|
- revitalizirani post od 15.2.2011.
 U vrijeme kad se drug Tito tako ozbiljno razbolio da je smješten u bolnicu u Ljubljani, narode i narodnosti Jugoslavije spopali su takva briga i nespokoj da je u cijeloj zemlji uvedeno svojevrsno izvanredno stanje. Ljudi nisu znali što bi uradili, a osjećali su da moraju nešto, pa su u svim radnim kolektivima, zdravstvenim ustanovama, armiji, na školama i fakultetima, u novinskim redakcijama i svugdje gdje su se ljudi okupljali i nešto radili uvedena dvadesetičetirisatna dežurstva.Moj poznanik J. bio je jedan od šefova u „Rade Končaru“. On je upravljao nekom posebnom peći koja se nalazila usred tvorničkog kompleksa, a u takvo izvanredno doba bio je zadužen da se ta peć ni slučajno ne pripali jer bi nastupila ne zna se kakva neopisiva šteta i opasnost. Proces paljenja preći trajao je tri sata, pa je svakih dva sata trebalo obići halu u kojoj se nalazila i provjeriti da je neki zli neprijatelj ili neodgovorni element nije aktivirao. J. je podijelio zaduženje sa svojim zamjenikom, pa je svaka dva sata netko od njih obišao cijeli pogon, uvjerio se da peć miruje, a kao dokaz provjere ostavio potpis. Sve je bilo u redu danju, ali noću je bio problem. Vjerovali ili ne, „Rade Končar“ je u to doba bio privredni gigant u kojem je radilo 25.000 ljudi. Kompleks te složene organizacije udruženog rada bio je ogroman, a peć se nalazila u sredini. Noću je – zbog mjera opreza – cijelo područje bilo zamračeno. Pomažući se samo malom džepnom svjetiljkom J. se morao dobro nahodati da bi došao do nje. Prostori koji su danju bili dobro poznati iznenada su postajali neprepoznatljivi. U mrklom mraku kao da su se promijenile udaljenosti od jedne do druge orijentacijske točke, a obrisi zaustavljenih strojeva i dizalica djelovale su zastrašujuće. No najgore od svega bili su čudni zvukovi i šumovi koji su dopirali sa svih strana, a u mrtvačkoj tišini u halama, hodnicima, na stubištima i u prolazima nije se moglo razabrati ni iz kojeg pravca dolaze ni koliko je izvor te buke bio daleko ni što je izaziva. Povremeno je zvučalo kao da neki ogromni miševi trče u susjednim prostorijama, povremeno kao da se nešto slama i ruši, povremeno kao da netko prigušeno stenje u smrtnoj agoniji na granici životnih snaga, povremeno kao da patuljci ciče iz podruma. Kadikad je to bilo toliko glasno da nije bilo sumnje da dopire iz pustih pogona ili administracijskih zgrada koji su trebali biti u mukloj tišini, a kadikad jedva čujno. J. često više nije bio siguran ni da li nešto čuje ili samo halucinira. Naposljetku se bojažljivo požalio legendarnom vrataru Mati, snebivajući se da će ga Mato ismijati, no on se samo s razumijevanjem osmjehnuo: - Druže inženjeru, što mislite da se ovdje noću događa kada se sve isprazni, a svi radnici odu kućama? J. je zbunjeno slegnuo ramenima jer mu nije padalo na pamet što bi to moglo biti. – Noću, kad sve dnevne smjene odu kućama i sve se isprazni, ovdje uđe sto i dvadeset jedrih mladih čistačica i sto i pedeset odlučnih snažnih momaka interne kontrole... – danas bi se reklo „zaštitara“ – ... i što mislite da oni rade u mraku do jutra po svim ovim pustim prostorima? – Današnjim čitateljima valja napomenuti ono što se onda podrazumijevalo – da je bila riječ o generacijama koje u školama NISU išle na vjeronauk. Također nije bila riječ ni o intelektualcima koji bi se prekenjavali ili izgrađenim članovima Partije koji pate od kostobolje. – Što mislite što je njima na pameti? Mate završi duboko uzdanuvši: - Treba ih razumjeti, naročito u ovo vrijeme kad smo svi tako zabrinuti jer je drug Tito toliko bolestan... |
|
- revitalizirani post od 11.1.2011.
 Početkom devedesetih, one godine kad je Neven Čorak proglašen Mister Universumom, došao mi je jednog dana da ima tri karte za izbor Miss Hrvatske. Kad je to čula moja odvjetnica, koju sam izabrao jer je imala velike sise, odmah je uzviknula: „Tri karte! Idem i ja!“Tako smo se našli u četvrtom redu gledališta za izbor Miss Hrvatske. Čorak je došao u majici kratkih rukava, ramenima je zauzimao još po pola stolice sa svake strane a ruke su mu izgledale kao pneumatske bušilice za asfalt, moja odvjetnica je došla u dekolteu koji je blještao i nije bilo kandidatkinje koja je izašla na pozornicu da se nije zagrcnula ne mogavši ne spaziti njih dvoje. Naravno, pri tome sam im i ja bio u vidnom polju sjedeći postrance kao prilijepljeni čvarak. Pozornica se poput slova T u sredini produživala duboko u gledalište. Kandidatkinje su prvo paradnim korakom prošetale po toj pisti da ih svaki gledatelj može razgledati izbliza i sa svih strana, a zatim zauzimale mjesto na pozornici – otprilike pet metara ispred nas – i čekale da ih ponovo prozovu. U stroju vitkih djevojaka koji se sve više širio nasuprot nas stala je među prvima jedna izuzetno zgodna cura iz Rijeke. Kako joj zadatak dok se sve ostale natjecateljke ne izredaju nije bio ništa drugo nego da stoji, prsi se i smješka, kratila je vrijeme ne samo prateći izlaske ostalih nego i prelazeći pogledom po gledateljima. Neizbježno, dekolte moje odvjetnice i Čorak upali su joj u oči. Vremenom se zaboravila. Drčno stajanje na visokim petama je naporan posao, pa se opustila, opala su joj ramena, sise se lagano spustile, ukazao se trbuščić, a smiješak se pretopio u tupi izraz lica kao da čeka tramvaj. Ulovio sam trenutak kad joj je pogled kliznuo s dekoltea moje odvjetnice na mene, trgnuo se, ispravio na stolici, zabio oba kažiprsta u uglove usta i groteskno ih razvukao. Zaustavila je pogled privučena mojim kretnjama, začuđeno uzdigla obrve zbog neuobičajene geste, a zatim je shvatila. Naglo se uspravila, isprsila, uvukla trbuščić i bljesnula zavodljivim osmjehom. Potvrdno sam joj kimnuo glavom. Natjecanje je prekinuto nekakvim estradnim nastupom. Na binu je izašla neka danas već zaboravljena tadašnja popularna zvjezdica i krenula mučiti sva osjetila prisutnih. Da sam znao da će otpjevati tri pjesme izišao bih već na početku prve i vratio se kad ode. Ovako sam bio zatečen početkom svake nove kao da me netko zalio kantom hladne vode i patio čekajući da završi. Riječanka se isključila i posvetila proučavanju publike, s tim da joj pogled više nije samo neutralno klizio preko mene, nego se svaki put zaustavio, zadržao i neko vrijeme smo se gledali oči u oči. Pri trećoj pjesmi je i njoj već bilo svega dosta. Zaboravila se i iznova sparušala. Uglovi usana su joj se savinuli prema dolje, a obrazi opustili. Pričekao sam da se njezin pogled zaustavi na meni i naglo ispravio, isprsio, zabio kažiprste u uglove usta i ponovo ih razvukao. Odmah je shvatila i kao ubodena iglom je udahnula, podigla čelo i izbacila kukove. Kimnuo sam joj glavom da tako treba. Nakon estradnog nastupa žiri je otpisao otprilike pola natjecateljki. One koje su ispale iz konkurencije još su je jednom prošetale pistom, a zatim se povukle iza pozornice. Preostale su iznova krenule u dubinu gledališta i nazad, Riječanka među prvima. Bila je nedvojbeno jedna od tri najatraktivnije, očigledni favorit. Koliko god sjajno izgledala čak i kad bi se opustila, još je bila dojmljivija dok je hodala dugim elastičnim koracima, a sve na njoj se skladno gibalo. Publika je bukvalno zanijemila pri njenom drugom nastupu, a kada je naposljetku ponovo zauzela svoje mjesto oglasio se uzdah udivljenja. Dok su se ostale prošetavale, ona je prvo pratila nekolicinu, a zatim joj je postalo dosadno. Mora da ju je pomalo živciralo što mora podnositi svu tu gnjavažu da bi se i drugima dokazalo ono što je bilo jasno na prvi pogled. Prepustila se nekim svojim unutrašnjim tokovima što se vidjelo po pogledu koji se uzdigao stropu prostorije i odsutno zalijepio ondje gdje se nije imalo što vidjeti. Mic po mic ponovo se našla u pozi nekoga tko čeka u redu pred šalterom u općini. Pokušavao sam joj privući pozornost sikčući „Ks! Ks!“ i drugim zvukovima, ali je bila predaleko da bi čula, a glasnije ne bi bilo pristojno. – Što ti je? – okrenula mi se odvjetnica. – Smiri hormone! Riječanka me je naposljetku ipak pogledala. Odmah sam joj signalizirao što treba učiniti. Podarila me zanosnim osmjehom i neznatnim zatezanjem tijela ponovo zablistala. Kimnuo sam joj glavom u značenju „To! To!“ Ponovo smo morali izdržati neku muzičku egzibiciju koju je Riječanka besprijekorno odradila, a ja sam joj svaki puta kad su nam se pogledi isprepleli zadovoljno potvrđivao. Međutim je žiri koji je nastupio proglasio da i ona mora odstupiti. U nevjerici je na trenutak razrogačila oči, ali joj nije preostalo ništa nego da se i dalje smješka kao da je dobila ne znam kakvu dobru vijest. Gledalištem se također proširio žamor iznenađenja i ogorčenja, ali se ništa nije moglo učiniti. Meni je sve to smrdjelo na namještaljku kojom se ozbiljna favoritkinja uklanja dovoljno rano da kasnije ne bi bilo sumnjivo kad se pobjednicom proglasi neka koja joj nije ni do koljena. Pogledala me je, a ja sam gestikulacijom pokušavao prenijeti što mislim. Vjerojatno je i ona isto mislila jer sam stekao utisak da me je shvatila. Prozvali su je da se prošeće za oproštaj. Energično je krenula pistom, gotovo ljutito, no umjesto da razbacuje osmijeh na sve strane zapiljila se u mene i nije prekidala pogled dokle god je mogla toliko okretati glavu, no u povratku se od samog okreta usmjerila prema meni kao da je iz protesta ignorirala sve ostale. Moja odvjetnica je to primijetila. – Nije moguće! Malo te pustim s oka, a ti se već spanđaš s nekom! Kako si uspio?! – no kako je ona bistro čeljade odmah je našla odgovor. – Ono što si se kreveljio... To si se ti domunđavao s njom! Skromno sam slegnuo ramenima. – Nevjerojatno! Sjedi u publici među tisuću ljudi i smandrlja misicu na bini! Tebe se ne smije nigdje pustiti samoga! Nakon predstave Čorak je rekao: – Pozivnice vrijede i za zabavu iza pozornice. Bit će ondje i sve cure. Idemo! Moja odvjetnica se u trenu povampirila. Zgrabila me je za mišicu i histerično počela vuči prema izlazu: – Ni slučajno! Da odem s ovim među fufe, strašno! Pokušavao sam se otrgnuti, ali nije išlo. – Daj, što ti je?! Što se ne bismo još malo zabavili? Nisam je mogao prepoznati koliko se razgoropadila: – Kući! Kao tvoja odvjetnica moram se brinuti za tvoje interese, čak i ako ti u svojoj raspomamljenosti ne uviđaš da je to za tvoje dobro! – učilo mi se je spremna i tuči, pa sam dozvolio da me izgura dekolteom i odvuče, pri čemu me ni na trenutak nije ispuštala. Bilježim ovu epizodu zbog onih koji će jednom snimati film o mom životu, da se ne muče, da imaju atraktivnu i karakterističnu scenu za početak. Neka barem film bude dobar. |
|
- revitalizirani post od 19.1.2011.
 U prvo vrijeme dok sam studirao u S.A.D. nisam imao vozačku dozvolu, a ondje je život bez vozačke dozvole, barem samostalan život, nemoguć. Tetka s čijom sam familijom bio svakog me jutra vozila na univerzitet i svakog popodneva vraćala. Naviknut iz Zagreba da navečer svakodnevno izlazim, vrlo sam teško podnosio da kraj dana moram provoditi kući. Jedva sam dočekao da upoznam društvance mladih Amerikanaca koji su me prihvatili, pa je svakodnevno netko od njih dolazio da me odveze u obližnji gradić u kojemu je bilo nekoliko vrlo popularnih sastajališta mladeži. Onaj tko me izveo preuzimao je obavezu i da će me na kraju zabave vratiti jer u gradiću nije bilo taksija, a noću nije bilo ni javnog prijevoza koji ni danju nije bio naročit. U slučaju krajnje nevolje uvijek sam mogao nazvati tetku, ali sam maksimalno izbjegavao da je budim iza ponoći i tjeram iz kuće, u noć, da izlazi po mene.Kadikad se događalo da je onome tko me izveo tokom večeri iskrsnulo nešto što mu je promijenilo planove. Recimo, sreo je neku djevojku i radije bi otišao s njom nego mene vraćao kući ili bi se složilo neko društvance koje je nakanilo otići negdje drugdje. U takvim slučajevima nikada me nisu ostavili na cjedilu. Najčešće je obavezu preuzimao netko drugi iz društva, ali događalo se i da nikoga drugoga nije bilo. U takvim slučajevima su moji poznati nagovorili nekoga koga su oni znali da obeća da će me nakon zatvaranja lokala odvesti. Znajući što me najviše zanima i što mi najviše treba obično su s takvom molbom pristupali atraktivnim djevojkama za koje su znali da nemaju stalnih veza. Ja sam kroz gužvu s drugog kraja okupljališta promatrao kako pregovaraju i po gestikulaciji pratio na kojem su dijelu razgovora. Djevojka je obično bila s grupom prijateljica ili prijatelja, moj poznati je pristupio i obratio im se, na što su svi u prvi mah začuđeno saslušali njegovu molbu jer je to da netko nema vozačku dozvolu Amerikancima zvučalo vrlo čudno, ako ne i sumnjivo. Onda su se u jednom trenu svi okrenuli i odmjerili me, što je preokretalo razgovor u moju korist jer sam izdaleka izgledao sasvim pristojno. Negdje u razgovoru je moj poznati neizbježno napomenuo da sam iz Evrope, što je djelovalo egzotično. Nakon dvije-tri minute napokon bi djevojka klimnula glavom, nakon čega je moj prijatelj mahnuo meni, ja mahnuo njemu i djevojci, djevojka meni i dogovor je bio sklopljen tako na daljinu. Kad je došlo vrijeme odlaska djevojka je dolazila po mene ili ja do nje, pa smo zajedno otišli do njezinog automobila koji je bio parkiran negdje u blizini. Dogodilo mi se to barem pedesetak puta, a svaki puta se ponavljalo potpuno na isti način i istim redoslijedom, tako da sam uskoro izvježbao cijelu proceduru i mogao sam proći kroz nju gotovo bez ikakvog razmišljanja. Još hodajući razmijenili bismo prve, osnovne informacije. Ja bih iskoristio priliku da se požalim da sam pomalo usamljen (što više nije bilo točno), da sam bez stalne djevojke (što je bilo točno), te da bih se jako veselio ako bi ona, onako načelno, pristala jednom izaći navečer sa mnom. Na tu su molbu u tom trenu sve načelno pristajale. Kad smo sjeli u automobil pitale su me gdje da voze. Ja sam rekao adresu na kojoj sam stanovao, ali nijedna od njih nikada ranije nije čula za tu ulicu. To sam također očekivao, pa sam uvijek rekao neka krenu, a ja ću putem voditi. Na svakom raskršću govorio sam „lijevo“, „desno“ ili „pravo“ i tako smo se vozili kroz noć. Sve je bivalo u redu dok nismo došli na rub sirotinjskih crnačkih četvrti na kraju grada i ja uputio da skrenemo u njih. Svakoj se oteo paničan krik „Ovdje?! Ovuda?!“ Ja sam smireno odgovarao: „Da“. Bijelci su izbjegavali skretati u taj dio grada i danju, ali ja sam prošao nebrojeno puta, čak i pješice i nikada mi se ništa loše nije dogodilo. Vozeći „crnačkim“ ulicama moje vozačice su povjerovale da živim negdje ondje, što bi značilo da sam krajnja sirotinja i sumnjiv tip, i već su mrzile i same sebe što su pristale upustiti se u pustolovinu, a da se nisu dovoljno raspitale kuda ih vodi, i mene jer su zbog mene u nju upale. Razgovor je potpuno zamirao, samo su u strahu bečile oči neće li neka strahota pred njih iskrsnuti, a u kabini bi zavladalo ledeno ozračje. Tada sam obično postavljao pitanje kada bismo mogli zajedno izaći. Američke djevojke na takvo pitanje po defoltu odgovaraju potvrdno, jedino što prije toga obično pogledaju u rokovnik i kažu „Narednog vikenda“, „Za desetak dana“,“Za dvije sedmice“ ili nešto slično. Međutim su na moje pitanje odgovarale i bez gledanja u rokovnik i bez odlaganja „Ne može!“, ni ne pokušavajući naći neki izgovor ili glumiti pristojnost i bez obzira što su ranije na to već načelno pristale. Po svemu je bilo očito i nisu nimalo skrivale da im je jedina želja da me se što skorije riješe i da me nikada više ne vide, a to da me odmah ne izbace priječila ih je jedino bojazan da sam možda opaki tip koji se ne bih dao izbaciti. Tu sam se ja ponekad zabavljao mučeći ih „A može li u subotu?“, „A u nedjelju?“, „A za deset dana?“, dovodeći ih do ruba izbezumljenosti jer smo prolazili kroz mračne ulice na lošem glasu i nikako da se taj put završi, tako da su već bile potpuno zbunjene i prestrašene kuda ih (i zašto) vodim i mora da su proklinjale svoju naivnost što su pristale na tako nešto i zaklinjale se u sebi da neće nikada više. Ono što nijedna nije znala jer su sve bile studentice koje su došle na univerzitet iz raznih krajeva bilo je da kroz crnačke kvartove vodi kraći put prema ekskluzivnom bogataškom predjelu za koji ni većina stanovnika mjesta iz kojeg smo dolazili nije znala. Na brežuljcima oko povelikog umjetnog jezera sagrađeno je u kratkom roku stotinjak kuća za koje se nije moglo reći koja bolje izgleda. Kad smo zašli u taj kraj razgovor je već neopozivo krepao i vozili smo u tišini, ali mnoge nisu odoljele pitati „Što je ovo? Gdje smo se našli?“ Nasuprot početnoj blagoglagoljivosti i srdačnosti ja sam samo šturo davao najosnovnije informacije glumatajući da sam povrijeđen ranijom neljubaznošću. Kuća u kojoj su moji stanovali bila je s ceste potpuno nevidljiva. Trebalo je skrenuti na dvorišni put koji se spuštao, a zatim uzdizao prema brežuljku na kojemu se nalazila. U toj udolini bilo je desetak drveća bujne krošnje koje su je potpuno zakrivale. Odvojak kroz dvorište je ispod krošanja i između grmlja izgledao kao zeleni tunel, a na njegovom izlazu je pucao pogled na kuću koja se iznenada ukazivala iznad onih koji su joj prilazili. Bilo je to vrlo impresivno, pa čak i mene, koji sam imao priliku doživjeti to nekoliko puta dnevno, nikada nije ostavljalo ravnodušnim. Farovi automobila kojim smo se dovezli osvjetlili su široka garažna vrata kroz koja sam običavao ulaziti da ne obilazim zgradu do glavnog ulaza. Kurtoazno i hladno sam se zahvalio, oprostio i izišao iz vozila koje me je dovezlo, dok su vozačice ostajale još zblenute. Prišao sam garažnim vratima i pritiskao dugme za njihovo podizanje. Unutra su bili parkirani marcedes, porodični volvo i fiatov sportski kabriolet dvosjed, a prema „europskim autima“ su Amerikanci osjećali pojačan respekt i udivljenje. Kako su se ta tri vozila pomolila iz tame, a ja zašao između njih da nestanem u dubini kuće, svaka, ama baš svaka Amerikanka je u tom trenu gurnula glavu kroz svoj prozor i povikala za mnom „A da izađemo jednu večer? Kada bismo se mogli naći...?“ Na to sam ja odgovarao preko ramena ni ne okrećući se „Ne, hvala!“ i pritiskao unutrašnje dugme za spuštanje vrata. Istina da sam u to doba bio zagorio kao rijetko kada u životu (nejebicu je vrlo teško podnositi), ali ipak sve ima svoje granice. Žena-riba bi još usred crnačke četvrti oduševljeno pristala na moj poziv i nikada ne bi požalila, ali priljepci kod mene nisu imali nikakvih izgleda. |
|
- revitalizirani post od 17.10.2007.  Kada se "Parni valjak" tek probijao dobili su gažu preko ljeta u nekom istarskom hotelu. Sve je bilo ne mož' bolje, osim što je u apartmanu pored onoga u kojem su bili smješteni bio neki mladi bračni par s vrlo malim djetetom. U vrijeme kada su se rokeri tek uvlačili u krevete, mladi roditelji su već na balkonu pokušavali naučiti djetešce da sjedi na kahlici i nagovarali ga da ispusti u nju govance. Rokeri tek što su pali u prvi san ili još pokušavali zaspati, a kroz otvoren prozor je dopiralo "Gili-gili-gili! Bi-bu-ba-be-brbrbrbrbrbr-brč! Ajde, zlato, ajde za mamicu; ajde, zlato, hajde za taticu! Bibdrli-tindrli-kvak! Tuta! Tuta!" Zatvoriti prozor u sobi u kojoj pokušava zaspati pet punokrvnih znojnih rokera koji su cijele noći skakali na bini, pili i bančili, bilo bi ravno samoubistvu. Učas bi se podavili. Brižni roditelji su svakog jutra entuzijastički obigravali oko posjednutog nasljednika barem sat vremena, ali bez naročitih rezultata. Izmoždenim rokerima san je u tim trenucima bio dragocjeniji od kruha i vode, no na svako "Gili-gili!" u jutarnjoj tišini trzali su se kao vragovi špricani svetom vodicom i nikako zaspati! Napokon jedno jutro Aki već van sebe odjuri na hodnik, zgrabi sa zida aparat za gašenje požara i izjuri na balkon. Ondje spazi da dijete sjedi samo samcato u pozi Rodenova mislioca. Roditelji su na kratko ušli u svoj apartman i ostavili prijestolonasljednika bez nadzora. Aki, uočivši priliku i svjestan da ima svega nekoliko sekundi na raspolaganju, odloži protupožarni aparat i bez razmišljanja prekorači ogradu balkona, te ne obazirući se na provaliju od tri kata doskoči poput Batmana na susjedni. U trenu se sjurio poput orlušine, smaknuo svoje hlače, podigao dijete i držeći ga iznad glave sjeo na njegovo mjesto, te - brljmbrrrrrrrrt! - istovario sve što se nakupilo cjelonoćnim prežderavanjem. Brže no što je došao vratio je dijete da sjedi kako ga je zatekao, podigao hlače i panterskim skokom nestao nazad odakle je krenuo. Sve se odigralo tako brzo da preneraženi bebek nije stigao ni pisnuti. Koju minutu kasnije izašli su na balkon roditelji i ozarili se kada ih je zapuhnuo ubistveni smrad. Oduševljeno su podigli malenoga da se uvjere u plodnosnosni učinak svojih napora i strpljenja i sledili se. Moćno rokersko govno koje se još pušilo ispunilo je kahlicu sve do obruba. Razdragani usklici su presječeni mrtvačkim mukom, koji je prekinut majčinim vriskom "Moramo doktoru!" Nije poznato što je doktor rekao zabrinutim roditeljima, ali od toga dana nadalje nisu više ujutro izvodili dijete s kahlicom na balkon. |
|
- revitalizirani post od 6.9.2009.
 Nedavno je istraživanje otkrilo da se muškarcima u društvu lijepih žena, tj. onih koje smatraju vizualno atraktivnima i seksualno poželjnima - smanji razina inteligencije i usklađeno oslabe druge mentalne sposobnosti. Drugim riječima, znanstveno je dokazano da pobudale. Time se potvrdila stara narodna mudrost da muškarci ne mogu istovremeno misliti s dvije glave.Prva je pomisao nakon upoznavanja s rezultatima ovog istraživanja da bi trebalo organizirati masovne kursove za lijepe žene na kojima bi im se objasnilo da muškarci nisu tako neinteligentni kako su uvjerene iz vlastitog iskustva. Ipak, mnoge lijepe žene već odavno znaju da je tako i drago im je da je upravo tako. Njima odgovara da muškarci uz njih oglupave, pa pristanu na svašta, a inače su dovoljno pametni da mogu samostalno zarađivati, odvesti automobil automehaničaru, popraviti vodokotlić i osigurač za struju, plaćati račune na šalterima, iznijeti smeće, obračunavati se s raznim majstorima i obavljati druge korisne zadaće. ------------------------------------ TEME ZA RAZRADU: Što gubi ona koja za onoga koji NE pobudali procijeni da je pametniji, pa time i poželjniji? Kako prolaze one koje misle da su muškarci uvijek jednako glupi? Svaka je žena nekome poželjna, da li to znači da svaka kad-tad nađe svog glupana? Koliko su pametni muškarci koji se uvijek viđaju u društvu ljepotica? Zašto je evolucijski korisno da muškarci oglupave u društvu lijepih žena? Poruka za Miu Elegović, Jadranku Đokić i Aleksandru Mindoljević - nisam tako glup kako se činilo!  |
|
- reviraliziranje posta od 21.10.2007. U pansionu je bilo toliko soba koliko je bilo rečeno, ali iz jedne nisu izašli gosti kako su najavili, pa je preostala samo jedna s dvostrukim krevetom. Oba profesora sa suprugama i dvije profesorice dobili su po jednu sobu, a posljednja je preostala da se u nju smjeste na jednu noć četvero studenata. Tako su se u bračnom krvetu našli pokojna Mara Parkota, laka joj bila zemlja, pokojna Jadranka Gambir, Bog joj dušu prosti, pokojna Vlatka Sunđuk, mir duši njezinoj, i pokojni Zlatko Pecikozić, vječna mu slava. Da nije bila zima i da su se hodnici grijali, pokojnice bi izbacile pokojnika da spava na hodniku ili u predsoblju, ali nakon deset se ti prostori nisu grijali i morale su ga primiti među sebe. Naposljetku, računale se, njih je troje i morati će se pristojno ponašati. Cijeli dan su putovali i bili iznureni od puta, a za sutradan je bilo planirano rano ustajanje, pa su pokojnice kanile odmah zaspati. Istina da im je bilo malo tijesno pod jednim poplunom, ali bilo je i ugodno toplo. Onako umorne odmah bi zaspale, ali nisu mogle od pokojnog Zlatka. Taj se navalio meškoljiti, pa se preokreće, pa puše, pa stenje, pa uzdiže, pa se vrpolji… – Spavaj! – izdere se ne njega pokojna Mara, počivala u miru Božjem. – Ne mogu… – prostenje pokojni Zlatko. – Zar nisi i ti umoran? – zapita pokojna Vlatka. – Jesam… – prizna pokojni Zlatko – …ali ne mogu zaspati… – Ijuuu! – vrisne pokojna Jadranka, vječna joj slava. – Digao mu se! Tu njih tri skoče iz kreveta, povuku poplun i imaju što vidjeti - pokojnom Zatku, prah je bio u prah se vratio, strči pidžama kao mali cirkuski šator. Legnu njih četvero ponovo u krevet, namjeste se, pokriju i tek što se umire, a pokojni Zatko počne ponovo kao unepokojena duša: stenje, puše, sopće, trza se, migolji… One već izludile s njim. Što će? - Cure! - reče pokojna Jadranka, nek joj je Bog smiluje. - Preostalo nam je samo jedno! NJih tri se zabiju u ugao i počnu se došaptavati. Pokojni Zlatko je virio pokriven poplunom do brade. Napokon pokojna Vlatka, slava joj, zaključi: – Ionako mu nitko neće vjerovati! Kako je to rekla, pokojna Jadranka se baci pokojnom Zlatku poprijeko na prsa s jedne strane, a pokojna Mara s druge strane, te ga prikovaše na krevet. Pokojna Vlatka mu povuče nogavice pidžame ne osvrćući se na njegovo koprcanje nogama i pogleda što ondje ima. A bilo je što i vidjeti! Pokojna Vlatka ga zgrabi zahvatom kojim je grabila kokoši za vrat da bi im položila glave na panj. Isto tako odlučno počne zavrtati sirotog pokojnog Zlatka i nije trebalo ni minute da izmuze iz njega vatromet mliječnih kapljica. Nažalost, problem time još nije bio riješen. Vidjelo se na očigled. Na to pokojna Vlatka sjedne pokojnom Zlatku na prsa, pokojna Mara, nikada je nećemo zaboraviti, donese navlaži ručnik u lavabou u uglu sobe i obriše pokojnom Zlatku trbuh i noge, a pokojna Jadranka zgrabi s obje ruke izdanak koji se nije dao upokojiti. Njoj je trebalo nekoliko minuta cimanja, ali ne više od pet, da ponovo iscijedi jadnog pokojnog Zatka. – Hoćeš li sada biti miran i zaspati? – zapita ga pokojna Vlatka. – Ne znam – iskreno prizna pokojni Zlatko, neka mu se Bog smiluje. – Ah! – uzdahnuše pokojnice i pokojna Jadranka i pokojna Vlatka se ponovo baciše na njega, a pokojna Mara prihvati pokojnikovo udo i zamisli se što će s njim. Više nije bilo drsko iskolačeno, ali je i dalje bilo poveliko i potencijalno opasno. Ona ga uze u usta i počne cuclati. I gle – učas je ponovo naraslo do pune veličine i malo ustima, malo rukom, i pokojna Mara ga iscijedi. Sve zajedno, za cijelu operaciju pokojnicama, počivale u miru, nije trebalo više od petnaestak minuta – što je to naspram vječnosti? – ali su nakon toga svi učas mirno zaspali i spavali bez problema do jutra. Eto, kad se bratska srca slože i olovo plivat može! Davno bilo, sad se spominjalo, a kako su svi pokojni, napokon se ovo tužno sjećanje može iznijeti i u javnosti. |
|
- revitalizirani post od 29.10.2007.
 Prvo čekaš da se dijete rodi. Nestrpljivo gledaš kako trbuh raste, pipaš ga, osluškuješ, zamjećuješ kako se plod unutra miče i misliš – kad će proći tih devet mjeseci? Nikada! Čini ti se kao vječnost. Nikada dočekati! Rodi se dijete. Ne skidaš pogled s njega, gledaš ga i dok spava, čudiš se kako diše i bojiš da bi iznenada moglo prestati. Intenzivno osjećaš svaki trenutak. Čekaš da u načinu kako tek rođeni gleda oko sebe zamijetiš prepoznavanje, dane i tjedne čekaš. Čekaš da počne dizati glavu, preokretati se na trbuh, dizati na ruke. Kad će prohodati? Nikada! Treba vječnost dok se malo biće osovi na noge. Čekaš prvu riječ, prvu rečenicu, čekaš da progovori. Koliko tek za to treba?! Pa onda da prestane trebati nositi pelene. Promijenio si već bezbroj pelena, cijelo brdo, to je posao kojemu se ne vidi kraja. Pa kad će dorasti da krene u vrtić? A tek do polaska u školu! Stalno čekaš nešto što se čini da nikada neće doći. Tako se čini dok ne dođe. Kada dođe, pitaš se – kako je tako brzo došlo? Tek što si se privikao na jednu životnu fazu, a ono već druga! Još se nisi stigao ni nauživati, dovoljno izdiviti, izvesti sve što bi želio i što si planirao s djetetom u toj dobi, a ono već preraslo još jedan komplet odjeće. I ne trepneš, a sin ima jedanaest godina, visok je kao da je iz vode izrastao, posuđuje vjetrovku od majke i šiltkapu od oca. Da ne kažem kako se moraš boriti za kompjutor da stigneš virnuti na internet! – Kud prije je toliko narastao? – zapanjeno i sa zdvojnim prizvukom uzvikuje žena i majka. Koliko nas raduje da napokon imamo pravog dečka, toliko nas žalosti što više nemamo onu slatku bebicu. Jest da se radujemo kako brzo raste, kako se skladno razvija, kako zdravo stasa, ali – s druge strane – ništa tako očigledno ne pokazuje kako vrijeme brzo prolazi nego kad gledaš onoga koji je do maloprije bio beba, iznenada izraslog u gotovo momka. Unaprijed gledajući vrijeme se vuče, gledajući unazad prohujalo u nepovrat promiče prebrzo. Ipak, u jednome smo u krivu. Kao što ne teče rijeka, nego rijekom teče voda, tako ne prolazi ni vrijeme, nego prolazimo mi. |
|
- revitalizirani post od 11.9.2007.  Ugodno sam se iznenadio ušavši u prostranu dvoranu i vidjevši da pred dvadesetak šaltera nema nikoga. Iza drvenih pregrada virile su samo glave službenika. Učas ću biti gotov! - obradovao sam se. Prvo sam otišao na šalter IFORMACIJE i zapitao gdje se trebam javiti.– Šalter broj šest – ljubazno me je uputio mlađi službenik. Otišao sam do šaltera s brojem šest i obratio se starijoj ženskoj osobi koja je prekinula rješavanje križaljke. – Gdje vam je ceduljica? – zapitala je. – Kakva ceduljica? – Slip s brojem koji kazuje koji ste na redu. – Kako – koji sam? Pa nema nikoga ispred mene. – Da, ali modernizirali smo poslovanje – pokazala je prstom na spravu pored ulaza. – Morate uzeti slip, papirić s brojem koji kazuje koji ste po redu… Ajde, dobro. Otišao sam do ulaza, proučio malu tablu s uputama, stisnuo jedan od ponuđenih pet gumbi i iz mašine je iscurio papirić s brojem. Otrgnuo sam ga i vratio se šalteru broj šest. – Tko vas je meni poslao? – zapitala je razdražljivo. Rekoh, poslali su me sa šaltera INFORMACIJE. – Onaj kreten! – zapjenila se. – Pojma on nema! Trebate otići na šalter broj dvanaest! A tako! Otišao sam do šaltera s brojem dvanaest. Ondje je neka babetina, nemam druge riječi za to na što sam naišao, rasprostrla gomilu papira pred sobom i telefonirala. Pristojno sam čekao da završi, ali ona nikako. Jednom rukom je pridržavala slušalicu, a drugom zaklonila usta i mikrofon da se ne čuje što potiho mrmlja, ali je do mene ipak povremeno dopiralo po nekoliko riječi: "…kuhala sam sarmu… a ona, trebala si je vidjeti! S viklerima!… I Miroslav je bio… djeca su išla s nama… naravno da me ni najmanje ne dira što ta krava trubi naokolo…" I slično. No počelo ju je živcirati što stojim postrance i promatram je. Nakon desetak minuta je na trenutak prekrila mikrofon rukom i osorno me zapitala: - Mene trebate? Smireno sam odgovorio: – Da. – Koji ste broj? – Kakav broj? – Broj sa slipa. Trebate imati potvrdu da ste na redu. – Ali maloprije su me ovdje poslali sa šaltera broj šest! Ondje sam ostavio ceduljicu s brojem. – Pa da, ondje ste ostavili! Ali za šalter broj dvanaest treba drugi broj. Modernizirali smo poslovanje, nema više preguravanja preko reda. Svatko kad uđe treba uzeti broj… Ajde, dobro. Otišao sam do ulaza, ponovo proučio upute i vratio se s novom ceduljicom na kojoj je bio broj B185. Babetina je i dalje telefonirala. – Evo me - rekoh. – Nemojte me prekidati! – sikne ona. – Vidite da sam zauzeta! Pričekajte da pozovem Vaš broj! – prstom je pokazala na crni displej koji je visio iznad šaltera, a na kojem je pisalo B184. Naslonio sam se laktom na rub šaltera i gledao je ni metar i pol udaljenu. Svjesna da je promatram ograničila se na to da govori u mikrofon samo: "Aha… aha… i ja tako mislim… da, da… Ma nemoj?!", ali je zažarenost s kojom je slušala pokazivala da je riječ o nekoj izuzetno zanimljivoj priči. Koga vraga da poduzmem? Ona treba samo pogledati u kompjutor, isprintati jednu potvrdu, zaštambiljati je, potpisati i predati mi je. Sve zajedno, ne više od dvije minute. A meni je auto ostao parkiran napola na pješačkom prelazu, svakog trenutka može naići pauk i odnijeti ga. I tada sam se sjetio svog švicarskog nožića. Djevojke i žene, kad god ne znate što bi kupile za rođendan svom momku ili suprugu, bratu ili prijatelju, ne možete pogriješiti ako ga darujete švicarskim vojničkim džepnim nožićem. Swiss army knife. Svaki pravi muškarac mora to imati pri sebi, kao i prezervativ. Unutar karakteristične crvene drške krije se mnoštvo oruđa. Moj ima veliku oštricu i malu oštricu, otvarač za konzerve s velikim odvijačem i otvarač za pivske čepove s malim odvijačem, vadičep za flaše, pincetu, čačkalicu, križni odvijač, šilo, pilu, turpijicu i škarice. Izvukao sam škarice iz drške i pomno počeo odrezivati nokat na malom prstu. Klik! – odskočio je i pao na pult šaltera. Premali domet. Nokat na kažiprstu obrezivao sam pažljivije. Škljoc! – odskočio je, frcnuo na papir pred babetinom, odbio se i nestao s druge strane stola. Prilično dobro, ali može i bolje. Počeo sam obrezivati srednjak. Poteškoća s noktima je da se ne može precizno ciljati. Prilično nekontrolirano odskakuju. – Što to radite?! – vrisnula je babetina. – Uređujem nokte – rekoh smireno. – Pa zašto ovdje?! – zgroženo je soptala. – Kratim vrijeme dok čekam da dođem na red. Klik! – odrezani polumjesec nokta je sunuo pored njezinog uha. Skočila je na noge, a kako nije ispuštala slušalicu, žica je povukla papire koji se su razletjeli po podu. Sve glave u dvorani okrenule su se prema nama. – Pozvat ću osiguranje! – zaprijetila je. Iz stisnute šake ispružio sam kažiprst, uperio ga prema njoj i zašao sječivima škarica pod strčeći dio nokta. Progovorio sam tako tiho da je samo ona čula: – Samo pozovite. Sigurno će ih zanimati da ste prošlog vikenda kuhali sarmu u vikendici u Mariji Gorici za supruga Miroslava, te svoju i šogoričinu djecu, a da susjeda tvrdi naokolo da ste joj ukrali buncek s tavana kada ste došli posuditi lojtre… A mogli bismo odmah pozvati i tvoga šefa da razjasnimo što si radila posljednjih dvadeset minuta. Imam potvrdu kada sam ušao… – pokazao sam na vrh ceduljice koja je virila iz džepića na prsima – … na kojoj piše vrijeme, a mora da je zabilježeno i kada je bio onaj prije mene. Blijedila je slušajući me i – klik! – nokat joj je završio na prsima i zakvačio se. Trenutno ga je otresla brzim udarce uz gadljivi izraz lica, a zatim graknula u slušalicu "Moram raditi! Javim ti se kasnije!", tresnula slušalicu u ležište na telefonskom aparatu i okrenula mi se: – Da vidimo što treba napraviti… Brižno sam odvojio rožnati polumjesec s vrha palca, prihvatio ga s dva prsta i odložio nasred pulta između nas. Prepadnuto je promatrala kako to radim. Pričekao sam da ponovo sjedne i pružio joj fasciklu s dokumentima. – Hajde, Biserka – pročitao sam joj ime na pločici na prsima. – Nije to za tebe ništa. Možeš ti to. Čas posla. Što prije završiš, to ću prije otići. To nam je u obostranom interesu. Kada sam odlazio osvrnuo sam se i pogledao broj na displeju. I dalje je svijetlilo B184. |
|
- revitalizrani post od 20.9.2007.
 Upoznao sam je kada je postala tek punoljetna. Bila je napredna u svakom pogledu. Već je zabilježila četrdeset i osam ljubavnika, ali nije mogla biti sasvim sigurna jer je u nekim navratima bilo više muškaraca oko nje kada je bila dobrano pijana i napušena.U narednih deset godina nije posustala, iako je značajno smanjila tempo. Kvantitetu je zamijenila kvalitetom, te je pregrmjela nekoliko dužih, turbulentnih i dramatičnih veza. Jedne večeri me je nazvala. Ima problem, treba savjet. Naletjela je na nekoga tko joj se jako svidio, oni su u vezi, sve je divno i krasno, ali njega spopalo da mu oda koliko je muškaraca okusila prije njega. Što da mu kaže? On je u ranim tridesetim, ali zabrazdio u duhovne sfere, iskustava ima tako malo da je praktički djevac. Svidio joj se jer je toliko različit od svih drugih koje je prije njega upoznala. – Tri! – rekoh. – Tri! – Pa kako? – iznenadila se. – Lijepo – objasnih joj. – Prvi je bio neki koji te mladu i naivnu zaveo, iskoristio te i uzeo ti nevinost, ali si ga ti - usprkos mladosti - ubrzo pročitala kakav je nikogović i prekinula si. Drugi je bio duža, ozbiljna veza, mislila si da ćete se vjenčati, ali je nakon nekoliko godina poginuo. Nakon njega si imala kratku nevažnu epizodu samo s još jednim, na nekom putovanju, i to je to. Iako se traže precizni podaci, lijepa prča je vaćnija od točnosti činjenica. – Dobro zvuči – suglasila se i ona. Nakon nekoliko dana smo se ponovo čuli. – Kako je prošlo? – Da ne mož' bolje! Jako se zgražao kakav je stoka onaj prvi! Da nisam bila mlada i naivna, a on zao, iskusan i prefrigan, ne bi mi uspio zavrtiti glavom i zlorabiti me. Ali ja sam ipak svojom krijepošću ubrzo prepoznala o kakvom je tipu riječ i čim mi je to postalo jasno, odmah sam ga otjerala. Nažalost, pogreške se ne mogu ispraviti, pa sam ipak izgubila nevinost. – A onaj drugi? – Taj je zadobio njegovo potpuno poštovanje. Iako sam bila osramoćena, njegova je ljubav bila toliko jaka da je prešao preko toga i kanio me oženiti, i bi, da ga smrt nije spriječila. – Odlično! – prokomentirao sam. – A treći? – Taj se uklapa u teoriju da su žene lakomislena stvorenja i osim toga nema drugog značaja. Nazvala me nakon tjedan dana: – U prvo vrijeme je bilo sve dobro, ali je onda počeo sumnjati, da ne vjeruje. Kaže da je razmislio i da je uvjeren da sam mu nešto prešutjela. On misli da ih je prije njega bilo sedam. – Kako sedam?! – Pojma nemam. To je neka njegova matematika. Plod muškog mozga. Ali i sedam mu je u redu i smirio se. Sreli smo se nakon dva mjeseca i popili kavu na Cvjetnom trgu. – Kako je? Je li "tri" i dalje službena verzija? Ona klimne glavom: – Aha. Iako on i dalje tvrdi da mora da ih je bilo sedam, tako da se imamo o čemu kadikad prepirati. Dapače, jednom sam mu u dobrom raspoloženju, šaleći se, rekla i pravi broj…. – I? – Jako se smijao. Još više me voli jer sam strašno duhovita. |
|
- revitalizirani post od14.9.2007.
 Zatrebao Zoranu Tadiću za jedan od njegovih filmova vrisak. Trebalo mu je kako ženska vrišti upomoć jer da je siluju. Našli neku glumicu, čini mi se da je to bila ona Zelenika, još vrlo mlada, ali nisam siguran. Ženska je vrištala da te Bog sačuva! No ton-majstor nikako nije bio zadovoljan, da ne može dobro zabilježiti u studiju, nedostaju mu filtri i ne rade modulatori, ne ispada kako bi trebalo. Što će, kako će, predloži tonac da to odu snimiti negdje u prirodu, da se osjeti prostor.Televizija je tada još bila u Dežmanovom prolazu, pa Zoran, tonac i glumica odoše s magnetofonom u nedaleki park na Dubravkinom putu. Nigdje nikoga, pa ženska počne vrištati: – Upomoć! Silovanje! Upomoć! Upomoć! Trebalo je nekoliko puta ponoviti da to tonac snimi na različite načine, da bude siguran da će dobiti onaj efekt koji je želio. Dere se glumica iz petnih žila, odjekuje od Croka do Ilice. No u jednom trenu začuju kako netko viče s prozora onih zgrada u Jurjevskoj, ni dvadeset metara udaljenih gore na brijegu, zaklonjen krošnjama: – Kakva je to deračina?! Što se to događa?! Sad ću pozvati miliciju! Na to se Zoran i tonac smrznu. Još im samo to treba! Isprepadani Zoran poviče nazad: – Snimamo film! A tonac još doda: – Ne brinite! Bit ćemo začas gotovi! LJutiti glas iz Jurjevske oglasi se umiren: - A, film! Onda dobro. Pogledaju se njih troje, klimnu glavama, te glumica nastavi još gore no ranije: – Upomoć! Upomoć! Siluju me! Upomoć! Silovanje!.. No više nije bilo nikakvih problema. |
|
- revitalizirani post od 9.9.2007.
 Od kafića do kuće nemam više od tristo metara. Sjeo sam u auto i točno se sjećam kako sam pomislio "Da se zavežem?" i već prihvatio rukom sigurnosni pojas, no isti čas sam odagnao pomisao i pustio ga, "Ma nije potrebno za tako kratku razdaljinu". Već nakon pedesetak metara morao sam zaustaviti jer se sa gradilišta uz cestu počeo izvlačiti ogromni kamion. "K vragu!", pomislio sam da će to trajati tko zna koliko, dohvatio cigaretu i pripalio da skratim čekanje. Nasreću, vozač je izmanevrirao zapanjujuće brzo i oslobodio put. Kako sam krenuo, zazvonio je mobitel. Izvukao sam ga iz džepa, uključio, prislonio na uho i rekao "Halo!" U tom trenu, pedesetak metara ispred mene na cestu je iskoračio policajac i mahnuo mi palicom sa stop-znakom da se zaustavim.Ni ne znajući tko me je nazvao rekao sam u mobitel "Nazovi kasnije, upravo me zaustavlja prometna policija", strpao mobitel u džep, pristojno zaustavio pored policajca i okrenuo mu se kroz otvoren prozor. – Vozite bez upaljenih svjetala – rekao je. Promatrao sam ga kamena lica, bez ikakve promjene izraza, jer zaista nisam imao što reći na to. No on nastavi: – …telefonirate u vožnji, niste se privezali pojasom, a pored svega i pušite. Vozačku i saobraćajnu, molim! I dalje s izrazom kao Buster Keaton iščeprkao sam tražene dokumente i pružio mu ih. Kako me je već ulovio s cigaretom, nisam vidio razloga da je zagasim, već sam odlučno pušio dalje ni ne gledajući ga. On otvori knjižice i zadubi se u njih, a zatim reče: – Istekla Vam je registracija. Auto Vam je neregistriran… Na to sam već morao nešto reći. Pogledam ga smrknut kao procijedim: – Aha. I gledamo se. Ja si mislim: sve ovo će me koštati pola plaće, žena će me odrati. Da mu ponudim petsto kuna? Možda i bih da sam imao. Ne, ipak ne bih. Sve ovo je ružan san. Možda se probudim… Popušio sam cigaretu i zgužvah je u pepeljari. Policajac mi pruži dokumente i reče: – Registrirajte auto što prije. – Ostalo nije ni spominjao, pa nisam ni ja. Samo promrmljah "Hvala" i nastavim put. Nije mi bilo jasno što se dogodilo. Ulovio me je načisto, ko vola u kupusu; zašto je propustio priliku da me opelješi? Tek kada sam zaustavio pred kućom i okrenuo se pokupiti stvari sa susjednog sjedišta spazio sam nešto što je možda moglo biti rješenje zagonetke. Ispod ruba torbe odložene na sjedalu za suvozača virio je držak pištolja mog sina, jeftina kineska igračka, dvadeset kuna na placu, ali izgledom sasvim kao pravi, naročito u sumrak. S mjesta odakle je policajac gledao morao ga je vidjeti, kao i to da mi je na dohvatu ruke. Mogao je zapitati imam li dozvolu za nošenje oružja, ali – kako je počelo – mogao je očekivati da bih odgovorio da nemam, a onda bi svega zajedno zaista bilo previše. Dok smo se gledali stigao je razmisliti: kakav li je ovo tip koji se nije ni najmanje uzrujao iako je ulovljen u nizu prekršaja, a vozi se naokolo s golim pištoljem pri ruci? Pa još kako grdo izgledam! Možda je bolje ne istjerivati stvari na čistac…Kakvo je vrijeme, kakvi se sve tipovi voze naokolo, nije lako biti policajac. Pokupio sam torbu i sinov pištolj. Za svaki slučaj unio sam ga u kuću, da eventualni drugi puta stvari ne bi krenule drugim tokom. Ipak, dobra investicija, isplatilo se. |
|
- revitalizirani post od 7.9.20007.
 Pedesetak međusobno nepoznatih osoba našlo se ispred autobusa koji ih je trebao odvesti u Umag. Smještavajući prtljagu i tražeći svoja mjesta poskrivečki su odmjeravali ostale s kojima su trebali provesti narednu sedmicu u istom hotelu. Oho-ho, pomislio je Simon uočivši tri-četiri mlade žene manekenskog izgleda, moglo bi biti zanimljivo!Na Simonovo ogorčenje izniklo je i četiri-pet bahatih mladih orangutana, onako preplanulih i nabildanih, u pretijesnim majicama, koji su se počeli upucavati još u vožnji autobusom, a tukice su se samo hihotale. Od takvih kokoši ni ne možeš drugo očekivati, smrkao se. Ali ionako su samo kost i koža, nigdje sise ni guzice! Čim su se smjestili po sobama i presvukli, našli su se u foajeu hotela. Simon je imao priliku razmotriti sve ženske. Oho-ho, zaključio je, ima tu šest-sedam vrlo primamljivih komadića! Obečavajuće! No tuke su se već udružile i svaka je imala dvije-tri ženske oko sebe okružujući se njima kao bedemom. Ipak, već za večerom su neki muškarci uspjeli prodrijeti u te krugove i sjesti s njima za stol. Bilo je očigledno kome se udvaraju, a ostale trpe tek dotle dok ih se riješe. I zaista, sutradan za doručkom neke od njih su sjedile za stolovima odvojeno s onima koji su im se prethodne večeri prikrpali. Ništa, ništa, tješio se Simon. Preostalo je desetak sasvim prihvatljivih ženskinja, od one vrste koje nisu atraktivne na prvi pogled, ali – ako ih duže gledaš – uočiš neke kvalitete. No tokom dana neke od njih su se spanđale s nekim tipovima koji su odsjeli u hotelu, ali uopće nisu pripadali njihovoj grupi. Vidi ti njih?! – gruntao je Simon. Ponašaju se kao da su tko zna tko i kakve, a zapravo su niš' naročito! Ogorčeno je odlučio da ne bi s takvima ni da one njega počnu proganjati. Narednog dana za doručkom bilo je sasvim očito koje su se ženske u međuvremenu sparile, a koje su ostale slobodne. Nije preostao naročiti izbor. Ipak, neke su – nakon podužeg promatranja – mogle kako-tako proći. Simon je pokušao preko dana pristupiti i zbližiti se s dvije-tri od njih, ali su ga bez velikog premišljanja otpilile tako da mu je odmah postalo jasno zašto su ostale same. Ne samo da su ružne, nego su i gadne. No do noći su se i one mogle vidjeti zadubljene u razgovor s nekim muškarcima iz grupe, pri čemu su sjedili sučelice i govorili si nešto ispod glasa gledajući se pravo u oči. Petog dana boravka u hotelu Simon se zabrinuo da možda neće ništa uloviti. Preostale su svega dvije-tri jadnice koje su bezuspješno trčale za nekim tipovima koji su im očigledno izmicali da je bilo tužno gledati. Simon je premišljao da spopadne koju od njih i pokuša im otvoriti oči, da nema smisla da se tako ponižavaju, te im ponuditi da ih utješi, ali se nije stigao odlučiti jer su se navečer svi prilično podnapili, pa su pod utjecajem alkohola i višednevne nejebice i oni tvrdokorni tipovi popustili. Navečer posljednjeg dana Simon je sam sjedio sa stolom kada je uočio na drugoj strani dvorane jedno isto tako osamljeno žensko biće. Uočio ju je već pred autobusom prije polaska koliko je bila ružna. Joj! – pomislio je – ružna li je! Ipak, kada se u jednom trenutku ustala i nesigurna koraka otišla do toaletnih prostorija vidio je da ima primamljivu prčastu stražnjicu. Stavi li joj se jastuk na glavu, ili - još bolje - poplun do dna leđa, a plahtom pokriju noge, tako da ostane strčati samo ogoljena stražnjica, ne bi trebalo biti loše, premišljao je. Nalivao se vinjakom i u sve većoj panici promatrao kako se kazaljke sata primiču ponoći naznačujući da i posljednja prilika nepovratno izmiče. Napokon se odlučio, prešao dvoranu i bez pitanja sjeo uz žensku. Obzirom na okolnosti nije bilo smisla okolišati: – Da ne duljim, kako bi bilo da se puknemo? Ona ga je presijekla pogledom i koliko god mu se uglavi komešalo, ipak mu se usjeklo što je rekla: – Obzirom da ste povraćani po rukavu i popišani po nogavici, a u donjoj čeljusti imate svega dva zuba, zapanjujuće ste samopouzdani! Simon se blesavo cerekao gledajući kako ga ona odmjerava i premišlja se sve dok napokon nije rekla: – No, dobro. Idem ja van, u park, povraćati iza grmlja, pa me možete prcati za to vrijeme… Ona ustade. Simon živne – ha! Ipak! No ona naglo zastane, trgne glavom i prosikta: – Ne, ne i ne! To bi stvarno bilo previše! Ništa od toga! – te žurnim korakom izađe iz dvorane na terasu s koje se spuštalo u park. Simon se vratio za svoj stol i nije mogao vjerovati sam sebi što mu se dogodilo. Takav gabor da ga odbije! To ga je toliko pogodilo da se nalio kao rijetko kada i uopće se ne sjeća kako se narednog dana vratio kući, ni gdje, kako i kada je ostao bez novčarke s dokumentima, karticama i novcem. |
|
gnjide izlaze
na vidjelo Upravo ovih dana po internetu se prosljeđuje citat Vlade Gotovca: „Čuvajte mi Hrvatsku od niskosti i mržnje!“ Istovremeno se valja i nešto drugo, što bi po logici trebalo da šire neki drugi i drugačiji ljudi, ali – kako nas iskustvo uči – ne bi se trebali začuditi da se otkrije da i jedno i drugo šire u velikom broju i jedni te isti likovi. Drugo je, naime, unutar ogromne konkurencije, rijetko bljutavi primjer upravo niskosti, da ne može niže. Nisam mogao izbjeći da na Facebooku naletim na taj degutantni ispljuvak u više varijacija. Fotografija na kojoj se vidi povelika grupa mladih muškaraca koji očigledno pripadaju tsunamiju očajnika koji upravo nadiru popraćena je prijetvornim ili sarkastičnim tekstom koji traži da pobrojimo koliko je žena i djece među njima ili glumeći naivnost iskonski glupo pita zašto nisu ostali u svojim domovinama i borili se. Bez prikrivanja se sugerira da nam to pod krinkom izbjeglica zapravo dolaze prikriveni teroristi, fanatični džihadisti i diže panika da su nas nakanili pokoriti osuvremenjenom metodom trojanskog konja.  Već sam izbor fotografija je manipulacija. U tolikom mnoštvu naroda koje se pokrenulo moguće je usnimiti gotovo bilo kakvu fotografiju, a ako se od svih mogućih prizora izabere samo jedan, on više govori o onome tko je fotografiju izabrao nego o onome što prikazuje. Situacija je toliko složena da predočavanje očiglednoga fotografijama zahtijeva galerije raznovrsnih prizora, a ne jednu fotografiju. To da slika govori kao tisuću riječi je točno, ali svih tisuću riječi mogu biti laž. Čak i da je istina da je veliki dio, recimo 75% onih koji se zlopate preko pola svijeta, a izgleda da je istina, mora da tome postoje i druga objašnjenja osim očigledno glupavog koje se implicira.Koliko je taj primjer nizak, školski primjer niskosti, govore fotografije nečega drugoga koje bi nam svima trebale biti poznate, a mnogima su prizori poznati iz osobnog sjećanja, pa im fotografije za prisjećanje nisu ni potrebne. Krajem šezdesetih godina i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća iz Jugoslavije su išli specijalni „gastarbaiterski“ vlakovi prema Njemačkoj. (O tome je Krsto Papić snimio odličan dokumentarni film „Specijalni vlakovi“ koje se u dijelovima može vidjeti na Youtubeu.) Pogledajmo dvije fotografije s kolodvora odakle su vlakovi kretali: sve sami muškarci između dvadeset i četrdeset godina, u naponu snage, vojni obveznici!  Hoće li se itko pitati zašto su na fotografijama samo muškarci? Hoće li itko ustvrditi da oni idu u Njemačku da bi podigli socijalističku revoluciju? Hoće li itko zamjeriti gastarbaiterima što nisu ostali u Jugoslaviji i borili se protiv mrskog socijalističkog poretka koji su napuštali? Da imam više vremena bio bih u ozbiljnom iskušenju obići FB-zidove postojećih FB-prijatelja i „odfrendavati“ svakoga tko je objavio neku takvu bljuvotinu niskosti bez kritičkog komentara. Nije ovdje riječ o ustaškim zmijama (ili nečemu sličnom), nego ljudskim gnjidama (što se međusobno ne isključuje). Pa neka ostanu u smradu sebi sličnih i tonu u svoje živo blato umjesto da tim blatom gade uokolo. |
|
- revitalizirani post od 1.9.2012.
 Suvremeno doba traži visoko specijalizirane stručnjake za sve i svašta, a uključenost u međunarodnu podjelu rada i globalizaciju da ti stručnjaci budu na svjetskoj razini. Tako su nekadašnji referenti za kadrovska pitanja postali „human resource menageri“.Jedan takav mlad i nadobudan menadžer pojavio se u Zagrebu s diplomom prestižnog bjelosvjetskog sveučilišta - „human resource menager“. Vrlo simpatičan lik, vrlo komunikativan, s takvom diplomom odmah je dobio posao u renomiranoj firmi. Firma je svojevremeno krenula vrlo ambiciozno s grandioznim razvojnim planovima, a za početak su iznajmili novi uredski prostor na atraktivnoj lokaciji, opremili ga skupim namještajem i zaposlili dvjestotinjak ljudi, te uložili zavidna sredstva u grandiozni marketing. Mladi stručnjak je dobio reprezentativan ured na uglu šestog kata kojemu su dva zida bili prozori od zgora do dolje. Firma u međuvremenu nije iskazala očekivane rezultate, pa je prvi zadatak novog direktora za ljudske resurse bio smanjiti personal za 75%. U dogovoru s ostalim direktorima, nadzornim odborom i vlasnicima firme izradio je popis i krenuo uručivati otkaze, sve vrlo humano. Novopostavljeni direktor bio je tako simpatičan i tako je sve znao dobro obrazložiti, a pored toga se vidjelo da se i njemu srce cijepa pri svakom otkazu koji je morao uručiti, da mu ni oni koji su ih dobili nisu mogli ništa zamjeriti. Sa svakim je ljudski porazgovarao, prijateljski su razmotrili što je sirotom čovjeku preostalo (a nije bila njegova krivnja što uglavnom nije bilo nikakvih mogućnosti), najpoštenije je dao najbolji savjet (iako najčešće nije bilo nikakvog stvarno dobrog savjeta koji bi se mogao dati), drugarski su se rastali. Šest mjeseci je trebalo da je stigao otpustiti sve koji su bili viška. Nakon toga ga je pozvao generalni direktor, objasnio mu da u firmi više nema posla za njega i uručio mu otkaz. Ne zna se što je kasnije bilo sa stručnjakom za ljudske resurse, „human resource menagerom“. Možda se izgubio bez traga u nepreglednoj masi nepoznatih i društveno neprisutnih koji ne mogu pronaći novi posao, a možda je kao romantični revolveraš, plemeniti plaćenik ili lirski plaćeni ubojica odjahao u sumrak u susret zalazećem suncu i novim pustolovinama. |
|
U OBRANU DOMAĆE K NJIŽEVNOS TI  Nažalost nije jedini, ali je posljednji na kojeg sam naletio, danas. Milan Zagorac piše pod naslovom ZAŠTO RADIJE GLEDAM STRANE SERIJE NEGO ČITAM NAŠE KNJIGE…, citiram: „…odgovor je jasan: jer su naše serije očajne, a knjige isto nisu baš nešto. Zaista se morate pošteno probiti kroz naslage svega i svačega da naletite na našu knjigu koja je i na tehničkoj i na sadržajnoj razini nečega što je u drugim zemljama shvaćeno kao pristojan standard… jasno mi je, ako nema baš neke književnosti, kako može biti dobrih filmova i serija, kako može biti išta dobro, kada je već baza loša.“ Dakle, domaća književnost je beznadan propao slučaj.Mnogi misle kao on, ne čitaju domaću literaturu, ili uopće ne čitaju. Imaju i dobru ispriku: zašto bi gubili vrijeme na bilo što nevrijedno? Međutim, stvari stoje uvelike drugačije. U nevjerici me gledaju kad kažem – nikada nismo imali kvalitetniju knjiženost od one koja se ispisuje posljednji desetak, petnaestak godina. Do sad je situacija obično bila takva da je u nekom vremenu stvaralo jedan, dva ili tri zaista kvalitetna književnika, nikada više od desetak, a ostali su zaslužili uglavnom da ih se usputno spomene u nekom udžbeniku: „..u to su vrijeme pisali još i A.A., B.B., C.C. i drugi…“ Za razliku od ikada ranije danas u Hrvatskoj kontinuirano djeluje pedesetak kvalitetnih književnika koji pišu na svjetskoj razini, da se uopće ne upuštamo u specifične komparativne prednosti domaćih književnih ostvarenja samih po sebi nad stranima. Spominjem prve koji mi padaju na pamet, bez ikakvog međusobnog vrednovanja: jeste li čitali „Metastaze“ Ive Balenovića, „Don Juanovu veliku ljubav i mali balkanski rat“ Ludwiga Bauera, „Jebo sad hiljada dinara“ Borisa Dežulovića, „Blue Moon“ Damira Karakaša, „Tuđi život“ Marine Vujčić, „U sedlu je tijesno za dvoje“ Ivice Ivaniševića ili „Kirkin sindrom“ Frana Nischta? A uopće nisam spomenuo ni Antu Tomića, ni Dubravku Ugrešić, ni Davora Slamniga, ni Renata Barišića, Roberta Perišića ni ostalih četrdesetak! Reći da je domaća književnost loša i nezanimljiva može biti samo odraz ignorancije, nenačitanosti, snobizma ili zatucanosti. Nažalost, istina je da ta kvalitetna produkcija ne postiže odgovarajuće odjeke. Knjige se tiskaju u sramotno malim nakladama, prodaju se jedva ili nikako, nema opće klime koja bi ih podržavala, za ono što je dobro u javnosti se niti ne zna, pa i ono što se smatra knjižarskim uspjehom ustvari je jad i bijeda. U takvim okolnostima nije ni čudo da se svako malo naleti na razne varijante nipodaštavajućih ocjena domaće književnosti. U ovom slučaju je začuđujuće kad Internet predoči predstavljanje Milana Zagorca: …urednik je i autor… Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu… Od 1997. do danas aktivno djeluje kao urednik… Kao autor pojavljuje se s vlastitom prozom, člancima, osvrtima i recenzijama … Do sada je objavio četiri romana… Kao urednik, dosad je objavio tristotinjak naslova… Ovdje postoji neki kratki spoj! Čovjek i sam piše i objavljuje. Da li smatra da je i ono što sam radi bezvrijedno ili misli da je upravo on izuzetak, kvalitetni iskorak? Ako misli da je bezvrijedno, koga vraga uopće troši vrijeme na to? Ako ocjenjuje da je njegovo izuzetno dobro, kako misli da će motivirati ikoga da to pročita kad generalno pljuje po domaćoj književnosti? Da bi stvar bila i gora, čovjek je urednik. Dosad je objavio tristotinjak naslova… Urednik bi trebao imati pregled što postoji i što se nudi, trebao bi imati poleta da isprovocira i ono što još ne postoji, trebao bi biti jedan od onih koji utječu na ukus čitateljske publike, a ne… Na osnovu iznesenog mišljenja o domaćoj književnosti ne očekujem niti da može kvalitetno vrednovati stranu, pa sumnjam da mu urednička praksa iskače iz stampeda naših izdavačkih leminga koji jure prema provaliji. Ako se pitamo zašto je položaj domaće književnosti, kvalitetne strane književnosti i čitanja općenito kod nas tako loš, ne moramo tražiti daleko da bismo našli prve odgovore. |
|
- revitalizirani post od 30.8.2008.
 Sjedim s prijateljem i razgledamo fotografije najnovijeg luksuznog cruisera, najvećeg i najraskošnijeg na svijetu. "Celebrity Solstice" dugačak je 315 metara, ima dvadesetak katova, može primiti 3000 putnika. Prijatelj je, naravno, kompetentan za tu temu.– Veliko, veliko...! – kaže i on zapanjeno i zadivljeno. – Na tri tisuće putnika, znaš li koliko treba ljudi da brinu o njima? Najveći kojega sam ja vozio mogao je primiti tisuću putnika i imao je dvije tisuće ljudi posade, posluge i ostalih zaposlenih. Na ovolikom brodu može na svakom putovanju biti i do deset tisuća ljudi! To mi je ipak zvučalo nevjerojatno. Primijetio je moju nevjericu i nastavio: – Što se čudiš? A tek da pokušaš procijeniti koliko to košta da se izgradi? Svaka kvaka na tom brodu bi iscrpila tvoj kućni budžet! – Dobro, to nije nimalo teško, pa mogu povjerovati. – A znaš što je najdragocjenije? Prostor! Sam prostor. Koliko god velik, brod je ograničen i po dužini i po širini i po visini, ne može se izvan tih granica, a unutar njih treba smjestiti sve! Da mi objasni vrijednost i značaj prostora, prihvatio se primjera: – Svaki takav brod mora imati svetište. Mnoštvo putnika su vrlo religiozni ljudi, najrazličitijih religija. Već kad se radi popis putnika sakupe se podaci imaju li religioznih potreba, a kada se ne može izravno pitati, napravi se procjena. Postoji posebni kompjuterski program koji zna koliko koja religija zahtijeva bogoslužja, obreda, i u koje vrijeme sedmice ili dana. U njega se ukucaju podaci o putnicima, i dobije se točni raspored koliko i kada je kome potrebno omogućiti da ode u svoju crkvu ili hram ili bogomolju. A znaš koliko se prostorija odvoji za sve to? Jedna. – E, nemoj – pobunim se. – Ne bi išlo. Džamija se razlikuje od crkve, a crkva od budističkog hrama, hram od mošeje, a ta od što ja znam čega… – I to se riješi – smireno će on. – Kako? – odmah sam zapitao. – Na napuhavanje. Tu se tek zblenem. – Kako – na napuhavanje? – Jednostavno. Sve je od gume. Pritisneš gumb i – pššššt! – samo se sve napuše. Oltari i kipovi, kompletna scenografija. Krist, Budha, Višna… što god treba. Izgleda kao pravo, kao od mramora ili od zlata. Pritisneš gumb, izađu klupe, prostru se tepisi, spuste se svijeće (električne, a izgledaju kao prave), kandila, žrtvenici…Zum! – u nekoliko sekundi pretvori se iz jednoga u drugo. To je, naravno, poslovna tajna: ima i desetak stručnjaka za religiju koji pokrivaju sve religije na svijetu, a svi zajedno govore svim značajnim svjetskim jezicima. Pa dok jedan vodi obred, oni koji ne znaju jezik mu asistiraju. I svi sretni i zadovoljni, a najviše brodarska kompanija. – To mi lični na prevaru! – uzviknem. No kapetanu je već dojadila primjer koji je načeo, pa samo odmahne rukom i reče, da završi tu temu: – Zapravo i nije. |
|
- revitalizirani post od 8.9.2009.
 Jedan od mojih svakodnevnih putova kojima šećem psa prolazi oko dva kilometra kroz ogranak šume. U šumi žive kune, lisice, sove, svrate i srne, a živi i jedan impozantan jazavac. Istim putem i desetak susjeda svakodnevno šeću pse.Na jednom mjestu svi psi obaveznu skrenu i spuste se niz strminu od otprilike 45 stupnjeva tako dva metra od asfaltirane ceste kojom idu ljudi. Svaki pas to neizostavno napravi, tako da su ondje utabali svoj put. Njihov odvojak završava uz deblo hrasta na kojemu je duplja otprilike dvadesetak centimetara iznad tla u kojoj uvijek ima vode. Iz duplje popiju nekoliko gutljaja i produže. Nekoliko je čudnih stvari oko te duplje. Prvo, u njoj uvijek ima vode. Dio nje je vjerojatno kišnica koja se slije niz koru, ali u njoj ima vode i tijekom dugotrajnih suša i velikih vrućina, kao da hrast korijenjem crpi vlagu negdje iz dubine i izlučuje je upravo u tu šupljinu. I ma koliko duplja bila zapravo mala, a psi, pa i ostale šumske životinje, stalno piju iz nje, nikako da je iscrpe. Drugo, nedaleko od tog hrasta teče potok. Pio sam vodu iz potoka, nezagađena je, dobra okusa, ali životinje se na potok ne obaziru, već sve idu hrastu. Treće, barem moj pas, a po njemu sudim da i ostale životinje, ne pije tu vodu da utaže žeđ, već iz nekog drugog razloga, vjerojatno okusa. Nekoliko puta sam namjerno ponio zdjelicu s vodom i, znajući da je žedan, dao mu piti desetak metara prije nego smo stigli do drveta. On bi se napio, ali je nakon toga svejednako odlazio po još nekoliko gutljaja iz duplje. I obrnuto. Često smo stigli kući nakon duge šetnje, koja je završila tako da je nekoliko minuta ranije popio svoje gutljaje iz hrasta, pa se kod kuće izbezumljeno bacio na zdjelicu s vodom. Očigledno se voda iz hrasta pije u malim dozama. Četvrto, zapravo ne znam je li to uopće voda ili nekakav hrastov sok, što me ne bi začudilo. Nakanio sam jednog dana ponijeti šalicu i oprobati tu tekućinu. Ne znam što očekujem, da li neki izuzetan neodoljiv okus ili neko ljekovito djelovanje. Da li je za učinak te vode dovoljno piti jedanput ili je potrebno svakodnevno, pa se efekti pokažu nakon nekog vremena? Da li ta tekućina možda jača imunitet, pa se učinci i ne vide, to jest – onaj koji pije naprosto od ničega ne oboli? Ne znam. Ono što znam, ako me sretnete jednog dana, a ja sasvim drugi, neprepoznatljiv, pun energije, poletan i dobre volje - mora da sam se napio iz hrasta. Odlažem, da se ne razočaram. |
|
- revitalizirani post od 26.11.2008. Neko vrijeme zalazili smo u isti kafić otprilike u isto vrijeme pa je bilo nemoguće da je ne zamijetim. Ona je – uočivši u tim viđenjima da sam pristojan, ne napijam se, ne nasrćem na ženske, ne pravim izgrede ni slično – kad je unišla i vidjela da su svi stolovi zauzeti, prišla i zapitala može li sjesti sa mnom „da pričeka prijateljicu“. Jedva sam dočekao. Pričekao sam da se raskomoti i naruči piće, te bez ikakva uvoda krenuo: – Gospođice, baš mi je drago što imam priliku da Vam nešto kažem. Već duže vremena zalazim u ovaj kafić i nemoguće je ne primijetiti Vas. Izuzetno ste privlačna mlada žena – Ništa nisam lagao. – Usprkos tome, ne bih se čudio da ste sami nezadovoljni svojim izgledom. Da ne okolišam, ovaj Vaš nos nije baš kao u Barbike… – Imala je kljuku da te Bog sačuva! Koliko god sve ostalo bilo savršeno: visina, stas, držanje, duge noge, dupence, struk, grudi, milo lice, velike oči, mala usta, biserni zubi, ta nosina se samo još više isticala. Razrogačila je oči kao da je spazila sablast kada sam to rekao i naglo se ispravivši uzmaknula koliko joj je dozvoljavao naslon stolice, ali ja sam nastavio: – Ne bih se čudio da svaki puta kada se češljate ili nanosite kozmetiku, kada se gledate u ogledalo, očajavate što ste to sudbini skrivili, ali htio bih Vam reći da niste u pravu. Pripalio sam cigaretu praveći se da ne primjećujem kako se osupnula. Bojeći se da bi prijateljica mogla naići prije nego završim, požurio sam: – Pogledajte, molim Vas, ovaj nos koji mene krasi! – Imam nos na kojemu bi mi i Cyrano De Bergerac pozavidio. – Već samo to Vam može reći da sam iskusan po pitanju nosova. A sada je božja milost kakav je bio! Oduvijek je bio zamašan, a u pubertetu su mi ga dva puta razbili u okršajima s klapama iz drugih kvartova. Bio sam blijedoput, a slomljen i smrskan nos oporavljao se mjesecima, stalno natečen kao krastavac i crven kao paradajz. Zbog njega nisam mogao pogledati povrće! Užas! Zamislite, pubertet! Ionako je tada svaki prištić dovoljan da se padne u očaj, a ja sam bio prisiljen hodati naokolo s tim ruglom nasred lica. Užasno sam patio. Ne znam što bih dao da sam ga se mogao riješiti. I tako desetak godina… Toliko sam mrzio svoj nos da sam ganjao samo djevojke s ekstremno malim gumbićima od disalica, bez obzir kakve bile i kako sve ostalo na njima izgledalo. Ona je već četrdeset puta požalila što je sjela sa mnom i samo zvjerkala kako bi odlepršala. Pričekao sam da nam se pogledi susretnu, da se primiri, i nastavio: – Sredinom dvadesetih naletio sam na djevojku sličnu Vama. Nju moja nosina nije ni najmanje smetala. Kako bi je i smetala kada je njezina bila dva puta veća! Međutim je meni njezin nos strašno išao na živce. Kad god smo se posvađali ili su odnosi bili zategnuti, vidio sam samo njezin nos, nos, pa nos! Kao da nije imala ništa osim njega! I pitao sam se – kako mogu hodati s nekim s tolikim nosom? Nemoguće! No mnogo češće bili smo u dobrim odnosima i ja sam se pitao – kako netko može biti toliko zgodan usprkos takvoj izraslini? Jedna od najljepših cura u gradu – sa surlom! Često sam, dok smo šutjeli i promatrao sam je, razmišljao – kako bi izgledala s drugačijim nosom? To mi je bila gotovo opsesivna maštarija. Trebalo je proći dosta vremena dok nisam sa zaprepaštenjem shvatio - nijedan drugi nos ne bi joj pristajao! Njezin nos privlačio je poglede, a kada bi je ljudi pogledali vidjeli su da je vraški zgodna. Taj orlovski nos bio je u skladu s njezinim karakterom, a njezin karakter, ličnost, duša…. bili su još bolji nego što je izgledala. Pa i sam izgled bi se narušio. Taj nos je oprekom naglašavao kako su joj oči tople, čak vatrene, kako su joj usta filigranski delikatna, a linije lica profinjene. S nekim gumbićem umjesto tog nosa bila bi nezamjetljiva umjesto upadljiva, bljedunjava umjesto upečatljiva. Otpio sam gutljaj pića da ovlažim grlo. Ona je buljila u mene kao u čudo, ali je pratila što govorim: – Nažalost smo se naposljetku rastali, onako glupo i nepotrebno kao što mladi ljudi znaju, oni neiskusni koji misle da ih u životu tko zna što još očekuje. Fizički me je boljelo koliko mi je nakon toga još godinama nedostajala. Ne znam što bih dao da se ponovo mogu s njom ljubiti onako kako to rade Eskimi, trljajući se nosovima. I kada sam prekrižio sve izglede da će mi se vratiti, da ćemo se pomiriti i nastaviti, odonda me najviše privlače žene na kojima se ima što vidjeti! Naravno, mogao sam sve ovo prešutjeti, zadržati za sebe, ali htio sam da odmah vidite da ne volim muljanja i da su mi istina i iskren odnos vrlo važni, zato Vas izravno pitam - rado bih Vas izveo u subotu u kino. Čekajući njezin odgovor svrnuo sam pogled i zagledao se kroz veliki izlog na ulicu. Nadao sam se da ne misli da je povlačim za nos. Vani su hodali ljudi u maskirnim uniformama opasani redenicima s mecima i noseći oružje, prozori zgrada bili oblijepljeni selotejp vrpcama, na raskršćima bili su zakloni od vreća s pijeskom. Što ja radim u tom svijetu? To nije moj svijet! Prisjetio sam se riječi koju odavno tražim i još je nisam našao. Čuo sam jednom izraz za lijek ili medicinski postupak koji se primjenjuje u kritičnim situacijama, a nakon njega pacijent ili ozdravi ili odmah umre, nema trećega. Često mi ta riječ usfali. Tom prilikom, recimo, očekivao sam ili da pobjegne vrišteći ili mi se povjerljivo nagne i kaže: – Samo nastavi… No ona je rekla samo: – Razmislit ću. U taj tren unišla je prijateljica na vrata, a jedan stol u suprotnom uglu kafića se ispraznio, te se moja sugovornica brzo pokupi i premjesti. Moja je računica bila jednostavna: ako će preživjeti i prihvatili udvaranje koje je tako počelo vrijedna je svake cijene, no ako je to odbije onda i bolje da si međusobno ne tratimo vrijeme. Narednih dana provodio sam u kafiću dvostruko više vremena nego inače, čekajući što će ona smisliti, ali se više nije pojavila, nikada više, i tako nismo otišli u subotu u kino. Danas je kadikad vidim na televiziji, koliko rijetko gledam televiziju zapravo je često vidim, vrlo je popularna i vodi razne zabavne emisije. Smanjila je nos do neprepoznatljivosti. Mislim da je pogriješila, ali nadam se da je sretna. |
|
- revitalizirani post od 25.9.2009. 1. Početkom devedesetih godina bila je svjetski hit knjiga F. Williama Engdahla "Stoljeće rata", prevedena je u mnogim zemljama, o njoj se govorilo i na nju pozivalo, pa je godine 2000. prevedena i kod nas. Nakon što sam je pročitao, uz niz zamjerki ipak sam je smatrao vrijednom preporučiti nekolicini prijatelja. Jedan od njih, s kojim sam kasnije razgovarao o napisanom u knjizi, nedavno se našao u inozemstvu, pa je svratio u knjižaru naći nešto, te naletio na "Stoljeće rata" u originalu, te odlučio pročitati ponovo. Nakon toga mi se javio. "Znaš ona knjiga o kojoj smo pričali? Ona zapravo ima dva poglavlja više!" Zamolio sam ga da mi skanira i pošalje ta "dva poglavlja više" koja nedostaju u hrvatskom prijevodu. Bilo je zanimljivo pročitati ih, kao i razmisliti zašto u knjizi koja je ponuđena hrvatskoj čitateljskoj publici ta dva poglavlja - nema. 2. Već sam početak poglavlja "YUGOSLAVIA GETS THE SHOCK THERAPY" ("Na Jugoslaviju primijenjena šok-terapija") mnogima bi mogao biti šokantan. Kaže se da je značaj uništenja jugoslavenskog ekonomskog modela bio glavni razlog zbog kojeg se Washington okomio na našu bivšu zemlju. Davno prije pada Berlinskog zida, Bijela kuća je, zajedno s IMF-om, rovarila protiv Jugoslavije. Iako je cijela Engdahlova knjiga posvećena značaju nafte u suvremenoj svjetskoj politici, u slučaju Jugoslavije kaže da je bilo nešto značajnije od nafte - ekonomski model. (Prisjetimo se, taj je bio spoj društvenog vlasništva i samoupravljanja, tj. poseban jugoslavenski put u socijalizam.) Zašto je to toliko smetalo centrima svjetske moći? U doba hladnog rata, oba bloka su se nadmetala za prevlast u svijetu, ali su morala i surađivati da bi opstali i napredovali. Jedan od putova kroz koji su trgovali i saobraćali bila je upravo Jugoslavija, od čega je zemlja dobro profitirala. Slabljenjem istočnog bloka to je gubilo na važnosti, a raslo je što je Jugoslavija bila uspješan model društva koje se razvija po principima suprotnim kapitalističkom ustroju. Sovjetski savez je doživio kolaps, ali centri svjetskog kapitalizma nisu mogli dozvoliti da preostane oaza koja je samim svojim postojanjem njihova kritika i uzor svim nezadovoljnicima. SSSR je ionako bio uvelike kompromitiran kod svjetske ljevice, a upravo je Jugoslavija bila zemlja za koju su mnogi tvrdili da se u njoj razvija autentični, prihvatljivi i perspektivni socijalizam. Zato je ona bila trn u oku koji je trebalo uništiti. Zapadni blok nije mogao dozvoliti da uništi suparnika, a preostane ono što je od suparnika ideološki još vrjednije. 3. Način na koji se potkopavalo Jugoslaviju bio je da ju se pritisne raznim ekonomskim mjerama koje su rastakale njezin ekonomski model. Zemlja koja je nakon drugog svjetskog rata doživljavala brzi rast, u kojoj se iz godine u godinu živjelo bolje, pod kraj je upala u ekonomske teškoće. Međutim, te teškoće nisu bile posljedica toga što je ona bila loša, već zbog prepreka koje su joj postavljane i podvalama na koje je nasjela. To je otprilike kao da se neki div ovjesi na patuljka, a zatim zafrkava patuljka da loše trči. Da bi sve to proveli, oni koji su vodili operacije razbijanja Jugoslavije i uništenja njezinog društveno-ekonomskog sistema potpirivali su postojeći nacionalizam i oslonili se na razne opozicione grupe, vrbovanje novinara i financiranje takozvanih boraca za ljudska prava. Molim vas, da se razumijemo, ja samo prepričavam Engdala. No, ako je on upravu, to bi pak značilo da oni koje danas slavimo kao nacionalne osloboditelje i osnivače osamostaljenih država nastalih iz ex-Jugoslavije nisu ništa drugo nego budalaste marionete, strani plaćenici ili naprosto štetočine. Kako su sve današnje vlade u svim tim državama izravno proistekle iz tih ekipa, to bi značilo da su i oni samo nastavljači posla narodnih izdajnika, te nije nimalo čudno kako se i danas ponašaju. 4. Da dalje ne prepričavam i komentiram sadržaj dva nedostajuća poglavlja, za one koji znaju engleski postavio sam nakon ovog teksta ono što mi je prijatelj poslao, pa mogu sami sve pogledati i razmisliti o tome. Preostaje još pitanje – kako to da nas je izdavač poštedio ta dva posljednja poglavlja? (Knjiga je izdana u biblioteci "Svjedoci vremena". Svjedok vremena pokazao se vrlo nepouzdan.) Možda je odgovor krajnje banalan. Recimo, prevoditelj je želio što prije svršiti posao jer ga je pritisnuo rok predaje materijala, pa je izdavaču prešutio da nije sve preveo. Ili je dostavljač kojemu su dali da fotokopira jedini primjerak originalne knjige u kafiću izgubio posljednja dva poglavlja. Ili nešto tako. Ili su urednici zaključili da su posljednja dva poglavlja potpuno bez veze pa su njihovim izostavljanjem zapravo poboljšali inače intrigantnu i dobru knjigu? Vrag će ga znati. Vraga bi trebalo i pitati jer je u ovaj slučaj najvjerojatnije upravo on upleo svoje prste.         5. Mea culpa. Gornji tekst je napisan i postavljen na blog 2009. godine. Svi podaci kojima sam tada raspolagao vodili su me iznesenim sumnjama za koje se kasnije pokazalo da su bezrazložne. Naime, 2004. Engdal je objavio prošireno izdanje u kojem su se pojavila dva „sporna“ poglavlja za koja tada nisam znao. Ne znam ni od kada su se ta poglavlja počela pojavljivati u kasnijim prevodima, ali to sad više nije ni važno. U svakom slučaju, u svakom zlu i ponešto dobro. Nije loše da sam svrnuo pozornost na ta dva poglavlja i onim koji nisu ni čitali knjigu. Cjeloviti tekst na engleskom može se naći preko ove poveznice: http://www.takeoverworld.info/pdf/Engdahl__Century_of_War_book.pdf  |
|
KUĆNI FRANJO  U neko doba sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća zaključili smo da nam kuća ima premalo hrvatskih obilježja.Niti smo imali zastavu na pročelju, niti grb na dovratku, niti markicu o posvećenju kuće na vratima, ni fotografiju Stjepana Radića u predvorju, ni reprodukciju slike posljednjeg juriša Nikole Šubića-Zrinjskog u dnevnoj sobi, ni sliku Djevice Marije u spavaćoj, ni kipić kralja Tomislava u kuhinji, nigdje čak ni poklopac bombonjere s nekim domoljubnim prizorom… Ništa. Doduše, imali smo nekoliko knjiga poput „Bespućima posvijesne zbiljnosti“, ali – koliko je bilo knjiga – među ostalim hrbatima bile su potpuno nezamjetljive, kao ništa. Zapravo ništa. Sve u svemu: što premalo? Nimalo! Zaključili smo da to valja ispraviti. Srećom su upravo završili nekakvi izbori i grad je bio prepun potrošenih predizbornih plakata svih mogućih stranaka i kandidata koje smetlari nisu žurili ukloniti. Pokupio sam dva plakata dr. Franje Tuđmana i odnio ih doma. Na njima je bila ona poznata fotografija na kojoj tada još itekako živ predsjednik pobjednički diže obje ruke dok euforično kliče „Imamo Hrvatsku!“ Zašto dva? S jednog plakata smo prijatelj Nikša i ja izrezali torzo i glavu, nalijepili na lesonit, i uglavili na postolje da može stajati. (Bez Nikše mi to ne bi uspjelo jer je on spretnih ruku, sve može napraviti.) S drugoga smo izrezali samo ruke i svaku zalijepili na poseban komad šperploče, te ih također obrezali. Ruke smo na mjestu ramena uglavili na osovine koje su odostraga bile spojene s elektromotorom koji ih je preko jednostavnog sistema poluga pomicao lijevo-desno. Elektromotor je preko žice s prekidačem bio povezan sa strujom i mogao je raditi u dvije brzine: polakše i brže. Sve to smo instalirali na vrh jedne od polica s knjigama. Mnogi su se domovi dičili portretima prvog hrvatskog predsjednika, ali mi smo jedini imali Franjin lik koji je mahao rukama. Kadikad smo ga uključivali i ostavljali da nam danima postojano srdačno maše, a kadikad se zabavljali mijenjajući brzinu. Pomalo je podsjećao na svojevremeno općepopularnu mobilnu figuricu patka koji je ostavljen pored čaše s vodom beskonačno zaranjao kljun u nju. Gosti su uglavnom bili oduševljeni našim kućnim Franjom. Napokon pronađena korisna upotreba! Tjera muhe. Neki domoljubi koji su navratili nisu znali kako bi se držali pri pogledu na Franju koji im maše. Njima smo s veseljem demonstrirali kako može sporije i brže. U prezentaciju je bio uključen i tekstualni dio kojim smo najozbiljnije tumačili domoljubima, državotvorcima i sličnima kako nam na taj način prvi hrvatski predsjednik postaje nešto blisko, dio intime, čime smo ih potpuno zblesirali, pa su hitno napuštali poprište. Tako je Franjin lik rastjerivao ne samo muhe nego i državotvorne domoljube. „Maši, Franjo, maši!“ – a Franjo maše. Onda neki trbuhozborac ispušta sinkrono s mahanjem: „Imamo Hrvatsku!“ A mi zborno odgovaramo: „Imamo Franju!“ Neki posjetitelji su bili toliko oduševljeni da su se vraćali s poznatima koji su se poželjeli fotografirati s mašućim Franjom. Bilo je narudžbi da i drugima izradimo mobilnog predsjednika, kao i prijedloga da krenemo sa serijskom proizvodnjom za kafiće, izloge dućana i obrtničke radnje, ali smo procijenili da to nadilazi naše proizvodne kapacitete. Nakon nekoliko godina smo ga izguštirali, pa kad je naišao prvi gost koji se oduševio rukotvorinom, naprosto se na prvi pogled zaljubio u nju, s olakšanjem smo mu je poklonili. Sad smo se ponovo zaželjeli opet imati nešto takvo i jedva čekamo sljedeće izbore. |
|
- revitalizirani post od 1.9.2009.
 Najbolje priče koje znam ne mogu zapisati jer bi njihovo objavljivanje povrijedilo ljude koji su mi dragi i do kojih mi je stalo. Nasuprot tome, ima priča koje moram zapisati upravo zato što su istinite, premda bi im se – očitavajući ih kao fikciju – moglo štošta zamjeriti. Da su loše napisane, slabo strukturirane, neuvjerljive, banalne... – bilo što.Na jednom od putova kojima u kasne noćne sate naizmjenično napravim posljednju šetnju s psom počeo sam posljednjih mjeseci sretati neku vrlo staru ženu koja obilazi kante za smeće i sakuplja odbačene plastične flaše, tako kasno vjerojatno zato da je nitko od poznatih ne vidi. Pitao sam se zašto je ranije nisam viđao. Ili se nedavno doselila ili ju je nevolja tek nedavno natjerala da počne obilaziti kontejnere sa smećem i otpadom…Kako smo u to vrijeme jedini na ulicama i prođemo jedno pored drugoga, počeo sam je pozdravljati mimoilazeći je. Nakon nekoliko puta što sam je pogledao, neke od crta njezinog lica skrivene pod mrežom dubokih bora i iskrivljene otromboljenom ovješenom kožom, kao u crtežima u enigmatskim rubrikama na kojima u mnoštvu linija treba prepoznati tražene oblike, počele su mi izgledati poznato. Podsjetile su me djevojke koju sam znao prije mnogo, mnogo, mnogo godina, a stanovala je u kući otprilike ondje odakle je i stara žena dolazila. Družili smo se relativno kratko, ali prilično intenzivno, a druženje je nezaboravno završilo. Nakon nekog prijema završili smo u kasne sate u podrumskom stanu kuće njezinih roditelja. Ona se blago pijana opružila u elegantnoj dugoj savršeno skrojenoj uskoj crnoj večernjoj haljini po debelom bijelom tepihu. Zaključio sam - kucnuo je čas da napokon realiziram višemjesečno nabacivanje. Izgledala je otprilike kao Merylin Monroe, samo dužih nogu, užeg struka i većih sisa. Nabacio sam se na nju i bukvalno, opružio se cijelom dužinom i počeo je ljubkati ispod i iznad biserne ogrlice po koži vrata jednako glatkoj kao sedefaste kuglice ogrlice. Ona se prestala hihotati i prosiktala: - Silazi s mene! Nije mi to bilo ni na kraj pameti. Uzdigao sam se na ruke oslonjene s obje strane njezine glave, pri čemu se težište tijela prijatno premjestilo na bokove koji su uprli na njezine – a prizor ispod mene bio je najslađi mogući, gotovo nestvaran – te sa najšarmantnijim smiješkom za koji sam vjerovao da je neodoljiv, rekao: - Neću. Ona je ozbiljnim glasom upozorila: - Makni se! Tresnut ću te! Samopouzdano i obijesno odvratio sam: - Tresni! NJezine su ruke bile uzdignute i ležale na tepihu u visini glave. U narednom trenutku je stisnula desnu ruku u šaku i zveknula me takvom brzinom da nisam stigao ni trepnuti. Bio je to jedan od najjačih udaraca koje sam primio ikada u životu. Sve se izgubilo u bolnom bljesku, a snaga udarca me pomela da sam se skotrljao s nje, odletio i ostao sklupčan u podnožju zida. U prvim trenucima, još makinalno, došlo mi je da skočim na nju i izubijam je, ali mi je trebalo nekoliko minuta da sam se uspio osoviti na noge. Klasičan knock-out. Dok sam se pribrao prisjetio sam se i da joj nemam što zamjeriti. Upozorila me je, a ja sam sam rekao „Tresni!“ Ipak, sve mi je prisjelo. Smatrao sam da ipak nije bilo fer da me TAKO odalami. Ustao sam i suzdržavajući se da ne tulim od boli suho rekao: - Idem. - Idi. I više nikada se nisam vratio niti je nazvao. Vidio sam je još nekoliko puta sljedećih godina na drugoj strani ceste, a kasnije niti to. Mislio sam da se negdje odselila, najvjerojatnije u inozemstvo, jer je nisam više vidio ni igdje drugdje u gradu. Srećući staru ženu sve više sam bivao uvjeren da to mora da je njezina majka i počelo me zanimati što se dogodilo s mojom davnašnjom prijateljicom ako joj je majka spala na to da u kasne noćne sate sakuplja plastične flaše iz kanti za smeće. Jedne noći nisam više mogao izdržati i, nakon što smo se pozdravili, upitao sam: - Oprostite, gospođo. Imate li vi kćerku? Ona se otužno, ali i istovremeno koketno nasmiješila i rekla: - Što ti je, Babliću? Pa to sam ja! |
|
- revitalizirani post od 30.9.2009.
 Svi mi unoisono povezujemo neke crte lica s istim crtama karaktera i osobinama ličnosti. Svi očitavamo poneku fizičku osobinu ili element izgleda kao znak lukavosti, nježnosti, sirovosti ili prefinjenosti, inteligencije ili tuposti, i sve tako dalje, koliko god da se kasnije – ako zaista upoznamo osobu – uvjerili da smo bili u krivu. Isto tako doživljavamo neki lik kao prijatan, drugi kao zastrašujući, treći kao smiješan, četvrti lijep, privlačan, peti autoritativan...Nisam osoba koja ima fobiju od ogledala, ali vrlo rijetko se odmjeravam u njemu. Nisam žensko da bih svaki dan trebao buljiti u vlastito lice dok se macakam i trackam. Gledam se svaki treći-četvrti dan dok se brijem, ali i to namjenski usredotočeno, pogledam se na trenutak ako trebam istisnuti poneki prištić, na sekundu uočim svoj lik dok prolazim pred ogledalom u predsoblju, ali ne zastajem da bih se proučavao. Sve u svemu, prosječno se ne gledam u ogledalo sve zajedno više od minute na dan, a i to ovlaš. Ono što stalno vidim od sebe su ruke, noge, trbuh, ali lice ne, a kako mi izgledaju leđa i stražnjica nisam nikada vidio. Kad neočekivano spazim svoj odraz u nekom izlogu, često se iznenadim – zar sam to ja? Neke fotografije na kojima sam su me šokirale! Na isti način kao što kod drugih očitavamo neke fizičke crte kao odraz psihičkih, karakternih i drugih osobina ličnosti, tako ja - ne odviše familijaran s vlastitim likom - dobro se znajući iznutra imam osjećaj kako mora da izgledam, a često se zaboravim pa se tako i ponašam. Taj moj unutarnji ja visok je metar i osamdeset i pet, petnaestak godina je mlađi i nalik na Roberta Redforda. Čak ima i njegove madeže po licu! Ta neusklađenost stvarnog lika s onim kojega zamišljam počesto stvara probleme. Ljudi saobraćaju sa mnom u skladu s onim što vide, a ja se ponašam i reagiram onako kako mi se čini da jesam, i eto nesporazuma. Isto tako sam svjestan da i niz ljudi koje znam izgledaju sasvim neprikladno: neke ljepotice su zarobljene u suvišnu debljinu, kod nekih mladenačkih ljudi prvo vidiš bore, neke gadure izgledaju vrlo umilno, neke zvijeri sasvim ljudski, a neki vrlo muževni muškarci se glasaju takvim falsetima da ih ne možeš doživjeti drugačije nego kao hemafrodite. Kako bi sve bilo drugačije kada bismo bili sposobni da izravno komuniciraju unutarnji likovi bez posredništva vanjskih obrazina! Kada bismo svi bili slijepci… Po tom izdvojenom pitanju gotovo da im zavidim. Vid nam pomaže da se krećemo i djelujemo u svijetu i istovremeno nas zavarava i laže nam kad su drugi ljudi u pitanju. Pa kad još pridodamo da se mnogi ljudi namjerno krivo prikazuju, prikrivaju, vješto glume… – teško je naći srodnu dušu. U toj potrazi mnogi odustaju i zadovoljavaju se onim što mogu doseći, zadovoljavajućim tijelom i ugodnim ambijentom, sigurnošću i uhodanošću, a one koji se ne pristaju pomiriti samo s tim gledaju kao čudake. |
|
ČASNA ISPRIKA ILI MIŠJA RUPA Krajem prošlog mjeseca u „Slobodnoj Dalmaciji“ objavljeno je otvoreno pismo Ive Mikuličina Igoru Mandiću u kojemu ga optužuje da je lagao javno iznijevši kako je u dvorište rodne kuće Arsena Dedića u Šibeniku svojevremeno bačena bomba. Dakle, optužio je Mandića da je lažac, i to zlonamjerni, te mu na osnovu toga zanijekao čak i da je Šibenčanin. Otvoreno pismo se kao da je eksplodirala bomba i rasula gelere raširilo po brojnim drugim novinama, teško je bilo naći internetski portal koji ga nije prenio, a ljudi na Facebooku masovno su ga šerali. Igor Mandić je ne samo optužen, nego odmah i osuđen kao klevetnik. Na svom blogu sam pokušao ukazati da je osnovno pitanje – je li bomba uopće bačena ili nije – zapravo lako rješivo: može se naprosto upitati Arsenova udovica Gabi, sin Matija ili netko od susjeda. Nakon toga više nema dvojbe tko govori istinu, a tko laprda – Mandić ili Mikuličin. No izgleda da nema potrebe inkomodirati ni Gabi, ni Matiju, ni susjede Dedićevih u Šibeniku. U „Novom listu“ javio se nekoliko dana kasnije, na samom kraju mjeseca Ladislav Tomičić: „Igor Mandić nije lagao. Arsenu Dediću uistinu su bacili eksplozivnu napravu u dvor… Potpisanom autoru tako je pričao Arsen Dedić u siječnju ove godine, zamolivši da se u razgovoru koji smo radili taj detalj ne objavi. Tu Arsenovu priču još uvijek imamo zabilježenu na diktatofonu.“ Tomičićevu izjavu najlakše je provjeriti. Ako nema Arsenovu izjavu na diktafonu teško da bi tako nešto tvrdio. Naposljetku, krajem osamdesetih i početkom devedesetih i sam sam se često, gotovo redovno sastajao s Dedićem, a i kasnijih godina smo se u nekoliko navrata sreli ne samo u prolazu, nego sjeli i temeljito se „načakulali“. Ne mogu se zakleti da je i meni govorio o bombi, jer je bilo prije četvrt stoljeća, ali ne mogu se zakleti ni da mi nije rekao jer su mi toliki povjeravali svoje jade koji su bili jednako strašni, iako manje bučni, da sam već i zaboravio tko sve ne i tko mi je što rekao, ali se sjećam da je osnovni ton Arsenovih razmišljanja i riječi bio sasvim u skladu s tim. Utoliko se nisam ni najmanje iznenadio kad se javio Tomičić. Mikuličin je bio krajnje kratkouman kad tako nešto nije predvidio.  Sad se Mikuličin našao u obranom grožđu. Ako Mandić nije lagao da mu je Arsen rekao za bačenu bombu, sve što je napisao može smotati i neviđeno tolerantno gutnuti si gdje mu najviše paše. Hoće li preadresirati svoje otvoreno pismo i pokojnog Arsena optužiti da je lagao? Hoće li i „odar mrtvog pjesnika, jednog od najvećih Šibenčana svih vremena“ zaliti svojom pljuvačkom? Da li će izjava Arsena Dedića da ga Šibenčani nisu zaštitili kad mu je, zbog sumnjiva porijekla, u Domovinskom ratu bačena bomba u dvorište izazvati ogorčenje i zaprepaštenje u njegovom rodnom gradu? Da li će „jedan od najuglednijih šibenskih odvjetnika“ izaći s prijedlogom da Arsena posmrtno grad tuži za klevetu? Da li će Mikuličin Arsenu Dediću osporiti da je Šibenčanin? Da je principijelan – trebao bi.Što će sad Mikulićin s Mandićem? Da je častan čovjek, trebao bi se ispričati. Tim više što je njegovo otvoreno pismo tako odjeknulo, bio bi red da sada barem pisne. Ne čitam „Slobodnu Dalmaciju“ pa sam na njihovom internetskom portalu pokušao naći nekakav trag tome. Obratio sam se za pomoć Moćnom Googleu, uzalud. Reklo bi se da se Mikuličin zavukao u mišju rupu i pokrio ušima. No po tome što je izostala časna isprika, vidi se koliko je beščastan bio napad. Reklo bi se da se Mikuličin od časti izliječio, a da ni sve one koji su prenijeli njegov napad bez provjere, bez ograde ili čak nadodajući, čast odviše ne opterećuje. |
|
- revitalizirani post od 14.9.2010.
 Jedan od meni najdražih viceva nastao je vrijeme bivšeg društveno-političkog sistema. Sretne neki čovjek prijatelja-mucavca koji je bio vrlo ljut. Što ga je razljutilo?- O-o-o-dbili su-u-u me-e-e na konk-konk-konkur-su za ra-ra-radi-radio spike-ke-ke-ra! - Pa zašto? - Za-za-za-to jer nisam čla-čla-član P-p-p-partije! U ono su doba radijski spikeri govorili potpuno jasno, gramatički pravilno i sa savršenom dikcijom. U tom kontekstu vic ima dva značenja. Onima koji nisu bili skloni tadašnjem sistemu govorio je da bi i mucavac, samo da je bio član Partije, sigurno dobio posao. Nije to bilo bez osnova, iako se i onda i danas pretjerivalo u ocjeni koliko su članovi Partije bili u prednosti. Onima koji su podržavali sistem vic je bio smiješan jer je govorio kako su neki/mnogi ljudi kao izgovor za svoju nesposobnost nalazili da nisu članovi Partije (ili Srbi), što je također bilo jednako osnovano. Prisjetio sam se tog vica naišavši na jednu toliko dobru anegdotu u autobiografskoj knjizi Mani Gotovac „Fališ mi“ da se već samo zbog nje isplati uzeti knjigu u ruke. U jednom razdoblju života Mani Gotovac je radila na radiju. Pisala je tekstove i željela ih osobno i čitati, da se čuje i njen glas. Nisu joj dozvoljavali čitati jer je nepravilno izgovarala glas R. Ma ni je na to omotala tipku sa slovom R flasterom i kad god je trebala napisati riječ sa R, umjesto nje je napisala neku drugu u kojoj ga nije bilo. Nakon toga šefovi nisu imali ispriku da je udalje od mikrofona. U životu se rijetko događa da vrijedi matematičko pravilo po kojemu dva minusa daju plus, ali Mani je to uspjelo. Nepravilno izgovaranje glasa R je za radio-čovjeka minus, blokiranje /manjak jednog slova na pisaćoj mašini je također minus, a rezultat je plus: Mani je postigla ono što je željela. |
 Po sebi sudim. Bilo je jedno strašno razdoblje života koje je dugo, predugo trajalo. S voljenom sam se razišao, moji najbliži su umirali, poumirali ili su bili daleko, ostao sam bez posla, bez pristojnih, kontinuiranih i sigurnih prihoda, nisam mogao objavljivati, nisam znao koliko ću moći ostati gdje sam stanovao, prijatelji su bili u jednakoj ili gorim situacijama od mene, društvo mi je bilo razbijeno i rasijano, o ljudima do kojih mi je bilo stalo pristizale su samo loše vijesti, prijetio je građanski rat, a onda je započeo i nije se znalo kako će završiti (pri čemu nisam mogao ni zamisliti išta gore od građanskog rata), izgledalo je da se svijet ruši i nema izgleda da će ikada više krenuti nabolje. Jedino neupitno što mi je nedvojbeno ostalo bio je pas. Srećom sam uspijevao da pas uvijek ima pristojno jesti (čak i kada sam po desetak dana živio samo na kruhu i pašteti), redovno sam mu mijenjao vodu, provodili smo mnogo vremena zajedno, timario sam ga i igrali smo se i pas je bio sretan. Ono što psu treba da je sretan je malo, iako je zapravo mnogo. Njegova sreća je posebno bila vidljiva kad smo izlazili u šetnje. Šetali smo mnogo, dva, tri ili više puta na dan, nikada kraće od pola sata. Nesvjestan okolnosti, svih prijetnji i mračnih perspektiva išao je sav ozaren, svijet je bio njegov! Njegova sreća izgledala mi je nestvarno, u kontradikciji sa svim ostalim što sam znao, nemoguća, potpuno nevažna u sudbini svijeta, slaba poput mjehurića sapunice, posljednja iskra sreće, ali nisam mogao ne vidjeti da je stvarna i upravo zato izuzetno dragocjena. Osjećao sam da mi je posljednje što mi je ostalo i što moram održati po svaku cijenu da sačuvam taj mjehurić sreće. Dapače, naročito kad je dan bio sunčan, vidio sam da nam je obojici zapravo dobro, da nije loše kako bi moglo biti. Bili smo u najboljim godinama, zdravi, siti, ništa nas ne boli i nitko nas neposredno ne ugrožava, imali smo jedan drugoga – zajedno. Iako u sudbini svijeta potpuno nevažno, to održavanje pseće sreće postalo je za mene bitno i neizmjerno korisno na dva načina. Održavanje pseće sreće davalo je okosnicu mom dnevnom rasporedu, mom vremenu. Da njega nije bilo ne bi bilo razloga uopće ustajati iz kreveta, da se pomaknem, da išta učinim. Trebalo ga je prošetati, promijeniti mu vodu, nahraniti ga, dolazio je razigran i tjerao me da se bavim njime i kada mi do ničega nije bilo. Da ga nije bilo najradije bih se sklupčao u nekom uglu i skončao. Sve to je bilo korisno i za moju mentalnu ravnotežu. Nebrojeno puta sam utonjavao u san s pomišlju „Da se barem ne probudim!“, ali je njegovo prisustvo zahtijevalo da ipak idem dalje. U časovima kad sam mislio da sam potpuno nevažan na svijetu, svima i svemu nepotreban, samo pogled na njegove oči koje su me presretno upijale s neograničenim povjerenjem govorio mi je da nije tako. Održavajući taj mjehurić pseće sreće opstao sam i ja. Imati sretnog psa je velika sreća. Ne mislim samo nasuprot onih koji nisu u prilici da si to mogu priuštiti. Suprotno od toga, onaj tko ima nesretnog psa ne može biti sretan. Recimo, držati psa na dva metra lanca dulje od toga da ga se priveže lajnom pred dućanom kad se uleti nabrzinu nešto kupiti velika je nesreća. Ukoliko je dobar čovjek koji istinski brine o svom psu iz bilo kojeg razloga na tako nešto natjeran, mora zbog toga i on patiti. Ukoliko je riječ o čovjeku koji nema razumijevanja za psa ili čak uživa u tome da maltretira životinju, ne može biti sretan ni pas, ali ni on. Takav čovjek ne može pružiti sreću nikome oko sebe za što je kažnjen najvećom kaznom – neprekidno mora biti sa samim sobom.  Odnos pasa i sreće upadljivo je očigledan kad se usporede fotografije nesretnika koji dolaze na granice Europe i prizori sređenih europskih turističkih odredišta. Među izbjeglicama, doseljenicima (kako god ih nazvali) pasa uopće nema. Među zadovoljnim Europljanima u dijelu godine kada su najzadovoljniji sve vrvi od četveronožaca. To ne znači da su ovi drugi bahato zadrigli u samozadovoljstvu svog povlaštenog položaja, nego prvenstveno da i oni trebaju sebe srediti da bi mogli pomoći ikome drugome.Kad pogledam fotografiju tijela nesretnog trogodišnjeg Aylana s iznošenim tenisicama na nogama i licem u pijesku europske plaže, fotografiju koju mi je nemoguće makar i letimično pogledati bez najdublje groze, znajući da je podijelio sudbinu s roditeljima i petogodišnjim bratom Galipom, moram pomisliti i da je ne tako davno u njihovom sretnom domu lako moguće, čak vrlo vjerojatno postojao i sretan pas, da ga vjerojatno više nema ili i dalje neutješno obilazi ruševinu ili zgarište. Jedna moja starija rođaka imala je nesreću da su joj iste godine, jedno za drugim, umrli majka, suprug, sestra i, naposljetku, pas. Nekoliko godina kasnije mi je povjerila: „Sve sam izdržala, ali kad mi je otišao i pas – to me je slomilo.“ Ako su Aylan i Galip imali psa, taj bi bio sretniji da je stradao s njima nego da ih doživotno uzalud očekuje. |
|
- revitalizirani post od 4.9.2010. No ministar pretpostavlja da posrijedi nije jedan čovjek, nego nekoliko njih, nekakva zla organizacija, možda i desetak zavjerenika. Dobro, njima bi trebalo 900 dana, a čitava priča s potpisivanjem refernduma je trajala znatno kraće. Dakle, neće biti to, ali možda je u igru uključena banda od sto ljudi? Oni bi to zaista mogli obaviti za nešto više od devedeset dana. Pretpostavimo da nisu svakoga komu su pristupili uspjeli privoliti da im da svoje podatke, da su ih neki ljudi odbili, te su za sakupiti 90.800 potpisa morali pokušati kod otprilike sto i pedeset tisuća ljudi. Mora da je bilo tako… Novine su prije neki dan izvijestile da su Ministarstvo uprave i MUP tijekom 46 dana provjeravali vjerodostojnost i legitimnost 809.378 prikupljenih potpisa za referendum. Novine su također izvijestile:– Istim rukopisom ispisani su podaci o imenu, prezimenu i JMBG-u za 11,13 posto potpisnika referenduma, što je 90.800 potpisa– rekao je jučer Tomislav Karamarko, ministar unutarnjih poslova. Taj fascinantni broj trebalo je napisati brojkama i slovima da ne bi bilo zabune, da novinari nisu nehotice dodali nulu ili dvije, ali kako je upravo isti broj ponovljen u nekoliko tiskanih, govornih i vizualnih medija, reklo bi se po tome da je ministar policije ipak to izrekao Ministar nas je službeno obavijestio da postoji to zlo u ljudskom obličju koje toliko mrzi Vladu, pa onda vjerojatno i poredak, nezavisnost domovine, Republiku Hrvatsku, itd, itd, da si je dao truda ispisati vlastitom rukom 90.800 imena, prezimena, JMBG-ova i potpisa. Prihvatimo se malo matematike. Ako za ispis jednog imena, prezimena, JMBG-a i potpis treba otprilike 25 sekundi, taj nepoznat netko mogao ih je napisati četiri u minuti, 240 na sat, 2.400 ako je radio deset sati dnevno s tim da nije išao ni pišati ni srati ni čašu vode popiti. Ako je radio subotama i nedjeljama, ne slaveći ni blagdane ni državne praznike, za 90.800 potpisa trebalo mu je 37 dana – otprilike onoliko koliko su se potpisi za referendum sakupljali. Ministar koji ozbiljno misli da tako netko može postojati vjerojatno vjeruje i u postojanje jednoroga, Baš-Čelika, vile i patuljke, genijalnost Franje Tuđmana i slično. Za to postoji samo jedna dijagnoza – kretenluk. U novinskim izvještajima nigdje ne piše je li ministar izjavio da je 90.800 osobnih podataka napisanih istom rukom izmišljeno ili su pravi. Ako su pravi, netko ih je morao nekako pribaviti. Kako? Ili je upao u neki popis osobnih podataka stanovništva, što je samo po sebi kriminal neusporedivo veći od toga da je netko ispisao 90.800 potpisa vlastitom rukom (ali to ministra ne brine) ili su ti podaci sakupljeni izravno od ljudi. Ako su sakupljeni izravno, koja ih je budala prvo sakupljala, te umjesto da pusti ljude da se sami upišu na referendumske liste, popis sakupljenih podataka poslala onom nemogućem liku da ih prepiše? Bila bi to neka nezamisliva budala, netko toliko glup da jedva može proći kroz vrata, a kamoli sakupiti ijedan suvisli podatak, nešto tako bedasto da to može zamisliti i prihvatiti kao moguće samo istinski kreten. Ako je tajanstveni rukopisac 90.800 potpisa pisao i pisao i pisao i pisao i pisao i pisao, netko mu je morao pribaviti podatke koje će ispisivati jer sam za to nikako nije mogao imati vremena. Zamislite da vas netko pošalje da porazgovarate sa što većim brojem ljudi, objasnite im da vam trebaju dati svoje podatke (ime, prezime, JMBG), koliko biste ljudi dnevno uspjeli na to nagovoriti? Prvih dan-dva još ne bi imali problema dok bi obilazili ukućane i susjede, ali učas bi se našli u situaciji da ih ne možete nagovoriti više od deset na dan. Trebalo bi vam otprilike 9.000 dana da završite posao!  Sad zamislite organizaciju od sto ljudi koja tijekom tri mjeseca kontaktira sto i pedeset tisuća ljudi, a policija o tome ništa ne zna… Tako nešto može zamisliti samo netko teško retardiran, a ako je ta nezamisliva pretpostavka kojim slučajem točna – jer u Hrvatskoj ništa stupidno nije isključeno – to bi značilo da je policija beznadno nesposobna i ne preostaje joj ništa drugo nego hapsiti filmofile-kolekcionare i ponekog blogera. Na temelju izjave da su istim rukopisom ispisani podaci o imenu, prezimenu, JMBG i potpis 90.800 osoba hitno bi trebalo smijeniti ministra policije s vrlo jednostavnim obrazloženjem – potpuna nesposobnost uzrokovana teškim kretenlukom. Pitanje je jedino ima li među onima koji bi to trebali sprovesti dovoljno pameti da to shvate. |
|
- revitalizirani post od 23.9.2011. Suzana se zaposlila kao konobarica u kafiću na rubu jedne od najudaljenijih gradskih četvrti. Bio je to jedini posao koji je mogla pronaći nakon nekoliko mjeseci traženja jer više nije mogla izdržati majku koja je neprestano kukala kako su bez novaca i predbacivala joj da je ništkoristi. Izdržala je zbog toga čak i gazdu koju ju je svakom prilikom odvlačio u skladište iza šanka i balavio po njoj na sanducima s praznim i punim flašama koje su jako žuljale. Srećom je gazdarica pazila na njega koliko je mogla, pa mu se nije često pružala prilika. Pored toga, bila je tu i konobarica koja je radila u drugoj smjeni, pa taj teret nije padao samo na nju. Kao zgodna mlada konobarica ubrzo se svikla da joj mušterije dolaze sa svakojakim prijedlozima koji su se svi svodili na jedno te isto. Nakon što je u nekoliko navrata nasjela, zaključila je da to jedno te isto nije bog zna što i više je se nije moglo lako navući na išta. Ipak joj to iskustvo nije nimalo koristilo kada su jednoga dana navratila neka dva mlađa muškarca i ohrabrivši se s nekoliko rundi pića ponudili joj se da fotografira za srednje stranice „Playbaya“. Naravno da im nije vjerovala da bi je zaista fotografirali za srednju stranicu „Playbaya“, onu koja se razvlači, sve dok joj nisu pokazali svježi primjerak toga magazina i svoje dokumente koji su dokazivali da to zaista mogu. Na to je potpuno izgubila glavu. Fotografirati se za srednje stranice „Playbaya“! Nije mogla ni zamisliti što bi joj sve reklo njeno društvo, prijateljice i prijatelji, da joj to uspije. Dokazala bi da nije zauvijek zakopana u tom kafiću koji mora otvoriti još po mraku da bi poslužila lokalne kronere koji je dočekaju cupkajući pred zaključanim vratima ili se boriti da ih navečer izbaci da bi stigla na posljednji noćni autobus. Zamišljala se kako daje intervjue u „Red carpetu“, kako hoda u elegantnim haljinama po crvenom tepihu dok je blicevi zasljepljuju, kako se celebrity tiskaju oko nje na glamuroznim zabavama, već se vidjela na palubi jahte dok joj se preplanuli sin vlasnika koji se očito mnogo bavi sportom udvara... Pa razne novine pišu o njoj svakoga dana, što je odjenula za koji izlazak i gdje je pila kavu i s kim, što bi joj falilo? To je životna prilika! Kasnije bi mogla postati pjevačica, ionako često pjevuši dok premješta sanduke s flašama. Nažalost ni „Playbay“ nije što je nekada bio. Urednik joj je objasno da zbog raznih objektivnih razloga ništa ne plaćaju modelima, ali i to joj je samo razgaljivalo srce jer se nije više razgovaralo o njoj kao o bilo kome, nego joj se priznavao status modela. Najveći problem bio je kako privoliti majku da se suglasi s tim fotografiranjem jer se neće moći od nje sakriti kad magazin bude objavljen. Već će se naći tko će joj dojaviti… Znala je da majku može pokolebati samo jedan argument. Kako je majka bila izluđena stalnom neimaštinom i dugovima, rekla joj je da će za to dobiti mnogo novaca. Pred tim argumentom majka je ostala bez obrane i pristala. Drugi problem bio je također u novcima. Prije snimanja morala je otići i na depilaciju i na frizuru i kozmetičarki, a sva odjeća i obuća koju je imala bila je stara i nikakva. Kako bi to izgledalo da dođe na snimanje za „Playbay“ kao čudo! Posudila je 25.000 kuna od kamatara koji je svakodnevno navraćao u lokal. Uvijek je bio prema njoj pristojan i srdačan i kad ga je zamolila nije pravio nikakvih problema. Od tih novaca je prvo isplatila sve majčine dugove, a kad su fotografije objavljene počastila je cijelo svoje društvo. Svi su bili oduševljeni, osim gazde kojemu je jasno dala na znanje da više ne može raditi s njom što mu se prohtije, da treba biti sretan što djevojka sa srednjih stranica „Playbaya“ radi u njegovoj rupi (dokle još radi), da ona nije bilo tko, i on je to uzeo na znanje. Promet u lokalu se u narednih mjesec dana utrostručio, pa je morao zaposliti još dvije konobarice, pa se nije bunio što ga Suzana više neće jer se prebacio na njih. Suzanu su zaista počeli pozivati da svojim prisustvom uveliča razne „ivente“, otvaranje novih butika i diskoklubova i slično, gdje je uvijek bila okružena drugim lijepim djevojkama i svašta se događalo, ali je nekako na kraju uvijek ispadalo da za takve prigode više novaca potroši nego što zaradi. Razgovarala je s kamatarom i sve mu objasnila i on je pokazao veliko razumijevanje za njene teškoće. Suglasio se da na neko vrijeme odgode vraćanje onoga što joj je dao, a ona će kad joj krene vratiti i više od onoga što su se na početku dogovorili. Prošlo je tako učas i šest mjeseci. Nakon šest mjeseci kamatar je svratio i podsjetio je da je došlo vrijeme vratiti dug. „Zar već?“, začudila se. Onaj put je bio nepokolebljiv. Da, došlo je vrijeme. Pokušavala mu je objasniti da još nije uspjela ostvariti ništa od onoga što je planirala, ali postoje mnoge naznake da će joj uskoro uspjeti, razni ljudi joj nude svašta, ali sve se svodi na jedno te isto i ona je dovoljno pametna da to prepozna, pa čeka pravu priliku. Kamatar joj je na to odvalio šamarčinu. Zaprepaštena i u suzama pokušala mu je objasniti da nije red da se tako prema njoj ponaša, ali joj je odvalio još jednu šamarčinu, pa još jednu. Pokušavala ga je smiriti objašnjavajući mu da ipak ima svoj posao konobarice i gazda joj je čak nešto povisio plaću, a dobiva i više napojnica, pa mu može plaćati svakog mjeseca i u jedno deset godina sve će mu vratiti. Kamatar je na to rekao da nema vremena toliko čekati, no kako je ona lijepa djevojka pokazati će razumijevanje, izaći joj u susret, pa niti ne mora vraćati novce, nego može vraćati u naturi. Za početak može mu odmah popušiti u skladištu iza šanka, a nakon posla može doći njemu kući da to obave kako treba. Pristala je samo da ga se riješi i izvuče iz te neugodne situacije, te da stigne razmisliti što će, ali nije stigla jer ju je dočekao nakon posla sa svojim autom i odveo sebi. Od tada ona odrađuje svoj dug kamataru „u naturi“. Dapače, on joj nimalo ne brani izlaziti, čak joj povremeno daje novaca da si nešto kupi, ode kozmetičarki i frizerki, kupi nove cipele i slično. Kako ti izlasci traju do ranih jutarnjih sati, nije mogla nastaviti raditi kao konobarica, pa joj on daje i neke novce „da ima“, da može reći majci da je zaradila manekenstvom i poziranjem. Svaki puta kad objave njenu fotografiju u nekim novinama ili blistavoj reviji majka ih izrezuje i lijepi u poseban album, a kamatar se toliko obraduje da joj ugura nekoliko krupnih novčanica u torbicu. Za uzvrat mora izlaziti i s ljudima za koje joj on kaže, praviti im društvo ili napraviti što god od nje zatraže. Svako objavljivanje njene fotografije u novinama ili pojavljivanje na televiziji samo povećava potražnju za njom i podiže joj cijenu. U nekoliko navrata joj je dogovorio da bude hostesa na izložbama automobila ili slično, ali čak kad neki takav posao i sama pronađe mora mu dati sve što zaradi, a on njoj udijeli tek dio. Pokušala se požaliti jednom tipu za kojeg se zna da je na nekoj značajnoj funkciji u policiji kojemu ju je kamatar dosta često slao. Žalila se da je ucjenjivana, pod prijetnjama i izrabljivana, ali joj taj nije ništa vjerovao i odbio je slušati njenu žalopojku tvrdeći da mu samo kvari raspoloženje. Ipak, jednoga dana je banuo nepozvan kamataru, a nju su istjerali da ne sluša što razgovaraju. Kad se vratila kamatar je urlao na nju dva sata kako je mogla biti tako glupa da priča takve budalaštine naokolo, ali je nije tukao. Nakon toga ju je počeo slati da se vrzma oko ljudi koji policajca zanimaju, pokuša im prići što bliže, što njoj obično lako uspijeva, i dojavljuje sve što o njima može saznati. Ona sanja o tome da sretne šarmantnog, brižnog i bogatog muškarca koji izvukao je iz svega, ali joj se kamatar podsmjehuje da se zanosi ludorijama. Taj bi trebao biti vrlo bogat da otkupi sve kompromitirajuće fotografije i filmove s njom u glavnoj ulozi koje je on kolekcionirao, a najvjerojatnije bi se predomislio od ikakvih ozbiljnih namjera kada bi ih vidio. Možda bi bilo dovoljno da njen spasitelj bude dovoljno utjecajan i moćan da može narediti kamataru da uništi sve lascivne materijale i zaista je spavala s nekolicinom koji su zadovoljavali te zahtjeve, ali njima je na pameti bilo samo jedno te isto i nije bilo ni govora da bi je oženili. Dok tako sanjari ponekad se s nostalgijom sjeća gazde kafića koji zbog povelike škembe nije mogao duboko utjerati svog ionako maloga. Čini joj se da je to bilo vrlo davno, u nekom predživotu, iako je od tada prošlo tek malo više od dvije godine. Ona je jedna od zvjezdica hrvatske glamurozne scene, kao takva je uzor mnogim mladim ljepuškastim djevojčicama i djevojkama koje bi također željele postati kao i druge njoj slične. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
