|
- revitalizirani post od 13.8.2007.
 Dani za izlaske bili su srijeda, petak i subota. Ne nedjelja. U nedjelju navečer se lijegalo na vrijeme da bi se moglo oporaviti od svega do početka radnog tjedna ponedjeljkom ujutro.Srijedom se išlo prvo u "Sparki" jer je čaša piva za studente bila 5 centi, a zatim u diskoklub "Grainery" jer je srijedom za studente ulaz bio besplatan. Srijedom se na oba mjesta moglo zateći praktično sve koje se željelo vidjeti, pa je to činilo isplativim mamurluk u četvrtak ujutro. Dapače, uvažavajući višu silu na univerzitetu su u četvrtak prijepodne po rasporedu bile uglavnom nezahtijevne obaveze. U "Sparkiju" su se svi nalili pive, a u "Grainery" su se na podiju izvijale sve najbolje ženske, pa je nastajalo užurbano muvanje tko će koga povesti kući. Kako su padali dogovori, tako su se parovi osipali, a napokon su, pred zatvaranje, za šankom ostali oni očajni momci koji nisu uspjeli ništa uloviti bez ikakvih izgleda da će naići još nešto pristojno. Tada su na scenu stupale nakazice. Nakazice su bile jadne toliko ružne da nisu ni izlazile iz najdublje sjene u najdaljem uglu. Umjesto njih iz mraka je izlazila Kitty, predvodnica nakazica, da sklopi dogovor. Kitty je bila zgodna ženska, imala je sise, dupe, dobre noge, lijepu dugu kosu i stravični duboki ožiljak koji je počinjao s vrha čela, spuštao se preko oka i završavao na vratu, a oko joj je bilo izokrenuto i bijelo, bez šarenice. E, ona je bila najljepša od svih nakazica. U muško ime pregovarač našeg društva obično je bio Glen Polovich. Dogovor se sastojao u tome da je on, obično ni ne vadeći nos iz čaše s whiskeyem, podizao dva, tri, četiri ili pet prstiju, Kitty je bez riječi klimnula glavom i vraćala se u mrak delegirati traženi broj nakazica. Momci raspomamljeni najboljim komadima koji su im se prije toga cijelu večer izvijali pred nosovima sjedali su u jedan auto i kretali ni ne osvrćući se kako se grupica nakazica utrpava u drugi i slijedi ih. Otišli bi nekome doma, smotali nešto i popušili, svatko odabrao po jednu nakazicu i odveo u drugu prostoriju, a nakon što bi se sredili sastajali su se ponovo u središnjoj prostoriji, nastavili s pivama i prepustili nakazicama da operu posuđe koje se nakupilo u posljednjih nekoliko dana i srede nered po stanu. Upavši u društvo i mene je tako zapala jedna nakazica. Zapravo ni ta nije bila loša ženska osim što je imala nevjerojatno veliku kljuku, toliku nosinu da je bilo teško odvojiti pogled od nje, a u korijenu te impozantne tvorevine bile su neuobičajeno sitne potpuno okrugle očice, kao da je netko zalijepio dva dugmića. Gledajući tu žensku, osim nosa ništa se drugo nije ni vidjelo. Našavši se sam u sobi s njom, iza zatvorenih vrata, rekoh sam sebi: što je, tu je. Vrag u nevolji i muhe ždere. Da barem izvučem najviše što se može… U neko doba, bubaju dečki na vrata. "Što radiš?!" Što bih radio? Tucam! Iziđemo nas dvoje, a ostale nakazice već pospremile stan i nestrpljivo skakuću čekajući kolegicu da mogu otići. Kako je bilo, pitaju dečki. Odlično, rekoh. Ženska je stvarno dala sve od sebe. Naredne sedmice opet se nađoh u ekipi luzera kojima su preostale samo nakazice. Kako me je Glen izveo svojim autom, bez njega se nisam mogao vratiti kući, pa je i mene zapala jedna nakazica. Ta nije imala ni sisa, ni dupeta, ni ništa. Kosturček. Ah, rekoh, što mogu? U neko doba, lupaju momci na vrata. "Što se zbiva?! Je li sve u redu?" Što ne bi bilo u redu? Što bih radio? Prčim! Iziđemo nas dvoje, a ostale nakazice već pospremile stan i nestrpljivo skakuću čekajući kolegicu da mogu otići. Kako je bilo, pitaju dečki. Super, rekoh. Ženska se giba nevjerojatno brzo, a ima energije da te bog sačuva! I tako nekoliko puta, sredim još nekoliko nakazica, kad odjednom, sjednemo mi da nešto smotamo, a sve se nakazice bace na mene. Jedna sjedne s jedne strane i zagrli me, druga se uvali s druge strane i zagrli me, treća sjedne uz jednu nogu i obgrli mi koljno, četvrta sjedne uz drugu nogu i zalijepi se uz nju, peta dođe odostraga i omota ruke oko mog vrata i sve me gledaju s obožavanjem. – Što je ovo?! – grakne Glen i rastjera ih, svaku u jednu sobu i pošalje dečke da ih odjebu i prizovu pameti. Još su se i opirale i gunđale jedva se odlijepivši od mene, ali je zato ona koja mi je preostala sjala. Nakon svega, vozi me Glen kući, ljut. Iznenada zaustavi auto na usputnom odmaralištu, ugasi motor i okrene mi se: – Dobro, pa što ti to radiš s njima?! Nisam razumio što me pita. – Kako – što radim? Što i svi ostali. Nije bio zadovoljan odgovorom. – Ne, ne. Nije moguće. Reci ti meni lijepo što radiš s njima. Zašto ti uvijek treba toliko mnogo vremena? Što radite sve to vrijeme? Ni dalje mi nije bilo jasno što želi čuti. – Opiši mi potanko što radiš s njima. Počnem: – Uđem u sobu, zatvorim vrata, pitam je kako se zove… – Pitaš je kako se zove?! – zgrane se Glen. – Kakvo suvišno i nepotrebno intimiziranje! Nisam se osvrtao na njegovu upadicu: – … pa malo popričamo dok je svlačim… – Popričate! Ti je svlačiš! Ti!? – zgražao se on. – Pa što je tebi? – Kako – što je meni? Pa ne mogu tucati žensku a da joj prije toga ne kažem nešto lijepo… – Udjeljuješ komplimente?! Nakazicama! – grčio se Glen stiskajući volan i bečeći oči. – Pa kad? – Kako kad? Za vrijeme predigre. Ono, da se razigraju… – Predigra! – zavapio je. – Predigra! Jesi li ti normalan?! I onda? – Onda… onda… potrudim se da je i njoj dobro kao i meni… Prekinuo me je zaurlavši kao vukodlak: – Ne može to tako! Ne radi se to tako! Uništit ćeš cijeli sistem! Zar ne vidiš da sve nakazice sada hoće samo tebe?! Postale su i nezadovoljne ako im ne dopadneš, postaju i zahtjevne s drugim dečkima! Više ni ne čekaju fajront, već izlaze iz mraka odmah na početku večeri samo da bi te zgrabile prije drugih! A glas se širi! Počele su u "Grainery" dolaziti nakazice iz cijele oblasti, samo da te vide! Bio je toliko bijesan da sam vidio kako se bori s nagonom da me izbaci iz auta i pregazi. Ipak je nadvladalo što sam bio momak iz njegove stare domovine, takoreći daleki rođak, pa se uspio savladati. – Vidim u čemu je problem. Ali ne brini! Smislit ću ja već nešto…  Za tri dana pojavio se s Victoriom John Dudlovich. Kada sam spazio Victoriu John Dudlovich zamalo sam se srušio i prostro po podu kao medvjeđa koža. To nije za ljude kako je ta ženska izgledala! Ostao sam bez teksta. Glen joj je bio objasnio u čemu je problem i doveo je da me pogleda. Odmjerila me je od glave do pete, pa sa svih strana, i rekla "Može".Victoria me je uzela pod svoje. Naredne srijede pojavila se u "Sparkiju" i odvela me u "Grainery". Kada su nakazice izmilile iz mraka koja će me prva zgrabiti i spazile kako me Victoria John Dudlovich voda uz noge na kratkoj lajni samo su zacičale i razbježale se kao vampiri poprskani svetom vodicom kad spaze raspelo i vijenac češnjaka. Bilo mi je žao nakazica, malo, samo malo, ali nisam mogao pomoći ni sebi ni njima. Čovjek je slab, kurčeva pamet ograničena, pa sam uz Victoriu uskoro smetnuo s uma da su nakazice ikada postojale. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)
