Marketing
soldatuše
BEZ SUVIŠNIH UKRASA
Od 1989. do 1991. godine uređivao sam jedan veseli magazin koji se zvao „Erotika humor“, za kojega je teško reći je li više veselio čitatelje/čitateljice/kupce ili nas koji smo ga radili. Jedan od stalnih suradnika bio je Arsen Dedić. Uvijek je osobno donosio svoj prilog, pa smo to koristili da odemo u koji od obližnjih kafića porazgovarati ili smo se nalazili u nekom kafiću u centru grada. Zapravo, mislim da je volio tu osobnu primopredaju priloga upravo zato da bismo imali priliku porazgovarati. Naime, godine 1989. 1990. i 1991. bile su prije sve drugo nego vesele, pa smo nakon uvodnih ležernih aktualnih opservacija o ženama i tekuće magazinske problematike prelazili na ono što nas je obojicu opterećivalo i brinulo. Nije bilo potrebe da jedan drugome dokazujemo tko smo i kakvi smo, da se nadigravamo tko je veći frajer bilo je neumjesno, mogu reći da ga znam kao što ga rijetki znaju – bez suvišnih ukrasa. Bili smo samo dva tužna i zabrinuta čovjeka koji su vidjeli kakvo vrijeme je započelo i naslućivali kakva vremena dolaze. Gledajući oko sebe imali smo dojam da pripadamo vrsti ljudi koja ubrzano iščezava.
Jednom prilikom donio je novu pjesmu. Zvala se „Soldatuše“. Magazin se prodavao u trideset i pet tisuća primjeraka, remitenda je bila oko deset posto, za današnja mjerila to je fantastičan rezultat, tim više što sam ga urednički radio sam samcat, ali za ondašnja je bilo jedva dovoljno, zabrinjavajuće. Zdvojio sam bi li bilo svrsishodnije da uređujem zidne novine.
Pitao sam Arsena ima li kakvih prijedloga ili želja kako da grafički opremim „Soldatuše“.
– Što ružnije!
Tražio sam da pojasni što misli pod „što ružnije“.
– Kao zidne novine.
Reklo bi se da je Arsen bio zadovoljan jer je dvadeset godina kasnije izdao pjesničku zbirku „Zidne novine“, a u njoj objavio „Soldatuše“. Očitavam u zbirci mnoge motive naših tadašnjih razgovora. Dapače, „Soldatuše“ je objavio na neuobičajen, jedinstven način – dva puta u istoj knjizi. Na jednoj strani je pjesma otisnuta uobičajenim slogom, pregledno i čitljivo, a na nasuprotnoj je faksimil onoga kako je izašla u „Erotika humoru“ (broj 2, veljača 1991.), ružno opremljena, na diletantski prelomljenoj stranici, s ružnim, pretencioznim fontom.
Nikada ga nisam pitao zašto je to napravio. Znajući Arsena znao sam da je znao što radi.
Post je objavljen 20.08.2015. u 00:27 sati.