Marketing
mali dokaz krivog puta
- revitalizirani post od 17.8.2012.
Bio sam jučer kod Katarine. Nasred stola pored kojeg smo sjeli ležala je zdjela s voćem: nekoliko jabuka i tri nektarine. Što je na stolu - ponuđeno je. Plodovi su imali tako nekakvu privlačnu zdravu boju da sam odmah dobio želju pojesti jedan. Nakon kraćeg premišljanja odlučio sam se za bezdlaku breskvu.
Čim sam zabio ona tri zuba koja su mi preostala u sočno tkivo obuzelo me iznenadno neočekivano blaženstvo. Iako sam se bio pripremio na okus voćke, nisam očekivao koliko će biti intenzivan. Okus je bio kao da sam zagrizao u koncentrat breskve, kao da svaka stanica tog tkiva sadrži u sebi sav okus cijeloga ploda. Čak i moje nosnice spržene nikotinskim dimom osjetile su miris onoga što je bilo pod njima. Pogledao sam mjesto gdje sam zagrizao i uklonio površinsku kožu. Boja ispod nje bila je svijetlo smeđa, gotovo žuta, kao u zrele dinje. Iako je tkivo bilo vrlo sočno, sok se nije cijedio iz njega jer se savršeno odvajalo od koštice čija tvrda naborana površina je ostajala bez ijedne mrvice u pregibima.
Ne sjećam se kada sam posljednji put okusio takvu nektarinu. Takve nektarine su rasle na drvetu u vrtu mog djeda, bilo mi je to omiljeno voće kad sam bio dijete.
– Gdje si kupila te nektarine? – zapitao sam punih usta.
– Nisam kupila. Donio mi jedan prijatelj. Ubrao je u svom vrtu.
Tog trena sam popizdio. To je to! To je pravo voće. Nije to ono što beru još zeleno, pa sazrijeva u hladnjačama pri transportu ili u mračnim podrumima skladišta. Nije to ono što jedino možemo kupiti, ono što djeluje kao da je netko blago začinio bezukusnu repu, a koštica ostaje oklopljena bljedunjavim biljnim mesom koje nema načina odvojiti. To je voće koje raste na drvetu, peru ga kiše i sazrijeva pod suncem! Voće ubrano ljudskom rukom!
Popizdio sam jer smo osuđeni na bezukusne surogate. I inače me preplavi nostalgija kad se sjetim okusa jaja, mlijeka, sira, paradajza, pilića i hrenovki iz djetinjstva. Što da radimo mi urbani ljudi koji ne mogu drugačije nego kupovati na tržnici od prekupaca na veliko ili u dućanima velikih prodajnih mreža? Što je sa svim onim ljudima koji žive u stanovima bez vrta u koje se može posaditi neko drvo? Nije dovoljno što nas truju pesticidima, što svi pate od nekakvih alergija, nego još nemamo ni mogućnosti da okusimo prave okuse. Znam da i dalje postoje ljudi koji na svojim domaćinstvima imaju kokoši od kojih dobivaju prava jaja i sade paradajz u vrtovima iza kuća, ali što tako naprave to sami i potroše, a mi ostali ne možemo nabaviti nešto bolje čak i kada bismo to tri puta skuplje platili. Ionako jedemo previše. Radije bih jeo tri puta manje, ali tri puta bolje, pa makar i tri puta skuplje, pa bih došao na isto, ali prirodnije i zdravije.
Onome tko tvrdi da živimo u moćnoj civilizaciji koja je riješila mnoštvo problema ne treba oponirati nabrajanjem nerješivih problema koje je ta civilizacija isproducirala, ne treba oponirati verbalno. Dovoljno je dati mu da okusi pravu trešnju, pravu breskvu, pravu marelicu ili istinsku jabuku.
Post je objavljen 10.08.2015. u 11:26 sati.