Marketing
nevidljivi sugovornik pokojnog govornika
- revitalizirani post od 14.7.2010.
Knjiga koja se ovih dana pojavila na novinskim kioscima i košta manje od dvadeset kuna rijedak je izdavački biser: tekstovi Zorana Franičevića, vrhunske fotografije niza prvorazrednih fotografa, sjajna odgovarajuća dizajnerska obrada, odličan uvod Renata Baretića, te zapravo genijalan naslov - knjiga kakvu je legendarni urednik "Poleta" i najmlađi zastupnik u hrvatskom saboru svih vremena zaslužio.
Neću više o knjizi, nego prelazim na fotografiju objavljenu na str. 119.
Samo me nešto štrecnulo oko srca kada sam je vidio. Prepoznao sam mjesto gdje je uslikana, znam da sam ondje nebrojeno puta bio, ali se ne mogu sjetiti gdje je to bilo. Naočale na stolu - imao sam iste takve. Naočale odložene ispred sugovornika - i danas imam tu naviku. Bilježenje natuknica za vrijeme razgovora - kao da neki novinar radi intervju ili je to ono što i danas često radim. Pitam se - jesam li ja nevidljivi sugovornik? Čak i ako nisam, mogao bih biti ja. Mnogo puta smo Frane i ja upravo tako razgovarali i na fotografiji je jedan od prizora kojih se sjećam.
O čemu smo pričali - ne sjećam se ni jedne posebne izjave premda se sjećam o čemu smo uglavnom razgovarali, kao i tema nekoliko razgovora koji su po nečemu bili posebni.
Knjiga koja me obradovala ujedno me i žalosti - Frane je od mene posudio uvezani komplet "Poleta" (koji nikada nije vratio) kaneći napisati knjigu koju nikada nije napisao. Knjiga, ova druga knjiga, pojavila se tek kada je on već pokojan. Knjiga koju je toliko želio pojavila se tek kada on više nije bio smetnja da se pojavi. Dok je bio živ bez njega se nije moglo, a osloniti se na njega da će je napraviti bilo je iluzorno.
Kakvo je to prokletstvo da je potrebno umrijeti da bi se odnosi čovjeka sa svijetom uskladili?
Post je objavljen 21.07.2015. u 10:48 sati.