Marketing
nekonzumirane ljubavnice
- revitalizirani post od 1.9.2009.
Najbolje priče koje znam ne mogu zapisati jer bi njihovo objavljivanje povrijedilo ljude koji su mi dragi i do kojih mi je stalo. Nasuprot tome, ima priča koje moram zapisati upravo zato što su istinite, premda bi im se – očitavajući ih kao fikciju – moglo štošta zamjeriti. Da su loše napisane, slabo strukturirane, neuvjerljive, banalne... – bilo što.
Na jednom od putova kojima u kasne noćne sate naizmjenično napravim posljednju šetnju s psom počeo sam posljednjih mjeseci sretati neku vrlo staru ženu koja obilazi kante za smeće i sakuplja odbačene plastične flaše, tako kasno vjerojatno zato da je nitko od poznatih ne vidi. Pitao sam se zašto je ranije nisam viđao. Ili se nedavno doselila ili ju je nevolja tek nedavno natjerala da počne obilaziti kontejnere sa smećem i otpadom…Kako smo u to vrijeme jedini na ulicama i prođemo jedno pored drugoga, počeo sam je pozdravljati mimoilazeći je.
Nakon nekoliko puta što sam je pogledao, neke od crta njezinog lica skrivene pod mrežom dubokih bora i iskrivljene otromboljenom ovješenom kožom, kao u crtežima u enigmatskim rubrikama na kojima u mnoštvu linija treba prepoznati tražene oblike, počele su mi izgledati poznato. Podsjetile su me djevojke koju sam znao prije mnogo, mnogo, mnogo godina, a stanovala je u kući otprilike ondje odakle je i stara žena dolazila. Družili smo se relativno kratko, ali prilično intenzivno, a druženje je nezaboravno završilo.
Nakon nekog prijema završili smo u kasne sate u podrumskom stanu kuće njezinih roditelja. Ona se blago pijana opružila u elegantnoj dugoj savršeno skrojenoj uskoj crnoj večernjoj haljini po debelom bijelom tepihu. Zaključio sam - kucnuo je čas da napokon realiziram višemjesečno nabacivanje. Izgledala je otprilike kao Merylin Monroe, samo dužih nogu, užeg struka i većih sisa. Nabacio sam se na nju i bukvalno, opružio se cijelom dužinom i počeo je ljubkati ispod i iznad biserne ogrlice po koži vrata jednako glatkoj kao sedefaste kuglice ogrlice. Ona se prestala hihotati i prosiktala:
- Silazi s mene!
Nije mi to bilo ni na kraj pameti. Uzdigao sam se na ruke oslonjene s obje strane njezine glave, pri čemu se težište tijela prijatno premjestilo na bokove koji su uprli na njezine – a prizor ispod mene bio je najslađi mogući, gotovo nestvaran – te sa najšarmantnijim smiješkom za koji sam vjerovao da je neodoljiv, rekao:
- Neću.
Ona je ozbiljnim glasom upozorila:
- Makni se! Tresnut ću te!
Samopouzdano i obijesno odvratio sam:
- Tresni!
NJezine su ruke bile uzdignute i ležale na tepihu u visini glave. U narednom trenutku je stisnula desnu ruku u šaku i zveknula me takvom brzinom da nisam stigao ni trepnuti. Bio je to jedan od najjačih udaraca koje sam primio ikada u životu. Sve se izgubilo u bolnom bljesku, a snaga udarca me pomela da sam se skotrljao s nje, odletio i ostao sklupčan u podnožju zida.
U prvim trenucima, još makinalno, došlo mi je da skočim na nju i izubijam je, ali mi je trebalo nekoliko minuta da sam se uspio osoviti na noge. Klasičan knock-out. Dok sam se pribrao prisjetio sam se i da joj nemam što zamjeriti. Upozorila me je, a ja sam sam rekao „Tresni!“ Ipak, sve mi je prisjelo. Smatrao sam da ipak nije bilo fer da me TAKO odalami.
Ustao sam i suzdržavajući se da ne tulim od boli suho rekao:
- Idem.
- Idi.
I više nikada se nisam vratio niti je nazvao. Vidio sam je još nekoliko puta sljedećih godina na drugoj strani ceste, a kasnije niti to. Mislio sam da se negdje odselila, najvjerojatnije u inozemstvo, jer je nisam više vidio ni igdje drugdje u gradu.
Srećući staru ženu sve više sam bivao uvjeren da to mora da je njezina majka i počelo me zanimati što se dogodilo s mojom davnašnjom prijateljicom ako joj je majka spala na to da u kasne noćne sate sakuplja plastične flaše iz kanti za smeće. Jedne noći nisam više mogao izdržati i, nakon što smo se pozdravili, upitao sam:
- Oprostite, gospođo. Imate li vi kćerku?
Ona se otužno, ali i istovremeno koketno nasmiješila i rekla:
- Što ti je, Babliću? Pa to sam ja!
Post je objavljen 07.09.2015. u 10:30 sati.