Marketing
mitološki likovi iz svakodnevnog života
- revitalizirani post od 8.8.2008.
Sjedim s Markicom Rebićem na kavi na Britanskom trgu nakon više od trideset godina što smo za tako nešto imali priliku. Simpatičan je i zabavan, bez muke mogu zamisliti kako je zasluženo omiljeni profesor sociologije, filozofije, marksizma, vjeronauka ili čega sličnoga na nekoj srednjoj školi. Uskoro se oko stola okupilo i omanje društvance i Markica vodi glavnu riječ. U jednom trenutku spomene "maninjorgo" i ja ga prekinem:
– Što je to?
Pogleda me začuđen što ne znam i krene objašnjavati:
– Maninjorgo je lik iz narodnih priča našega kraja, ali i pojam koji se koristi u svakodnevnom životu… U Splitu kažu "manjinjorgo"…
– Kakav lik?
– Može biti bilo tko, može poprimiti razna obličja. Maninjorgo, to je, recimo, ukaže se čovjeku koji se vraća iza ponoći pijan iz birtije, do ničega mu više nije, jedva se vuče, samo bi da se što prije strovali u krevet, a pored puta stoji skrušeno, pitomo, onako umilno magare… To magare je maninjorgo! Čovjek pomisli: što ga ne bi zajašio, magare će ga odvesti do kuće, ondje će ga pustiti, magare će se samo vratiti odakle ga je uzeo, nitko neće ni znati, nikakve štete neće biti… Zajaši magare, a ono – čas ranije milo i drago – odjednom se pretvori u divlju beštiju, u vraga, jurne ko sumanuto, odnese ga u pičku materinu! Zbaci ga u nekom kamenjaru, izubija, čovjek ni ne zna gdje se našao!
To mi je zvučalo poznato, naročito ovo "u pičku materinu", premda nemam iskustva iz ruralnog života. Markica nastavi. Recimo, čovjek kuluči pet dana na nečijem polju da prehrani doma ženu i dječicu, pa kada ga isplate, na putu kući prolazi pored birtije, a u njoj – maninjorgo! Izađe pred birtiju i zove ga unutra! Čovjek sve zapije i još se zaduži i kada se dva dana kasnije vrati obitelji praznih ruku, pitaju ga što se dogodilo, a on samo kaže: "Maninjorgo!" I ne treba ništa više objašnjavati.
Novonaučeni pojam mi se toliko svidio da sam ga morao zapisati u blokić koji uvijek nosim sa sobom. Kako ne bih znao što je maninjergo?! Jedino što ga nisam mogao imenovati. Recimo, dan ranije krenem oko sedam predveče s jedanestogodišnjim sinom prošetati psa oko Cmroka. Kad smo već bili u autu, odlučimo produžiti i prošetati Gornjim gradom, nismo odavno. Ondje se održava Smotra folklora, gledati ćemo razne grupe u narodnim nošnjama. Šećemo Gornjim gradom, kad – Kuki! Hajdemo sjesti na neko piće, predloži Kuki. I dijete već ožednilo, što ne bismo? Sjednemo u prvi kafić, zafrkavamo se, kad Kuki pita "Jesi s autom?" Jesam, što treba? Treba prenijeti neki kompjutor, da ga ne vuče tramvajem, čas posla… Skoknemo učas, nakon pića, do neke Vesi, nije Jurja ves, nije Nova ves, tako nekako, odmah kod Barutanskog jarka… Hajde, dobro, da ga poštedim navlačenja kompjutora po prometalima javnog prevoza… U pola jedanaest navečer nalazimo se negdje u Folnegovićevom naselju, gladno i umorno dijete kmeči sa stražnjeg sjedišta, pas – koji se još nije pokakao i treba ga prošetati prije nego se vratimo kući – izbezumljen u stražnjem dijelu auta, a mi se objašnjavamo s nekim tipovima kojima se ništa ne može objasniti i još se ni ne nazire kada i kako će se sve to završiti.
Maninjorgo!
Post je objavljen 23.08.2015. u 11:00 sati.