U srpnju 2010. desničarski mislilac Neven Sesardić u jednom od subotnjih, revijalnih brojeva „Jutarnjeg lista“ vrlo glupim tekstom nastojao je argumentirati da desničari nisu glupi. Za početak je pokušao ustanoviti razliku između političke ljevice i desnice: „Većina nas barem na nekoj razini bez teškoća prepoznaje tu distinkciju, iako nije uvijek lako objasniti na posve egzaktan način kako to uspijevamo, i to s velikom dozom međusobnog slaganja....“
Bio je to loš početak jer upravo po istoj metodologiji puke očiglednosti svako pametan vidi i zna da su desničari glupi, bez obzira koliki im kvocijent inteligencije, naobrazba ili koliko su uspješni u životu. Na to ukazuje već i nadnaslov članka „ZAŠTO SU DESNIČARI GLUPI“ u kojem se ne pita jesu li ili nisu, već zašto su. Da li su desničari zato što su glupi ili su zaglupljeni time što su desničari ili nešto treće? (Naravno, to ne znači da nema i glupih ljevičara. „Ljevičar“ i „pametan“ nisu sinonimi, ali „desničar“ i „glupan“ gotovo pa jesu.) Da bi pametan čovjek bio desničar nužno je da bude beskarakteran i moralno truo, pa desničarima iznimke po pameti nikako ne služe na čast.
Pet godina kasnije sin mi je dorastao do mlađeg punoljetnika, počeo zalaziti na moj blog, pa moram dodati nekoliko rečenica onome što sam tada napisao da bih mladcu pojasnio.
Sine moj, suvremeni čovjek se bitno ne razlikuje od praljudi koji su lutali savanama ili stanovali u pećinama. Osnovne potrebe su iste, jedino su načini kako se zadovoljavaju drugačiji. Osoba je ujutro kretala u potragu za hranom i do navečer je trebala dovoljno sakupiti ili uloviti. Pri tome su drugi ljudi bili neodložno prisutni, pomagali ili ometali. Pojedincu je bilo korisno da ga oni oko njega podržavaju, uvažavaju, pomažu, da se dobro uklopi među ostale, jer je iz toga proizlazilo hoće li mu u životu biti lakše ili teže, hoće li biti izloženiji ili zaštićeniji pred životnim nevoljama i opasnostima. Jednako važno kao naučiti pronaći hranu ili uloviti plijen bio je sklad s bližnjima.
Kako bijaše na početku, tako i sada i vazda i u vijeke vjekova. Dijete nema izbora nego slušati roditelje, starije i vršnjake, pri čemu mu je tim bolje čim više zadovoljava njihova očekivanja. Zato mu je to lakše što više prihvaća njihove stavove i ponašanja. S druge strane, roditelji, stariji i vršnjaci imaju potrebu za novim članom koji će ih osnažiti. Zajednica je to jača što je više pripadnika koji dijele njene vrijednosti i uspješno rade na njihovom ostvarivanju.
Sada u tu najopćenitiju shemu uklopi tipičnog desničara. Njegova uvjerenja, vrijednosti, ciljevi su ono što su ga učili. On ustrajava na njima jer je iskusio da pridržavajući ih se uspijeva u životu. Ako je pametan, ne drži se svojih uvjerenja i dalje ih proklamira zato jer misli da su istinita nego zato jer misli da tako treba, da se to od njega očekuje, da mu je to probitačno. Ako je glup misli da mora tako jer mu je Bog naredio, jer nije moguće nešto drugo, ne propituje ono čega se drži već nastoji isključivo što jače učvrstiti ono čega se nastoji što bolje prihvatiti. Pametni desničar je naprosto lažac ili nedovoljno pametan, a općeljudska dobrobit, pravednost i suosjećanje pri tome su samo kolateralne žrtve.