petak, 31.07.2015.

spas u oazama

- revitalizirani post od 25.7.2007.
U okviru globalnog zatopljavanja došla su ljeta kakva se ne pamte. Na kraju ulice, na dnu klanca između betonski kuća, gdje nema sjene ni za mrava, a automobili zaustavljeni pred semaforom isijavaju smrad i vrućinu, kao da je u paklu. Užareni suhi zrak titra, ali se ne miče. Stotinjak metara dalje s obje strane ulice počinje drvored, prolaznik se može provlačiti kroz sjenu. I dalje je vruće, ali barem sunce ne prži izravno. Nakon stotinjak metara kuće se smanjuju, umjesto četverokatnica i trokatnica počinju jednokatnice okružene vrtovima, te više nisu prislonjene jedna na drugu. Odjednom se može prijatnije disati. Ulicu okomito presijeca druga koja se spušta s vrha brijega obraslog šumom i nastavlja dolje u grad. U njoj je uvijek propuh. Ni tri minute lagana hoda, na drugom kraju od paklenog raskršća, čim se skrene, upravo je prijatno. U debeloj sjeni gustih krošanja stalno pirka, a umjesto turiranja automobilskih motora čuje se jedino živkanje ptičica s grana. Ondje je naš dom.

U okviru kapitalizma kao globalnog svjetskog poretka, u zemlji koja upravo prolazi tranzicijske procese divlje akumulacije kapitala, velik broj ljudi koje odavno znam iznenada je teško prepoznati, pa čak i oni koje ne znam ponašaju se kao da su pali s Marsa. Zbog toga izbjegavam masovne skupove i brižno izabirem s kim se družim i koliko. Nastojim što više vremena provesti sa suprugom i djecom, a redovno posjećujem i stare roditelje. Češće se viđamo s nekolicinom provjerenih prijatelja i njihovim obiteljima. Novine ne čitam. Na televiziji gledam samo filmove i strane dokumentarce, a i to rijetko. Redovno izlazim u kafić u susjedstvu. Imamo psa i kadikad jedan od nas, a kadikad više ukućana, šećemo ga dva puta na dan.

Nema izgleda da će za mog života biti objavljena vijest koja bi me obradovala. Zato je jedino od vijesti što me zanima meteorološka prognoza.


<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker