Marketing
nezaboravna tucanja - početak
- revitalizirani post od 3.2.2009.
POBJEDA KAZALIŠTA
Nisam ga vidio barem dva-tri mjeseca. U međuvremenu je on i službeno proglašen najbolje građenim, najjačim, najljepšim ili tako nekako muškarcem Europe na nekom međunarodnom takmičenju, sve novine su o tome pisale, popraćeno fotografijama. Jest da je on velik, jak, zgodan, čist, dotjeran, ali stojeći pred mojim vratima – naj-muškarac Europe – izgledao je pomalo izbezumljeno i satrveno. Široka ramena mu se opustila kao šišmiševa krila, ruke nemoćno ovjesile, glava pognula, jedva se držao uspravno i s mukom vukao noge. Uvedem ga u sobu i on se sruči na fotelju kao hrpa jada.
– Vidim da je nekakva nevolja? – rekoh. – Da nije avitaminoza?
– Još gore… – hukne on i zavapi: – Mnogo gore!
– Što bi moglo biti gore? – nisam mogao zamisliti. Mlad, zgodan, zdrav, pun para, uspješan u poslu, uspješan kod žena… Što bi moglo biti gore?
– Ne znam kako da ti kažem… Ne znam mogu li ti to uopće reći…Ne znam što da mislim – ništa mi nije jasno. Ne znam kako bi mi mogao pomoći, nitko mi ne može pomoći, a možda, ipak, možda ti shvatiš što se uopće dogodilo, možda imaš neki savjet… Ne znam što da učinim! Ne, ne mogu ti to ni reći!
– Daj, primiri se – prekinem ga. – Došao si da mi kažeš. Pa reci.
– Ne znam odakle početi…
– Od početka – rekoh odlučno i on počne. Govorio je skrhano, drthava glasa, sav poguren, gledajući u tepih pred sobom.
Nedavno se kući javio na telefon. Nazvala ga je neka nepoznata ženska. Rekla je da mu njezino ime vjerojatno nije poznato, ali ona bi se rado našla s njim. Neven je već bio iskusan s pozivima nepoznatih obožavateljica, uglavnom maloljetnica u pubertetu, iako je bilo svakakvih među tima koje su zvale, pa ju je baš kanio ljubazno otpisati kad je ona rekla: "Ime ti ništa ne znači, ali znaš me". Odakle je zna? "Prije otprilike tri tjedna u 'Aquariusu' cijelo si večer buljio u mene… Crvena haljinica…" Tu se on lecne. Prisjetio se, zaista je prije otprilike toliko vremena buljio u jednu u "Aquariusu". Zaboravio je i kako je izgledala, ali se crvene haljinice bez muke prisjetio jer nije mogao oka skinuti s nje. Cijelo večer gledao je kako bi joj došao bliže da je bolje odmjeri, no kako je pored njega bila njegova stalna cura (a ta bi mu glavu razbila da je uočila kako zvjerka naokolo, pa je morao biti pažljiv) manevarske sposobnosti su mu bile nikakve. Nepoznata ga je dva-tri puta ovlaš pogledala i nije se obazirala na njegovo buljenje. Sve u svemu, te večeri u "Aquariusu" nije bilo ništa, jedna od bezbrojnih životnih epizoda kakve se već drugo jutro zaborave. Prisjetivši se svega ipak nije nabrzinu spustio slušalicu nego odlučio krenuti u razgovor. Međutim, razgovor nije dugo potrajao. Ona je bila gotovo poslovna.
– Idemo u kazalište? Pozivam te na kazališnu predstavu.
– U kazalište?! Dobro, idemo i u kazalište na kazališnu predstavu.
Dok je on pričao, pokušavao sam sve to zamisliti. Noćni klub u kojem se sakuplja zlatna mladež, djeca novokomponiranih prekonoćnih bogataša, nogometaši s manekenkama, mnoštvo uparađenih mladih cura, a Neven se šepuri među njima kao mladi lav, pa kako je poznato lice, svi ga gledaju, i – kako je velik – gužva se razmiče kuda prolazi i svijet je njegov. Pored njega je njegova cura s kojom je već u dužoj vezi, burnoj ali snažnoj, a ona izgleda da ti pamet stane, nevjerojatno. Ona je, kako bi rekli ti koji se manijački bave oblikovanjem tijela, "savršeno definirana", toliko savršeno da izgleda nadljudski, a i divlja je dvjesto posto. Nisam mogao zamisliti kako bi trebala izgledati neka druga da pored njegove djevojke uopće privuče pogled, a kamoli da cijelu večer ne može skinuti oka s nje. Priznala je da bi ga zvala i ranije, ali je tek nedavno nabavila njegov kućni broj.
– Da ti nije ostavila picajzle? – zabrinuo sam se.
Ne, ništa takvo, nego nešto mnogo gore.
Dogovorili su se da on dođe u predvorje kazališta prije predstave. Znao je da mora biti iskren. Priznao je:
– Istina da sam buljio u tebe, ali to je ipak bilo prije tri tjedna i u polumraku i pod svim onim svjetlima… Nisam siguran da ću te prepoznati. Kako ću te prepoznati?
Na to pitanje se samo nasmijala i rekla vrlo samouvjereno s nekim čudnim prizvukom u glasu kojega je osjetio, ali nije mogao protumačiti, iako je odmah naslutio da ima nečega značajnog u tom odgovoru:
– Ne brini. Prepoznat ćeš me.
Smuljao je nešto svojoj curi zašto se navečer neće moći naći, kupio buket od deset bijelih ruža i došao na vrijeme u predvorje kazališta. Gledao je naokolo, ali nepoznata ljepotica nije dolazila. Ljudi su počeli ulaziti u dvoranu, no je i dalje nije bilo. Naposljetku je ostao sam u praznom predvorju, osjećajući se krajnje glupo s buketom ruža u ruci. Dok su ga prožimale ljutnja i ogorčenje, razmišljao je što učiniti. Prisjetio se, otišao do blagajne i zapitao imaju li rezervirane karte na njegovo ime jer se nepoznata nije predstavila preko telefona. I imali su. Jednu. Karta je bila ne samo rezervirana, nego i plaćena. To ga je opet začudilo. Zašto samo jedna karta? Ako ga je netko htio namagarčiti, zašto mu je platio kartu?
Ionako nije imao što drugo sa sobom, pa je ostavio buket na garderobi i unišao u gledalište. Ajde, pogledati će početak, a ako bude nešto bez veze, uvijek se može ustati i otići. Dobio je mjesto u prvom redu u sredini.
Kako je sjeo, dvorana je potonula u mrak, takav mrak u kakvom se nikada ranije nije našao, apsolutni mrak, nije se vidjelo ništa, baš ništa, mrak-mrak, a kamoli i prst pred nosom. Svi su zanijemili od iznenađenja u kakvom su se mraku našli. Ne može reći koliko je mrak potrajao, činilo se zabrinjavajuće dugo, a onda se pojavilo jedno svjetlo.
Svjetlo je palo okomito iz visine kao iz nebesa. Bio je to oštro rezani okrugli trak reflektora kao stup od blještavog stakla. Ta svjetlost je učinilo da se priviđalo nemoguće, kao da se onaj potpuni mrak uokolo još više zgusnuo potisnut od svjetla koje se zarilo u njega. Usred stupa svjetla bila je zlatna štanga čiji kraj je također nestajao negdje uvis, kao da je metal tek jedna od svjetlosnih zraka. Oko uspravne prečke uvijala se prekrasna mlada žena, plesala je bez glazbe izvodeći neku zapanjujući uzbudljivu koreografiju. Kako je njezina pojava bila toliko nenadana, a ona izgledala i gibala se tako nevjerojatno, nitko se nije stigao pripremiti i čulo se kako je cijelo gledalište kao po komandi duboko udahnulo i zaboravilo izdahnuti. Glumila je Salomu, bio je to Salomin ples sa sedam velova, ali kakav god bio original, teško da joj je dorastao i do koljena. Plešući oko metalne motke usred snopa svjetla mlada žena je polako odbacivala veo po veo, a preostali su bili sve providniji.
Kako ju je spazio, Nevenu je bilo jasno – to je ona! Odmah mu je bilo jasno i zašto nije bilo izgleda da bi je mogao previdjeti. Kako je shvatio da je to ona, kurac mu je skočio. I tako je ostao do kraja predstave.
Ona je plesala nekoliko minuta ostajući sve obnaženija, a u trenu kada je odbacila i posljednji komad tkanine svjetlo se ugasilo tako da je sve iznova potonulo u potpuni mrak, te nije bilo jasno da li se plesačicu uopće moglo vidjeti potpuno golu ili se to gledateljima sama pričinilo jer su to toliko žarko željeli. Kako je nestala, sa svih strana se začuo snažan huk jer su svi istovremeno ispustili suspregnuti udah.
Pomisao da bi mogao ustati i napustiti predstavu nepovratno je napustila Nevena zauvijek.
- ah, da, završetak u sljedećem postu -
Post je objavljen 08.07.2015. u 04:56 sati.