Marketing
margaritas ante porcos
U OBRANU
DOMAĆE K
NJIŽEVNOS
TI
Nažalost nije jedini, ali je posljednji na kojeg sam naletio, danas. Milan Zagorac piše pod naslovom ZAŠTO RADIJE GLEDAM STRANE SERIJE NEGO ČITAM NAŠE KNJIGE…, citiram: „…odgovor je jasan: jer su naše serije očajne, a knjige isto nisu baš nešto. Zaista se morate pošteno probiti kroz naslage svega i svačega da naletite na našu knjigu koja je i na tehničkoj i na sadržajnoj razini nečega što je u drugim zemljama shvaćeno kao pristojan standard… jasno mi je, ako nema baš neke književnosti, kako može biti dobrih filmova i serija, kako može biti išta dobro, kada je već baza loša.“ Dakle, domaća književnost je beznadan propao slučaj.
Mnogi misle kao on, ne čitaju domaću literaturu, ili uopće ne čitaju. Imaju i dobru ispriku: zašto bi gubili vrijeme na bilo što nevrijedno? Međutim, stvari stoje uvelike drugačije. U nevjerici me gledaju kad kažem – nikada nismo imali kvalitetniju knjiženost od one koja se ispisuje posljednji desetak, petnaestak godina. Do sad je situacija obično bila takva da je u nekom vremenu stvaralo jedan, dva ili tri zaista kvalitetna književnika, nikada više od desetak, a ostali su zaslužili uglavnom da ih se usputno spomene u nekom udžbeniku: „..u to su vrijeme pisali još i A.A., B.B., C.C. i drugi…“
Za razliku od ikada ranije danas u Hrvatskoj kontinuirano djeluje pedesetak kvalitetnih književnika koji pišu na svjetskoj razini, da se uopće ne upuštamo u specifične komparativne prednosti domaćih književnih ostvarenja samih po sebi nad stranima. Spominjem prve koji mi padaju na pamet, bez ikakvog međusobnog vrednovanja: jeste li čitali „Metastaze“ Ive Balenovića, „Don Juanovu veliku ljubav i mali balkanski rat“ Ludwiga Bauera, „Jebo sad hiljada dinara“ Borisa Dežulovića, „Blue Moon“ Damira Karakaša, „Tuđi život“ Marine Vujčić, „U sedlu je tijesno za dvoje“ Ivice Ivaniševića ili „Kirkin sindrom“ Frana Nischta? A uopće nisam spomenuo ni Antu Tomića, ni Dubravku Ugrešić, ni Davora Slamniga, ni Renata Barišića, Roberta Perišića ni ostalih četrdesetak! Reći da je domaća književnost loša i nezanimljiva može biti samo odraz ignorancije, nenačitanosti, snobizma ili zatucanosti.
Nažalost, istina je da ta kvalitetna produkcija ne postiže odgovarajuće odjeke. Knjige se tiskaju u sramotno malim nakladama, prodaju se jedva ili nikako, nema opće klime koja bi ih podržavala, za ono što je dobro u javnosti se niti ne zna, pa i ono što se smatra knjižarskim uspjehom ustvari je jad i bijeda. U takvim okolnostima nije ni čudo da se svako malo naleti na razne varijante nipodaštavajućih ocjena domaće književnosti.
U ovom slučaju je začuđujuće kad Internet predoči predstavljanje Milana Zagorca: …urednik je i autor… Diplomirao je hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu… Od 1997. do danas aktivno djeluje kao urednik… Kao autor pojavljuje se s vlastitom prozom, člancima, osvrtima i recenzijama … Do sada je objavio četiri romana… Kao urednik, dosad je objavio tristotinjak naslova…
Ovdje postoji neki kratki spoj!
Čovjek i sam piše i objavljuje. Da li smatra da je i ono što sam radi bezvrijedno ili misli da je upravo on izuzetak, kvalitetni iskorak? Ako misli da je bezvrijedno, koga vraga uopće troši vrijeme na to? Ako ocjenjuje da je njegovo izuzetno dobro, kako misli da će motivirati ikoga da to pročita kad generalno pljuje po domaćoj književnosti?
Da bi stvar bila i gora, čovjek je urednik. Dosad je objavio tristotinjak naslova… Urednik bi trebao imati pregled što postoji i što se nudi, trebao bi imati poleta da isprovocira i ono što još ne postoji, trebao bi biti jedan od onih koji utječu na ukus čitateljske publike, a ne… Na osnovu iznesenog mišljenja o domaćoj književnosti ne očekujem niti da može kvalitetno vrednovati stranu, pa sumnjam da mu urednička praksa iskače iz stampeda naših izdavačkih leminga koji jure prema provaliji.
Ako se pitamo zašto je položaj domaće književnosti, kvalitetne strane književnosti i čitanja općenito kod nas tako loš, ne moramo tražiti daleko da bismo našli prve odgovore.
Post je objavljen 16.09.2015. u 19:57 sati.