dobra investicija

nedjelja, 20.09.2015.

- revitalizirani post od 9.9.2007.

Od kafića do kuće nemam više od tristo metara. Sjeo sam u auto i točno se sjećam kako sam pomislio "Da se zavežem?" i već prihvatio rukom sigurnosni pojas, no isti čas sam odagnao pomisao i pustio ga, "Ma nije potrebno za tako kratku razdaljinu". Već nakon pedesetak metara morao sam zaustaviti jer se sa gradilišta uz cestu počeo izvlačiti ogromni kamion. "K vragu!", pomislio sam da će to trajati tko zna koliko, dohvatio cigaretu i pripalio da skratim čekanje. Nasreću, vozač je izmanevrirao zapanjujuće brzo i oslobodio put. Kako sam krenuo, zazvonio je mobitel. Izvukao sam ga iz džepa, uključio, prislonio na uho i rekao "Halo!" U tom trenu, pedesetak metara ispred mene na cestu je iskoračio policajac i mahnuo mi palicom sa stop-znakom da se zaustavim.

Ni ne znajući tko me je nazvao rekao sam u mobitel "Nazovi kasnije, upravo me zaustavlja prometna policija", strpao mobitel u džep, pristojno zaustavio pored policajca i okrenuo mu se kroz otvoren prozor.

– Vozite bez upaljenih svjetala – rekao je.

Promatrao sam ga kamena lica, bez ikakve promjene izraza, jer zaista nisam imao što reći na to. No on nastavi:

– …telefonirate u vožnji, niste se privezali pojasom, a pored svega i pušite. Vozačku i saobraćajnu, molim!

I dalje s izrazom kao Buster Keaton iščeprkao sam tražene dokumente i pružio mu ih. Kako me je već ulovio s cigaretom, nisam vidio razloga da je zagasim, već sam odlučno pušio dalje ni ne gledajući ga. On otvori knjižice i zadubi se u njih, a zatim reče:

– Istekla Vam je registracija. Auto Vam je neregistriran…

Na to sam već morao nešto reći. Pogledam ga smrknut kao procijedim:

– Aha.

I gledamo se. Ja si mislim: sve ovo će me koštati pola plaće, žena će me odrati. Da mu ponudim petsto kuna? Možda i bih da sam imao. Ne, ipak ne bih. Sve ovo je ružan san. Možda se probudim… Popušio sam cigaretu i zgužvah je u pepeljari.

Policajac mi pruži dokumente i reče:

– Registrirajte auto što prije. – Ostalo nije ni spominjao, pa nisam ni ja. Samo promrmljah "Hvala" i nastavim put. Nije mi bilo jasno što se dogodilo. Ulovio me je načisto, ko vola u kupusu; zašto je propustio priliku da me opelješi?

Tek kada sam zaustavio pred kućom i okrenuo se pokupiti stvari sa susjednog sjedišta spazio sam nešto što je možda moglo biti rješenje zagonetke. Ispod ruba torbe odložene na sjedalu za suvozača virio je držak pištolja mog sina, jeftina kineska igračka, dvadeset kuna na placu, ali izgledom sasvim kao pravi, naročito u sumrak. S mjesta odakle je policajac gledao morao ga je vidjeti, kao i to da mi je na dohvatu ruke. Mogao je zapitati imam li dozvolu za nošenje oružja, ali – kako je počelo – mogao je očekivati da bih odgovorio da nemam, a onda bi svega zajedno zaista bilo previše. Dok smo se gledali stigao je razmisliti: kakav li je ovo tip koji se nije ni najmanje uzrujao iako je ulovljen u nizu prekršaja, a vozi se naokolo s golim pištoljem pri ruci? Pa još kako grdo izgledam! Možda je bolje ne istjerivati stvari na čistac…Kakvo je vrijeme, kakvi se sve tipovi voze naokolo, nije lako biti policajac.

Pokupio sam torbu i sinov pištolj. Za svaki slučaj unio sam ga u kuću, da eventualni drugi puta stvari ne bi krenule drugim tokom. Ipak, dobra investicija, isplatilo se.

- 10:58 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (8) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>