najbolji auto koji sam vozio

subota, 15.08.2015.

Earl F. Landis, zvani Frenk, bio je 1976. krepki pedesetpetogodišnjak koji je svako jutro započinjao tako da je protrčao pet milja duž pacifičke plaže u Redondo Beachu. Bio je uspješan stomatolog s nekoliko ordinacija u gradu u kojima su drugi stomatolozi radili za njega. Oženio je moju tetku, pa sam po dolasku u Los Angelos počeo svakodnevno trčati s njim. Ondje sam proveo ljeto.

U to vrijeme je Frenk privodio kraju svoj posljednji poslovni poduhvat. Sedmorica liječnika drugih specijalizacija i on sagradili su veliku, modernu zgradu u kojoj je svatko trebao imati svoju ordinaciju, svojevrsnu kliniku u kojoj će svaki korisnik za skupe novce moći zadovoljiti većinu uobičajenih zdravstveno-medicinskih usluga. Zgrada je bila maltene gotova i Frenk se zabavljao završnim radovima.

Bio je on jedan od onih ljudi koji sve vole napraviti vlastitim rukama, a i neke druge navade bile su mu u skladu s tim. Iako je bio jedan od najskupljih i najcjenjenijih zubara u tom preogromnom gradu, odabrao je opciju da dio poreza državi otplati besplatnim radovima u javnim staračkim domovima. Preuzeo je stomatološku brigu nad tri-četiri takve sirotinjske ustanove, svakodnevno ih je obilazio dva-tri sata (od čega je pola vremena odlazilo na vožnju od jednoga do drugoga) noseći priručne instrumente i lijekove u povelikoj i vrlo teškoj kožnoj torbi. Krenuo sam s njim da mu pomognem nositi torbu. Bilo mi je dirljivo gledati kako se brižno odnosi prema starcima od kojih je velik dio ležao nemoćno u krevetima, velik dio nije bio svjestan ni tko su ni gdje su, u kompliciranijim slučajevima organizira prijevoz do neke od svojih ordinacija, a sve to za siromašne pacijente koji si inače ne bi mogli dozvoliti ni da zavire u njegove čekaonice.

U skladu sa svojom prirodom, iako je bez muke mogao platiti majstore i za to vrijeme zaraditi daleko više svojim osnovnim poslom, Frenk je uživao u tome da postavlja parkete, montira vrata i brave i boji zidove. Pomagao mu je Fred Rivera, vlasnik restorana s meksičkom hranom. Kad sam se ja priključio Frenk i Fred su već posvršavali sve ostalo, a preostalo je jedino postaviti ploče po stropu i instalirati stropnu rasvjetu.

Frenk je planirao osobno raditi u toj ordinaciji. Zadivilo me je kolika je i kako je opremljena. Osim čekaonice i sporednih prostorija imala je četiri zasebne prostorije sa zubarskim stolicama, svjetlima i kompletnom opremom, a u svakoj je bio i televizor za pacijente da im nije dosadno dok se na njima radi. Frenk je objašnjavao da uvijek istovremeno obrađuje četiri pacijenta, pomaže mu jedna asistentica, pa njih dvoje neprestano kruže od jednog do drugog pacijenta i dok dva čekaju da prihvati injekcija ili se plomba stvrdne, njih dvoje rade na druga dva. Ta organizacija posla je omogućavala da Frenk dnevno sredi barem tri puta više mušterija nego naši zubari.

Drugog dana stigao je moj prijatelj Srđan, zvani Čurac, doktor iz Kanade, da zajedno provedemo ljeto u Los Angelosu, pa smo i njega uključili u postavljanje stropnih ploča. Tako se slučilo da smo na obavljanju najbanalnijih manualnih radova za koje nije potrebna nikakva kvalifikacija radili liječnik, stomatolog, vlasnik meksičkog restorana i sociolog, novinar i književnik. (Ova posljednja trojica sam ja.) Atmosfera pri poslu je bila odlična, neprekidno smo se šalili, dobro smo se zabavljali, iako je Fred Rivera pretežno bio loše volje.

Nedavno prije toga Freda je ostavila žena. Pobjegla je s glavnim kuharom, odvezli su se njegovim novim autom i ponijeli dobar dio njegove ušteđevine, pa je Fred jedni potezom ostao bez žene, glavnog kuhara u restoranu, auta i novaca – nije znao što je gore. Inače je bio Frenkov pacijent, a Frenk često navraćao i njegov restoran, pa mu je Frenk ponudio da mu pomogne u poslu prvenstveno zato da ne misli samo na svoj jad.

Naravno da je Fredov slučaj bio jedna od glavnih tema razgovora. Pokušavali smo ga oraspoložiti na sve mile načine, od toga da smo mu ukazivali da je najbolje da se takve žene riješio, preko toga da smo za kuhara tvrdili da je trovač, pa do ozbiljnih razmatranja što da učini ako se ona vrati nakon što s ljubavnikom potroši ušteđevinu, pri čemu ga nimalo nismo štedjeli okrutnih šala, ali je sve to ipak djelovalo terapeutski i navečer se opraštao od nas izmoren, ali i opušten, da bi drugog jutra ponovo došao s podočnjacima jer cijele noći uglavnom nije spavao nego se preokretao po postelji mučen svojom mukom.

Nakon što smo završili s ordinacijom Srđan i ja smo nastavili svakodnevno zalaziti u Fredov restoran i davati mu psihijatrijske tretmane za šankom. Fred je znao da nas dvojica imamo problem s prevozom. U Los Angelosu se ne može živjeti bez automobila, pa smo koristili vozilo moje tetke koje nije uvijek bilo na raspolaganju. Jednog dana je ponudio – hoćemo li da nam pokloni auto?

Kakav auto? Bio je jedan stari Ford Mustang na parkiralištu iza restorana, pripadao je odbjeglom kuharu, i Fred nije znao što će s njim. Samo mu je zauzimao parkirno mjesto. Nije ga mogao prodati jer nije imao dokumente za njega, a da dobije dokumente od kuhara i tako se barem donekle naplati za gubitak novog auta nije bilo izgleda. Auto je bio u vrlo lošem stanju i da ga se popravi zahtijevalo je višestruko više novaca nego bi se dobilo prodajom. Sve u svemu, napravit ćemo mu uslugu ako se odvezemo s tom krntijom da je više ne gleda, a kad nam više neće trebati slobodno je možemo strmeknuti u more.

Tako smo se te večeri vratili kući s dva auta i više nismo trebali uzimati tetkin. Mustang je bio u strašnom stanju. Nikada opran, karoserija izubijana, izgrebana, dijelovi od kroma zahrđali, tapiserija kabine izrezana, očerupana, motor je ispuštao strašne zvukove, trzao se i zapinjao, signalna svjetla nisu radila, ali nama ništa bolje nije trebalo.

Otišli smo jednom mehaničaru i pitali ga koliko bi koštalo da dovede vozilo u iole pristojno stanje. Taj je tražio tisuću i po dolara. Otišli smo drugome, taj je tražio dvije tisuće i pet stotina dolara: mora zamijeniti cijeli automatski mjenjač, transmisiju pogona i svašta. Obišli smo još nekolicinu i svi su procjenjivali u rasponu od prve do druge ponude. Zaključili smo da osim što stavimo nove žaruljice u žmigavce nema smisla išta popravljati. Vozit ćemo se dokle vozi, a kad auto konačno stane ostavit ćemo ga pored ceste.

Otprilike trećeg dana korištenja te krntiju ujutro sam spavao malo duže, a Srđan se probudio ranije. Kad sam se dovukao u kuhinju i počeo si praviti kavu dočekao me s ustima od uha do uha. Dok sam ja spavao on je otišao do benzinske pumpe, kupio motornog ulja za dva i po dolara, usuo ga u mjenjač i auto je proradio savršeno poput švicarske urice. I dalje je izgledao kao da je preživio glavnu ulogu u Tarantinovim filmovima, ali je po voznim karakteristikama bio jedan od najboljih automobila kojima sam sjedio za volanom. (Toliko o automehaničarima. Bez međusobnog dogovora složno su tražili i do dvije i po tisuće dolara za nešto što je bilo rješivo s dva i pol dolara.) Išao je cestama kao zalijepljen za asfalt, zavoje je savlađivao savršeno sigurno, mogao je potegnuti u trenu silnom snagom, fantastično ubrzanje, a ako zatreba mogao je stati praktički na mjestu kao da se ukopao kopitima. Pored toga, kako je izgledao, svaka potreba da ga se pere i održava urednim bila je besmislena. Savršeno. Nazvali smo ga „Plavi zmaj“.

U „Plavom zmaju“ Srđan i ja proveli smo jedno od najboljih ljeta u našim životima jureći uzduž i poprijeko dobrim cestama Los Angelosa. Srđan je nešto petljao sa Stephany, Frenkovom asistenticom, a ja se spanđao s Jenice Joy, preplanulom kalifornijkom duge plave kose koja bi se savršeno uklopila u prvu postavu glumačke ekipe Baywatcha.

Najvažnija i najčešća tema Srđanovih i mojih razgovora kad smo ostajali nasamo bila je povratak u Jugoslaviju. Obojica smo bili u dobi da nam je preostalo svega godinu dana da počnemo ispunjavati zakonsku obavezu služenja obaveznog vojnog roka u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, što nam se nikako nije uklapalo u planove, a i samo se sebi je po svim kriterijima bilo mrsko. Srđan je diplomirao medicinu u Ottawi, zaposlio se kao liječnik i to je kanio raditi do daljnjega. Ja sam diplomirao sociologiju i filozofiju u Zagrebu, te otišao u S.A.D. usavršiti engleski i nastaviti školovanje. Moja bliska rodbina je ondje pristojno situirana, omogućili su mi da to napravim i sigurno bi mi pomogli da po završetku školovanja i ostanem zauvijek. Zapravo se nismo morali vratiti.

S druge strane, Srđan je u Zagrebu imao roditelje, sestru i drugu rodbinu, imaju prekrasnu vikendicu na Jadranu… Ja sam se kanio po završetku školovanja vratiti u Zagreb i biti novinar. Da se ne vratimo na vrijeme povuklo bi za sobom da bismo bili proglašeni dezerterima i uhapšeni prvi put kad bismo prešli granicu, to jest da se bismo mogli vratiti do daljnjega, do kraja života ili najmanje do šezdeset i pete godine kad je prestajala vojna obaveza. Imali smo dobar primjer, prijatelja Gorana koji je živio u New Yoku i zbog bojazni od JNA nije smio doći u Zagreb ni zbog sprovoda.

Mogli smo otezati još godinu dana, za toliko odgoditi povratak, ali nam ni to nije bilo pogodno. Srđan je kanio nastaviti s medicinskim specijalizacijama, za što je godina dana bila premalo, pa mu je preostalo ili da postane bjegunac od vojnog roka za Jugoslaviju ili da ga što prije obavi i vrati se u Kanadu. Ja sam bio u sličnoj situaciji. Više od svega zanimao me jedan postdiplomski program koji je trajao dvije godine. Bilo je besmisleno započinjati, prekinuti na sredini na dvije godine, pa se vratiti na nastavak. Mnogo smislenije izgledalo je vratiti se, odslužiti vojni rok što prije i onda ponovo otići u Ameriku i završiti taj postdiplomski program u cugu.

Okreni-obrni, odlučili smo se vratiti. Oprostili smo se s djevojkama i zabranili im da idu na aerodrom, da ne bi bilo ženskih scena sa cmizdrenjem. Oprostili smo se i od ostalih prijatelja koje smo ondje stekli. Jedino su tetka Mira i Frenk došli ispratiti nas, da budu sigurni da smo otišli. Svima smo ponudili da preuzmu Mustanga, ali tko god ga je vidio nije imao takvu želju.

„Plavog zmaja“ smo ostavili na aerodromskom parkiralištu nezaključanih vrata, sa spuštenim prozorima i ključevima u motoru. Neka se posluži kome zatreba, ništa drugo nam nije preostalo.

I tako smo sjeli u avion, ostavili iza sebe Los Angelos, djevojke, prijatelje i Ford Mustanga i poletjeli preko pola svijeta da bismo završili u JNA.

- 10:08 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (3) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>