O ovome mogu napisati nešto iz prve ruke.Brinem se o staroj majci , u osamdesetidevetoj godini je. Živi kod mene. U jednom kutu moje dnevne sobe ima krevet i sve što joj je potrebno, kraj kreveta je i stolica -WC . Tu je i bežićno zvonce, kojim me po nekoliko puta noću zove. Težak bolesnik. Sve činim da se ne osjeća osamljeno i da u svakom trenutku zna da ima nekoga tko će joj uvijek biti pri ruci. Boji se umrijeti sama. Ovaj odličan tekst upravo govori o teškoj alijenaciji u našem društvu. Sva ta bogatstva na kraju ne vrijede ništa. Pozdrav Bablu.
27.02.2009. (14:12)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Ufff! Teška tema. Danas sam baš pričala s frendicom kak je sve više pravilo da ljudi što su stariji počangrizaju...pa čak i ljudi za koje to nekoć nije bilo tipično i koji nikad nisu kukali, ni u najtežim životnim situacijama. Čak i kad ih maksimalno zbrineš, slušat ćeš da te opće nije briga za njih, da te ne zanimaju, da ih se ne sjetiš i sl. Al to je zapravo to: fizički i materijalno im pružiš koliko im treba, posjetiš ih nakratko koliko je obveza i vraćaš se svojoj rutini...tako da oni nikad nisu zadovoljni i koliko se god brinuo za njih i pružao im oni to ne priznaju, jer su zapravo usamljeni. Ponovno postaju djeca kojima treba sva tvoja pažnja, društvo i usredotočenost, jer oni nisu više sposobni voditi svakidašnji život pun obveza, pa gube i razumijevanje za one koji to moraju i mogu. A ti, i to vrijeme koje si im voljan posvetiti sve teže izdvajaš, jer više nije gušt družiti se s njima, jer samo kukaju i jedva čekaju da ih Bog uzme k sebi...jednostavno više nisu isti ljudi kakvima smo ih poznavali i teško je to gledati i slušati. Super priča i svaršeno izabrana tema!
27.02.2009. (14:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Kao djevojčica živjela sam u bakinoj kući, u kojoj je osim mene živjelo još stotinjak :) članova obitelji. Kad bi pošla spavati, iz kuhinje bi se još dugo čuli zvukovi smijeha, prepiranja, mudrovanja. Bila je jako glasna, ta moja obitelj. Pa sam odrastala u uvjerenju da je buka ljudskih glasova jedini prirodni sedativ koji garantira miran san. Maštala sam o vlastitoj velikoj i bučnoj obitelji i kućici u cvijeću. Planirala sam imati recimo 5 (pet!) sinova, veliki Jeep i dobrodušnog muža. I psa. U mojim maštarijama uvijek smo se tako svi skupa ukrcavali u taj jeep i kretali na nekakva vesela putovanja, a po povratku kući jedva bi stišavala uzbuđenu graju i prepričavanje događaja sa putovanja. Otprilike 30-ak godina nakon takvih mojih maštarija, živim sama sa jednim jedinim sinom u nekakvom stanu i često sebe zateknem kako poželim u stanu imati bar nekog malog pacova koji bi povremeno protrčao kuhinjom i proizveo bilo kakav zvuk. Kunem se, ne bih mu postavljala mišolovke nego bi ga pazila i kupovala mu hranu za štakore. Jel' se takvo nešta proizvodi uopće?
27.02.2009. (14:43)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Nije riječ samo o sreći onoga koji prima, nego i o sreći onoga koji daje. Dakle: riječ je o ljubavi. 'Tuesdays With Morrie' Mitch-a Albom-a je vrlo instruktivna knjiga o rođenju, o bolesti i o smrti, i o onome između. Šaljem zagrljaj.
28.02.2009. (06:17)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Umorna sam od davanja sebe djeci, odmor mi je samo san i knjiga, a mame koje su ranije rodile vele, vratit će ti se, čekaj. Ne vraća se od djece. Tak valjda mora biti. Oni će davati svojoj djeci. I ak bum živa još bum i ko baka morala pomagati!
Ne pada mi na kraj treće moždane stanice, kolko su mi deca pobrojala da imam (silno su dragi!), dovući doma niti jednog lika od onih koji se nude. Pa sam si kupila medu, tak da nekaj zagrlim. Trčim doma s kričeće žutim medom na baterije, neki kineski, pjeva dječji zbor (na leđima 4 baterije), oči mu svijetle dok pjeva zbor, ludnica od mede. Nije prošlo 10 minuta, junior sve razvalio i tak sam imala medu samo dva il tri mjeseca, bez pjesme, onda se i rašil po rubovima i sad spavam opet sama. Grlim mali jastuk sa otisnutim sobom. Sob kao jelen.
Al nije to, trčim ja iz dućana, blizu je, s tim medom upravo kupljenim i molim boga da me niko ne vidi. Drugi dan na poslu prilazi jedan pravosudni policajac, sused, tam se našel i veli, godpođo (suze mu idu od smeha) gledam vas jučer kak jurite s velikim žutim medom iz dućana, ko da ste ga ukrali, jel to medo za neko dijete il vi nemrete naći živog medu pa ste ga kupili sebi. Onda sam mu tak svašta rekla da smo kad je imal slobodan dan, moral platiti kavu. A ja i dalje spavam sama (jastuk s otiskom lika soba nešto živahan, svako jutro ga nađem na podu). Eto viš prednosti kaj spavaš sam. Kad zahrčem, samo ja se budim...
15.03.2009. (15:25)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
LILY
O ovome mogu napisati nešto iz prve ruke.Brinem se o staroj majci , u osamdesetidevetoj godini je. Živi kod mene. U jednom kutu moje dnevne sobe ima krevet i sve što joj je potrebno, kraj kreveta je i stolica -WC . Tu je i bežićno zvonce, kojim me po nekoliko puta noću zove. Težak bolesnik. Sve činim da se ne osjeća osamljeno i da u svakom trenutku zna da ima nekoga tko će joj uvijek biti pri ruci. Boji se umrijeti sama.
Ovaj odličan tekst upravo govori o teškoj alijenaciji u našem društvu. Sva ta bogatstva na kraju ne vrijede ništa. Pozdrav Bablu.
27.02.2009. (14:12) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
demolition girl
Ufff! Teška tema. Danas sam baš pričala s frendicom kak je sve više pravilo da ljudi što su stariji počangrizaju...pa čak i ljudi za koje to nekoć nije bilo tipično i koji nikad nisu kukali, ni u najtežim životnim situacijama. Čak i kad ih maksimalno zbrineš, slušat ćeš da te opće nije briga za njih, da te ne zanimaju, da ih se ne sjetiš i sl. Al to je zapravo to: fizički i materijalno im pružiš koliko im treba, posjetiš ih nakratko koliko je obveza i vraćaš se svojoj rutini...tako da oni nikad nisu zadovoljni i koliko se god brinuo za njih i pružao im oni to ne priznaju, jer su zapravo usamljeni. Ponovno postaju djeca kojima treba sva tvoja pažnja, društvo i usredotočenost, jer oni nisu više sposobni voditi svakidašnji život pun obveza, pa gube i razumijevanje za one koji to moraju i mogu. A ti, i to vrijeme koje si im voljan posvetiti sve teže izdvajaš, jer više nije gušt družiti se s njima, jer samo kukaju i jedva čekaju da ih Bog uzme k sebi...jednostavno više nisu isti ljudi kakvima smo ih poznavali i teško je to gledati i slušati.
Super priča i svaršeno izabrana tema!
27.02.2009. (14:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
marchelina
Kao djevojčica živjela sam u bakinoj kući, u kojoj je osim mene živjelo još stotinjak :) članova obitelji. Kad bi pošla spavati, iz kuhinje bi se još dugo čuli zvukovi smijeha, prepiranja, mudrovanja. Bila je jako glasna, ta moja obitelj. Pa sam odrastala u uvjerenju da je buka ljudskih glasova jedini prirodni sedativ koji garantira miran san. Maštala sam o vlastitoj velikoj i bučnoj obitelji i kućici u cvijeću. Planirala sam imati recimo 5 (pet!) sinova, veliki Jeep i dobrodušnog muža. I psa. U mojim maštarijama uvijek smo se tako svi skupa ukrcavali u taj jeep i kretali na nekakva vesela putovanja, a po povratku kući jedva bi stišavala uzbuđenu graju i prepričavanje događaja sa putovanja.
Otprilike 30-ak godina nakon takvih mojih maštarija, živim sama sa jednim jedinim sinom u nekakvom stanu i često sebe zateknem kako poželim u stanu imati bar nekog malog pacova koji bi povremeno protrčao kuhinjom i proizveo bilo kakav zvuk. Kunem se, ne bih mu postavljala mišolovke nego bi ga pazila i kupovala mu hranu za štakore. Jel' se takvo nešta proizvodi uopće?
27.02.2009. (14:43) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
novinar
dok god nam pišeš postove sve je ok...
27.02.2009. (15:36) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Bijela Muzika
Nije riječ samo o sreći onoga koji prima, nego i o sreći onoga koji daje. Dakle: riječ je o ljubavi. 'Tuesdays With Morrie' Mitch-a Albom-a je vrlo instruktivna knjiga o rođenju, o bolesti i o smrti, i o onome između. Šaljem zagrljaj.
28.02.2009. (06:17) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
sekasmith
Umorna sam od davanja sebe djeci, odmor mi je samo san i knjiga, a mame koje su ranije rodile vele, vratit će ti se, čekaj. Ne vraća se od djece. Tak valjda mora biti. Oni će davati svojoj djeci. I ak bum živa još bum i ko baka morala pomagati!
Ne pada mi na kraj treće moždane stanice, kolko su mi deca pobrojala da imam (silno su dragi!), dovući doma niti jednog lika od onih koji se nude. Pa sam si kupila medu, tak da nekaj zagrlim. Trčim doma s kričeće žutim medom na baterije, neki kineski, pjeva dječji zbor (na leđima 4 baterije), oči mu svijetle dok pjeva zbor, ludnica od mede. Nije prošlo 10 minuta, junior sve razvalio i tak sam imala medu samo dva il tri mjeseca, bez pjesme, onda se i rašil po rubovima i sad spavam opet sama. Grlim mali jastuk sa otisnutim sobom. Sob kao jelen.
Al nije to, trčim ja iz dućana, blizu je, s tim medom upravo kupljenim i molim boga da me niko ne vidi. Drugi dan na poslu prilazi jedan pravosudni policajac, sused, tam se našel i veli, godpođo (suze mu idu od smeha) gledam vas jučer kak jurite s velikim žutim medom iz dućana, ko da ste ga ukrali, jel to medo za neko dijete il vi nemrete naći živog medu pa ste ga kupili sebi. Onda sam mu tak svašta rekla da smo kad je imal slobodan dan, moral platiti kavu. A ja i dalje spavam sama (jastuk s otiskom lika soba nešto živahan, svako jutro ga nađem na podu). Eto viš prednosti kaj spavaš sam. Kad zahrčem, samo ja se budim...
15.03.2009. (15:25) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...