da stoji uz šank, ispija svoje kriglu piva i zna da znam za njegovo pravo veliko životno djelo. |
- revitalizirani post od 11.7.2009.
Razveo sam se s prvom suprugom, koliko je to god moguće, prijateljski. Nakon što smo se odlučili na taj korak više nije bilo svađanja ili natezanja oko podjele zajedničke imovine. Pas je ostao sa mnom. Pet godina kasnije pas i ja živjeli smo u jednosobnom stanu od 32 kvadrata u Zapruđu. Jednog popodneva preturajući po ladicama naišao sam na magnetofonsku kazetu na kojoj je bilo snimljeno kako moja bivša na nekom tulumu svira gitaru i pjeva. Znala je mnogo pjesama, mogla je bez prestanka pjevati satima da se ne ponovi. Dobro je svirala, a glas joj je zvučao otprilike između Melanie i Joan Baez, pa je njihove repertoare znala gotovo u cijelosti. Usput rečeno, čak je bila i nalik na te dvije pjevačice, malo na jednu, malo na drugu. Ugurao sam kazetu u magnetofon, pustio, i njezin glas je preplavio mali stan. Pas je spavao u uglu sobe. Iznenada je otvorio oči potpuno razbuđen. Polako je podigao glavu s poda. Zatim je lagano ustao i s noge na nogu premjestio se na sredinu prostorije, te sjeo točno na mjesto jednako udaljeno od oba zvučnika gdje je zvuk bio najkvalitetniji. Sjedio je kao da mu se neki teški teret navalio na pleća i očigledno pozorno slušao. Nakon nekoliko pjesama čuo sam da potiho cvili kroz stisnute zube. Cvilež je postajao sve jači. Napokon je pas zabacio glavu i zatulio prema plafonu, tiho, da ne nadjača pjevanje, ali bolno i razdiruće. Čuo ju je, prepoznao, a znao je da nije s nama. Nisam imao snage isključiti magnetofon, a neprekidno pseće zavijanje me kidalo više nego ijedan trenutak dok smo se supruga i ja rastajali. Imao sam osjećaj da je glas gospodarice bio prejaki podražaj da bi mogao suspregnuti ono što mi je neprekidno tajio – da mu nedostaje, pa je odjednom sve provalilo iz njega. Na kraju je magnetofon škljocnuo u pola pjesme i zavladala je grobna tišina. Pas se samo sručio na isto mjesto na kojem je sjedio kao da su mu popustili svi mišići, uzdahnuo duboko, ljudski, i zašutio. Samo mi je jedna misao u tom trenutku olakšavala disanje – sreća da nismo imali djece! |
- revitalizirani post od 3.7.2011.
Dugo mi je trebalo da shvatim – sve se u životu događa samo jednom. Bilo je takvih stvari za koje mi je bilo jasno da su se dogodile samo jednom. Dođem u neki grad, neko mjesto, neki restoran, oduševim se i kažem sam sebi: ovdje ću se sigurno vratiti, ovdje ću dolaziti često ili čak „ovdje ću dolaziti svaki dan!“, a onda se nekako dogodi da prođu godine dok ponovo navratim, ili se ne vratim nikada, ili drugi dan zatvore restoran i jasno mi je da od učestalog navraćanja neće biti ništa. Ili sretnem neke ljude, sjajno se provedemo, svi želimo da se ubuduće često nalazimo, dogovorimo se da će tako biti, ali ne već sljedećeg vikenda jer imamo nekog posla, pa vikend nakon toga ponovo odgodimo viđenje, pa se opet nešto dogodi da se ne možemo vidjeti, pa se neko vrijeme često nazivamo i pokušavamo dogovoriti kad bi se vidjeli, pa se čujemo sve rjeđe, prođe i dvije godine da se ne uspijemo uskladiti, a onda umre upravo onaj bez kojega se nema smisla naći i najbolje namjere zauvijek propadnu. U takvim slučajevima je sve jasno: dogodilo se jednom i neće nikada više, ali zapravo je sa svime tako, čak i s onim za što se na prvi pogled ne bi reklo. Kad sam otkrio Amsterdam zarekao sam se da ću se u njega svake godine barem jednom vratiti, i deset godina za redom mi je to uspjevalo, ali samo jednom sam došao s jednim drugarom, samo jednom s jednom djevojkom, samo jednom sam stigao autostopom s jednom srdačnom njemačkom familijom, samo jednom odsjeo u jednom preslatkom porodičnom pansionu, samo jednom upoznao neke sjajne Portugalce i proveo vrijeme s njima, samo jednom bio s pokojnim ujakom, a već me ondje nije bilo više od dvadeset i pet godina i ne vjerujem da ću ikada više svratiti. Samo jednom se ide u osmi razred, samo jednom ga se može ponavljati i samo jednom ga se može ponavljati drugi put. Samo jednom se maturira, samo jednom je ljetni odmor između gimnazije i fakulteta, samo jednom se prođe na svakom ispitu, samo jednom je bila Univerzijada, samo jednom se okupljalo između Blata, Zvečke i Malog Kavkaza, samo jednom je Paul McCarthny svirao u Zagrebu, samo jednom se raspala Jugoslavija... Kanfleca sam sreo mnogo puta, mnogo puta sam ga vidio na motoru, ali samo jednom sam ga vidio na motoru na početku Frankopanske s plavom kapicom na glavi i fotografirao, Cezar je samo jednom prešao Rubikon (iako je naknadno vjerojatno višekratno prešao simo-tamo), samo jednom je kocka bačena. Sve što se dogodi prvi put dogodi se samo jednom, a ima toga što traje danima, mjesecima i godinama, ali sve to samo jedanput. Čak i ono što izgleda kao da se stalno ponavlja i neprekidno traje zapravo se događa samo jednom. Samo jednom smo dočekali 1999 i samo jednom 2001 godinu. Samo jednom je treći srpanj dvije tisuće i jedanaeste. Najbolje ljubavnice s kojima smo se našli stotinama puta ne mogu promijeniti da se dvadeset i sedmi put nađemo samo jednom, a sto i pedeseti put također samo jednom. Svaki dan je samo jednom i nemojte da vas zavara što ima sličnih dana. Ono što kažu da se povijesna zbivanja mogu ponoviti tri puta, drugi puta kao farsa, a treći put kao tragedija, ne treba se dogoditi, a ako se dogodi onda je prvi put to što je već bilo, drugi put je farsa, a treći put tragedija, što nikako nije isto i svaki put se zapravo nešto jedinstveno događa. Samo jednom pišem ovaj tekst, mogu ga pisati u više navrata, ali ne dva puta. Čak i ako ga krenem pisati uzastono u više verzija, svako od tih pisanja bilo bi jedinstveno. Upravo sada i upravo ovdje događaju je neprestalno iznova samo jedanput. Na kraju, sve u svemu, živi se samo jednom. Čak da postoji reinkarnacija, živjeti kao slon ili kao gusjenica nikako nije isto. S tim na umu u svakom razdoblju života, svakog dana, svakog sata, valja nastojati da se iz te jedinstvene prilike izvuče najbolje i najviše moguće. Napravimo nešto dobro, naučimo nešto korisno, zaista se zabavimo, zaspimo zadovoljni i ispunjeni. Carpe diem, ne propusti dan. |
- revitalizirani post od 14.7.2010.
Knjiga koja se ovih dana pojavila na novinskim kioscima i košta manje od dvadeset kuna rijedak je izdavački biser: tekstovi Zorana Franičevića, vrhunske fotografije niza prvorazrednih fotografa, sjajna odgovarajuća dizajnerska obrada, odličan uvod Renata Baretića, te zapravo genijalan naslov - knjiga kakvu je legendarni urednik "Poleta" i najmlađi zastupnik u hrvatskom saboru svih vremena zaslužio. Neću više o knjizi, nego prelazim na fotografiju objavljenu na str. 119. Samo me nešto štrecnulo oko srca kada sam je vidio. Prepoznao sam mjesto gdje je uslikana, znam da sam ondje nebrojeno puta bio, ali se ne mogu sjetiti gdje je to bilo. Naočale na stolu - imao sam iste takve. Naočale odložene ispred sugovornika - i danas imam tu naviku. Bilježenje natuknica za vrijeme razgovora - kao da neki novinar radi intervju ili je to ono što i danas često radim. Pitam se - jesam li ja nevidljivi sugovornik? Čak i ako nisam, mogao bih biti ja. Mnogo puta smo Frane i ja upravo tako razgovarali i na fotografiji je jedan od prizora kojih se sjećam. O čemu smo pričali - ne sjećam se ni jedne posebne izjave premda se sjećam o čemu smo uglavnom razgovarali, kao i tema nekoliko razgovora koji su po nečemu bili posebni. Knjiga koja me obradovala ujedno me i žalosti - Frane je od mene posudio uvezani komplet "Poleta" (koji nikada nije vratio) kaneći napisati knjigu koju nikada nije napisao. Knjiga, ova druga knjiga, pojavila se tek kada je on već pokojan. Knjiga koju je toliko želio pojavila se tek kada on više nije bio smetnja da se pojavi. Dok je bio živ bez njega se nije moglo, a osloniti se na njega da će je napraviti bilo je iluzorno. Kakvo je to prokletstvo da je potrebno umrijeti da bi se odnosi čovjeka sa svijetom uskladili? |
U srpnju 2010. desničarski mislilac Neven Sesardić u jednom od subotnjih, revijalnih brojeva „Jutarnjeg lista“ vrlo glupim tekstom nastojao je argumentirati da desničari nisu glupi. Za početak je pokušao ustanoviti razliku između političke ljevice i desnice: „Većina nas barem na nekoj razini bez teškoća prepoznaje tu distinkciju, iako nije uvijek lako objasniti na posve egzaktan način kako to uspijevamo, i to s velikom dozom međusobnog slaganja....“ Bio je to loš početak jer upravo po istoj metodologiji puke očiglednosti svako pametan vidi i zna da su desničari glupi, bez obzira koliki im kvocijent inteligencije, naobrazba ili koliko su uspješni u životu. Na to ukazuje već i nadnaslov članka „ZAŠTO SU DESNIČARI GLUPI“ u kojem se ne pita jesu li ili nisu, već zašto su. Da li su desničari zato što su glupi ili su zaglupljeni time što su desničari ili nešto treće? (Naravno, to ne znači da nema i glupih ljevičara. „Ljevičar“ i „pametan“ nisu sinonimi, ali „desničar“ i „glupan“ gotovo pa jesu.) Da bi pametan čovjek bio desničar nužno je da bude beskarakteran i moralno truo, pa desničarima iznimke po pameti nikako ne služe na čast. Pet godina kasnije sin mi je dorastao do mlađeg punoljetnika, počeo zalaziti na moj blog, pa moram dodati nekoliko rečenica onome što sam tada napisao da bih mladcu pojasnio. Sine moj, suvremeni čovjek se bitno ne razlikuje od praljudi koji su lutali savanama ili stanovali u pećinama. Osnovne potrebe su iste, jedino su načini kako se zadovoljavaju drugačiji. Osoba je ujutro kretala u potragu za hranom i do navečer je trebala dovoljno sakupiti ili uloviti. Pri tome su drugi ljudi bili neodložno prisutni, pomagali ili ometali. Pojedincu je bilo korisno da ga oni oko njega podržavaju, uvažavaju, pomažu, da se dobro uklopi među ostale, jer je iz toga proizlazilo hoće li mu u životu biti lakše ili teže, hoće li biti izloženiji ili zaštićeniji pred životnim nevoljama i opasnostima. Jednako važno kao naučiti pronaći hranu ili uloviti plijen bio je sklad s bližnjima. Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Dijete nema izbora nego slušati roditelje, starije i vršnjake, pri čemu mu je tim bolje čim više zadovoljava njihova očekivanja. Zato mu je to lakše što više prihvaća njihove stavove i ponašanja. S druge strane, roditelji, stariji i vršnjaci imaju potrebu za novim članom koji će ih osnažiti. Zajednica je to jača što je više pripadnika koji dijele njene vrijednosti i uspješno rade na njihovom ostvarivanju. Sada u tu najopćenitiju shemu uklopi tipičnog desničara. Njegova uvjerenja, vrijednosti, ciljevi su ono što su ga učili. On ustrajava na njima jer je iskusio da pridržavajući ih se uspijeva u životu. Ako je pametan, ne drži se svojih uvjerenja i dalje ih proklamira zato jer misli da su istinita nego zato jer misli da tako treba, da se to od njega očekuje, da mu je to probitačno. Ako je glup misli da mora tako jer mu je Bog naredio, jer nije moguće nešto drugo, ne propituje ono čega se drži već nastoji isključivo što jače učvrstiti ono čega se nastoji što bolje prihvatiti. Pametni desničar je naprosto lažac ili nedovoljno pametan, a općeljudska dobrobit, pravednost i suosjećanje pri tome su samo kolateralne žrtve. |
Da se razumijemo - svakome se može dogoditi da strada u saobraćajnoj nesreći ili da je prouzroči. Onaj tko misli "Za mene nema opasnosti, tako dobro vozim da sve mogu izbjeći" naprosto je bahata budala. Nema tako opreznog vozača na kojega u zlom trenutku ne može naletjeti neki kreten, kao što nema vozača kojemu se ne može dogoditi nesretan stjecaj okolnosti ili trenutak nepažnje da se njegovo vozilo pretvori u smrtonosan stroj. U višedesetljetnoj vozačkoj praksi imao sam desetke slučajeva poput onoga kada sam na neosvijetljenoj, potpuno mračnoj cesti naišao na pješaka u tamnom odijelu koji je hodao sredinom ceste okrenut leđima. Srećom sam vozio polako, no spazio sam ga tek na nekoliko metara ispred sebe, izvio se oko njega da sam se zamalo skrhao i otišao bez zaustavljanja. Je li bio pijan, drogiran, samoubojica ili naprosto lud, ne znam. Možda bi bilo bolje da sam se zaustavio i sklonio ga s ceste, ali othrvao sam se toj nakani uvjeren da bi zlosretnik, da sam ga dohvatio, gore prošao nego da sam ga pregazio. Svakome tko sudjeluje u prometu može se dogoditi da prouzrokuje ili strada u nesreći, ali neki nakon toga ostanu i pomognu unesrećenima, a neki pobjegnu. Ako se kasnije ulovi one koji su pobjegli, opravdavaju se – dogodilo se neočekivano, u trenu, nisu se snašli, izgubili su glavu, nisu znali što rade… Može li se itko toliko izbezumiti da ne zna što radi? Tko ili kakvi ljudi ostanu, a kakvi pobjegnu? Svaki put, ama baš svaki put, kad pokrećem motor automobila, koliko god sam bezbožnik, pomislim "Bože, nadam se da neću nikoga unesrećiti!", a tek nakon toga "Oprezno, ne bi valjalo ni da ja stradam". Tko god sjeda za volan, pa čak i bahate budale, mora da je tisuću puta makar na trenutak pomislio: što bih ja napravio da se meni tako nešto dogodi? Svaki puta kad u crnoj kronici naleti na neki izvještaj o kakvoj nesreći, svakome mora da barem kroz primozak prostruji pomisao: što ću ja ako se nađem u takvoj situaciji? Neki ljudi su tako nebrojeno puta pomislili "Naravno da ću se zaustaviti i pokušati pomoći unesrećenima", a drugi "Nema sumnje da ću pobjeći ako mi se ukaže prilika". Ako nesreća nikada ne iskrsne, od tih misli nema ni štete ni koristi. No ako se zlo sluči, u djeliću trenutka kada nema odlaganja narednog postupka, najvjerojatnije će svatko bez razmišljanja automatski postupiti upravo onako kako je nebrojeno puta ranije odlučio. Bijeg s mjesta nesreće je sam po sebi kriminalno i nemoralno djelo, ali nije rezultat privremene bezglavosti nego plod prethodnih razmišljanja, učinak nebrojenih opetovanih odluka. Bijeg s mjesta nesreće nije posljedica nerazmišljanja, nego upravo obrnuto – posljedica u svakom pogledu nevaljalog mišljenja. |
Stara sam, neću živjeti još dugo. Ne mogu se požaliti na svoju starost. Nadživjela sam Morpera već dvadeset godina, a vjerojatno ću još dvije-tri. Inače, starost kao starost, nikome nisu mile boleštine i slabost. Srećom, Bogu hvala, dobru djecu imam. Vrijedni su i brižni. Sagradili kuću u kojoj svatko ima stan za sebe na svom katu, pa je u njoj i stan za mene, s izlazom na vrt. Brinu se da imam sve što mi zatreba, svaki dan pitaju što mi treba i donose, ako negdje trebam otići, odvezu me, do doktora. Navečer, kad obave sve što je trebalo preko dana, svaki se od njih povuče sa svojom familijom, na svoj kat. Ja ostanem gledati televiziju dok ne zaspem, a često televizor ostane upaljen i do ujutro. Kakav je to život danas postao? Svatko na svoju stranu. Čak i u istoj kući svatko je daleko od svih drugih. Baka i djed su mi pričali da su oni svi, mnogo njih, živjeli u istoj prostoriji zajedno s kravom, kozom i ovcama. Nisu imali tako udobne krevete, ni kupaonicu s hladnom i toplom vodom, ni televiziju, nisu imali ništa od ovoga što danas imamo, ali bili su zajedno. Preko dana je još dobro, ali preko noći bih najradije da sam Eskim; oni spavaju tuce njih jedan do drugoga u onim svojim kupolama od leda, igluima, s psima. Ne bojim se umrijeti. Bojim se da ću se probuditi u noći i biti će mi jako zlo i neću imati snage da ikoga pozovem. Telefon je pored mene, ali možda neću imati snage da ga dohvatim. Nitko to neće primijetiti, nitko me neće čuti, nikoga neće trgnuti što se grčim. Bojim se umrijeti glupo, od nečega što bi – da hitna pomoć dođe na vrijeme – bilo otklonjeno, pa da poživim još koju godinu, radujem se unucima koji svrate svakog dana, na deset minuta. I ne bih voljela umrijeti sama, da nemam koga primiti za ruku i pogledati u oči u tom trenu. Često se prisjećam i razmišljam o tome i maštam kada sam bila djevojčica, mala djevojčica, i moji mama i tata su me znali uzeti u krevet između sebe, grijali me s obje strane i pustili da zaspem između njih. |
- revitalizirani post od 7.7.2010.
BRUKA Izgledalo je da me očekuje jedan od napornijih dana. Trebalo je obići nekoliko mjesta, posvršavati poslove za koje sam očekivao da će biti naporni, a za neke pregovore da neće proteći bez mučnog natezanja, pitao sam se da li ću uopće sve stići. Pored toga je već u osam ujutro bilo toliko vruće i sparno da mi je sama pomisao kako se vučem naokolo po užarenom gradu bila odbojna. Protivno očekivanjima, sve sam stigao, sve je proteklo brzo i glatko, ljudi od kojih sam se pribojavao da ćemo se zakvačiti toliko da će nam se odnosi trajno poremetiti bez krzmanja su od prve pristali na sve što sam predložio, oni za koje sam se spremio da ću ih morati tjerati da rade upregli su se da sve naprave što brže i bolje. Sve me je to toliko oraspoložilo da mi čak ni vrućina nije bila nepodnošljiva. Navečer sam dočekao suprugu vrlo dobro raspoložen spremajući se da joj pričam kako sam bio nevjerojatno produktivan i uspješan. Dok smo se muvali po kuhinji, ona iznenada reče: – Sav si se zasrao! Naravno da tako nešto može reći samo voljena supruga. To me nije iznenadilo, ali ipak nisam znao o čemu govori. – Hlače su ti posrane! Što bi mi bile hlače posrane? Jest da sam mator, ali još nemam problema s inkontinencijom. – Idi do ogledala i pogledaj... Odem u kupaonicu i pogledam i – stvarno! Nosio sam svijetle ljetne hlače i odostraga, točno pri dnu procjepa stražnjice bila je karakteristična smeđa mrlja kao da sam se usro. Odem u kupaonicu, skinem hlače i razmotrim: mora da sam u nekom kafiću sjeo na nekakav komad čokolade, sladoleda ili nešto slično što je ostavilo neko dijete i meškoljio se po tome. Izgledalo je – drek kao drek! Prvo što mi je palo na pamet bilo je – kako me nitko ranije nije upozorio? Tko zna koliko dugo hodam naokolo s tom mrljom na guzici? Nemoguće da bar netko od onih s kojim sam razgovarao to nije primijetio. Zavisno od kada nosim tu mrlju, možda su primijetili i svi? Tu su mi pali na pamet oni ljudi s kojima su pregovori onako glatko prošli. Ako su uočili, a bilo je nemoguće previdjeti, mora da im je bilo neugodno upozoriti me, možda toliko neugodno da su na sve pristali samo da me se što prije riješe? Možda su pomislili – ako je taj tip sposoban doći tako zasran, tko zna na što je sve drugo spreman? Prisjetio sam se jedne priče Antuna Šoljana koju sam čitao u svojim ranim dvadesetima i od tada je nisam zaboravio. U ono vrijeme sam smatrao da je odlična, jako me se dojmila, i mora da je dobra kada je toliko dugo pamtim. Zove se „Mrlja“, ako se ne varam. Neki čovjek se nehotice i neznajući zaprlja crvenom bojom po čelu. Nitko od onih koje sreće mu to ne želi reći, nitko ga ne upozorava, a sam ne može vidjeti, te hoda naokolo ne znajući da je obilježen. Naravno, kod Šoljana je sve to duboko simbolično i metaforički, ne znam više ni kako priča završava, ali u mom slučaju takvih značenja nije bilo – moja mrlja je izgledala naprosto kao da sam imao proljev, prdnuo i – recimo - nisam primijetio da je izletilo više nego sam mislio, pa iznutra natopilo svijetlu tkaninu. Bruka! Međutim, nije bilo dvojbe da sam tog dana bio izuzetno poslovno uspješan. Da li slučajno, nezavisno od te kompromitirajuće pojedinosti ili zahvaljujući upravo njoj? Da nisam otkrio nastup prema kojemu su ljudi nemoćni? Ponašajući se sasvim normalno, usprkos zasranoj stražnjici, sa sigurnošću naših besramnih političara koje ništa ne može omesti, možda sam ljude naveo na pomisao da sam se politički aktivirao, ušao u vrh neke stranke, državne organe, pa je bolje da mi se ne protive? Uostalom, ono što je izgledalo kao izmet možda je zaista čokolada, pa bi bilo slatko polizati! Razmotrio sam i mogućnost da mi je netko od onih s kojima sam se sreo namjerno podmetnuo nešto da se uneredim. Sve je moguće, ali nije baš odviše vjerojatno. Ne vidim što bi time dobili. Razmišljam da narednih dana malo eksperimentiram s takvim nastupima. Recimo, pošpricam se iz tube s kondenziranim mlijekom oko šlica, pustim da se sasuši, pa takav hodam naokolo ili da oblijepim brkove šmrkljima? Ni masne mrlje na prsima na bijeloj košulji nisu loše, kao da upravo dolazim sa žderačine janjetine... Bezbrojni su primjeri onih koji se diče onim čega bi se svi drugi sramili, ili barem bi se svatko normalan sramio, pa upravo time postižu sve što su naumili. Što god tko od njih smislio, prva im je stvar na kojoj svi složno rade da se promijene kriteriji što je uopće normalno, prihvatljivo i poželjno. Onaj tko hoda zasran izboruje se za pravo da sere i po drugima. Oni koji trpe posranca pomirili su se s tim i da ih posere. Primite ovo kao još jedan izvještaj, svjedočanstvo iz svijeta u kojem nam ne preostaje ništa drugo nego opstati nastojeći ostati neukaljanima. Nama. Njima preostaje sve ostalo. |
U osnovnoj i srednjoj školi učio sam njemački, pa kad sam se počeo skitati po svijetu s ruksakom i vrećom za spavanje, s curama koje su govorile engleski komunicirao sam rabeći naslove tada popularnih pjesama: "Love, Love Me Do!", "Happy Together" i "Let's Spend the Night Together!" pokazali su se vrlo korisni. Ozbiljno sam počeo učiti engleski tek u dvadeset i četvrtoj godini u Laboratoriju za strane jezike, Foreign Language Laboratory na Southern Illinois University u Edwardsvilleu. Kabinet za učenje, učionica zvana laboratorij, bila je do krajnosti funkcionalna, do najsitnije pojedinosti usklađena s namjenom. Bila je to prostorija bez prozora, s umjetnim svjetlom, da promjene vremena ne utječu na raspoloženje, a protjecanje dana se po ničemu ne vidi, pa se unutra može raditi bez ikakvih vanjskih utjecaja. Svaki je polaznik imao svoj stol ograđen panoima da ne ometa druge niti da drugi odvlače njegovu pozornost. U laboratoriju sam provodio šest dana tjedno od deset ujutro do osam navečer s dvije-tri pauze za odmor. Metoda učenja bila je savršena. Tadašnja postojeća tehnologija korištena je do krajnosti, smisleno, svrhovito i efikasno, i vjerujem da ni s današnjom tehnologijom ne postoji bolja metoda. Radio sam sam. U stol ispred mene bio je ugrađen magnetofon, a petnaestminutne lekcije bile su snimljene na magnetofonske vrpce u kazetama. Na ušima sam imao slušalice, a pred ustima mikrofon. Lekcija je počinjala tako da je spiker pročitao tekst iz knjige koji je obrađivao neku uobičajenu životnu situaciju, obično u formi razgovora dviju osoba, zatim su dva spikera u dramskoj formi govorila isti tekst. Nakon toga je trebalo izgovarati isti tekst zajedno s njima, a to se snimalo te se moglo preslušavati tako da su se čuli i originalni spikeri i ono što sam nadosnimao, uspoređivati, kontrolirati, te ponavljati sve dok nisam izgovarao sve potpuno jednako uzorima koje sam slijedio. Naposljetku je jedan spiker govorio, a ostavljeno je prostora da mu se odgovara, pa se i to moglo snimiti i preslušati. Dnevno sam savlađivao dvije takve lekcije. Nakon šest mjeseci učenja mogao sam razgovarati s Amerikancima i do deset minuta prije nego su uočili da mi engleski nije materinji jezik. Nakon otprilike tri mjeseca posjećivanja Foreingn Laguage Laboratorya pojavio se Turk. Turk se zvao Maslam Ogulvy. Bio je viši od metar i devedeset i imao preko stotinjak kila. Glava mu je bila okrugla, koža masna, a obično je bio neobrijan jer se kupao i brijao otprilike jednom sedmično. Hodao je u izgužvanom crnom odijelu i crnim cipelama, pa je među ostalim studentima u tenisicama, trapericama i šarenim majicama izgledao kao velika masna smrdljiva vrana. Pokušali smo razgovarati. Znao je dvadesetak engleskih izraza, ali se srčano pomagao pantomimom, a nakon svake dvije-tri stravično izgovorene engleske riječi uslijedilo je nekoliko rečenica na turskom. Razgovor nam nikako nije išao, sve dok se nisam dosjetio turcizama. "Baklava!" Začuđeno me je pogledao, a ja nastavio: "Fildžan… sarma … sultan… ćuprija… ćevapčići!" Shvatio je i oduševljeno počeo potvrđivati svaku riječ koju je razumio, s tim da sam se i ja pomagao pantomimom i pokazivanjem oko sebe, a on povremeno ponavljao s drugim naglaskom: – Badava? – Bedava! – Marama. – Mahrama! – Tambura… – Tanbura! – Hajduk – Haydud! Zapravo je zapanjujuće koliko riječi za koje smo uvjereni da su naše i ničije tuđe zapravo su turske: šal, šećer, čekić, jastuk… I tako smo počeli svakodnevno razgovarati, s tim da su naši razgovori izgledali kao da komuniciraju dva maloumnika: "Čardak! … Telal! … Ćilim! … Kazan! … Fišek! … Česma!" On je bilo toliko oduševljen da može s bilo kim išta pričati da mi je jurio u susret i slijedio me s onim dirljivim povjerenjem kakvo iskazuju izgubljeni psići kad pomisle da su naišli na nekoga tko će ih usvojiti. Nakon desetak dana takvih razgovora htio sam uzeti kazetu s novom lekcijom i primijetio da ju je on već uzeo. Začudio sam se da me je stigao usprkos tome što sam ja počeo tri mjeseca ranije, pa sam se vratio na svoje mjesto, ali nisam nataknuo slušalice već slušao njega. Kada je trebao on govoriti zajedno sa snimljenim spikerima, od njega je dopiralo samo potpuno nerazumljivo grgljanje. Otišao sam i uzeo vrpcu koju je odložio na kojoj je ostalo snimljeno što je govorio. To je bilo strašno, ni približno onome što je trebalo. On se već dizao da vrati lekciju na kojoj je radio i uzme novu. Požurio sam za njim i izveo ga iz učionice. Vidio sam da je vrag odnio šalu i potrudio se da mu objasnim kako bi trebalo raditi. Na jedvite jade uspio sam mu prenijeti da je ono što radi samo uzaludan gubitak vremena. Badava! Silno se uzrujao i pomučio se da mi objasni svoju situaciju: došao je iz Turske prije tri sedmice, rođaci su mu platili put, ima još deset dana da nauči engleski, a onda će početi raditi u njihovom dućanu. Vidio je koliko lekcija ima i nema više vremena nego da svaku presluša jedanput. Kada ih sve presluša – znati će engleski! Njemu je to sudbinski važno i nema vremena na bacanje. Koliko god sam se trudio, vidio sam da govorim gluhome. Tim više što sam kasnije – provjeravajući ga – zaticao kako sjedi sa slušalicama na ušima, ali mu pogled bludi ka stropu i dok se lekcija odvija on je zapravo tko zna gdje. Nikada neću zaboraviti scenu kada sam oko podneva izišao na centralnu livadu između sveučilišnih zgrada da se odmorim. Nakon nekoliko sivih dana granulo je jarko sunce i svi su iskoristili podnevnu pauzu između predavanja da se prostru po travi i uživaju. Uokolo mene, u većim i manjim grupicama, bilo je barem tisuću ljudi. Iznenada je iz zgrade iz koje sam izišao izjurio i Turk nešto vičući. Zastao je na trenutak na vrhu stepenica spazivši gomilu ljudi pred sobom, a zatim se sjurio niz njih preskačući dvije do tri. I dalje vičući izbezumljeno je jurio među studentarijom mlatarajući rukama i preskačući ih. Svi su zanijemili promatrajući ga. Shvatio sam da nekoga traži, a znao sam da nema koga drugog tražiti osim mene. Vikao je stalno jedno te isto, nešto sasvim nerazumljivo, i trebalo mi je neko vrijeme da shvatim što viče, a da nisam već potrošio sate i sate razgovarajući s njim ne bih razaznao ni ja. Dakle, trčeći među stotinama ljudi koji su svi perfektno govorili engleski, sve "native Eanglish speakers", Turk je objavljivao da je odslušao i posljednju lekciju i vikao ono što sam jedino ja uspio razumjeti: - Ja znam engleski! Ja znam engleski! |
Našao sam idealno mjesto za zasjedu: kafić na uglu s nekoliko stolova ispred ulaza okruženih ukrasnim grmljem odakle sam dobro zaklonjen imao dobar pogled na sve strane. Vrlo rijetko je prošao poneki automobil, još rjeđe poneki prolaznik, te mi ništa nije moglo promaći. Naručio sam duplu kavu i pola litre mineralne, otvorio kutiju cigareta, u džepu je bila još jedna, ponio sam knjigu za čitanje, a na stolici do ruke bio mi je fotoaparat s teleobjektivom od 300 milimetara i drugi sa zumom 80-250 i motorom. Bio sam spreman čekati zauvijek. Nakon otprilike sat vremena iz najbližih kućnih vratiju izašla je neka žena, prišla kafiću, zaobišla ga, te s druge strane ugla podigla garažna vrata, izvela automobil i odvezla se. Dobro sam je osmotrio dok je prilazila, prošla mi je na metar i ispratio sam je pogledom. Bila je fascinantna. Imala je više od pedeset godina, ali koliko - nije se moglo odrediti. Možda tek godinu i pol, ali možda i petnaestak godina više. Imala je savršenu žensku liniju, držala se vrlo uspravno i hodala mačkasto elegantno skladno se uvijajući sa svakim korakom kao da slijedi neku samo njoj čujnu glazbu. Imala je bujnu dugu crnu kosu, koža joj je - osim nekoliko borica na vratu - bila glatka i napeta kao u dvadesetogodišnjakinja. Bila je obučena u ukusnu, decentnu i očigledno skupu odjeću koja joj je besprijekorno pristajala. No najupečatljivije bilo je njezino lice. Imala je neuobičajenu egzotičnu fizionomiju kao da ne pripada bijeloj rasi, kao da je nekakva vanzemaljka, lice koje privlači poglede i s kojega ih je teško odlijepiti, a izraz je bio istovremeno mio i opasan, kao u pantere koja se došla maziti čuvaru, ali je spremna u trenu rastrgati ga ukoliko je ne zadovolji. Zapravo ni ne znam po čemu sam odredio njezine godine, vjerojatno po nekakvoj ozbiljnosti koja je poput aure lebdjela oko nje, jer je zapravo izgledala vanvremenski. Sve u svemu, mogla se mjeriti s bilo kojom mlađom ljepoticom, pri čemu joj je njezina zrelost davala prednost. Nije bila moja lovina, pa su fotoaparati ostali mirovati, ali ja sam ostao osupnut i nisam se mogao vratiti knjizi. Bilo mi je jasno da je to jedna od onih žena zbog kojih su muškarci spremni na sve, ona koju ne možeš samo voljeti, nego je moraš do ludila obožavati, ona zbog koje se ubijaju; zaljubiš se u nju na prvi pogled i onda joj služiš do kraja života. Vratila se nakon otprilike pola sata dovezavši nekog muškarca. Pomno sam ih motrio upijajući svaku pojedinost dok su prolazili pored mene, sve dok nisu ušli u kuću. Nisam trebao vidjeti prstenje na rukama da bih znao da joj je to muž. Bili su savršen par. On je bio visok, ponosna držanja, stariji od šezdeset, najvjerojatnije bivši sportaš koji je i dalje uspješno održavao liniju i kondiciju. Sudeći prema kraju u kojem su stanovali, automobilu, odjeći i držanju, bio je i uspješan poslovni čovjek. Hodao je pored nje ozbiljan, zaštitnik i uzdanica, pomiren sa sudbinom kao psić na nevidljivom povodcu. Ono što me iznenadilo bila je nekakva tuga koja se širila oko njega poput mirisa teškog parfema. Za oko sat vremena ponovo su izašli, ali ovaj put bilo ih je troje. Između sebe vodili su držeći ga za ruke već odraslo dijete, mongoloida vrlo izražene osobitosti. Kao i mnogima tako rođenima bilo je potpuno nemoguće odrediti mu uzrast, iako je bilo vidljivo da je uspio preživjeti pubertet. Mladi kreten je naprosto sijao od sreće što su svi zajedno i nekamo izlaze. Bio je dražestan, neopterećen ijednim životnim zlom i bilo mi je jasno da je nemoguće ne voljeti ga. Laganim korakom odšetali su u park. Tek kada sam ih vidio sve troje zajedno shvatio sam prirodu fascinantne majčine ljepote. Jedno uz drugo bilo je nesumnjivo da su majka i sin. Ono što je njoj davalo neodoljivu privlačnost, u tek malko većoj mjeri od sina je napravilo osobu nesposobnu za samostalan život. Mogao sam zamisliti majku kao djevojku ili kao mladu ženu kako kao svaka žena provodi vrijeme pred ogledalom i naslućuje da je u njezinoj ljepoti nešto neželjeno, ali odagnjava tu primisao, kako pomno proučava svaku svoju crtu lica i tumači pomaljanje prijetećeg prepoznavanja kao nešto beznačajno, kako toliko želi da sve bude najbolje moguće da se uvjerava da će i biti tako. Mogao sam zamisliti oca u dvadesetim godinama. Život je bio pred njim obećavajući sve moguće blagodati. Mora da je bio popularan u svojoj generaciji i mnoge djevojke su se trudile osvojiti ga, ali on je uspio zadobiti onu jednu drugačiju od svih ostalih. Vjerojatno tada nije mislio o djeci, voljena mu je bila više nego dovoljna, a ako je i razmišljao o djeci očekivao je da će biti lijepa poput roditelja. Kada se dijete rodilo, više nije bilo uzmaka. Majku je previše volio da bi je mogao ostaviti, vjerojatno je bio dovoljno odgovoran da mu tako nešto nije palo ni na pamet, pa i dijete je zavolio da mu je postalo okosnica života. Ipak, da je unaprijed znao, bi li izabrao život koji ga je zadesio? Bi li ona imala hrabrosti isto izabrati da je imala hrabrosti priznati si što je posrijedi? Paradoksalno, svi znakovi sudbine bili su na očigled podastrti pred njima, ali ih nisu uspjeli protumačiti. Tako je bilo i već na mom prvom susretu s budućom ženom. Ona je rekla "Žao mi je, kanila sam oprati kosu, ali nisam stigla". Ne trebam ni opisivati kakva danas hoda po kući. Ja sam rekao "Rado bih te poveo u kino, ali nemam novaca za karte, a mogla bi platiti i ovo piće…." i ni do danas se ništa nije promijenilo. I nitko se nema prava buniti. |
Jednom, jedne mračne noći, ja razmišljah u samoći, čitah stare prašne knjige koje stara znanja skriše. Kad sam u san skoro pao, netko mi je zazvonio, na vrata mi zazvonio, kao da je inkasator, vatrogasci, policija, neki muž s rogovima i sačmaricom, neko zlo i naopako! Nabodem natikače i vukući noge po parketu odem otvoriti. Pred vratima je stajao Neven Čorak. Nisam ga vidio barem dva-tri mjeseca. U međuvremenu je on i službeno proglašen najbolje građenim, najjačim, najljepšim ili tako nekako muškarcem Europe na nekom međunarodnom takmičenju, sve novine su o tome pisale, popraćeno fotografijama. Jest da je on velik, jak, zgodan, čist, dotjeran, ali stojeći pred mojim vratima – naj-muškarac Europe – izgledao je pomalo izbezumljeno i satrveno. Široka ramena mu se opustila kao šišmiševa krila, ruke nemoćno ovjesile, glava pognula, jedva se držao uspravno i s mukom vukao noge. Uvedem ga u sobu i on se sruči na fotelju kao hrpa jada. – Vidim da je nekakva nevolja? – rekoh. – Da nije avitaminoza? – Još gore… – hukne on i zavapi: – Mnogo gore! – Što bi moglo biti gore? – nisam mogao zamisliti. Mlad, zgodan, zdrav, pun para, uspješan u poslu, uspješan kod žena… Što bi moglo biti gore? – Ne znam kako da ti kažem… Ne znam mogu li ti to uopće reći…Ne znam što da mislim – ništa mi nije jasno. Ne znam kako bi mi mogao pomoći, nitko mi ne može pomoći, a možda, ipak, možda ti shvatiš što se uopće dogodilo, možda imaš neki savjet… Ne znam što da učinim! Ne, ne mogu ti to ni reći! – Daj, primiri se – prekinem ga. – Došao si da mi kažeš. Pa reci. – Ne znam odakle početi… – Od početka – rekoh odlučno i on počne. Govorio je skrhano, drthava glasa, sav poguren, gledajući u tepih pred sobom. Nedavno se kući javio na telefon. Nazvala ga je neka nepoznata ženska. Rekla je da mu njezino ime vjerojatno nije poznato, ali ona bi se rado našla s njim. Neven je već bio iskusan s pozivima nepoznatih obožavateljica, uglavnom maloljetnica u pubertetu, iako je bilo svakakvih među tima koje su zvale, pa ju je baš kanio ljubazno otpisati kad je ona rekla: "Ime ti ništa ne znači, ali znaš me". Odakle je zna? "Prije otprilike tri tjedna u 'Aquariusu' cijelo si večer buljio u mene… Crvena haljinica…" Tu se on lecne. Prisjetio se, zaista je prije otprilike toliko vremena buljio u jednu u "Aquariusu". Zaboravio je i kako je izgledala, ali se crvene haljinice bez muke prisjetio jer nije mogao oka skinuti s nje. Cijelo večer gledao je kako bi joj došao bliže da je bolje odmjeri, no kako je pored njega bila njegova stalna cura (a ta bi mu glavu razbila da je uočila kako zvjerka naokolo, pa je morao biti pažljiv) manevarske sposobnosti su mu bile nikakve. Nepoznata ga je dva-tri puta ovlaš pogledala i nije se obazirala na njegovo buljenje. Sve u svemu, te večeri u "Aquariusu" nije bilo ništa, jedna od bezbrojnih životnih epizoda kakve se već drugo jutro zaborave. Prisjetivši se svega ipak nije nabrzinu spustio slušalicu nego odlučio krenuti u razgovor. Međutim, razgovor nije dugo potrajao. Ona je bila gotovo poslovna. – Idemo u kazalište? Pozivam te na kazališnu predstavu. – U kazalište?! Dobro, idemo i u kazalište na kazališnu predstavu. Dok je on pričao, pokušavao sam sve to zamisliti. Noćni klub u kojem se sakuplja zlatna mladež, djeca novokomponiranih prekonoćnih bogataša, nogometaši s manekenkama, mnoštvo uparađenih mladih cura, a Neven se šepuri među njima kao mladi lav, pa kako je poznato lice, svi ga gledaju, i – kako je velik – gužva se razmiče kuda prolazi i svijet je njegov. Pored njega je njegova cura s kojom je već u dužoj vezi, burnoj ali snažnoj, a ona izgleda da ti pamet stane, nevjerojatno. Ona je, kako bi rekli ti koji se manijački bave oblikovanjem tijela, "savršeno definirana", toliko savršeno da izgleda nadljudski, a i divlja je dvjesto posto. Nisam mogao zamisliti kako bi trebala izgledati neka druga da pored njegove djevojke uopće privuče pogled, a kamoli da cijelu večer ne može skinuti oka s nje. Priznala je da bi ga zvala i ranije, ali je tek nedavno nabavila njegov kućni broj. – Da ti nije ostavila picajzle? – zabrinuo sam se. Ne, ništa takvo, nego nešto mnogo gore. Dogovorili su se da on dođe u predvorje kazališta prije predstave. Znao je da mora biti iskren. Priznao je: – Istina da sam buljio u tebe, ali to je ipak bilo prije tri tjedna i u polumraku i pod svim onim svjetlima… Nisam siguran da ću te prepoznati. Kako ću te prepoznati? Na to pitanje se samo nasmijala i rekla vrlo samouvjereno s nekim čudnim prizvukom u glasu kojega je osjetio, ali nije mogao protumačiti, iako je odmah naslutio da ima nečega značajnog u tom odgovoru: – Ne brini. Prepoznat ćeš me. Smuljao je nešto svojoj curi zašto se navečer neće moći naći, kupio buket od deset bijelih ruža i došao na vrijeme u predvorje kazališta. Gledao je naokolo, ali nepoznata ljepotica nije dolazila. Ljudi su počeli ulaziti u dvoranu, no je i dalje nije bilo. Naposljetku je ostao sam u praznom predvorju, osjećajući se krajnje glupo s buketom ruža u ruci. Dok su ga prožimale ljutnja i ogorčenje, razmišljao je što učiniti. Prisjetio se, otišao do blagajne i zapitao imaju li rezervirane karte na njegovo ime jer se nepoznata nije predstavila preko telefona. I imali su. Jednu. Karta je bila ne samo rezervirana, nego i plaćena. To ga je opet začudilo. Zašto samo jedna karta? Ako ga je netko htio namagarčiti, zašto mu je platio kartu? Ionako nije imao što drugo sa sobom, pa je ostavio buket na garderobi i unišao u gledalište. Ajde, pogledati će početak, a ako bude nešto bez veze, uvijek se može ustati i otići. Dobio je mjesto u prvom redu u sredini. Kako je sjeo, dvorana je potonula u mrak, takav mrak u kakvom se nikada ranije nije našao, apsolutni mrak, nije se vidjelo ništa, baš ništa, mrak-mrak, a kamoli i prst pred nosom. Svi su zanijemili od iznenađenja u kakvom su se mraku našli. Ne može reći koliko je mrak potrajao, činilo se zabrinjavajuće dugo, a onda se pojavilo jedno svjetlo. Svjetlo je palo okomito iz visine kao iz nebesa. Bio je to oštro rezani okrugli trak reflektora kao stup od blještavog stakla. Ta svjetlost je učinilo da se priviđalo nemoguće, kao da se onaj potpuni mrak uokolo još više zgusnuo potisnut od svjetla koje se zarilo u njega. Usred stupa svjetla bila je zlatna štanga čiji kraj je također nestajao negdje uvis, kao da je metal tek jedna od svjetlosnih zraka. Oko uspravne prečke uvijala se prekrasna mlada žena, plesala je bez glazbe izvodeći neku zapanjujući uzbudljivu koreografiju. Kako je njezina pojava bila toliko nenadana, a ona izgledala i gibala se tako nevjerojatno, nitko se nije stigao pripremiti i čulo se kako je cijelo gledalište kao po komandi duboko udahnulo i zaboravilo izdahnuti. Glumila je Salomu, bio je to Salomin ples sa sedam velova, ali kakav god bio original, teško da joj je dorastao i do koljena. Plešući oko metalne motke usred snopa svjetla mlada žena je polako odbacivala veo po veo, a preostali su bili sve providniji. Kako ju je spazio, Nevenu je bilo jasno – to je ona! Odmah mu je bilo jasno i zašto nije bilo izgleda da bi je mogao previdjeti. Kako je shvatio da je to ona, kurac mu je skočio. I tako je ostao do kraja predstave. Ona je plesala nekoliko minuta ostajući sve obnaženija, a u trenu kada je odbacila i posljednji komad tkanine svjetlo se ugasilo tako da je sve iznova potonulo u potpuni mrak, te nije bilo jasno da li se plesačicu uopće moglo vidjeti potpuno golu ili se to gledateljima sama pričinilo jer su to toliko žarko željeli. Kako je nestala, sa svih strana se začuo snažan huk jer su svi istovremeno ispustili suspregnuti udah. Pomisao da bi mogao ustati i napustiti predstavu nepovratno je napustila Nevena zauvijek. - ah, da, završetak u sljedećem postu - |
Opisujući početnu točku predstave Neven se sav ozario, živnuo, riječi su mu poletno sustizale jedna drugu, imao sam osjećaj da više ne vidi sobu oko sebe nego se pohotna bahantkinja ponovo izvija pred njegovim unutarnjim očima. Pomislio sam – morat ću u kazalište! Bilo je na pozornici i drugih glumaca, neke glumice su čak bile vrlo zgodne, Neven se čak zanio u priču, u nekoliko navrata se uzrujao što se događa glavnim junacima, vrijeme je prošlo u trenu. Uspio je uočiti da ona koja ga je pozvala nije samo fascinantna žena, nego i prava glumica. Kad je izvela neki geg, svi su smijali do suza, a kad je zaplakala, cijelo je gledalište zaridalo. Bila je to žena s tisuću lica, a čak i tijelo akrobatskih sposobnosti u trenu se moglo pretvoriti u tijelo starice. Bio je ushićen. U diskoklubu je možda i mogla biti neprepoznatljiva, ali pod reflektorima je prepoznao da je i ona gotovo jednako poznata javna ličnost kao i on. Po završetku je nestrpljivo hodao predvorjem između ljudi koji su razdragani napuštali prostor. Svaka minuta koja je protjecala rastezala se kao vječnost. Buket koji je tiskao u ruci nastojeći s njim zakriliti kvrgu u hlačama izgledao mu je bijedan. Osjećao se kao član grupe "Let 3" opremljen scenskim falusoidnim rekvizitom. Ona je došla otuširana i namirisana. Iz neposredne blizine izgledala je još zanosnija nego iz prvog reda. Ispružila je ruke, prihvatila buket i odmjerila što se nalazilo iza njega. Zadovoljno se osmjehnula očaravajućim osmijehom kao da je tako nešto očekivala. Nije bilo potrebe za prevelikim razgovorom: – Gdje ćemo? Najbolje mjesto koje bi Neven mogao ponuditi nije smio ni spomenuti. Nije je smio pozvati sebi kući jer nije bio siguran da njegova vještica ne bi naletjela. Ona je diplomatski izbjegla zapitati zašto ne bi k njemu, ali nije spomenula ni da bi mogli k njoj. – Idemo do auta, pa ćemo putem smisliti. Gdje se u to vrijeme u takvoj situaciji u Zagrebu može otići? Pogotovo dvije tako poznate fizionomije kao njih dvoje? U Otočec u Sloveniji ili neki pansion na staroj karlovačkoj cesti, ali tko bi mogao izdržati toliko daleko voziti. Noć je bila ugodna, pa je Neven predložio da prošeću oko Cmroka. Možda još stignu nešto pojesti, premda mu se nije jelo, u restoranu "Dubravkin put", pa krenu do Cmroka kroz šumu… Parkirao je auto dvije ulice dalje u nekom dvorištu između kuća, u najdaljem uglu. Unutra nije bilo javne rasvjete, a većina okolnih prozora pripadala je nekakvim uredima pa nisu bili osvijetljeni. Auto je bio u najdubljoj sjeni. Kad su došli do njega, on se okrene da joj nešto kaže, ali ona ispruži ruku i položi mu je na rame, te on zašuti očekujući da će uslijediti poljubac. Umjesto toga, ona sukne uvis poput pantere i naskoči mu s obje noge oko prsiju. Bez obzira koliki je, bukvalno zaskočen, strovalio se leđima na haubu s njom ponad sebe. Srce mu je stalo, nije stigao ni pisnuti. Tako valjda stane srce zecu kada se neka zvijer strmekne na njega. Dok je petljala iza leđa da raskopča njegov opasač istovremeno mu je u trenu gurnula muf pod nos. Zaronio je u ponuđeno kao svinja u kopanju, više osim mumljanja i nije mogao išta reći začepljenih usta i u trenu se zamusao do ušiju. Mlatarao je rukama kao kukac preokrenut na leđa nastojeći je zgrabiti odjednom posvuda, za stražnjicu, grudi, struk… Bila je toliko raspomamljenja da se nije stigao ni snaći, a ona je već svršila. No to joj je bio tek poticaj da se razulari do kraja. Skokom se premjestila i nabila na njegov prijapizam, te nastavila bjesomučno jahati. Dobro da nije imala bič! Postojala je opasnost da bi netko mogao naići, ali ona se nije obazirala ili je upravo zbog toga žurila prije nego ih netko prekine. Sva sreća da auto nema alarma, pa da zatuli od drmusanja, zahvaljivao je Neven providnosti, iako je bio uvjeren da je ni to ne bi zaustavilo. Nije joj trebalo dugo da obavi svoj posao, tako da on nije stigao. Odskočila je na tlo i poravnavala odjeću. – Idemo kod mene! – predložio je Neven. Ako vještica bane, zakovrnut će joj vratom. – Ne. Vozi me kući. Umorna sam. Bio je naporan dan. Nisam više za ništa… Vozili su se šutke. On nije znao što bi rekao. Nikada ranije nije mu se dogodilo da netko njega tako potuca. Jest da je on mnoge tako iznenadno zaskočio, ali njega… Stigli su pred kuću u kojoj je stanovala, hitro je iskočila iz automobila, mahnula mu i zamakla u starinsku vežu. On je ostao sjediti u zaustavljenom vozilu još dvadesetak minuta ne znajući što da uradi, kuda krenuti. Ništa mu nije rekla, ništa kada će se ponovo vidjeti, ništa. Da jurne za njom? Borio se s tom pomišlju, ali on je ipak dobro odgojen dečko koji si ne može dozvoliti da se natura nepozvan. I tako se odvezao do svoje stalne cure i istutnjio se na njoj do jutra. Očekivao je da će ga glumica nazvati, ali nije. Nije imao njezin broj, pa da je on nazove. Vrtio se oko kazališta sve dok i sam sebi nije postao smiješan. Svega jednom je naletio na nju, ona je bila u većem društvu i samo mu je dobacila da će mu se javiti ako nađe vremena. Kupio je buket od stotinu bijelih ruža i poslao joj na kućnu adresu. Nije nazvala ni da zahvali. – Možda sam trebao poslati crvene? – razdirao se. – Bijele… Kao za sprovod. – Ma to je decentno, otmjeno… – umirivao sam ga. – Što se dogodilo? – zavapio je. - Zašto me ne zove? – Što bi s dogodilo? Upravo ono što se dogodilo! Prohtjelo joj se, pokupila te je i konzumirala kao bogomoljka! Ne bih rekao ni da si prvi ni zadnji. – Ajoooj! – zatulio je. – Kako to da se upravo meni tako nešto dogodi? Meni… meni… – gušio se. Nije mogao pojmiti. – Upravo tebi! Mora da je veliki užitak napraviti nešto takvo upravo takvima kao što si ti. – Ne mogu spavati, ne mogu jesti, ne mogu ništa raditi, samo mislim o njoj. Drkam od jutra do odlaska na spavanje. Ne mogu ni spavati jer drkam… Kičma će mi se osušiti! - time je lijepo opisao da je misliti o nekoj ženskoj zapravo masturbirati s pomišlju na nju. – A ona se ne javlja! – Ne javlja se… – ponovio sam njegove posljednje riječi u maniri kojom se služe psihijatri. – Da me ona ne izbjegava?! – bio je razdiran pomišlju da se nije stigao iskazati u njihovom okršaju. – Pa nisam je ni poljubio! Nisam stigao kako me je brzo samljela! – Samo je ležao kao komad mesa. – Odbačen kao upotrijebljeni tampon! – Što znaš? – Njegovo samopoštovanje bilo je ozbiljno uzdrmano, ali to bi moglo blagotvorno djelovati na njegov daljnji razvoj. - Možda ima dečka, zaručnika, tri ljubavnika, pa joj četvrti ne treba…Možda joj se prohtjelo samo malo promjene…Ili je htjela samo da te oproba? – Ajoooj! – zatulio je. – Osim nje za mene nijedna druga više ne postoji! Toliko o tome da muškarci ne cijene one koje daju već na prvom susretu. Mozak mi je radio kao kompjutor: ako mu pomognem da je se nekako dočepa, ako se počnu redovno viđati, ako veza potraje i ja ću je upoznati preko njega, možda se sluči neka prilika da i meni dopadne koja mrvica…Kako bih, kako? Mora da ima načina! – Što misliš? – prekinuo me je. – Hoće li mi se javiti? Hoću li ikada više ponovo s njom? Nisam imao previše argumenata na koje bih se pozvao, uostalom, o njoj sam znao samo ono što mi je ispričao, ali sam si jasno mogao predočiti sliku: ona sjedi za šankom u diskoklubu, pomalo joj se gadi sva ona bagra oko nje, mužjaci koji sline, a koje ne bi ni štapom taknula, ženke koje je podozrivo odmjere maskirajući krinkom prezira nespokojstvo samom njezinom pojavom. No ona je mlada žena, vrije životom, i došla je nadajući se da će možda iskrsnuti neko poseban, izuzetan, netko čiji bi je zagrljaj mogao od cijelog svijeta zakriliti. I onda se pojavi Neven. Izgleda ne mož' bolje, slatki zalogajčić. Ušeće se držeći za ruku raskošnu ljepoticu, svi znaju tko je on, svi im zavide. Svi muški bi radije od svega bili na njegovu mjestu, sve ženske na njezinom. On to zna i cvate, cijeli svijet je njegov. I onda i on bulji i slini gore od svih ostalih, pazeći da ga partnerica ne primijeti, hoće kruha preko pogače. Da je barem prišao bez obzira na sve i rekao bilo što… Bez muke sam je mogao zamisliti kako si pomišlja: "Ma svesti ću ja tebe na pravu mjeru!" Nije mi se dalo objašnjavati svoju viziju, ali sam ocijenio da je najpoštenije ne zavaravati ga. Graknuo sam kao crni gavran: – Nikada više. Nevermore! Od tada sam je gledao kako nastupa nekoliko desetaka puta u raznim predstavama. Ona zaista igra nevjerojatno, s takvim uzgonom kao da je cijelo vrijeme nabijena na kurac. Uočio sam da svaki puta u prva dva reda sjedi po jedan osamljeni mladić ili muškarac u najboljim godinama, svi vrlo pristalog izgleda, svaki puta drugi, često s buketom u krilu, i kad se prolomi završni oduševljeni pljesak, taj plješće žustrije od svih uokolo njega. Jedini tko plješće duže i glasnije sam ja, jer – iako me ne zna – ja sam njezin najvatreniji obožavatelj. |
- Draga, nisam dobro. Zapravo sam vrlo loše. Ona boleština što su mi doktori otkrili prije više od godinu dana, nakon što sam se osjećao vrlo loše, pa su lijekovi u prvo vrijeme pomogli, ali sada se osjećam još gore… - Mili, ne treba vjerovati doktorima! Što oni znaju? Pretjeruju. Ne valja ići doktorima, uvijek nešto otkriju! Niš' ja njima ne vjerujem. - Rekli su da bih morao otići na kontrolu nakon godinu dana, ali nisam bio. Nikako ne stignem. A nekako mi se čini i besmislenim, samo da mi kažu koliko mi je još preostalo. Radije da to ne znam. Ali čini mi se da mi nije ostalo još dugo… - Pretjeruješ. Baš odlično izgledaš. - Nije riječ o tome kako izgledam, nego kako se osjećam. Više uopće nemam snage. Ovo kad sjedim ili kad vozim auto zavrava. To mogu. Ali već mi je najmanja uzbrdica problem, a stepenice postaju neprelazne. Kao da sam stroj na baterije koje su pri kraju. Pa bolovi… Stalno me nešto boli… - Nemoj, molim te! To se ti izvlačiš od kućanskih poslova! - Draga, nećemo otkloniti problem ako ga niječemo. Osjećam da se raspadam iznutra, tijelo me izdaje. Mislim da odlazim… umirem… - Ma ne umire se tako lako! - Draga, neću još dugo. Vidim brzinu kojom se to razvija otkako sam prvi put zamijetio. Sve brže i brže, imam osjećaj da sam cijeli iznutra truo. - Ma ništa ti nije. - Znam da ti o tome ne voliš ni razgovarati, ali morali bi porazgovarati. Ja naprosto više ne mogu živjeti kao da je sve u redu, kao da sam zdrav zdravcat. Nisam. I to je ozbiljnije nego boleština koju se preleži dva-tri tjedna, pa je poslije sve po starom. Moramo popričati o tome, moraš shvatiti da je to ozbiljno. Dok sam još ovdje, da ti pomognem da se pripremiš ostati mlada udovica… Moramo razgovarati! - Pa, evo, pričamo! - Danas ujutro, već se razdanilo, ali sunce još nije izašlo, probudila me neka bol i razbudila. Spopale su me sumorne misli. Otišao sam u kuhinju, sjeo i vidio jasno - s balkona je u kuhinju unišao štakor i jeo ostatke hrane iz zdjelice za psa, no ja sam se pomakao i pobjegao je van, a zatim pod strehu i uvukao se pod krov. Jasno sam ga čuo kako trči po plafonu… Imamo štakora u kući. - AAAAAAAAAAAAAAAAAAaaaaaaa! AAAAAAAAAAAAAAAAAAA! AAAAAAAAAAA! AAAAAAAAAAAAAAAA! AAAAAAAAAAAAA! AAAAAaaaaaaaaaa... |
U ljeto devedesete svi su bili izbezumljeni pitanjem hoće li biti rata ili je rat već počeo, pri čemu su jedni bili užasnuti, a drugi jedva čekali, ali mene sve to nije ni najmanje zanimalo jer sam upao u svoj kaos prema kojemu je rat, građanski i svaki drugi, bio mačji kašalj. Izgledalo je da nema izlaza, da ću se potpuno rastrojiti, da ću se raspasti na sastavne elemente i sagorjeti. Zahvatila me je lavina iz koje se nisam mogao iščupati i dospio sam na granicu ludila. Nisam znao što učiniti i sam sebe nisam mogao prepoznati u onome što sam izvodio i kako sam se ponašao. Jedne sam večeri izišao sam u uobičajenu šetnju sa psom i cijelu noć hodao gradom kao prokleta duša ne znajući ni kamo idem ni kuda prolazim, ne obazirući se ga grupice uniformiranih i naoružanih ljudi pored kojih sam prolazio. Prenuo sam se oko deset prijepodne na suprotnom kraju grada i shvatio da se nalazim ispred zgrade u kojoj je stanovao moj prijatelj Doktor. Bio sam već toliko izmožden da sam jedva pogodio zvono pored ulaza u njegov stan. – Daj mi nešto za smirenje! – rekao sam čim je otvorio vrata. On je bio upoznat s razvojem događaja i nisam mu morao objašnjavati što me je snašlo, niti mu je trebalo više od pogleda da dijagnosticira moju sumanutost. – Zašto misliš da bi ti „nešto za smirivanje“ moglo pomoći? – Zato jer već dva dana nisam uopće spavao, a već danima prije toga nisam se naspavao kako treba. Jedva stojim na nogama, glava će mi se rasprsnuti, a ne mogu zaspati. – Naravno da ne možeš zaspati kad hodaš naokolo! – Ne mogu biti na miru, ne mogu izdržati zatvoren u stanu, ne mogu više! Samo da mi se naspavati! Uveo me je u stan, sjeli smo u kuhinju. Bilo je ljeto, već prijepodne vraška vrućina, njegova je žena hodala po stanu samo u kratkim hlalicama i onakvoj majici koja dopire tek do ispod grudiju, golog trbuha i bosa. Pas se bacio na zdjelicu s vodom koju su mu ponudili i ispio sve do dna, a zatim se smjestio pod stol. – Kad si posljednji puta nešto pojeo? Nisam se mogao sjetiti. Možda prije tri dana... On je odmah rekao ženi da zagrije neku juhicu. – Pusti me sad s juhicom! – opirao sam se. – Nije mi do nikakve juhice! – no njih dvoje su složno navalili i prisilili me da pojedem jedan tanjur. I gle čuda! Odmah sam se osjećao bolje. Nevjerojatno koliko malo je bilo potrebno da bih se osjećao bolje, premda sam se i dalje osjećao grozno. Morao sam im priznati da mi je juhica pomogla, ali sam se jedva održavao uspravno na stolici. Dok sam jeo juhu, supruga je zagrijala još nešto, pa su me i to natjerali da pojedem. Možda zbog blagotvornog djelovanja hrane, a možda zato što sam nakon dugo vremena radio nešto normalno, kao da sam se malko primirio. – Kako se sad osjećaš? – upitao je Doktor. – Kao prebijen. Cijelo tijelo me boli. – Idemo u sobu. Ona će te izmasirati. Takvoj ponudi ni u vrhunskoj formi ne bih odolio. Zateturao sam ustavši i oboje su me pridržavali da se ne srušim, a zatim sproveli u sobu gdje sam se strovalio na krevet. Supruga je sjela pored mene i pomogla mi skinuti majicu. Kad je spustila ruke na moja ramena i počela me masirati proželo me blaženstvo. Što ti je doktorski pristup – neće ni slušati o mojim duševnim patnjama, usredotočen je samo na tijelo. Jesam li jeo, jesam li dehidriran, jesam li naspavan... No duša je ipak povezana s tijelom i nije moguće bezgranično patiti dok te netko ugodno masira. Ima nekog smisla u tom pristupu... Doktorova supruga mi je stručno izmasirala cijela leđa, ali nije mogla niže od pojasa na hlačama. – Raskopčaj kaiš! – dobacio je Doktor. Uzdigao sam kukove i oslobodio kopču na pupku. Supruga je pomogla da spustim rub hlača do pola stražnjice. To joj je omogućilo da me masira duž kičme gotovo sve do njenog završetka. Zabio sam nos u jastuk i prepustio se uživanju, no prokleti mozak je i dalje radio kao pomahnitali prenavijeni sat koji juri trostrukom brzinom. Iznenada sam osjetio da me je nešto ubolo u ogoljeni dio stražnjice, prepoznao sam ubod igle i odmah sam znao kakva je to igla. Injekcija, i odmah sam znao i kakva injekcija. Stigao sam pomisliti „Kog vraga drži takve injekcije kod kuće?“ i znao sam da više nema povratka, da mi je preostalo manje vremena nego da nabrojim do pet, ali da nema smisla gubiti vrijeme na brojanje. Pomislio sam – zar se takve stvari smiju primjenjivati bez boca s kisikom sa strane i da čovjek nije spojen na aparate koji nadziru tlak, otkucaje srca i slično? – ali valjda doktor zna što radi. Mislim da sam nešto stigao reći, ali ne znam što, a zatim je svega nestalo. Probudio sam se ležeći na njihovom krevetu pokriven plahtom do brade. Po svjetlu koje je dopiralo kroz prozor zaključio sam da je poslijepodne. Bio sam odmoran i svjež, preporođen, kao nov. Vidio sam sve oko sebe savršeno jasno, glava mi je bila potpuno prazna i mislio sam bez ikakvog opterećenja, kao mašinica. Podigao sam rub plahte i vidio da sam obučen u nekakvu pidžamu. Pas je ležao na parketu pored kreveta. Doktor se ušetao u sobu s osmijehom od uha do uha. – Ne brini, šetali smo ti psa dok si spavao i dobro smo ga hranili. Ne može se požaliti. – Koliko sam spavao? – Dva dana. Zapravo, nešto manje. Preciznije... – pogledao je na ručni sat. – Trideset i šest sati. Dva dana! Trideset i šest sati! Zamalo sam se počeo smijati. Dva dana – kao naručeno, nije moglo ispasti bolje. Ostali akteri mog emocionalnog kaosa mora da su izludili dok sam ja spavao, mora da nisu mogli doći sebi neznajući gdje sam nestao, požderali su se međusobno, dovoljno je samo ih obići i sakupiti njihove zemne ostatke, a ono što se još miče od njih ovako okrijepljen samo ću otpuhati. S novonakupljenim snagama oran sam suočiti se sa svima i svime, dapače, jedva čekam da se kao ledolomac zabijem u taj krš i sve raščistim. Prema tome je sve ostalo bilo nevažno, pa nisam htio ni trošiti vrijeme na pitanje gdje su njih dvoje spavali dok sam ja ležao obesviješten na sredini njihova kreveta, ni tko me je presvukao. Pretpostavio sam da bi odgovorio da me je on presvukao, ali mi je to zapravo bilo svejedno, a vjerojatno su se zagurali na krevet uz mene jer u jednosobnom stanu nije bilo druge ležaljke. Premda je Doktorova metoda bila drastično neortodoksna, mora se priznati da je bila uspješna. Bio sam mu duboko zahvalan. Dvije godine kasnije situacija se potpuno izokrenula. Nije bilo dvojbe da se nalazimo u ratu. Netko mi je zvonio na vratima i otvorio sam ne znajući tko je. Na pragu je bila Doktorova supruga, sva izbijen i očerupana, s vidljivim modricama i ogrebotinama. Znala je da uvijek imam fotoaparat uza se i tražila je da poslikam ozljede kako bi mogla priložiti očigledne dokaze tužbi za razvod braka uz ostalu medicinsku dokumentaciju. – Ne znaš ti njega, iako ti je prijatelj. On je životinja! Monstrum! Pravi se fin, a zapravo je… – i tu poteče nepregledni niz primjera kakav je on među kojima su bacanje niz stepenice od tavana do podruma i izbacivanje iz kuće na zimu i snijeg samo sitnije epizode. Djelovala je vrlo uvjerljivo, naročito zbog oteklog lica izobličenog podljevima i razbijenim usnicama, iako se sve to nimalo nije slagalo s onim što sam zapamtio kada se razvodio od prve supruge, što je proteklo besprijekorno uljuđeno i uz maksimalno međusobno uvažavanje. Da li je objašnjenje bilo u tome što se ljudi vremenom mijenjaju ili u tome što u svakom odnosu ipak učestvuje dvoje? U jednom trenu je uzviknula: – On je seksualni manijak! Kako? Nisam pitao već samo upitno podigao obrvu. Tražio je od nje da se "kurvanjski oblači". (Znao sam da je uživala masovno kupujući raznorazne krpice i često se pojavljivala u javnosti vrlo provokativno dotjerana.) Jedno ljeto su išli deset dana u nudistički kamp. Snimao ju je golu video-kamerom i tjerao da pri tome masturbira s raznoraznim predmetima. Platio je neku kurvu, doveo je kući i tražio da se njih dvije drpaju, a on ih fotografirao. Nabavio je lisice, bič, umjetne kurčeve i razne seksualne igračke, puna ih je bila kuća, i sve ih je primjenjivao. Kad ne orgija samo gleda porniće na videu. Što god je vidio u pornićima htio je odmah isprobati.) Nalazio je parove preko oglasa i vodio je na razmjenu partnera i grupni seks. "Htio je da se jebem s psom! To, naravno, nisam pristala!" Tjerao ju je da se obuče kao kurva i lovi strance po barovima, a kasnije mu je morala sve podrobno pričati. (Za to nije napominjala da se opirala.) Dovodio je nepoznate muškarce i tražio da im se poda pred njim, prijeteći da će je prebiti ako ne pristane. (Meni tako nešto, koliko god smo bili bliski, nikada nije ponudio.) I tako dalje, i tako dalje… Usprkos svemu, to nije spominjala kao razlog zbog kojega su im se odnosi zatrovali, već više usput, kao njegovu karakterizaciju. a zakrvili su se zbog sasvim drugih razloga. Znao sam da je Doktor tip kojemu hormoni samo šikljaju i da bi jebao i muhu u letu, pa sam mogao povjerovati da ga je sve navedeno zanimalo i golicalo, iako bi me iznenadilo i razveselilo da je imao petlju išta od toga provesti. Iznenada sam se prisjetio prilike kada sam trideset i šest sati ležao obesviješten na njihovom krevetu. Da li sam kroz to vrijeme imao erekcije kao što se normalno događa preko noći? Da li mi je seksualni aparat reagirao na podražaje? Vjerojatno su me oboje zajedno presvlačili; jesu li odoljeli iskušenju kroz trideset i šest sati da se poigraju i na neki drugi način? Lako sam ih mogao zamisliti kako su se oboje razularili, a – uostalom – i pas je bio sa strane… Ono: maksimalno su raspomamljeni, meni se diže ili ne diže, a pas gleda… Svakakve zamisli mogu pasti na pamet pod utjecajem ljetnih vrućina. Prisjetio sam se kako sam se zapanjio nakon što sam otišao od njih i htio nešto fotografirati, pa otkrio da u aparatu koji je stalno uza me nemam filma, što je nespojivo s mojim navikama. Pripisao sam to tada ludilu u koje sam upao, kao još jedan pokazatelj koliko sam bio izbačen iz ravnoteže. Dok mi je supruga u masnicama ocrnjivala prijatelja pomislio sam: da nije potrošio film do kraja, te ga nakon toga izvadio...? Imali su i oni fotoaparat, ali možda u njemu upravo nije bilo filma. Imali su i video-kameru… Demon Lilith naskače na usamljene putnike dok spavaju… – A ono, kada sam spavao kod vas dva dana… Odmah je znala na što mislim i odlučno brzo porekla, ali neuvjerljivo. Nisam čačkao po tome je mi je bilo jasno da ništa ne bi priznala, jer da je ičega bilo i ona bi bila suučesnik, sukrivac, tako da danas ne mogu ništa s izvjesnošću tvrditi, ali je možda ipak bolje da ovu priču iznesem na vrijeme. Molim vas, ako ikada na YouTubeu iskrsne neki film sa mnom u glavnoj ulozi, ili nekakve fotografije negdje na internetu, onako kako se sirotoj Severini dogodilo, tek da znate što je posrijedi. Ako sam na tom filmu desetak godina mlađi i ako cijelo vrijeme imam zatvorene oči, što god se događalo to ja blaženo spavam, kao što smo i u mnogim drugim prilikama nesvjesni što se oko nas zapravo događa i na koje nas sve načine iskorištavaju. |
Prije neki dan spazio sam u novinama naslov da su žene najljepše u trideset i prvoj godini. Nisam trošio vrijeme na to čime i kako je takva glupost potkrijepljena, ali sam se prisjetio naslova sjedeći nasuprot četrdeset i petogodišnje žene koja je izgledala bolje i privlačnije nego velika većina žena svih ostalih godišta, a po svemu sudeći izgledati će tako još godinama. Neizbježno mi je palo na pamet kako mora da je izgledala u tinejdžerskoj dobi, u svojim dvadesetima i tridesetima - nevjerojatno! Mora da je izgledala još bolje! S druge strane, premda možda u četrdesetima ne izgleda tako sjajno kao ranije, što ranije to je sjajno izgledajućih vršnjakinja bilo više, dok ih je u njenim današnjim godinama ipak sve manje, pa zapravo sada izgleda bolje nego ikad. Koliko god zapanjen njenim nesvakidašnje atraktivnim izgledom, pravo iznenađenje doživio sam tek kada je usputno napomenula da se u dvadeset i pet godina braka nije ni jedanput posvađala sa suprugom. Nisam se uspio suspregnuti: – Ma nije moguće! Potaknuta mojom nevjericom, potrudila se objasniti mi. Pričala mi je barem sat vremena, ako ne i sat i pol, i koliko god osim njenih riječi nemam drugih dokaza, bila je vrlo uvjerljiva i ubijedila me je da je nešto tako moguće, a sklon sam vjerovati da kod nje i jest tako. Nakon što smo se rastali nisam mogao prestati razmišljati i iznenada se sjetio nečega za što mi nije jasno kako mi nikada nije palo na pamet: pa ni moji baka i djed se u više od pola stoljeća braka nikada nisu posvađali! Najbliže što bi se među njima moglo okarakterizirati kao svađa događalo se vrlo rijetko, kad baka nije bila zadovoljna nečim što je djed govorio, da bi rekla: – Ali, Pero…?! Nakon toga on se odmah korigirao, a ako ona ni nakon toga nije bila zadovoljna, što se dogodilo zaista iznimno rijetko, to ga je toliko razljutilo da je završavao s: – Ništa ti ne znaš! – i nakon toga više nisu nikada razgovarali o toj temi. Kako sam se prisjetio bake i djeda, prisjetio sam se i jedne tetke i njezinog supruga koji je nedavno preminuo nakon što su više od pedeset godina živjeli zajedno. Njih dvoje su se znali strastveno i žustro prepirati, ali to je uvijek bilo oko nekog intelektualnog pitanja ili nekog načelnog stava, što mi je prikrilo činjenicu da se međusobno nisu nikada posvađali, a već pomisao da bi jedan drugome mogli dobaciti nešto uvredljivo je nezamisliva. Prisjetio sam se i druge tetke čiji se prvi brak raspao nakon nekoliko oštrih okršaja, ali u drugom braku – iako je ona kadikad znala odrješno podići glas – njezinog drugog supruga ništa nije moglo izbaciti iz takta i samo se smireno smješkao. I – ah, da! – prisjetio sam se i svojih roditelja koji su se znali svađati kao pas i mačka dok su bili u braku, a nakon razvoda se odnosili samo s najvećim uvažavanjem. Prisjetio sam se i nekoliko slučajeva prijatelja koji su se razvodili, suglasno, mirno i prijateljski, bez cirkusa i galame. Vjerojatno nije slučajno što se moju sugovornicu može opisati kao osobu tradicionalnijih nazora, što su moji baka, djed i tetke rođeni u prvoj polovini prošlog stoljeća, što je u svim slučajevima u obiteljima samo jedan član radio, a njegova primanja su bila dovoljna da svi žive pristojno, možda bi se moglo pronaći još nešto zajedničko što je moglo imati utjecaja, ali na osnovu ovoga čega sam se prisjetio mogu reći – može se, može. Teorije koje tvrde da je za dobar brak zdravo povremeno se svađati djeluju mi kao kure mršavljenja kojima se nastoji popraviti učinak nezdrave prehrane i još nezdravijeg života. Kao što osobi dobre linije dijeta nije potrebna, tako ni onima koji skladno žive nije potrebno da se oko toga svađaju. |
Iščitavam ovim dana zbirku eseja Aldousa Huxleya "Čistuncima je sve nečisto" koju je odabrala i prevela s engleskog Zdenka Andrijić. Ima svašta zanimljivoga, ali jedan odlomak me naveo da ga podcrtam. Zapravo, kad se zamislim, u njemu je ocrtan moj kredo pri pisanju: "Činjenica da bi mnogi ljudi mogli biti šokirani onim što piše, piscu gotovo nameće dužnost šokirati ih. Jer oni koji su šokirani istinom ne samo da su glupi, već su jednako tako moralno vrijedni prijekora; glupe bi trebalo obrazovati, bezbožne kazniti i popraviti. Sve je te hvalevrijedne završetke moguće postići šokiranjem; osvetnički će bol biti zadan mrziteljima istine već prvim šokirajućim istinama, čije će ponavljanje u onima što čitaju postupno graditi imunitet na bol, završavajući s popravljanjem i odgajanjem glupih kriminalaca od njihove mržnje prema istini. Jer poznata istina prestaje šokirati. Stoga je dužnost učiniti je poznatom. A to je također i užitak." Na taj način očitavam Krležine stihove na koje se često pozivam: "A to je tajna svetog bunila, biti sam i hodati po krovu i svojom vikom buditi sive i pospane ljude. To je tako i tako treba da bude." |
Sjedim u hladu na terasi na trećem katu gdje ugodno pirka i sa sinom jedem ohlađenu lubenicu. Dolje, posred ceste, izloženi nemilosrdnom suncu, grupa radnika lopatama kopa nekakav jarak. Do gore se vidi kako se presijava znoj kojim su okupani i koji vrca s njih. Ima li bolje slike za ilustraciju kako je život neravnomjerno rasporedio zemaljske blagodati? Između nas dvojice koji uživamo u lubenici i radnika na cesti veća je razdaljina nego između nas dvojice i Billa Gatesa. Prilika je idealna za pedagošku pouku. Vidim da sin pogledava na radnike i osluškuje kako se dovikuju dok hrska sočno crveno tkivo. Vidim kako mu u glave rade kotačići, pametna je on glavica. Ne trebam mu mnogo govoriti. Velika je vjerojatnost da će onaj koji se u djetinjstvu sladio slatkom hladnom lubenicom imati isto ponuditi i svojoj djeci, ali nitko ne može garantirati da neki od radnika na dnu jame neće zagrebati vrhom krampa kovčeg sa zakopanim blagom, niti nitko ne može garantirati da se i onaj kojemu je rođenjem sve ponuđeno neće odati drogi, ili će ga zadesiti nešto još gore, te će propasti na sve moguće načine. Kažem samo: - Sine, pamet u glavu! |
Srpnja dvadeset i petog ljeta Gospodnjeg dvije tisuće i sedme, tj. jučer, svakoj je pravoj Hrvatici i valjanom Hrvatu jedna novinska vijest izmamila suze radosnice. Papa je molio pred slikom Gospe iz Međugorja! Ako je slika, onda je i prilika. Slika nije samo prikaz, nego i dokaz božanskog lika. Ako postoji slika, ona prikazuje Gospu koja se ukazala. Moleći upravo pred tom slikom vrhovni autoritet kršćanstva potvrdio je da vjeruje u međugorsko ukazanje. Treba li veće potvrde za bilo što? No vrag ne spava! Zasipa nas malicioznim pitanjima. Recimo, kako znamo da slika prikazuje upravo Gospu iz Međugorja? Je li netko fotografirao Gospu, pa slikar radio sliku po fotografiji, ili je Gospa pozirala slikaru? Koliko je poznato, ne i ne. Iš, vraže, gdje te traže! Slikar je radio po izjavama vidilica, onako kako se rade foto-roboti za policiju, ili ponesen božanskim nadahnućem. Slika prikazuje upravo Gospu iz Međugorja i nijednu drugu! Vrag se ne predaje! Ako slika prikazuje upravo Gospu iz Međugorja, zar se druge Gospe prepoznatljivo razlikuju? Jesu li Gospa lurdska, Gospa fatimska, Gospa iz Marije Bistrice ili bilo koja druga Gospa koja se ukazala bilo gdje drugdje u svijetu - različite? Koliko Gospa ima likova, koliko je Gospinih likova? Ako postoji mnoštvo likova, znači li to da nije posrijedi jedna Gospa, nego da je mnoštvo Gospi? Šuti, Sotono! Gospa je jedna! Lik je uvijek isti, samo različito izgleda. U jednoj prilici Gospa nosi Djetešce, u drugoj je uz nju janje, u trećem navratu ima neki cvijet u ruci, itd., itd. Po tome se prepoznaje odakle je ukazanje koje se na slici prikazuje. Koje je posebno obilježje Gospe iz Međugorja? Nikakvo! Po tome se vidi da je Gospa iz Međugorja Gospa nad Gospama, da je njeno ukazanje ondje značajnije i moćnije od svih drugih ukazanja! Uostalom, danas svi nose uza se mobitele, a svaki mobitel ima i ugrađeni foto-aparat. Čim se Gospa bilo gdje naredni put pojavi - nema izgleda da ne bude fotografirana. To će jednom zauvijek riješiti sve prijepore u svezi Gospina lika! Vijest da je Papa molio pred slikom u novinama sasvim je odgovarajuće ilustrirana fotografijom kipa. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)