Marketing
nedovršeno stoljeća rata
- revitalizirani post od 25.9.2009.
Početkom devedesetih godina bila je svjetski hit knjiga F. Williama Engdahla "Stoljeće rata", prevedena je u mnogim zemljama, o njoj se govorilo i na nju pozivalo, pa je godine 2000. prevedena i kod nas. Nakon što sam je pročitao, uz niz zamjerki ipak sam je smatrao vrijednom preporučiti nekolicini prijatelja. Jedan od njih, s kojim sam kasnije razgovarao o napisanom u knjizi, nedavno se našao u inozemstvu, pa je svratio u knjižaru naći nešto, te naletio na "Stoljeće rata" u originalu, te odlučio pročitati ponovo. Nakon toga mi se javio. "Znaš ona knjiga o kojoj smo pričali? Ona zapravo ima dva poglavlja više!"
Zamolio sam ga da mi skanira i pošalje ta "dva poglavlja više" koja nedostaju u hrvatskom prijevodu. Bilo je zanimljivo pročitati ih, kao i razmisliti zašto u knjizi koja je ponuđena hrvatskoj čitateljskoj publici ta dva poglavlja - nema.
2.
Već sam početak poglavlja "YUGOSLAVIA GETS THE SHOCK THERAPY" ("Na Jugoslaviju primijenjena šok-terapija") mnogima bi mogao biti šokantan. Kaže se da je značaj uništenja jugoslavenskog ekonomskog modela bio glavni razlog zbog kojeg se Washington okomio na našu bivšu zemlju. Davno prije pada Berlinskog zida, Bijela kuća je, zajedno s IMF-om, rovarila protiv Jugoslavije. Iako je cijela Engdahlova knjiga posvećena značaju nafte u suvremenoj svjetskoj politici, u slučaju Jugoslavije kaže da je bilo nešto značajnije od nafte - ekonomski model. (Prisjetimo se, taj je bio spoj društvenog vlasništva i samoupravljanja, tj. poseban jugoslavenski put u socijalizam.) Zašto je to toliko smetalo centrima svjetske moći? U doba hladnog rata, oba bloka su se nadmetala za prevlast u svijetu, ali su morala i surađivati da bi opstali i napredovali. Jedan od putova kroz koji su trgovali i saobraćali bila je upravo Jugoslavija, od čega je zemlja dobro profitirala. Slabljenjem istočnog bloka to je gubilo na važnosti, a raslo je što je Jugoslavija bila uspješan model društva koje se razvija po principima suprotnim kapitalističkom ustroju. Sovjetski savez je doživio kolaps, ali centri svjetskog kapitalizma nisu mogli dozvoliti da preostane oaza koja je samim svojim postojanjem njihova kritika i uzor svim nezadovoljnicima. SSSR je ionako bio uvelike kompromitiran kod svjetske ljevice, a upravo je Jugoslavija bila zemlja za koju su mnogi tvrdili da se u njoj razvija autentični, prihvatljivi i perspektivni socijalizam. Zato je ona bila trn u oku koji je trebalo uništiti. Zapadni blok nije mogao dozvoliti da uništi suparnika, a preostane ono što je od suparnika ideološki još vrjednije.
3.
Način na koji se potkopavalo Jugoslaviju bio je da ju se pritisne raznim ekonomskim mjerama koje su rastakale njezin ekonomski model. Zemlja koja je nakon drugog svjetskog rata doživljavala brzi rast, u kojoj se iz godine u godinu živjelo bolje, pod kraj je upala u ekonomske teškoće. Međutim, te teškoće nisu bile posljedica toga što je ona bila loša, već zbog prepreka koje su joj postavljane i podvalama na koje je nasjela. To je otprilike kao da se neki div ovjesi na patuljka, a zatim zafrkava patuljka da loše trči.
Da bi sve to proveli, oni koji su vodili operacije razbijanja Jugoslavije i uništenja njezinog društveno-ekonomskog sistema potpirivali su postojeći nacionalizam i oslonili se na razne opozicione grupe, vrbovanje novinara i financiranje takozvanih boraca za ljudska prava.
Molim vas, da se razumijemo, ja samo prepričavam Engdala.
No, ako je on upravu, to bi pak značilo da oni koje danas slavimo kao nacionalne osloboditelje i osnivače osamostaljenih država nastalih iz ex-Jugoslavije nisu ništa drugo nego budalaste marionete, strani plaćenici ili naprosto štetočine. Kako su sve današnje vlade u svim tim državama izravno proistekle iz tih ekipa, to bi značilo da su i oni samo nastavljači posla narodnih izdajnika, te nije nimalo čudno kako se i danas ponašaju.
4.
Da dalje ne prepričavam i komentiram sadržaj dva nedostajuća poglavlja, za one koji znaju engleski postavio sam nakon ovog teksta ono što mi je prijatelj poslao, pa mogu sami sve pogledati i razmisliti o tome.
Preostaje još pitanje – kako to da nas je izdavač poštedio ta dva posljednja poglavlja? (Knjiga je izdana u biblioteci "Svjedoci vremena". Svjedok vremena pokazao se vrlo nepouzdan.) Možda je odgovor krajnje banalan. Recimo, prevoditelj je želio što prije svršiti posao jer ga je pritisnuo rok predaje materijala, pa je izdavaču prešutio da nije sve preveo. Ili je dostavljač kojemu su dali da fotokopira jedini primjerak originalne knjige u kafiću izgubio posljednja dva poglavlja. Ili nešto tako. Ili su urednici zaključili da su posljednja dva poglavlja potpuno bez veze pa su njihovim izostavljanjem zapravo poboljšali inače intrigantnu i dobru knjigu? Vrag će ga znati. Vraga bi trebalo i pitati jer je u ovaj slučaj najvjerojatnije upravo on upleo svoje prste.
5.
Mea culpa. Gornji tekst je napisan i postavljen na blog 2009. godine. Svi podaci kojima sam tada raspolagao vodili su me iznesenim sumnjama za koje se kasnije pokazalo da su bezrazložne. Naime, 2004. Engdal je objavio prošireno izdanje u kojem su se pojavila dva „sporna“ poglavlja za koja tada nisam znao. Ne znam ni od kada su se ta poglavlja počela pojavljivati u kasnijim prevodima, ali to sad više nije ni važno.
U svakom slučaju, u svakom zlu i ponešto dobro. Nije loše da sam svrnuo pozornost na ta dva poglavlja i onim koji nisu ni čitali knjigu.
Cjeloviti tekst na engleskom može se naći preko ove poveznice:
http://www.takeoverworld.info/pdf/Engdahl__Century_of_War_book.pdf
Post je objavljen 09.09.2015. u 10:32 sati.