Marketing
bijeg s mjesta nesreće
- revitalizirani post od 23.7.2009.
Da se razumijemo - svakome se može dogoditi da strada u saobraćajnoj nesreći ili da je prouzroči. Onaj tko misli "Za mene nema opasnosti, tako dobro vozim da sve mogu izbjeći" naprosto je bahata budala. Nema tako opreznog vozača na kojega u zlom trenutku ne može naletjeti neki kreten, kao što nema vozača kojemu se ne može dogoditi nesretan stjecaj okolnosti ili trenutak nepažnje da se njegovo vozilo pretvori u smrtonosan stroj.
U višedesetljetnoj vozačkoj praksi imao sam desetke slučajeva poput onoga kada sam na neosvijetljenoj, potpuno mračnoj cesti naišao na pješaka u tamnom odijelu koji je hodao sredinom ceste okrenut leđima. Srećom sam vozio polako, no spazio sam ga tek na nekoliko metara ispred sebe, izvio se oko njega da sam se zamalo skrhao i otišao bez zaustavljanja. Je li bio pijan, drogiran, samoubojica ili naprosto lud, ne znam. Možda bi bilo bolje da sam se zaustavio i sklonio ga s ceste, ali othrvao sam se toj nakani uvjeren da bi zlosretnik, da sam ga dohvatio, gore prošao nego da sam ga pregazio.
Svakome tko sudjeluje u prometu može se dogoditi da prouzrokuje ili strada u nesreći, ali neki nakon toga ostanu i pomognu unesrećenima, a neki pobjegnu. Ako se kasnije ulovi one koji su pobjegli, opravdavaju se – dogodilo se neočekivano, u trenu, nisu se snašli, izgubili su glavu, nisu znali što rade… Može li se itko toliko izbezumiti da ne zna što radi? Tko ili kakvi ljudi ostanu, a kakvi pobjegnu?
Svaki put, ama baš svaki put, kad pokrećem motor automobila, koliko god sam bezbožnik, pomislim "Bože, nadam se da neću nikoga unesrećiti!", a tek nakon toga "Oprezno, ne bi valjalo ni da ja stradam". Tko god sjeda za volan, pa čak i bahate budale, mora da je tisuću puta makar na trenutak pomislio: što bih ja napravio da se meni tako nešto dogodi? Svaki puta kad u crnoj kronici naleti na neki izvještaj o kakvoj nesreći, svakome mora da barem kroz primozak prostruji pomisao: što ću ja ako se nađem u takvoj situaciji? Neki ljudi su tako nebrojeno puta pomislili "Naravno da ću se zaustaviti i pokušati pomoći unesrećenima", a drugi "Nema sumnje da ću pobjeći ako mi se ukaže prilika".
Ako nesreća nikada ne iskrsne, od tih misli nema ni štete ni koristi. No ako se zlo sluči, u djeliću trenutka kada nema odlaganja narednog postupka, najvjerojatnije će svatko bez razmišljanja automatski postupiti upravo onako kako je nebrojeno puta ranije odlučio. Bijeg s mjesta nesreće je sam po sebi kriminalno i nemoralno djelo, ali nije rezultat privremene bezglavosti nego plod prethodnih razmišljanja, učinak nebrojenih opetovanih odluka. Bijeg s mjesta nesreće nije posljedica nerazmišljanja, nego upravo obrnuto – posljedica u svakom pogledu nevaljalog mišljenja.
Post je objavljen 14.07.2015. u 10:45 sati.