subota, 18.07.2015.

španjolski zajeb

- revitalizirani post od 2.7.2007.
Kad je doktoru Loviću krenulo, tempo života ga je zahvatio poput vrtloga tornada. Novac se slijevao sa sve novih i novih strana u nevjerojatnim iznosima da je jedva stigao da ga sakupi, ali zato nije imao vremena za išta drugo. Svako jutro je izlazio iz unajmljenog stana zajedno sa svojom ženskom, oboje uređeni kao manekeni iz kutije, on u skupom odijelu i sa čistom košuljom, a ona od glave do pete u Versaceovim krpicama koje su koštale nekoliko tisuća maraka, te su sjedali u novi preskupi auto i jurili na prvi poslovni sastanak, nakon čega do kraja dana nisu stigli ni predahnuti. Iznenada se vrlo srdačno počeo družiti s tipovima s kojima pošten čovjek inače ne bi sjeo ni na kavu, a stare prijatelje su potpuno prestali viđati. Stan koji su unajmili u neboderu u Trnskom nisu stizali namjestiti, pa je u spavaćoj sobi na podu bio samo veliki jogi madrac na kojemu je bila izgužvana i prljava posteljina, a u drugoj sobi samo daska za peglanje, te hrpa prljave odjeće u jednom uglu i hrpa oprane i izglačane u drugom, dok su odijela i Diorove haljine visjeli s vješalica ovješenih na čavle zakucane u zid. U njega su se vraćali kasno navečer samo da bi prespavali, oprali se i presvukli. Nakon godina dana takvoga života iznenada im jedan značajni poslovni suradnik, menager koji je vodio prodaju jedne španjolske tvornice tekstilne robe s kojom su mnogo trgovali, javi da je odlučio prihvatiti njihov poziv i posjetiti Hrvatsku.

Doktor Lović se našao u nevolji. Sretali su čovjeka na sajmovima po svijetu, izlazili na večere, a inače su telefonom komunicirali gotovo svakodnevno, dok su faksove izmjenjivali i nekoliko puta na dan. I on i njegova ženska su se trudili biti što srdačniji, nametnuti tom poslovnom odnosu i prijateljsku notu, te su u nebrojeno navrata hvalili ljepote Hrvatske i pozivali Španjolca da ih posjeti na njihov trošak.

Kako ga primiti? Mogu ga smjestiti u neki pristojan hotel, ali ne mogu izbjeći da ga pozovu i kući u posjetu i na večeru, možda i nekoliko puta u dvije sedmice koliko je planirao ostati, ali to je nezamislivo. On je znao kako su odsjedali u najluksuznijim hotelima i jeli u najskupljim restoranima u koje su dolazili u svom automobilu od kojega je i stranim bogatašima zastajao dah, vidio ih je kako obučeni hodaju naokolo i sad da ga pripuste u svoju jazbinu? Nedopustivo! Da vidi otužnost svinjca u kojem su živjeli u trenu bi srušilo njihov poslovni image.

Ja sam u to vrijeme stjecajem okolnosti živio sam samcat u otmjenoj staroj vili na Tuškancu, namještenu starinskim stilskim namještajem i zidova prepunih vrijednih umjetničkih slika. Vrlo reprezentativno, osim što sam bio sasvim bez novaca, te sam u nuždi jeftino prodao svoj pristojni auto za koji ionako više nisam mogao priskrbljivati za benzin, te živio nastojeći rastegnuti ono što sam dobio na što duže razdoblje. Iznenada, u pola noći, zazvoni mi doktor Lović na vrata sa svojom ženskom. Imaju prijedlog.

Predlože mi njih dvoje da se na dvije sedmice usele u moju kuću, a ja da odem u njihov stan. Sumnjičavo ih gledam. Doktor Lović potegne novčanik i izbroji tisuću maraka. Dobro, pristajem. Ali time problemi nisu riješeni. Trebati će čovjeka i izvoditi naokolo, u "Okrugljak", "Šumski dvor" i na slična mjesta. Kako bi to izgledalo da se cijelo vrijeme druže samo njih troje? Španjolac bi se zapitao zar u svojoj zemlji oni ne poznaju nikoga, a da ga upoznaju s barabama s kojima posluju i druže se, ne dolazi u obzir. Iako barabe ne znaju ni riječ stranih jezika, Španjolcu bi bilo dovoljno samo da ih vidi da Lovićev poslovni kredibilitet ode do vraga. Nego, kako bi bilo da ja izlazim s njima na ručkove i večere? Ništa protiv, ali kako ću doći iz Trnskoga do "Okrugljaka" ili "Šumskog dvora"? Nema problema, posuditi će mi BMW koji ionako samo stoji u unajmljenoj garaži. To bi moglo biti rješenje, ali BMW troši benzin, a ja sam bez novaca. Neću valjda trošiti ono što su mi dali da se preselim? Doktor Lović potegne novčanik i izbroji još tisuću maraka. Time smo problem benzina riješili, ali u nekim restoranima bi se trebali naći kao slučajno, a što ako dođem, a oni se putem predomisle i odu negdje drugdje, kako ću platiti račun? Ima tu još nekih troškova…. Što ako oni moraju na neki neodložni poslovni sastanak preko dana, te preostane samo da ja vodim Španjolca naokolo? Neću valjda tražiti od njega da plaća račune? Doktor Lović mi doda još tisuću marka, neka su nađu pri ruci, s tim da će dati još kada to potrošim. Time sam ušao u njihovu zavjeru. Nastavismo dalje planirati zajedno.

Nije dovoljno da se pridružujem samo ja, koliko god sam elokventan i zabavan, trebali bi još nekoga… Džuburi! Ona je odvjetnica, on je znanstvenik, izgledaju reprezentativno, srdačni su, obrazovani, govore jezike, znaju se ponašati. Oni će se priključiti drage volje. Zatim, Španjolac je još u vitalnim godinama, a Lovići su mu hvalili ljepotu naših žena, što s tim? Postoji rješenje. Novi poslovni prijatelji znaju neke odlično izgledajuće mlade radodajke, dat će svakoj po petsto maraka da iziđu s nama na večeru i budu susretljive prema gostu. Plan je sve u svemu gotovo savršen, ali nije još sasvim… Lovići su dvoje, Džuburi su dvoje, Španjolac će biti s radodajkom, a jedino ja sam? Znam jednu curu koja studira španjolski, odlično izgleda, zna se ponašati, voli se kresnuti, ali ta neće tek tako, iz čista mira, landrati sa mnom naokolo. Doktor Lović mi doda još tisuću maraka. Nije dovoljno, rekoh, trebala bi biti na raspolaganju dvije sedmice, te on doda još jednu.

Stigne Španjolac. Lovići ga smjeste u apartman u "Palaceu", a zatim započne provod. Vodili smo gosta po muzejima i izložbama, razgledali smo Zagorje, izvodili ga na ručkove, večere i u disko klubove. Jednoga od tih dana pao je i Španjolčev rođendan, pa smo organizirali mimohod mažoretkinja. Povremeno su se pridruživali Džuburi, povremeno sam se o njemu brinuo ja sa studenticom, a povremeno smo se nalazili svi zajedno. U nekoliko navrata smo večerali i u kući na Tuškancu, a hranu i piće je osigurao naručeni catering. Moje često prisustvo je objašnjeno time da sam bratić iz provincije koji je došao u Zagreb na odmor pa ima mnogo vremena na raspolaganju. Kada nisam bio s njima boravio sam u stanu u Trnskom uz telefon sa studenticom i čekao da nas pozovu, a kako ondje nije bilo ničega osim jogi madraca nasred sobe, preostalo nam je samo da se neprestano kresamo.

U jednom navratu su Lovići poveli Španjolca i jednu profesionalnu pratilju pet dana na more, od Istre do Dubrovnika, sve na njihov trošak, dokazujući mu da se usprkos tome što je zemlja u ratu može živjeti, što podrazumijeva i poslovati, sasvim normalno i ugodno. Španjolac je povremeno nudio da i on nešto plati, ali to nisu dozvolili. Pa oni su ga zvali! Istrošili se da ti pamet stane.

Kad je Španjolac otišao, svi smo odahnuli. Ni ja nisam više mogao. Ona studentica se više nego svojski trudila odraditi svojih šesto marka, što je u ono vrijeme bilo dovoljno da smireno živi naredna dva mjeseca.

Nakon desetak dana stiglo je na moju adresu Španjolčevo pismo naslovljeno na doktora Lovića, pa sam ga pozvao da ga preuzme. Doktor Lović ga je otvorio, pročitao, problijedio i ispalo mu je iz ruku. Dobro da je sjedio kad je otvarao pismo, inače bi se srušio. Španjolac se biranim riječima maksimalo pristojno zahvaljivao da se proveo kao nikada u životu, kao što je i očekivao i da se nije razočarao što je odlučio doći u posjetu u Hrvatsku. Predivna zemlja, divni ljudi! Nikada to neće zaboraviti! Imao je nekoliko mogućnosti među kojima se kolebao: zvali su ga neki na Tenerife, pa neki na Daleki Istok, čak i u Japan su ga zvali, ali Lovići su mu bili najsimpatičniji i najdraži i ulijevali su najviše povjerenja, pa se odlučio za njihovu ponudu. To ljetovanje za njega nije bilo kao ostala jer je odlučio napraviti velike promjene u svom životu. Odlučio je ostaviti posao kojim se do sad bavio i posvetiti se u kasnim godinama slikarstvu, kao Gaugin i carinik Rousseau. Zbog toga je i želio na doličan način oprostiti se od starog posla upravo s partnerima koji su mu bili najdraži. Čovjeku koji će ga naslijediti na bivšoj poziciji svakako će reći o njima sve najbolje, ali mora iskreno upozoriti Loviće da ne vjeruje da će od toga biti neke koristi jer je taj tip poseban kreten. Sve u svemu, tako se dobro proveo i zbližio s domaćinima da Loviće zauvijek smatra prijateljima i poziva ih, kada dođu u Španjolsku, da mu se neizostavno jave kako bi ih izveo na večeru.

Ova kratka epizoda iz hrvatskog uključivanja u svjetsku privredu ujedno je i ilustracija zašto nas u svijetu toliko vole.





<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker