Marketing
Što je otvorilo otvoreno pismo?
ČASNA ISPRIKA
ILI
MIŠJA RUPA
Krajem prošlog mjeseca u „Slobodnoj Dalmaciji“ objavljeno je otvoreno pismo Ive Mikuličina Igoru Mandiću u kojemu ga optužuje da je lagao javno iznijevši kako je u dvorište rodne kuće Arsena Dedića u Šibeniku svojevremeno bačena bomba. Dakle, optužio je Mandića da je lažac, i to zlonamjerni, te mu na osnovu toga zanijekao čak i da je Šibenčanin.
Otvoreno pismo se kao da je eksplodirala bomba i rasula gelere raširilo po brojnim drugim novinama, teško je bilo naći internetski portal koji ga nije prenio, a ljudi na Facebooku masovno su ga šerali.
Igor Mandić je ne samo optužen, nego odmah i osuđen kao klevetnik.
Na svom blogu sam pokušao ukazati da je osnovno pitanje – je li bomba uopće bačena ili nije – zapravo lako rješivo: može se naprosto upitati Arsenova udovica Gabi, sin Matija ili netko od susjeda. Nakon toga više nema dvojbe tko govori istinu, a tko laprda – Mandić ili Mikuličin.
No izgleda da nema potrebe inkomodirati ni Gabi, ni Matiju, ni susjede Dedićevih u Šibeniku. U „Novom listu“ javio se nekoliko dana kasnije, na samom kraju mjeseca Ladislav Tomičić: „Igor Mandić nije lagao. Arsenu Dediću uistinu su bacili eksplozivnu napravu u dvor… Potpisanom autoru tako je pričao Arsen Dedić u siječnju ove godine, zamolivši da se u razgovoru koji smo radili taj detalj ne objavi. Tu Arsenovu priču još uvijek imamo zabilježenu na diktatofonu.“ Tomičićevu izjavu najlakše je provjeriti. Ako nema Arsenovu izjavu na diktafonu teško da bi tako nešto tvrdio.
Naposljetku, krajem osamdesetih i početkom devedesetih i sam sam se često, gotovo redovno sastajao s Dedićem, a i kasnijih godina smo se u nekoliko navrata sreli ne samo u prolazu, nego sjeli i temeljito se „načakulali“. Ne mogu se zakleti da je i meni govorio o bombi, jer je bilo prije četvrt stoljeća, ali ne mogu se zakleti ni da mi nije rekao jer su mi toliki povjeravali svoje jade koji su bili jednako strašni, iako manje bučni, da sam već i zaboravio tko sve ne i tko mi je što rekao, ali se sjećam da je osnovni ton Arsenovih razmišljanja i riječi bio sasvim u skladu s tim. Utoliko se nisam ni najmanje iznenadio kad se javio Tomičić. Mikuličin je bio krajnje kratkouman kad tako nešto nije predvidio.
Sad se Mikuličin našao u obranom grožđu. Ako Mandić nije lagao da mu je Arsen rekao za bačenu bombu, sve što je napisao može smotati i neviđeno tolerantno gutnuti si gdje mu najviše paše. Hoće li preadresirati svoje otvoreno pismo i pokojnog Arsena optužiti da je lagao? Hoće li i „odar mrtvog pjesnika, jednog od najvećih Šibenčana svih vremena“ zaliti svojom pljuvačkom? Da li će izjava Arsena Dedića da ga Šibenčani nisu zaštitili kad mu je, zbog sumnjiva porijekla, u Domovinskom ratu bačena bomba u dvorište izazvati ogorčenje i zaprepaštenje u njegovom rodnom gradu? Da li će „jedan od najuglednijih šibenskih odvjetnika“ izaći s prijedlogom da Arsena posmrtno grad tuži za klevetu? Da li će Mikuličin Arsenu Dediću osporiti da je Šibenčanin? Da je principijelan – trebao bi.
Što će sad Mikulićin s Mandićem? Da je častan čovjek, trebao bi se ispričati. Tim više što je njegovo otvoreno pismo tako odjeknulo, bio bi red da sada barem pisne. Ne čitam „Slobodnu Dalmaciju“ pa sam na njihovom internetskom portalu pokušao naći nekakav trag tome. Obratio sam se za pomoć Moćnom Googleu, uzalud. Reklo bi se da se Mikuličin zavukao u mišju rupu i pokrio ušima.
No po tome što je izostala časna isprika, vidi se koliko je beščastan bio napad. Reklo bi se da se Mikuličin od časti izliječio, a da ni sve one koji su prenijeli njegov napad bez provjere, bez ograde ili čak nadodajući, čast odviše ne opterećuje.
Post je objavljen 05.09.2015. u 03:57 sati.