Marketing
drama u gluho doba noći
- revitalizirani post od 22.7.2011.
Noćas, maloprije, oko dva ujutro, pisao sam e-mail poruku gospođi čiji je divovski rotvajler prije petnaestak dan oko ponoći napao mog psa dok smo šetali. Da sam šetao s tigrom ne bih se miješao, ali kako je moj pas bio tri puta manji, upleo sam se i uspio ga spasiti samo s jednom gadnom ranom koju još i danas liječimo. Prije nego se gospođa gazdarica stigla umiješati dobio sam ugriz u kažiprst desne ruke, a očnjak je probio srednjak tako da je s jedne strane ušao, a s druge izišao kao da mi je članak na prstu komadić ražnjića. Dobro smo prošli, sreća da nisam dobio srčani ili moždani udar od napora natežući se s raspomamljenom zvijeri.
Dok sam pisao prozor je bio pritvoren da imam kakav-takav propuh. Ipak se i kroz taj otvor uspio uvući poveliki noćni leptir privučen svjetiljkom na mom radnom stolu. To je bedasto da ti pamet stane! Počeo se zaletavati u ekran kompjutora, žarulju u svjetiljci, slijetati mi na prste, zaletavao se u stvari na stolu, nije mi dao pisati i sve je vodilo tome da će se pred očima mi u toj sumanutoj jurnjavi i lepršanju gadno oštetiti. Povelik leptir, lijep, ima po sebi čak i neke žive boje što ranije nisam vidio na noćnim leptirima, nikada ranije nisam takvoga vidio. Povremeno stane i zagleda se u mene, kreten! Što da napravim?
Bez muke sam ga mogao u svakom trenutku uhvatiti, zgnječiti, baciti u kantu za smeće i problem bi za mene bio riješen. Ali tko sam ja da bih mogao oduzeti život bilo kojem živom biću? (Ne računaju se komarci, stršljeni, buhe, muhe i krpelji.) Pored toga, bilo bi stvarno grjehota naštetiti tako lijepom biću kao što je bio taj leptir, neprocjenjiva šteta naškoditi tako dragocjenom biću koje se moglo pojaviti tek nakon što je nastao cijeli svemir, nakon što su protekle tisuće milijuna godina, nakon što je milijunima godina protjecala evolucija, nakon što su proživjeli nebrojeni leptiri da bi on mogao noćas lepršati.
Raskrilio sam staklo prozora do kraja, zagasio svjetiljku nad radnim stolom i ekran kompjutora. Soba je potonula u mrak i ponadao sam se da će svjetlije okno prozora izmamiti leptira da izleti kroz njega. Ali vraga! Na skaneru je ostao svijetliti signal da je uključen, a na kutiji kompjutora je treptala led-dioda pokazujući da hard disk radi. Čuo sam bedaka kako leprša, a svako malo se i zaletio u mene.
Izišao sam pipajući u mraku iz sobe u dugi hodnik, ušao u unutrašnjost stana, te zaokrenuo u susjednu sobu. Ta ima balkon koji izvana dopire gotovo do prozora sobe iz koje sam izišao. Upalio sam svjetlo na balkonu, stao uz rub i gledao prozor. I zaista – za nekoliko desetaka sekundi leptir je izletio iz prozora mračne sobe i ustremio se na svjetlo na balkonu.
Brzo sam se vratio u radnu sobu, zatvorio prozor, a zatim nazad do sobe s balkonom i isključio vanjsko svjetlo. Gotovo!
Ne mogu ga spriječiti da se izvana zaletava u staklo, ali vani je mjesec, svjetla ulične rasvjete, vani ima dovoljno primamljivih izvora privlačnosti za noćne leptire.
Sjedim i prisjećam se prijatelja Gorana Babića koji je 1978. jednu dugu i opaku polemiku u kojoj je gadno (i zasluženo) razvalio nekog uglednog akademika završio riječima koje mi zvuče kao pjesma:
Noćni leptir, profesore,
u lampu budalasto udara.
Zaslijepljen je i umrijet će,
a ja mu pomoći ne mogu.
Ako ga taknem, pozlijedit ću mu krila
i više neće moći letjeti.
Mogu samo ugasiti lampu, ali ako to učinim
nema ništa od pisanja.
Jeste li važniji Vi (i ja) od ove nevoljne kratkovjeke sjene?
Evo, gasim lampu,
neka nas proguta mrak.
Post je objavljen 15.07.2015. u 10:15 sati.