Kada se "Parni valjak" tek probijao dobili su gažu preko ljeta u nekom istarskom hotelu. Sve je bilo ne mož' bolje, osim što je u apartmanu pored onoga u kojem su bili smješteni bio neki mladi bračni par s vrlo malim djetetom. U vrijeme kada su se rokeri tek uvlačili u krevete, mladi roditelji su već na balkonu pokušavali naučiti djetešce da sjedi na kahlici i nagovarali ga da ispusti u nju govance. Rokeri tek što su pali u prvi san ili još pokušavali zaspati, a kroz otvoren prozor je dopiralo "Gili-gili-gili! Bi-bu-ba-be-brbrbrbrbrbr-brč! Ajde, zlato, ajde za mamicu; ajde, zlato, hajde za taticu! Bibdrli-tindrli-kvak! Tuta! Tuta!" Zatvoriti prozor u sobi u kojoj pokušava zaspati pet punokrvnih znojnih rokera koji su cijele noći skakali na bini, pili i bančili, bilo bi ravno samoubistvu. Učas bi se podavili. Brižni roditelji su svakog jutra entuzijastički obigravali oko posjednutog nasljednika barem sat vremena, ali bez naročitih rezultata. Izmoždenim rokerima san je u tim trenucima bio dragocjeniji od kruha i vode, no na svako "Gili-gili!" u jutarnjoj tišini trzali su se kao vragovi špricani svetom vodicom i nikako zaspati! Napokon jedno jutro Aki već van sebe odjuri na hodnik, zgrabi sa zida aparat za gašenje požara i izjuri na balkon. Ondje spazi da dijete sjedi samo samcato u pozi Rodenova mislioca. Roditelji su na kratko ušli u svoj apartman i ostavili prijestolonasljednika bez nadzora. Aki, uočivši priliku i svjestan da ima svega nekoliko sekundi na raspolaganju, odloži protupožarni aparat i bez razmišljanja prekorači ogradu balkona, te ne obazirući se na provaliju od tri kata doskoči poput Batmana na susjedni. U trenu se sjurio poput orlušine, smaknuo svoje hlače, podigao dijete i držeći ga iznad glave sjeo na njegovo mjesto, te - brljmbrrrrrrrrt! - istovario sve što se nakupilo cjelonoćnim prežderavanjem. Brže no što je došao vratio je dijete da sjedi kako ga je zatekao, podigao hlače i panterskim skokom nestao nazad odakle je krenuo. Sve se odigralo tako brzo da preneraženi bebek nije stigao ni pisnuti. Koju minutu kasnije izašli su na balkon roditelji i ozarili se kada ih je zapuhnuo ubistveni smrad. Oduševljeno su podigli malenoga da se uvjere u plodnosnosni učinak svojih napora i strpljenja i sledili se. Moćno rokersko govno koje se još pušilo ispunilo je kahlicu sve do obruba. Razdragani usklici su presječeni mrtvačkim mukom, koji je prekinut majčinim vriskom "Moramo doktoru!" Nije poznato što je doktor rekao zabrinutim roditeljima, ali od toga dana nadalje nisu više ujutro izvodili dijete s kahlicom na balkon. |
- revitalizirani post od 6.9.2009.
Nedavno je istraživanje otkrilo da se muškarcima u društvu lijepih žena, tj. onih koje smatraju vizualno atraktivnima i seksualno poželjnima - smanji razina inteligencije i usklađeno oslabe druge mentalne sposobnosti. Drugim riječima, znanstveno je dokazano da pobudale. Time se potvrdila stara narodna mudrost da muškarci ne mogu istovremeno misliti s dvije glave. Prva je pomisao nakon upoznavanja s rezultatima ovog istraživanja da bi trebalo organizirati masovne kursove za lijepe žene na kojima bi im se objasnilo da muškarci nisu tako neinteligentni kako su uvjerene iz vlastitog iskustva. Ipak, mnoge lijepe žene već odavno znaju da je tako i drago im je da je upravo tako. Njima odgovara da muškarci uz njih oglupave, pa pristanu na svašta, a inače su dovoljno pametni da mogu samostalno zarađivati, odvesti automobil automehaničaru, popraviti vodokotlić i osigurač za struju, plaćati račune na šalterima, iznijeti smeće, obračunavati se s raznim majstorima i obavljati druge korisne zadaće. ------------------------------------ TEME ZA RAZRADU: Što gubi ona koja za onoga koji NE pobudali procijeni da je pametniji, pa time i poželjniji? Kako prolaze one koje misle da su muškarci uvijek jednako glupi? Svaka je žena nekome poželjna, da li to znači da svaka kad-tad nađe svog glupana? Koliko su pametni muškarci koji se uvijek viđaju u društvu ljepotica? Zašto je evolucijski korisno da muškarci oglupave u društvu lijepih žena? Poruka za Miu Elegović, Jadranku Đokić i Aleksandru Mindoljević - nisam tako glup kako se činilo! |
U pansionu je bilo toliko soba koliko je bilo rečeno, ali iz jedne nisu izašli gosti kako su najavili, pa je preostala samo jedna s dvostrukim krevetom. Oba profesora sa suprugama i dvije profesorice dobili su po jednu sobu, a posljednja je preostala da se u nju smjeste na jednu noć četvero studenata. Tako su se u bračnom krvetu našli pokojna Mara Parkota, laka joj bila zemlja, pokojna Jadranka Gambir, Bog joj dušu prosti, pokojna Vlatka Sunđuk, mir duši njezinoj, i pokojni Zlatko Pecikozić, vječna mu slava. Da nije bila zima i da su se hodnici grijali, pokojnice bi izbacile pokojnika da spava na hodniku ili u predsoblju, ali nakon deset se ti prostori nisu grijali i morale su ga primiti među sebe. Naposljetku, računale se, njih je troje i morati će se pristojno ponašati. Cijeli dan su putovali i bili iznureni od puta, a za sutradan je bilo planirano rano ustajanje, pa su pokojnice kanile odmah zaspati. Istina da im je bilo malo tijesno pod jednim poplunom, ali bilo je i ugodno toplo. Onako umorne odmah bi zaspale, ali nisu mogle od pokojnog Zlatka. Taj se navalio meškoljiti, pa se preokreće, pa puše, pa stenje, pa uzdiže, pa se vrpolji… – Spavaj! – izdere se ne njega pokojna Mara, počivala u miru Božjem. – Ne mogu… – prostenje pokojni Zlatko. – Zar nisi i ti umoran? – zapita pokojna Vlatka. – Jesam… – prizna pokojni Zlatko – …ali ne mogu zaspati… – Ijuuu! – vrisne pokojna Jadranka, vječna joj slava. – Digao mu se! Tu njih tri skoče iz kreveta, povuku poplun i imaju što vidjeti - pokojnom Zatku, prah je bio u prah se vratio, strči pidžama kao mali cirkuski šator. Legnu njih četvero ponovo u krevet, namjeste se, pokriju i tek što se umire, a pokojni Zatko počne ponovo kao unepokojena duša: stenje, puše, sopće, trza se, migolji… One već izludile s njim. Što će? - Cure! - reče pokojna Jadranka, nek joj je Bog smiluje. - Preostalo nam je samo jedno! NJih tri se zabiju u ugao i počnu se došaptavati. Pokojni Zlatko je virio pokriven poplunom do brade. Napokon pokojna Vlatka, slava joj, zaključi: – Ionako mu nitko neće vjerovati! Kako je to rekla, pokojna Jadranka se baci pokojnom Zlatku poprijeko na prsa s jedne strane, a pokojna Mara s druge strane, te ga prikovaše na krevet. Pokojna Vlatka mu povuče nogavice pidžame ne osvrćući se na njegovo koprcanje nogama i pogleda što ondje ima. A bilo je što i vidjeti! Pokojna Vlatka ga zgrabi zahvatom kojim je grabila kokoši za vrat da bi im položila glave na panj. Isto tako odlučno počne zavrtati sirotog pokojnog Zlatka i nije trebalo ni minute da izmuze iz njega vatromet mliječnih kapljica. Nažalost, problem time još nije bio riješen. Vidjelo se na očigled. Na to pokojna Vlatka sjedne pokojnom Zlatku na prsa, pokojna Mara, nikada je nećemo zaboraviti, donese navlaži ručnik u lavabou u uglu sobe i obriše pokojnom Zlatku trbuh i noge, a pokojna Jadranka zgrabi s obje ruke izdanak koji se nije dao upokojiti. Njoj je trebalo nekoliko minuta cimanja, ali ne više od pet, da ponovo iscijedi jadnog pokojnog Zatka. – Hoćeš li sada biti miran i zaspati? – zapita ga pokojna Vlatka. – Ne znam – iskreno prizna pokojni Zlatko, neka mu se Bog smiluje. – Ah! – uzdahnuše pokojnice i pokojna Jadranka i pokojna Vlatka se ponovo baciše na njega, a pokojna Mara prihvati pokojnikovo udo i zamisli se što će s njim. Više nije bilo drsko iskolačeno, ali je i dalje bilo poveliko i potencijalno opasno. Ona ga uze u usta i počne cuclati. I gle – učas je ponovo naraslo do pune veličine i malo ustima, malo rukom, i pokojna Mara ga iscijedi. Sve zajedno, za cijelu operaciju pokojnicama, počivale u miru, nije trebalo više od petnaestak minuta – što je to naspram vječnosti? – ali su nakon toga svi učas mirno zaspali i spavali bez problema do jutra. Eto, kad se bratska srca slože i olovo plivat može! Davno bilo, sad se spominjalo, a kako su svi pokojni, napokon se ovo tužno sjećanje može iznijeti i u javnosti. |
U OBRANU DOMAĆE K NJIŽEVNOS TI Nažalost nije jedini, ali je posljednji na kojeg sam naletio, danas. Milan Zagorac piše pod naslovom ZAŠTO RADIJE GLEDAM STRANE SERIJE NEGO ČITAM NAŠE KNJIGE…, citiram: „…odgovor je jasan: jer su naše serije očajne, a knjige isto nisu baš nešto. Zaista se morate pošteno probiti kroz naslage svega i svačega da naletite na našu knjigu koja je i na tehničkoj i na sadržajnoj razini nečega što je u drugim zemljama shvaćeno kao pristojan standard… jasno mi je, ako nema baš neke književnosti, kako može biti dobrih filmova i serija, kako može biti išta dobro, kada je već baza loša.“ Dakle, domaća književnost je beznadan propao slučaj. Mnogi misle kao on, ne čitaju domaću literaturu, ili uopće ne čitaju. Imaju i dobru ispriku: zašto bi gubili vrijeme na bilo što nevrijedno? Međutim, stvari stoje uvelike drugačije. U nevjerici me gledaju kad kažem – nikada nismo imali kvalitetniju knjiženost od one koja se ispisuje posljednji desetak, petnaestak godina. Do sad je situacija obično bila takva da je u nekom vremenu stvaralo jedan, dva ili tri zaista kvalitetna književnika, nikada više od desetak, a ostali su zaslužili uglavnom da ih se usputno spomene u nekom udžbeniku: „..u to su vrijeme pisali još i A.A., B.B., C.C. i drugi…“ Za razliku od ikada ranije danas u Hrvatskoj kontinuirano djeluje pedesetak kvalitetnih književnika koji pišu na svjetskoj razini, da se uopće ne upuštamo u specifične komparativne prednosti domaćih književnih ostvarenja samih po sebi nad stranima. Spominjem prve koji mi padaju na pamet, bez ikakvog međusobnog vrednovanja: jeste li čitali „Metastaze“ Ive Balenovića, „Don Juanovu veliku ljubav i mali balkanski rat“ Ludwiga Bauera, „Jebo sad hiljada dinara“ Borisa Dežulovića, „Blue Moon“ Damira Karakaša, „Tuđi život“ Marine Vujčić, „U sedlu je tijesno za dvoje“ Ivice Ivaniševića ili „Kirkin sindrom“ Frana Nischta? A uopće nisam spomenuo ni Antu Tomića, ni Dubravku Ugrešić, ni Davora Slamniga, ni Renata Barišića, Roberta Perišića ni ostalih četrdesetak! Reći da je domaća književnost loša i nezanimljiva može biti samo odraz ignorancije, nenačitanosti, snobizma ili zatucanosti. Nažalost, istina je da ta kvalitetna produkcija ne postiže odgovarajuće odjeke. Knjige se tiskaju u sramotno malim nakladama, prodaju se jedva ili nikako, nema opće klime koja bi ih podržavala, za ono što je dobro u javnosti se niti ne zna, pa i ono što se smatra knjižarskim uspjehom ustvari je jad i bijeda. U takvim okolnostima nije ni čudo da se svako malo naleti na razne varijante nipodaštavajućih ocjena domaće književnosti. U ovom slučaju je začuđujuće kad Internet predoči predstavljanje Milana Zagorca: …urednik je i autor… Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu… Od 1997. do danas aktivno djeluje kao urednik… Kao autor pojavljuje se s vlastitom prozom, člancima, osvrtima i recenzijama … Do sada je objavio četiri romana… Kao urednik, dosad je objavio tristotinjak naslova… Ovdje postoji neki kratki spoj! Čovjek i sam piše i objavljuje. Da li smatra da je i ono što sam radi bezvrijedno ili misli da je upravo on izuzetak, kvalitetni iskorak? Ako misli da je bezvrijedno, koga vraga uopće troši vrijeme na to? Ako ocjenjuje da je njegovo izuzetno dobro, kako misli da će motivirati ikoga da to pročita kad generalno pljuje po domaćoj književnosti? Da bi stvar bila i gora, čovjek je urednik. Dosad je objavio tristotinjak naslova… Urednik bi trebao imati pregled što postoji i što se nudi, trebao bi imati poleta da isprovocira i ono što još ne postoji, trebao bi biti jedan od onih koji utječu na ukus čitateljske publike, a ne… Na osnovu iznesenog mišljenja o domaćoj književnosti ne očekujem niti da može kvalitetno vrednovati stranu, pa sumnjam da mu urednička praksa iskače iz stampeda naših izdavačkih leminga koji jure prema provaliji. Ako se pitamo zašto je položaj domaće književnosti, kvalitetne strane književnosti i čitanja općenito kod nas tako loš, ne moramo tražiti daleko da bismo našli prve odgovore. |
Neko vrijeme zalazili smo u isti kafić otprilike u isto vrijeme pa je bilo nemoguće da je ne zamijetim. Ona je – uočivši u tim viđenjima da sam pristojan, ne napijam se, ne nasrćem na ženske, ne pravim izgrede ni slično – kad je unišla i vidjela da su svi stolovi zauzeti, prišla i zapitala može li sjesti sa mnom „da pričeka prijateljicu“. Jedva sam dočekao. Pričekao sam da se raskomoti i naruči piće, te bez ikakva uvoda krenuo: – Gospođice, baš mi je drago što imam priliku da Vam nešto kažem. Već duže vremena zalazim u ovaj kafić i nemoguće je ne primijetiti Vas. Izuzetno ste privlačna mlada žena – Ništa nisam lagao. – Usprkos tome, ne bih se čudio da ste sami nezadovoljni svojim izgledom. Da ne okolišam, ovaj Vaš nos nije baš kao u Barbike… – Imala je kljuku da te Bog sačuva! Koliko god sve ostalo bilo savršeno: visina, stas, držanje, duge noge, dupence, struk, grudi, milo lice, velike oči, mala usta, biserni zubi, ta nosina se samo još više isticala. Razrogačila je oči kao da je spazila sablast kada sam to rekao i naglo se ispravivši uzmaknula koliko joj je dozvoljavao naslon stolice, ali ja sam nastavio: – Ne bih se čudio da svaki puta kada se češljate ili nanosite kozmetiku, kada se gledate u ogledalo, očajavate što ste to sudbini skrivili, ali htio bih Vam reći da niste u pravu. Pripalio sam cigaretu praveći se da ne primjećujem kako se osupnula. Bojeći se da bi prijateljica mogla naići prije nego završim, požurio sam: – Pogledajte, molim Vas, ovaj nos koji mene krasi! – Imam nos na kojemu bi mi i Cyrano De Bergerac pozavidio. – Već samo to Vam može reći da sam iskusan po pitanju nosova. A sada je božja milost kakav je bio! Oduvijek je bio zamašan, a u pubertetu su mi ga dva puta razbili u okršajima s klapama iz drugih kvartova. Bio sam blijedoput, a slomljen i smrskan nos oporavljao se mjesecima, stalno natečen kao krastavac i crven kao paradajz. Zbog njega nisam mogao pogledati povrće! Užas! Zamislite, pubertet! Ionako je tada svaki prištić dovoljan da se padne u očaj, a ja sam bio prisiljen hodati naokolo s tim ruglom nasred lica. Užasno sam patio. Ne znam što bih dao da sam ga se mogao riješiti. I tako desetak godina… Toliko sam mrzio svoj nos da sam ganjao samo djevojke s ekstremno malim gumbićima od disalica, bez obzir kakve bile i kako sve ostalo na njima izgledalo. Ona je već četrdeset puta požalila što je sjela sa mnom i samo zvjerkala kako bi odlepršala. Pričekao sam da nam se pogledi susretnu, da se primiri, i nastavio: – Sredinom dvadesetih naletio sam na djevojku sličnu Vama. Nju moja nosina nije ni najmanje smetala. Kako bi je i smetala kada je njezina bila dva puta veća! Međutim je meni njezin nos strašno išao na živce. Kad god smo se posvađali ili su odnosi bili zategnuti, vidio sam samo njezin nos, nos, pa nos! Kao da nije imala ništa osim njega! I pitao sam se – kako mogu hodati s nekim s tolikim nosom? Nemoguće! No mnogo češće bili smo u dobrim odnosima i ja sam se pitao – kako netko može biti toliko zgodan usprkos takvoj izraslini? Jedna od najljepših cura u gradu – sa surlom! Često sam, dok smo šutjeli i promatrao sam je, razmišljao – kako bi izgledala s drugačijim nosom? To mi je bila gotovo opsesivna maštarija. Trebalo je proći dosta vremena dok nisam sa zaprepaštenjem shvatio - nijedan drugi nos ne bi joj pristajao! Njezin nos privlačio je poglede, a kada bi je ljudi pogledali vidjeli su da je vraški zgodna. Taj orlovski nos bio je u skladu s njezinim karakterom, a njezin karakter, ličnost, duša…. bili su još bolji nego što je izgledala. Pa i sam izgled bi se narušio. Taj nos je oprekom naglašavao kako su joj oči tople, čak vatrene, kako su joj usta filigranski delikatna, a linije lica profinjene. S nekim gumbićem umjesto tog nosa bila bi nezamjetljiva umjesto upadljiva, bljedunjava umjesto upečatljiva. Otpio sam gutljaj pića da ovlažim grlo. Ona je buljila u mene kao u čudo, ali je pratila što govorim: – Nažalost smo se naposljetku rastali, onako glupo i nepotrebno kao što mladi ljudi znaju, oni neiskusni koji misle da ih u životu tko zna što još očekuje. Fizički me je boljelo koliko mi je nakon toga još godinama nedostajala. Ne znam što bih dao da se ponovo mogu s njom ljubiti onako kako to rade Eskimi, trljajući se nosovima. I kada sam prekrižio sve izglede da će mi se vratiti, da ćemo se pomiriti i nastaviti, odonda me najviše privlače žene na kojima se ima što vidjeti! Naravno, mogao sam sve ovo prešutjeti, zadržati za sebe, ali htio sam da odmah vidite da ne volim muljanja i da su mi istina i iskren odnos vrlo važni, zato Vas izravno pitam - rado bih Vas izveo u subotu u kino. Čekajući njezin odgovor svrnuo sam pogled i zagledao se kroz veliki izlog na ulicu. Nadao sam se da ne misli da je povlačim za nos. Vani su hodali ljudi u maskirnim uniformama opasani redenicima s mecima i noseći oružje, prozori zgrada bili oblijepljeni selotejp vrpcama, na raskršćima bili su zakloni od vreća s pijeskom. Što ja radim u tom svijetu? To nije moj svijet! Prisjetio sam se riječi koju odavno tražim i još je nisam našao. Čuo sam jednom izraz za lijek ili medicinski postupak koji se primjenjuje u kritičnim situacijama, a nakon njega pacijent ili ozdravi ili odmah umre, nema trećega. Često mi ta riječ usfali. Tom prilikom, recimo, očekivao sam ili da pobjegne vrišteći ili mi se povjerljivo nagne i kaže: – Samo nastavi… No ona je rekla samo: – Razmislit ću. U taj tren unišla je prijateljica na vrata, a jedan stol u suprotnom uglu kafića se ispraznio, te se moja sugovornica brzo pokupi i premjesti. Moja je računica bila jednostavna: ako će preživjeti i prihvatili udvaranje koje je tako počelo vrijedna je svake cijene, no ako je to odbije onda i bolje da si međusobno ne tratimo vrijeme. Narednih dana provodio sam u kafiću dvostruko više vremena nego inače, čekajući što će ona smisliti, ali se više nije pojavila, nikada više, i tako nismo otišli u subotu u kino. Danas je kadikad vidim na televiziji, koliko rijetko gledam televiziju zapravo je često vidim, vrlo je popularna i vodi razne zabavne emisije. Smanjila je nos do neprepoznatljivosti. Mislim da je pogriješila, ali nadam se da je sretna. |
1. Početkom devedesetih godina bila je svjetski hit knjiga F. Williama Engdahla "Stoljeće rata", prevedena je u mnogim zemljama, o njoj se govorilo i na nju pozivalo, pa je godine 2000. prevedena i kod nas. Nakon što sam je pročitao, uz niz zamjerki ipak sam je smatrao vrijednom preporučiti nekolicini prijatelja. Jedan od njih, s kojim sam kasnije razgovarao o napisanom u knjizi, nedavno se našao u inozemstvu, pa je svratio u knjižaru naći nešto, te naletio na "Stoljeće rata" u originalu, te odlučio pročitati ponovo. Nakon toga mi se javio. "Znaš ona knjiga o kojoj smo pričali? Ona zapravo ima dva poglavlja više!" Zamolio sam ga da mi skanira i pošalje ta "dva poglavlja više" koja nedostaju u hrvatskom prijevodu. Bilo je zanimljivo pročitati ih, kao i razmisliti zašto u knjizi koja je ponuđena hrvatskoj čitateljskoj publici ta dva poglavlja - nema. 2. Već sam početak poglavlja "YUGOSLAVIA GETS THE SHOCK THERAPY" ("Na Jugoslaviju primijenjena šok-terapija") mnogima bi mogao biti šokantan. Kaže se da je značaj uništenja jugoslavenskog ekonomskog modela bio glavni razlog zbog kojeg se Washington okomio na našu bivšu zemlju. Davno prije pada Berlinskog zida, Bijela kuća je, zajedno s IMF-om, rovarila protiv Jugoslavije. Iako je cijela Engdahlova knjiga posvećena značaju nafte u suvremenoj svjetskoj politici, u slučaju Jugoslavije kaže da je bilo nešto značajnije od nafte - ekonomski model. (Prisjetimo se, taj je bio spoj društvenog vlasništva i samoupravljanja, tj. poseban jugoslavenski put u socijalizam.) Zašto je to toliko smetalo centrima svjetske moći? U doba hladnog rata, oba bloka su se nadmetala za prevlast u svijetu, ali su morala i surađivati da bi opstali i napredovali. Jedan od putova kroz koji su trgovali i saobraćali bila je upravo Jugoslavija, od čega je zemlja dobro profitirala. Slabljenjem istočnog bloka to je gubilo na važnosti, a raslo je što je Jugoslavija bila uspješan model društva koje se razvija po principima suprotnim kapitalističkom ustroju. Sovjetski savez je doživio kolaps, ali centri svjetskog kapitalizma nisu mogli dozvoliti da preostane oaza koja je samim svojim postojanjem njihova kritika i uzor svim nezadovoljnicima. SSSR je ionako bio uvelike kompromitiran kod svjetske ljevice, a upravo je Jugoslavija bila zemlja za koju su mnogi tvrdili da se u njoj razvija autentični, prihvatljivi i perspektivni socijalizam. Zato je ona bila trn u oku koji je trebalo uništiti. Zapadni blok nije mogao dozvoliti da uništi suparnika, a preostane ono što je od suparnika ideološki još vrjednije. 3. Način na koji se potkopavalo Jugoslaviju bio je da ju se pritisne raznim ekonomskim mjerama koje su rastakale njezin ekonomski model. Zemlja koja je nakon drugog svjetskog rata doživljavala brzi rast, u kojoj se iz godine u godinu živjelo bolje, pod kraj je upala u ekonomske teškoće. Međutim, te teškoće nisu bile posljedica toga što je ona bila loša, već zbog prepreka koje su joj postavljane i podvalama na koje je nasjela. To je otprilike kao da se neki div ovjesi na patuljka, a zatim zafrkava patuljka da loše trči. Da bi sve to proveli, oni koji su vodili operacije razbijanja Jugoslavije i uništenja njezinog društveno-ekonomskog sistema potpirivali su postojeći nacionalizam i oslonili se na razne opozicione grupe, vrbovanje novinara i financiranje takozvanih boraca za ljudska prava. Molim vas, da se razumijemo, ja samo prepričavam Engdala. No, ako je on upravu, to bi pak značilo da oni koje danas slavimo kao nacionalne osloboditelje i osnivače osamostaljenih država nastalih iz ex-Jugoslavije nisu ništa drugo nego budalaste marionete, strani plaćenici ili naprosto štetočine. Kako su sve današnje vlade u svim tim državama izravno proistekle iz tih ekipa, to bi značilo da su i oni samo nastavljači posla narodnih izdajnika, te nije nimalo čudno kako se i danas ponašaju. 4. Da dalje ne prepričavam i komentiram sadržaj dva nedostajuća poglavlja, za one koji znaju engleski postavio sam nakon ovog teksta ono što mi je prijatelj poslao, pa mogu sami sve pogledati i razmisliti o tome. Preostaje još pitanje – kako to da nas je izdavač poštedio ta dva posljednja poglavlja? (Knjiga je izdana u biblioteci "Svjedoci vremena". Svjedok vremena pokazao se vrlo nepouzdan.) Možda je odgovor krajnje banalan. Recimo, prevoditelj je želio što prije svršiti posao jer ga je pritisnuo rok predaje materijala, pa je izdavaču prešutio da nije sve preveo. Ili je dostavljač kojemu su dali da fotokopira jedini primjerak originalne knjige u kafiću izgubio posljednja dva poglavlja. Ili nešto tako. Ili su urednici zaključili da su posljednja dva poglavlja potpuno bez veze pa su njihovim izostavljanjem zapravo poboljšali inače intrigantnu i dobru knjigu? Vrag će ga znati. Vraga bi trebalo i pitati jer je u ovaj slučaj najvjerojatnije upravo on upleo svoje prste. 5. Mea culpa. Gornji tekst je napisan i postavljen na blog 2009. godine. Svi podaci kojima sam tada raspolagao vodili su me iznesenim sumnjama za koje se kasnije pokazalo da su bezrazložne. Naime, 2004. Engdal je objavio prošireno izdanje u kojem su se pojavila dva „sporna“ poglavlja za koja tada nisam znao. Ne znam ni od kada su se ta poglavlja počela pojavljivati u kasnijim prevodima, ali to sad više nije ni važno. U svakom slučaju, u svakom zlu i ponešto dobro. Nije loše da sam svrnuo pozornost na ta dva poglavlja i onim koji nisu ni čitali knjigu. Cjeloviti tekst na engleskom može se naći preko ove poveznice: http://www.takeoverworld.info/pdf/Engdahl__Century_of_War_book.pdf |
ČASNA ISPRIKA ILI MIŠJA RUPA Krajem prošlog mjeseca u „Slobodnoj Dalmaciji“ objavljeno je otvoreno pismo Ive Mikuličina Igoru Mandiću u kojemu ga optužuje da je lagao javno iznijevši kako je u dvorište rodne kuće Arsena Dedića u Šibeniku svojevremeno bačena bomba. Dakle, optužio je Mandića da je lažac, i to zlonamjerni, te mu na osnovu toga zanijekao čak i da je Šibenčanin. Otvoreno pismo se kao da je eksplodirala bomba i rasula gelere raširilo po brojnim drugim novinama, teško je bilo naći internetski portal koji ga nije prenio, a ljudi na Facebooku masovno su ga šerali. Igor Mandić je ne samo optužen, nego odmah i osuđen kao klevetnik. Na svom blogu sam pokušao ukazati da je osnovno pitanje – je li bomba uopće bačena ili nije – zapravo lako rješivo: može se naprosto upitati Arsenova udovica Gabi, sin Matija ili netko od susjeda. Nakon toga više nema dvojbe tko govori istinu, a tko laprda – Mandić ili Mikuličin. No izgleda da nema potrebe inkomodirati ni Gabi, ni Matiju, ni susjede Dedićevih u Šibeniku. U „Novom listu“ javio se nekoliko dana kasnije, na samom kraju mjeseca Ladislav Tomičić: „Igor Mandić nije lagao. Arsenu Dediću uistinu su bacili eksplozivnu napravu u dvor… Potpisanom autoru tako je pričao Arsen Dedić u siječnju ove godine, zamolivši da se u razgovoru koji smo radili taj detalj ne objavi. Tu Arsenovu priču još uvijek imamo zabilježenu na diktatofonu.“ Tomičićevu izjavu najlakše je provjeriti. Ako nema Arsenovu izjavu na diktafonu teško da bi tako nešto tvrdio. Naposljetku, krajem osamdesetih i početkom devedesetih i sam sam se često, gotovo redovno sastajao s Dedićem, a i kasnijih godina smo se u nekoliko navrata sreli ne samo u prolazu, nego sjeli i temeljito se „načakulali“. Ne mogu se zakleti da je i meni govorio o bombi, jer je bilo prije četvrt stoljeća, ali ne mogu se zakleti ni da mi nije rekao jer su mi toliki povjeravali svoje jade koji su bili jednako strašni, iako manje bučni, da sam već i zaboravio tko sve ne i tko mi je što rekao, ali se sjećam da je osnovni ton Arsenovih razmišljanja i riječi bio sasvim u skladu s tim. Utoliko se nisam ni najmanje iznenadio kad se javio Tomičić. Mikuličin je bio krajnje kratkouman kad tako nešto nije predvidio. Sad se Mikuličin našao u obranom grožđu. Ako Mandić nije lagao da mu je Arsen rekao za bačenu bombu, sve što je napisao može smotati i neviđeno tolerantno gutnuti si gdje mu najviše paše. Hoće li preadresirati svoje otvoreno pismo i pokojnog Arsena optužiti da je lagao? Hoće li i „odar mrtvog pjesnika, jednog od najvećih Šibenčana svih vremena“ zaliti svojom pljuvačkom? Da li će izjava Arsena Dedića da ga Šibenčani nisu zaštitili kad mu je, zbog sumnjiva porijekla, u Domovinskom ratu bačena bomba u dvorište izazvati ogorčenje i zaprepaštenje u njegovom rodnom gradu? Da li će „jedan od najuglednijih šibenskih odvjetnika“ izaći s prijedlogom da Arsena posmrtno grad tuži za klevetu? Da li će Mikuličin Arsenu Dediću osporiti da je Šibenčanin? Da je principijelan – trebao bi. Što će sad Mikulićin s Mandićem? Da je častan čovjek, trebao bi se ispričati. Tim više što je njegovo otvoreno pismo tako odjeknulo, bio bi red da sada barem pisne. Ne čitam „Slobodnu Dalmaciju“ pa sam na njihovom internetskom portalu pokušao naći nekakav trag tome. Obratio sam se za pomoć Moćnom Googleu, uzalud. Reklo bi se da se Mikuličin zavukao u mišju rupu i pokrio ušima. No po tome što je izostala časna isprika, vidi se koliko je beščastan bio napad. Reklo bi se da se Mikuličin od časti izliječio, a da ni sve one koji su prenijeli njegov napad bez provjere, bez ograde ili čak nadodajući, čast odviše ne opterećuje. |
- revitalizirani post od 4.9.2010. No ministar pretpostavlja da posrijedi nije jedan čovjek, nego nekoliko njih, nekakva zla organizacija, možda i desetak zavjerenika. Dobro, njima bi trebalo 900 dana, a čitava priča s potpisivanjem refernduma je trajala znatno kraće. Dakle, neće biti to, ali možda je u igru uključena banda od sto ljudi? Oni bi to zaista mogli obaviti za nešto više od devedeset dana. Pretpostavimo da nisu svakoga komu su pristupili uspjeli privoliti da im da svoje podatke, da su ih neki ljudi odbili, te su za sakupiti 90.800 potpisa morali pokušati kod otprilike sto i pedeset tisuća ljudi. Mora da je bilo tako…Novine su prije neki dan izvijestile da su Ministarstvo uprave i MUP tijekom 46 dana provjeravali vjerodostojnost i legitimnost 809.378 prikupljenih potpisa za referendum. Novine su također izvijestile: – Istim rukopisom ispisani su podaci o imenu, prezimenu i JMBG-u za 11,13 posto potpisnika referenduma, što je 90.800 potpisa– rekao je jučer Tomislav Karamarko, ministar unutarnjih poslova. Taj fascinantni broj trebalo je napisati brojkama i slovima da ne bi bilo zabune, da novinari nisu nehotice dodali nulu ili dvije, ali kako je upravo isti broj ponovljen u nekoliko tiskanih, govornih i vizualnih medija, reklo bi se po tome da je ministar policije ipak to izrekao Ministar nas je službeno obavijestio da postoji to zlo u ljudskom obličju koje toliko mrzi Vladu, pa onda vjerojatno i poredak, nezavisnost domovine, Republiku Hrvatsku, itd, itd, da si je dao truda ispisati vlastitom rukom 90.800 imena, prezimena, JMBG-ova i potpisa. Prihvatimo se malo matematike. Ako za ispis jednog imena, prezimena, JMBG-a i potpis treba otprilike 25 sekundi, taj nepoznat netko mogao ih je napisati četiri u minuti, 240 na sat, 2.400 ako je radio deset sati dnevno s tim da nije išao ni pišati ni srati ni čašu vode popiti. Ako je radio subotama i nedjeljama, ne slaveći ni blagdane ni državne praznike, za 90.800 potpisa trebalo mu je 37 dana – otprilike onoliko koliko su se potpisi za referendum sakupljali. Ministar koji ozbiljno misli da tako netko može postojati vjerojatno vjeruje i u postojanje jednoroga, Baš-Čelika, vile i patuljke, genijalnost Franje Tuđmana i slično. Za to postoji samo jedna dijagnoza – kretenluk. U novinskim izvještajima nigdje ne piše je li ministar izjavio da je 90.800 osobnih podataka napisanih istom rukom izmišljeno ili su pravi. Ako su pravi, netko ih je morao nekako pribaviti. Kako? Ili je upao u neki popis osobnih podataka stanovništva, što je samo po sebi kriminal neusporedivo veći od toga da je netko ispisao 90.800 potpisa vlastitom rukom (ali to ministra ne brine) ili su ti podaci sakupljeni izravno od ljudi. Ako su sakupljeni izravno, koja ih je budala prvo sakupljala, te umjesto da pusti ljude da se sami upišu na referendumske liste, popis sakupljenih podataka poslala onom nemogućem liku da ih prepiše? Bila bi to neka nezamisliva budala, netko toliko glup da jedva može proći kroz vrata, a kamoli sakupiti ijedan suvisli podatak, nešto tako bedasto da to može zamisliti i prihvatiti kao moguće samo istinski kreten. Ako je tajanstveni rukopisac 90.800 potpisa pisao i pisao i pisao i pisao i pisao i pisao, netko mu je morao pribaviti podatke koje će ispisivati jer sam za to nikako nije mogao imati vremena. Zamislite da vas netko pošalje da porazgovarate sa što većim brojem ljudi, objasnite im da vam trebaju dati svoje podatke (ime, prezime, JMBG), koliko biste ljudi dnevno uspjeli na to nagovoriti? Prvih dan-dva još ne bi imali problema dok bi obilazili ukućane i susjede, ali učas bi se našli u situaciji da ih ne možete nagovoriti više od deset na dan. Trebalo bi vam otprilike 9.000 dana da završite posao! Sad zamislite organizaciju od sto ljudi koja tijekom tri mjeseca kontaktira sto i pedeset tisuća ljudi, a policija o tome ništa ne zna… Tako nešto može zamisliti samo netko teško retardiran, a ako je ta nezamisliva pretpostavka kojim slučajem točna – jer u Hrvatskoj ništa stupidno nije isključeno – to bi značilo da je policija beznadno nesposobna i ne preostaje joj ništa drugo nego hapsiti filmofile-kolekcionare i ponekog blogera. Na temelju izjave da su istim rukopisom ispisani podaci o imenu, prezimenu, JMBG i potpis 90.800 osoba hitno bi trebalo smijeniti ministra policije s vrlo jednostavnim obrazloženjem – potpuna nesposobnost uzrokovana teškim kretenlukom. Pitanje je jedino ima li među onima koji bi to trebali sprovesti dovoljno pameti da to shvate. |
Suzana se zaposlila kao konobarica u kafiću na rubu jedne od najudaljenijih gradskih četvrti. Bio je to jedini posao koji je mogla pronaći nakon nekoliko mjeseci traženja jer više nije mogla izdržati majku koja je neprestano kukala kako su bez novaca i predbacivala joj da je ništkoristi. Izdržala je zbog toga čak i gazdu koju ju je svakom prilikom odvlačio u skladište iza šanka i balavio po njoj na sanducima s praznim i punim flašama koje su jako žuljale. Srećom je gazdarica pazila na njega koliko je mogla, pa mu se nije često pružala prilika. Pored toga, bila je tu i konobarica koja je radila u drugoj smjeni, pa taj teret nije padao samo na nju. Kao zgodna mlada konobarica ubrzo se svikla da joj mušterije dolaze sa svakojakim prijedlozima koji su se svi svodili na jedno te isto. Nakon što je u nekoliko navrata nasjela, zaključila je da to jedno te isto nije bog zna što i više je se nije moglo lako navući na išta. Ipak joj to iskustvo nije nimalo koristilo kada su jednoga dana navratila neka dva mlađa muškarca i ohrabrivši se s nekoliko rundi pića ponudili joj se da fotografira za srednje stranice „Playbaya“. Naravno da im nije vjerovala da bi je zaista fotografirali za srednju stranicu „Playbaya“, onu koja se razvlači, sve dok joj nisu pokazali svježi primjerak toga magazina i svoje dokumente koji su dokazivali da to zaista mogu. Na to je potpuno izgubila glavu. Fotografirati se za srednje stranice „Playbaya“! Nije mogla ni zamisliti što bi joj sve reklo njeno društvo, prijateljice i prijatelji, da joj to uspije. Dokazala bi da nije zauvijek zakopana u tom kafiću koji mora otvoriti još po mraku da bi poslužila lokalne kronere koji je dočekaju cupkajući pred zaključanim vratima ili se boriti da ih navečer izbaci da bi stigla na posljednji noćni autobus. Zamišljala se kako daje intervjue u „Red carpetu“, kako hoda u elegantnim haljinama po crvenom tepihu dok je blicevi zasljepljuju, kako se celebrity tiskaju oko nje na glamuroznim zabavama, već se vidjela na palubi jahte dok joj se preplanuli sin vlasnika koji se očito mnogo bavi sportom udvara... Pa razne novine pišu o njoj svakoga dana, što je odjenula za koji izlazak i gdje je pila kavu i s kim, što bi joj falilo? To je životna prilika! Kasnije bi mogla postati pjevačica, ionako često pjevuši dok premješta sanduke s flašama. Nažalost ni „Playbay“ nije što je nekada bio. Urednik joj je objasno da zbog raznih objektivnih razloga ništa ne plaćaju modelima, ali i to joj je samo razgaljivalo srce jer se nije više razgovaralo o njoj kao o bilo kome, nego joj se priznavao status modela. Najveći problem bio je kako privoliti majku da se suglasi s tim fotografiranjem jer se neće moći od nje sakriti kad magazin bude objavljen. Već će se naći tko će joj dojaviti… Znala je da majku može pokolebati samo jedan argument. Kako je majka bila izluđena stalnom neimaštinom i dugovima, rekla joj je da će za to dobiti mnogo novaca. Pred tim argumentom majka je ostala bez obrane i pristala. Drugi problem bio je također u novcima. Prije snimanja morala je otići i na depilaciju i na frizuru i kozmetičarki, a sva odjeća i obuća koju je imala bila je stara i nikakva. Kako bi to izgledalo da dođe na snimanje za „Playbay“ kao čudo! Posudila je 25.000 kuna od kamatara koji je svakodnevno navraćao u lokal. Uvijek je bio prema njoj pristojan i srdačan i kad ga je zamolila nije pravio nikakvih problema. Od tih novaca je prvo isplatila sve majčine dugove, a kad su fotografije objavljene počastila je cijelo svoje društvo. Svi su bili oduševljeni, osim gazde kojemu je jasno dala na znanje da više ne može raditi s njom što mu se prohtije, da treba biti sretan što djevojka sa srednjih stranica „Playbaya“ radi u njegovoj rupi (dokle još radi), da ona nije bilo tko, i on je to uzeo na znanje. Promet u lokalu se u narednih mjesec dana utrostručio, pa je morao zaposliti još dvije konobarice, pa se nije bunio što ga Suzana više neće jer se prebacio na njih. Suzanu su zaista počeli pozivati da svojim prisustvom uveliča razne „ivente“, otvaranje novih butika i diskoklubova i slično, gdje je uvijek bila okružena drugim lijepim djevojkama i svašta se događalo, ali je nekako na kraju uvijek ispadalo da za takve prigode više novaca potroši nego što zaradi. Razgovarala je s kamatarom i sve mu objasnila i on je pokazao veliko razumijevanje za njene teškoće. Suglasio se da na neko vrijeme odgode vraćanje onoga što joj je dao, a ona će kad joj krene vratiti i više od onoga što su se na početku dogovorili. Prošlo je tako učas i šest mjeseci. Nakon šest mjeseci kamatar je svratio i podsjetio je da je došlo vrijeme vratiti dug. „Zar već?“, začudila se. Onaj put je bio nepokolebljiv. Da, došlo je vrijeme. Pokušavala mu je objasniti da još nije uspjela ostvariti ništa od onoga što je planirala, ali postoje mnoge naznake da će joj uskoro uspjeti, razni ljudi joj nude svašta, ali sve se svodi na jedno te isto i ona je dovoljno pametna da to prepozna, pa čeka pravu priliku. Kamatar joj je na to odvalio šamarčinu. Zaprepaštena i u suzama pokušala mu je objasniti da nije red da se tako prema njoj ponaša, ali joj je odvalio još jednu šamarčinu, pa još jednu. Pokušavala ga je smiriti objašnjavajući mu da ipak ima svoj posao konobarice i gazda joj je čak nešto povisio plaću, a dobiva i više napojnica, pa mu može plaćati svakog mjeseca i u jedno deset godina sve će mu vratiti. Kamatar je na to rekao da nema vremena toliko čekati, no kako je ona lijepa djevojka pokazati će razumijevanje, izaći joj u susret, pa niti ne mora vraćati novce, nego može vraćati u naturi. Za početak može mu odmah popušiti u skladištu iza šanka, a nakon posla može doći njemu kući da to obave kako treba. Pristala je samo da ga se riješi i izvuče iz te neugodne situacije, te da stigne razmisliti što će, ali nije stigla jer ju je dočekao nakon posla sa svojim autom i odveo sebi. Od tada ona odrađuje svoj dug kamataru „u naturi“. Dapače, on joj nimalo ne brani izlaziti, čak joj povremeno daje novaca da si nešto kupi, ode kozmetičarki i frizerki, kupi nove cipele i slično. Kako ti izlasci traju do ranih jutarnjih sati, nije mogla nastaviti raditi kao konobarica, pa joj on daje i neke novce „da ima“, da može reći majci da je zaradila manekenstvom i poziranjem. Svaki puta kad objave njenu fotografiju u nekim novinama ili blistavoj reviji majka ih izrezuje i lijepi u poseban album, a kamatar se toliko obraduje da joj ugura nekoliko krupnih novčanica u torbicu. Za uzvrat mora izlaziti i s ljudima za koje joj on kaže, praviti im društvo ili napraviti što god od nje zatraže. Svako objavljivanje njene fotografije u novinama ili pojavljivanje na televiziji samo povećava potražnju za njom i podiže joj cijenu. U nekoliko navrata joj je dogovorio da bude hostesa na izložbama automobila ili slično, ali čak kad neki takav posao i sama pronađe mora mu dati sve što zaradi, a on njoj udijeli tek dio. Pokušala se požaliti jednom tipu za kojeg se zna da je na nekoj značajnoj funkciji u policiji kojemu ju je kamatar dosta često slao. Žalila se da je ucjenjivana, pod prijetnjama i izrabljivana, ali joj taj nije ništa vjerovao i odbio je slušati njenu žalopojku tvrdeći da mu samo kvari raspoloženje. Ipak, jednoga dana je banuo nepozvan kamataru, a nju su istjerali da ne sluša što razgovaraju. Kad se vratila kamatar je urlao na nju dva sata kako je mogla biti tako glupa da priča takve budalaštine naokolo, ali je nije tukao. Nakon toga ju je počeo slati da se vrzma oko ljudi koji policajca zanimaju, pokuša im prići što bliže, što njoj obično lako uspijeva, i dojavljuje sve što o njima može saznati. Ona sanja o tome da sretne šarmantnog, brižnog i bogatog muškarca koji izvukao je iz svega, ali joj se kamatar podsmjehuje da se zanosi ludorijama. Taj bi trebao biti vrlo bogat da otkupi sve kompromitirajuće fotografije i filmove s njom u glavnoj ulozi koje je on kolekcionirao, a najvjerojatnije bi se predomislio od ikakvih ozbiljnih namjera kada bi ih vidio. Možda bi bilo dovoljno da njen spasitelj bude dovoljno utjecajan i moćan da može narediti kamataru da uništi sve lascivne materijale i zaista je spavala s nekolicinom koji su zadovoljavali te zahtjeve, ali njima je na pameti bilo samo jedno te isto i nije bilo ni govora da bi je oženili. Dok tako sanjari ponekad se s nostalgijom sjeća gazde kafića koji zbog povelike škembe nije mogao duboko utjerati svog ionako maloga. Čini joj se da je to bilo vrlo davno, u nekom predživotu, iako je od tada prošlo tek malo više od dvije godine. Ona je jedna od zvjezdica hrvatske glamurozne scene, kao takva je uzor mnogim mladim ljepuškastim djevojčicama i djevojkama koje bi također željele postati kao i druge njoj slične. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)