četvrtak, 03.09.2015.

mjehurić sreće

Sretan je onaj tko ima sretnog psa. Naravno, kako ima raznih ljudi i raznih putova do sreće, to ne znači da je onaj tko nema sretnog psa nužno nesretan. To znači samo da onaj tko ima sretnog psa makar i u najgorim okolnostima, usprkos svemu, još uvijek ima dovoljno sreće da mu vrijedi živjeti.

Po sebi sudim. Bilo je jedno strašno razdoblje života koje je dugo, predugo trajalo. S voljenom sam se razišao, moji najbliži su umirali, poumirali ili su bili daleko, ostao sam bez posla, bez pristojnih, kontinuiranih i sigurnih prihoda, nisam mogao objavljivati, nisam znao koliko ću moći ostati gdje sam stanovao, prijatelji su bili u jednakoj ili gorim situacijama od mene, društvo mi je bilo razbijeno i rasijano, o ljudima do kojih mi je bilo stalo pristizale su samo loše vijesti, prijetio je građanski rat, a onda je započeo i nije se znalo kako će završiti (pri čemu nisam mogao ni zamisliti išta gore od građanskog rata), izgledalo je da se svijet ruši i nema izgleda da će ikada više krenuti nabolje. Jedino neupitno što mi je nedvojbeno ostalo bio je pas.

Srećom sam uspijevao da pas uvijek ima pristojno jesti (čak i kada sam po desetak dana živio samo na kruhu i pašteti), redovno sam mu mijenjao vodu, provodili smo mnogo vremena zajedno, timario sam ga i igrali smo se i pas je bio sretan. Ono što psu treba da je sretan je malo, iako je zapravo mnogo.

Njegova sreća je posebno bila vidljiva kad smo izlazili u šetnje. Šetali smo mnogo, dva, tri ili više puta na dan, nikada kraće od pola sata. Nesvjestan okolnosti, svih prijetnji i mračnih perspektiva išao je sav ozaren, svijet je bio njegov! Njegova sreća izgledala mi je nestvarno, u kontradikciji sa svim ostalim što sam znao, nemoguća, potpuno nevažna u sudbini svijeta, slaba poput mjehurića sapunice, posljednja iskra sreće, ali nisam mogao ne vidjeti da je stvarna i upravo zato izuzetno dragocjena. Osjećao sam da mi je posljednje što mi je ostalo i što moram održati po svaku cijenu da sačuvam taj mjehurić sreće. Dapače, naročito kad je dan bio sunčan, vidio sam da nam je obojici zapravo dobro, da nije loše kako bi moglo biti. Bili smo u najboljim godinama, zdravi, siti, ništa nas ne boli i nitko nas neposredno ne ugrožava, imali smo jedan drugoga – zajedno.

Iako u sudbini svijeta potpuno nevažno, to održavanje pseće sreće postalo je za mene bitno i neizmjerno korisno na dva načina. Održavanje pseće sreće davalo je okosnicu mom dnevnom rasporedu, mom vremenu. Da njega nije bilo ne bi bilo razloga uopće ustajati iz kreveta, da se pomaknem, da išta učinim. Trebalo ga je prošetati, promijeniti mu vodu, nahraniti ga, dolazio je razigran i tjerao me da se bavim njime i kada mi do ničega nije bilo. Da ga nije bilo najradije bih se sklupčao u nekom uglu i skončao. Sve to je bilo korisno i za moju mentalnu ravnotežu. Nebrojeno puta sam utonjavao u san s pomišlju „Da se barem ne probudim!“, ali je njegovo prisustvo zahtijevalo da ipak idem dalje. U časovima kad sam mislio da sam potpuno nevažan na svijetu, svima i svemu nepotreban, samo pogled na njegove oči koje su me presretno upijale s neograničenim povjerenjem govorio mi je da nije tako. Održavajući taj mjehurić pseće sreće opstao sam i ja.

Imati sretnog psa je velika sreća. Ne mislim samo nasuprot onih koji nisu u prilici da si to mogu priuštiti. Suprotno od toga, onaj tko ima nesretnog psa ne može biti sretan. Recimo, držati psa na dva metra lanca dulje od toga da ga se priveže lajnom pred dućanom kad se uleti nabrzinu nešto kupiti velika je nesreća. Ukoliko je dobar čovjek koji istinski brine o svom psu iz bilo kojeg razloga na tako nešto natjeran, mora zbog toga i on patiti. Ukoliko je riječ o čovjeku koji nema razumijevanja za psa ili čak uživa u tome da maltretira životinju, ne može biti sretan ni pas, ali ni on. Takav čovjek ne može pružiti sreću nikome oko sebe za što je kažnjen najvećom kaznom – neprekidno mora biti sa samim sobom.

Odnos pasa i sreće upadljivo je očigledan kad se usporede fotografije nesretnika koji dolaze na granice Europe i prizori sređenih europskih turističkih odredišta. Među izbjeglicama, doseljenicima (kako god ih nazvali) pasa uopće nema. Među zadovoljnim Europljanima u dijelu godine kada su najzadovoljniji sve vrvi od četveronožaca. To ne znači da su ovi drugi bahato zadrigli u samozadovoljstvu svog povlaštenog položaja, nego prvenstveno da i oni trebaju sebe srediti da bi mogli pomoći ikome drugome.

Kad pogledam fotografiju tijela nesretnog trogodišnjeg Aylana s iznošenim tenisicama na nogama i licem u pijesku europske plaže, fotografiju koju mi je nemoguće makar i letimično pogledati bez najdublje groze, znajući da je podijelio sudbinu s roditeljima i petogodišnjim bratom Galipom, moram pomisliti i da je ne tako davno u njihovom sretnom domu lako moguće, čak vrlo vjerojatno postojao i sretan pas, da ga vjerojatno više nema ili i dalje neutješno obilazi ruševinu ili zgarište.

Jedna moja starija rođaka imala je nesreću da su joj iste godine, jedno za drugim, umrli majka, suprug, sestra i, naposljetku, pas. Nekoliko godina kasnije mi je povjerila: „Sve sam izdržala, ali kad mi je otišao i pas – to me je slomilo.“

Ako su Aylan i Galip imali psa, taj bi bio sretniji da je stradao s njima nego da ih doživotno uzalud očekuje.
- 11:25 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (11) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

eXTReMe Tracker