Marketing
što sam u Americi naučio o ženama
- revitalizirani post od 19.1.2011.
U prvo vrijeme dok sam studirao u S.A.D. nisam imao vozačku dozvolu, a ondje je život bez vozačke dozvole, barem samostalan život, nemoguć. Tetka s čijom sam familijom bio svakog me jutra vozila na univerzitet i svakog popodneva vraćala. Naviknut iz Zagreba da navečer svakodnevno izlazim, vrlo sam teško podnosio da kraj dana moram provoditi kući. Jedva sam dočekao da upoznam društvance mladih Amerikanaca koji su me prihvatili, pa je svakodnevno netko od njih dolazio da me odveze u obližnji gradić u kojemu je bilo nekoliko vrlo popularnih sastajališta mladeži. Onaj tko me izveo preuzimao je obavezu i da će me na kraju zabave vratiti jer u gradiću nije bilo taksija, a noću nije bilo ni javnog prijevoza koji ni danju nije bio naročit. U slučaju krajnje nevolje uvijek sam mogao nazvati tetku, ali sam maksimalno izbjegavao da je budim iza ponoći i tjeram iz kuće, u noć, da izlazi po mene.
Kadikad se događalo da je onome tko me izveo tokom večeri iskrsnulo nešto što mu je promijenilo planove. Recimo, sreo je neku djevojku i radije bi otišao s njom nego mene vraćao kući ili bi se složilo neko društvance koje je nakanilo otići negdje drugdje. U takvim slučajevima nikada me nisu ostavili na cjedilu. Najčešće je obavezu preuzimao netko drugi iz društva, ali događalo se i da nikoga drugoga nije bilo. U takvim slučajevima su moji poznati nagovorili nekoga koga su oni znali da obeća da će me nakon zatvaranja lokala odvesti.
Znajući što me najviše zanima i što mi najviše treba obično su s takvom molbom pristupali atraktivnim djevojkama za koje su znali da nemaju stalnih veza. Ja sam kroz gužvu s drugog kraja okupljališta promatrao kako pregovaraju i po gestikulaciji pratio na kojem su dijelu razgovora. Djevojka je obično bila s grupom prijateljica ili prijatelja, moj poznati je pristupio i obratio im se, na što su svi u prvi mah začuđeno saslušali njegovu molbu jer je to da netko nema vozačku dozvolu Amerikancima zvučalo vrlo čudno, ako ne i sumnjivo. Onda su se u jednom trenu svi okrenuli i odmjerili me, što je preokretalo razgovor u moju korist jer sam izdaleka izgledao sasvim pristojno. Negdje u razgovoru je moj poznati neizbježno napomenuo da sam iz Evrope, što je djelovalo egzotično. Nakon dvije-tri minute napokon bi djevojka klimnula glavom, nakon čega je moj prijatelj mahnuo meni, ja mahnuo njemu i djevojci, djevojka meni i dogovor je bio sklopljen tako na daljinu.
Kad je došlo vrijeme odlaska djevojka je dolazila po mene ili ja do nje, pa smo zajedno otišli do njezinog automobila koji je bio parkiran negdje u blizini. Dogodilo mi se to barem pedesetak puta, a svaki puta se ponavljalo potpuno na isti način i istim redoslijedom, tako da sam uskoro izvježbao cijelu proceduru i mogao sam proći kroz nju gotovo bez ikakvog razmišljanja.
Još hodajući razmijenili bismo prve, osnovne informacije. Ja bih iskoristio priliku da se požalim da sam pomalo usamljen (što više nije bilo točno), da sam bez stalne djevojke (što je bilo točno), te da bih se jako veselio ako bi ona, onako načelno, pristala jednom izaći navečer sa mnom. Na tu su molbu u tom trenu sve načelno pristajale.
Kad smo sjeli u automobil pitale su me gdje da voze. Ja sam rekao adresu na kojoj sam stanovao, ali nijedna od njih nikada ranije nije čula za tu ulicu. To sam također očekivao, pa sam uvijek rekao neka krenu, a ja ću putem voditi. Na svakom raskršću govorio sam „lijevo“, „desno“ ili „pravo“ i tako smo se vozili kroz noć.
Sve je bivalo u redu dok nismo došli na rub sirotinjskih crnačkih četvrti na kraju grada i ja uputio da skrenemo u njih. Svakoj se oteo paničan krik „Ovdje?! Ovuda?!“ Ja sam smireno odgovarao: „Da“. Bijelci su izbjegavali skretati u taj dio grada i danju, ali ja sam prošao nebrojeno puta, čak i pješice i nikada mi se ništa loše nije dogodilo.
Vozeći „crnačkim“ ulicama moje vozačice su povjerovale da živim negdje ondje, što bi značilo da sam krajnja sirotinja i sumnjiv tip, i već su mrzile i same sebe što su pristale upustiti se u pustolovinu, a da se nisu dovoljno raspitale kuda ih vodi, i mene jer su zbog mene u nju upale. Razgovor je potpuno zamirao, samo su u strahu bečile oči neće li neka strahota pred njih iskrsnuti, a u kabini bi zavladalo ledeno ozračje. Tada sam obično postavljao pitanje kada bismo mogli zajedno izaći.
Američke djevojke na takvo pitanje po defoltu odgovaraju potvrdno, jedino što prije toga obično pogledaju u rokovnik i kažu „Narednog vikenda“, „Za desetak dana“,“Za dvije sedmice“ ili nešto slično. Međutim su na moje pitanje odgovarale i bez gledanja u rokovnik i bez odlaganja „Ne može!“, ni ne pokušavajući naći neki izgovor ili glumiti pristojnost i bez obzira što su ranije na to već načelno pristale. Po svemu je bilo očito i nisu nimalo skrivale da im je jedina želja da me se što skorije riješe i da me nikada više ne vide, a to da me odmah ne izbace priječila ih je jedino bojazan da sam možda opaki tip koji se ne bih dao izbaciti.
Tu sam se ja ponekad zabavljao mučeći ih „A može li u subotu?“, „A u nedjelju?“, „A za deset dana?“, dovodeći ih do ruba izbezumljenosti jer smo prolazili kroz mračne ulice na lošem glasu i nikako da se taj put završi, tako da su već bile potpuno zbunjene i prestrašene kuda ih (i zašto) vodim i mora da su proklinjale svoju naivnost što su pristale na tako nešto i zaklinjale se u sebi da neće nikada više.
Ono što nijedna nije znala jer su sve bile studentice koje su došle na univerzitet iz raznih krajeva bilo je da kroz crnačke kvartove vodi kraći put prema ekskluzivnom bogataškom predjelu za koji ni većina stanovnika mjesta iz kojeg smo dolazili nije znala. Na brežuljcima oko povelikog umjetnog jezera sagrađeno je u kratkom roku stotinjak kuća za koje se nije moglo reći koja bolje izgleda. Kad smo zašli u taj kraj razgovor je već neopozivo krepao i vozili smo u tišini, ali mnoge nisu odoljele pitati „Što je ovo? Gdje smo se našli?“
Nasuprot početnoj blagoglagoljivosti i srdačnosti ja sam samo šturo davao najosnovnije informacije glumatajući da sam povrijeđen ranijom neljubaznošću. Kuća u kojoj su moji stanovali bila je s ceste potpuno nevidljiva. Trebalo je skrenuti na dvorišni put koji se spuštao, a zatim uzdizao prema brežuljku na kojemu se nalazila. U toj udolini bilo je desetak drveća bujne krošnje koje su je potpuno zakrivale. Odvojak kroz dvorište je ispod krošanja i između grmlja izgledao kao zeleni tunel, a na njegovom izlazu je pucao pogled na kuću koja se iznenada ukazivala iznad onih koji su joj prilazili. Bilo je to vrlo impresivno, pa čak i mene, koji sam imao priliku doživjeti to nekoliko puta dnevno, nikada nije ostavljalo ravnodušnim.
Farovi automobila kojim smo se dovezli osvjetlili su široka garažna vrata kroz koja sam običavao ulaziti da ne obilazim zgradu do glavnog ulaza. Kurtoazno i hladno sam se zahvalio, oprostio i izišao iz vozila koje me je dovezlo, dok su vozačice ostajale još zblenute. Prišao sam garažnim vratima i pritiskao dugme za njihovo podizanje. Unutra su bili parkirani marcedes, porodični volvo i fiatov sportski kabriolet dvosjed, a prema „europskim autima“ su Amerikanci osjećali pojačan respekt i udivljenje. Kako su se ta tri vozila pomolila iz tame, a ja zašao između njih da nestanem u dubini kuće, svaka, ama baš svaka Amerikanka je u tom trenu gurnula glavu kroz svoj prozor i povikala za mnom „A da izađemo jednu večer? Kada bismo se mogli naći...?“
Na to sam ja odgovarao preko ramena ni ne okrećući se „Ne, hvala!“ i pritiskao unutrašnje dugme za spuštanje vrata.
Istina da sam u to doba bio zagorio kao rijetko kada u životu (nejebicu je vrlo teško podnositi), ali ipak sve ima svoje granice. Žena-riba bi još usred crnačke četvrti oduševljeno pristala na moj poziv i nikada ne bi požalila, ali priljepci kod mene nisu imali nikakvih izgleda.
Post je objavljen 28.09.2015. u 10:26 sati.