Marketing
zanemarena upozorenja
- revitalizirani post od 12.7.2007.
Nakon otprilike sat vremena iz najbližih kućnih vratiju izašla je neka žena, prišla kafiću, zaobišla ga, te s druge strane ugla podigla garažna vrata, izvela automobil i odvezla se. Dobro sam je osmotrio dok je prilazila, prošla mi je na metar i ispratio sam je pogledom. Bila je fascinantna. Imala je više od pedeset godina, ali koliko - nije se moglo odrediti. Možda tek godinu i pol, ali možda i petnaestak godina više. Imala je savršenu žensku liniju, držala se vrlo uspravno i hodala mačkasto elegantno skladno se uvijajući sa svakim korakom kao da slijedi neku samo njoj čujnu glazbu. Imala je bujnu dugu crnu kosu, koža joj je - osim nekoliko borica na vratu - bila glatka i napeta kao u dvadesetogodišnjakinja. Bila je obučena u ukusnu, decentnu i očigledno skupu odjeću koja joj je besprijekorno pristajala. No najupečatljivije bilo je njezino lice. Imala je neuobičajenu egzotičnu fizionomiju kao da ne pripada bijeloj rasi, kao da je nekakva vanzemaljka, lice koje privlači poglede i s kojega ih je teško odlijepiti, a izraz je bio istovremeno mio i opasan, kao u pantere koja se došla maziti čuvaru, ali je spremna u trenu rastrgati ga ukoliko je ne zadovolji. Zapravo ni ne znam po čemu sam odredio njezine godine, vjerojatno po nekakvoj ozbiljnosti koja je poput aure lebdjela oko nje, jer je zapravo izgledala vanvremenski. Sve u svemu, mogla se mjeriti s bilo kojom mlađom ljepoticom, pri čemu joj je njezina zrelost davala prednost.
Nije bila moja lovina, pa su fotoaparati ostali mirovati, ali ja sam ostao osupnut i nisam se mogao vratiti knjizi. Bilo mi je jasno da je to jedna od onih žena zbog kojih su muškarci spremni na sve, ona koju ne možeš samo voljeti, nego je moraš do ludila obožavati, ona zbog koje se ubijaju; zaljubiš se u nju na prvi pogled i onda joj služiš do kraja života.
Vratila se nakon otprilike pola sata dovezavši nekog muškarca. Pomno sam ih motrio upijajući svaku pojedinost dok su prolazili pored mene, sve dok nisu ušli u kuću. Nisam trebao vidjeti prstenje na rukama da bih znao da joj je to muž. Bili su savršen par. On je bio visok, ponosna držanja, stariji od šezdeset, najvjerojatnije bivši sportaš koji je i dalje uspješno održavao liniju i kondiciju. Sudeći prema kraju u kojem su stanovali, automobilu, odjeći i držanju, bio je i uspješan poslovni čovjek. Hodao je pored nje ozbiljan, zaštitnik i uzdanica, pomiren sa sudbinom kao psić na nevidljivom povodcu. Ono što me iznenadilo bila je nekakva tuga koja se širila oko njega poput mirisa teškog parfema.
Za oko sat vremena ponovo su izašli, ali ovaj put bilo ih je troje. Između sebe vodili su držeći ga za ruke već odraslo dijete, mongoloida vrlo izražene osobitosti. Kao i mnogima tako rođenima bilo je potpuno nemoguće odrediti mu uzrast, iako je bilo vidljivo da je uspio preživjeti pubertet. Mladi kreten je naprosto sijao od sreće što su svi zajedno i nekamo izlaze. Bio je dražestan, neopterećen ijednim životnim zlom i bilo mi je jasno da je nemoguće ne voljeti ga. Laganim korakom odšetali su u park.
Tek kada sam ih vidio sve troje zajedno shvatio sam prirodu fascinantne majčine ljepote. Jedno uz drugo bilo je nesumnjivo da su majka i sin. Ono što je njoj davalo neodoljivu privlačnost, u tek malko većoj mjeri od sina je napravilo osobu nesposobnu za samostalan život.
Mogao sam zamisliti majku kao djevojku ili kao mladu ženu kako kao svaka žena provodi vrijeme pred ogledalom i naslućuje da je u njezinoj ljepoti nešto neželjeno, ali odagnjava tu primisao, kako pomno proučava svaku svoju crtu lica i tumači pomaljanje prijetećeg prepoznavanja kao nešto beznačajno, kako toliko želi da sve bude najbolje moguće da se uvjerava da će i biti tako.
Mogao sam zamisliti oca u dvadesetim godinama. Život je bio pred njim obećavajući sve moguće blagodati. Mora da je bio popularan u svojoj generaciji i mnoge djevojke su se trudile osvojiti ga, ali on je uspio zadobiti onu jednu drugačiju od svih ostalih. Vjerojatno tada nije mislio o djeci, voljena mu je bila više nego dovoljna, a ako je i razmišljao o djeci očekivao je da će biti lijepa poput roditelja.
Kada se dijete rodilo, više nije bilo uzmaka. Majku je previše volio da bi je mogao ostaviti, vjerojatno je bio dovoljno odgovoran da mu tako nešto nije palo ni na pamet, pa i dijete je zavolio da mu je postalo okosnica života. Ipak, da je unaprijed znao, bi li izabrao život koji ga je zadesio? Bi li ona imala hrabrosti isto izabrati da je imala hrabrosti priznati si što je posrijedi?
Paradoksalno, svi znakovi sudbine bili su na očigled podastrti pred njima, ali ih nisu uspjeli protumačiti. Tako je bilo i već na mom prvom susretu s budućom ženom. Ona je rekla "Žao mi je, kanila sam oprati kosu, ali nisam stigla". Ne trebam ni opisivati kakva danas hoda po kući. Ja sam rekao "Rado bih te poveo u kino, ali nemam novaca za karte, a mogla bi platiti i ovo piće…." i ni do danas se ništa nije promijenilo. I nitko se nema prava buniti.
Post je objavljen 09.07.2015. u 11:34 sati.