Marketing
loš dan u pošti u Branimirovoj
Ušao sam u poštu u Branimirovoj platiti neke račune. Ljeto, grad pust, pošta praktički prazna. Tek pred jednim od niza šaltera četiri frajera u redu jedan iza drugoga, a pred šalterom do njih jedna ženska, ali kakva ženska! Ženska nad ženskama! Vidio sam je samo odostraga, ali odmah sam se bez razmišljanja uputio prema njoj kao robot koji je dobio instrukciju. Savršeno skladna, visoka, vitka, u kratkoj crvenoj haljinici, kose podignute tako da otkriva dugi vrat, ruke i noge duge, vitke, blago preplanule. A struk! A guzičica! Ajoj! Učas sam zaboravio zašto sam ušao u poštu.
Stojeći iza nje sav opijen iznenada sam se prenuo i shvatio da nemam što tražiti na tom šalteru. Za ono zbog čega sam došao trebao sam stati u red iza ona četiri frajera. Nevoljko sam se premjestio. Prostora je bilo koliko hoćeš, vrućina, a ni inače ne volim nikome disat za ovratnik, pa sam stao na metar iza posljednjega u redu. Sva petorica smo izokrenuli glave prema mladoj ženi i plazili po njoj ljepljivim pogledima. Mogao sam tako čekati dovijeka.
Iznenada uočim da ona u staklu šaltera pred kojim je stajala može vidjeti nas petoricu kako buljimo i slinimo i postidim se. Još ako pribrojim da je na isti način mogla pratiti kako sam odmah s izlaza jurnuo prema njoj kao muha bez glave, popizdim. Neka je nepoznata, ipak ne volim ostavljati dojam da sam zadnji papak. Odmah okrenem glavu na drugu stranu, neka vidi da barem jedan ne bulji. Uzalud. I dalje mi je slika njezina vitka uspravna lika lebdjela pred očima. Za desetak sekundi, kada je slika izblijedila, samo na trenutak virnem na nju da osvježim prizor i ponovo se okrenem od nje. I tako nekoliko puta.
Ona je završila svoj posao na šalteru, okrenula i zaputila se prema meni. Brzo okrenem glavu na drugu stranu. Mislio sam da će me zaobići iza leđa i izaći, ali ona se zaustavi na metar do mene. I ne gledajući osjećao sam struju od njezine blizine, a misli su mi se munjevito smjenjivale: što hoće? Zašto se zaustavila? Da li želi proći između mene i onoga ispred mene jer to je najbliži put prema izlazu, pa je zastala premišljajući je li to zgodno? Ili hoće stati i u naš red pa procjenjuje da li se može ubaciti ispred mene? Besmisleno, jer nas je ostalo svega trojica i nema smisla uguravati se jer bi ionako učas bila na redu. Kog se vraga zaustavila? Dapače, osjećao sam kako me sažiže vrelim pogledom. S mukom sam se borio sam sa sobom da se ne okrenem i zapiljim se u nju. Ta smrznuta situacija kao u muzeju voštanih figura trajala je strašno dugo, možda i pola minute njezina premišljanja. Tren prije nego sam joj se okrenuo i zavapio "Dobro, predajem se, vodi me gdje hoćeš i radi sa mnom što hoćeš. Jeb'o račune koje trebam platiti i fućkaš sve ostalo, familiju, posao, dosadašnji život i takve trice, do ničega mi više nije stalo…", ona se odlučila, zaobišla me i zaputila odlučnim elegantnim korakom prema izlazu.
Ispratio sam je pogledom sav ustreptao i smožden kao da sam se suočio sa smrću. U bunilu sam stigao na red, više ni ne znam koliko sam platio za račune, ne sjećam se ni da sam uzeo kusur koji mi je službenica vratila, ništa. Izjurio sam pred poštu, drhtavim rukama iščupao cigaretu iz kutije i u trećem pokušaju kresanja upaljača uspio je pripaliti. Duboko povukavši nekoliko dimova napokon sam se donekle smirio.
Na to mi je sijevnula misao koja me je smlavila. Morao sam sjesti na stepenice ispred pošte da se ne srušim. Zašto se zaustavila pored mene? Ako nije htjela stati u isti red nije imala zašto stati. Jedini razlog zašto se zaustavila mogao sam biti upravo ja. Možda mi je htjela nešto reći. No što bi takva djevojka htjela reći upravo meni?
Ipak, nije nemoguće, a ništa mi drugo nije padalo na pamet. Možda je to bila neka od kćeri mojih prijatelja, neka koju sam njihao na koljenima dok je bila curica, koja je mene bez muke prepoznala, a ja je nisam vidio u ovih nekoliko godina u kojima je tako pristalo izrasla? Ako je tako, sada misli da sam idiot. Možda je to neka s kojom sam bio na nekoj svadbi, u onakvoj prilici kada u sat vremena upoznate stotinu ljudi, zbližite se, do ranog jutra dobro provedete, ali nakon šest mjeseci više pojma nemate s kim ste sve bili? Teško da bih takvu zaboravio, ali zapravo je nisam ni pogledao u lice. Možda se obradovala ponovo me vidjevši, ali je zaboravila kako se zovem, pa joj je bilo nezgodno obratiti mi se sa "Hej, ti"?
Samo da sam imao petlje pogledati je oči u oči! Tko zna gdje bi već bili?! Zna striček mnogo toga čemu bi mogao nesebično podučiti. O, živote! Došlo mi je da jurnem po okolnim ulicama u kojima je nepovratno nestala, nađem je i zaurlam "Oprosti! Ne znam što mi je bilo! Nisam ja inače takav šonjo! Inače sam visok metar i devedeset!" Kasno. Ako je i imala išta na umu, nakon što je nisam htio ni pogledati, zauvijek je to pokopala.
Vratio sam se kući i supruga je upitala:
– Jesi li platio račune?
Mrzovoljno sam promrmljao:
– Ma da…
Onaj najskuplji je već odavno plaćen.
Post je objavljen 09.08.2015. u 11:00 sati.