Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

HEJ, TROVEKI, JOŠ STE ŽIVI!

- revitalizirani post od 23.7.2007.

Ne samo da su nas otrovali, nego smo već otrovani, a truju nas i dalje. Zato bih vas sve mogao osloviti – troveki. Ono, (o)trovan + čovjek = trovek. Hej, troveki, još ste živi!

Najveći dokaz da nas truju je upravo taj što smo otrovani. A pokazatelj da smo otrovani su alergije. Do prije dvadeset godina jedva smo znali što je to. Neki vrlo obrazovani ljudi znali su za alergije i smatrali su ih nečim poput priča ih "Tisuću i jedne noći", neobjašnjiva pojava kojoj se ne zna uzrok, otprilike nešto između hipnoze i levitacije. Poznavao sam samo jednog alergičnog čovjeka – Vladimira Tomića – ali taj je bio naopak u svemu, pa nije bilo nikakvo čudo. Bio je alergičan na prašinu, pelud, vunu i perje i bio je uvjeren da će se na račun toga izvući od odsluženja vojnog roka, ali su – specijalno za takve – imali jednu karaulu na 1750 metara nadmorske visine gdje nema ni prašine, ni peludi, uniforme su od sintetike, a kokoši stižu samo očerupane.

Unazad dvadest godina – tko nije alergičan? Svi! Tko još nije, ne brinite, bit će. Uskoro! Već su mala djeca alergična, a stare babe, koje su proživjele cijeli ljudski vijek bez ikakve alergije odjednom pate od ambrozije, kao da ambrozija cvate od jučer.

Prilika u kojoj sam posumnjao da je posrijedi nešto raširenije i dublje nego što se slutilo bila je kada sam pripremao ručak prijateljici koja je radila kao agronom na jednom velikom poljoprivredno-industrijskom kombinatu. Bio sam još pod dojmom druge prijateljice koju sam nekoliko dana ranije vidio kako povrće koje kani poslužiti brižno riba pod mlazom vode oštrom četkom, kao - da dobro ispere sve pesticide i čime li već špricaju povrće. Prijateljica-agronom me sažaljivo gledala i napokon rekla:

– Ne, to što želiš ukloniti, ne možeš ti to isprati.

Prije godinu-dvije čitao sam u "Crnoj kronici" da su u Austriji, u nekoj šumi, pronašli leš nepoznate žene. Lako su utvrdili da je mrtva već oko šest mjeseci. Zatim su leš podvrgli analizi i otkrili da ima oko dvadeset i sedam godina, da je do petnaeste godine živjela u Hrvatskoj ili Grčkoj, a posljednjih šest mjeseci prije smrti živjela je u Austriji. Kako? Da je do petnaeste živjela u Hrvatskoj i Grčkoj vidjeli su tako što su joj u tjelesnim stanicama našli nešto čime se gnoji kukuruz jedino ondje, nešto što uđe u tijelo koliko god kukuruz mljeli, kuhali ili pekli. To i ostane i nakon dvanaest godina, a kroz to vrijeme unutar tijela vodi svoj život, mijenja se i stari, pa je najstariji dio toga imao dvadeset i sedam godina, a najmlađi dvanaest. Da je posljednje mjesece provela u Austriji vidjeli su tako što je u plućima imala i neki sastojak koji se dodaje automobilskom gorivu jedino u Austriji u količini koja se sakupi nakon što se šest mjeseci diše austrijski zrak. Što su još našli i što nisu našli, bolje da ne znam. Ovo mi je dovoljno..

Prije nekoliko mjeseci bio je u "Večernjaku" članak na dvije stranice o forenzičarima koji istražuju masovne grobnice iz Domovinskog rata. Na njihovo iznenađenje otkrili su da su leševi nakon deset godina u stanju raspadanja u kojemu bi trebali biti nakon šest mjeseci. Raspadanje je usporeno dvadesetak puta. Trupla su kao konzervirana, i to ne jedno-dva, nego sva. Protumačili su to time da je u stanicama toliko konzervansa koji se danas dodaju svoj mogućoj hrani i – pazite! – iznenadili su se, što kazuje da je riječ o ranije nezamijećenoj pojavi. A kakva je razlika između tih mrtvih i nas živih? U tome da mi jedemo istu hranu deset godina duže nego oni, te mora da smo još temeljitije impregnirani.

Jedino što me tješi, premda je slaba utjeha, jest da su i oni koji vuku profite iz što masovnije proizvodnje i prodaje hrane jednako zatrovani. Mogu se hraniti u najluksuznijim restoranima i jesti najskuplju hranu, opet će ona biti napravljena iz jednako zatrovanih namirnica. Ni oni koji u idiličnom nastojanju da se zdravo prehranjuju sami uzgajaju povrće u svojim vrtovima teško se mogu izvući. Nema genetski modificiranijeg sjemena od soje, padaju kisele kiše, otrov stiže kroz zemlju, a biljke uzimaju zagađen zrak.

I kad je već u svaku stanicu našeg tijela prodrlo nešto što tijelo ni na koji način nije očekivalo niti bilo na to spremno, zašto se čuditi što su se alergije toliko raširile? Ili što se pojavljuju bolesti za koje ranije nismo čuli, a rakovi napadaju ljude svih godišta? Za troveke se još dosta dobro držimo!





Post je objavljen 29.07.2015. u 10:01 sati.