skriveno na očigled

petak, 14.08.2015.

- revitalizirani post od 29.12.2009.

Ako se ne varam, sin mi još nije krenuo u školu kada se na televiziji prikazivala ona fantastična animirana serija o dinosaurusima koja je izgledala kao da su u njoj dokumentaristički snimljeni realni prizori. Malac se fascinirao i nakon Pokemon i Digemon faza upao je u dinosaurus-fazu. Nabavili smo nekoliko debelih ilustriranih knjiga koje je marljivo proučavao. Znao je već čitati, pa nije samo zurio u slike nego i sve pročitao. U tom ga je razdoblju, koje je prilično dugo trajalo, zanimalo razgovarati samo o njima. Kuća nam se ispunila realističkim kipićima tih pretpotopnih životinja. Uskoro je znao o njima više od bilo kojeg ukućana ili gosta.

Negdje pri kraju te faze bila je i izložba o dinosaurusima u Klovićevim dvorima na Gornjem gradu. Bila je prilično posjećena, a on se raspametio kad smo ušli. Jurio je od eksponata do eksponata i pred zapanjenim posjetiteljima prepoznavao svaki, bez čitanja objašnjenja pogađao svakog dinosaurusa do kojeg smo došli i sipao podatke kao iz rukava. Jedva ga se vidjelo koliko je još bio mali, a vodio nas je kroz izložbu kao kvalificirani stručni vodič. U dvorištu muzeja bio je postavljen potpuni kostur poprilično velikog primjerka pred kojim se izbezumio. Točno je prepoznao o kojoj je životinji riječ, pričao o njoj, a zatim analizirao dijelove kostura i što se sve može iz njega zaključiti.

Nakon dinosaurus-faze uslijedila je svemir-faza, pa faza automobila, pa su ga zaokupili srednjovjekovni vitezovi, pa Alan Ford, i tako dalje, pri čemu – osim, srećom, Pokemona i Digemona – raniji predmeti zanimanja nisu zaboravljeni, već se područje interesa samo širilo. Zato smo supruga i ja, kada smo početkom prošlog ljeta pročitali da je negdje u Istri izložba modela dinosaurusa u prirodnoj veličini koji se kreću i glasaju zaključili da to moramo otići vidjeti. Dok smo premišljali kada bi nam bilo pogodno krenuti na put, izložba je stigla i do Zagreba. Prvo je bila postavljena negdje uz Bundek, potom se premjestila na Jarun, a mi nikako da je stignemo vidjeti. Napokon sam jučer pročitao da je na dva dana udomljena u sportskoj dvorani u Sesvetama. Mali je zbog božićnih školskih praznika sjedio doma, pa sam se odlučio „Idemo!“

Rekao sam da mu neću reći gdje idemo. Neka to bude iznenađenje. Naravno da je čim je sjeo u auto navalio da mu odam kamo sam nakanio. Rekao sam samo da sam uvjeren da će ga ondje gdje ćemo doći ono što ćemo naći zanimati i veseliti, ali više od toga sam odbio priznati. On je počeo pogađati:

– Paintball?
– Ne.
– Utrka formula 1?
– Ne.
– Turnir u mačevanju?
– Ne.
– Mažoretkinje?

Rekao sam da više neću odgovarati ni „ne“ jer sam siguran da ne može pogoditi. Priznati ću jedino ako slučajno pogodi, pa je nastavio:

– Tehnički muzej?... Akvarij s dresiranim dupinima?... Izložba pasa?... Konjske trke?...

Trebalo nam je pola sata da prođemo kroz središte grada, a nakon Maksimira smo zašli u dio u kojim vrlo rijetko zalazimo. Išli smo glavnom cestom od Dubrave prema Sesvetama i on je sa zanimanjem gledao kuda prolazimo ne prekidajući pogađati. Kao za peh po moje iznenađenje, od Dubrave nadalje svakih stotinjak metara prolazili smo pored velikih plakata na kojima je pisalo „DINOSHOW“, a uz to su bili naslikani jedan ili dva dinosaurusa. Prolazili smo pored tih plakata gotovo pola sata i ja sam očekivao svakog trenutka da će u narednom sinac pogoditi kamo idemo, ali nije. Prošavši pored svakog plakata sve više sam se čudio kako ih ne povezuje s onim o čemu razmišlja:

– Da se nisu spustili vanzemaljci? Leteći tanjur?... Ukazanje Gospe u Sesvetama?... Ondje žive neki tvoji prijatelji koji imaju pitomog lava?... Aeromiting?...

Očigledno, u onom moru drugih plakata, reklama, naziva firmi, saobraćajnih znakova, natpisa nad dućanima i lokalima, putokaza, raznih šarenih ili svjetlećih obavijesti, u onoj gomili fasada svih veličina, oblika i boja, u gužvi vozila i ljudi, plakati za izložbu dinosaurusa naprosto nisu privlačili nikakvu posebnu pozornost. S druge strane, pokušavajući naći odgovor, usredotočio se na prizivanje svega čega se mogao prisjetiti, na vlastite unutrašnje sadržaje, pa problem koji je nastojao riješiti nije povezivao s onim što je promicalo van automobila, bukvalno pred nosom.

Naravoučenije, kada imamo pitanje koje nas muči, nije dovoljno samo znati odgovor. Da bi odgovor bio prihvaćen kao rješenje, potrebno ga je ne samo znati nego i prepoznati da je upravo to odgovor. Ako smo toga svjesni, možemo se zapitati: na koliko pitanja koja nas zanimaju zapravo znamo odgovor, ali to da znamo ne znamo; za koliko gorućih problema koji nas muče znamo rješenje, ali ga ne možemo primijeniti jer nam nije došlo do glave da ga znamo? Kada smo stigli na ulaz izložbe dinosaurusa, sinac se prisjetio plakata pored kojih smo prolazili i uzviknuo „To je to!“ Koliko smo puta tako u životu tek naknadno, kada je već bilo prekasno, shvatili da nam je neočekivani kraj bio predvidiv od samog početka? Život se čini prepun nepoznanica i raznih pitanja. U kojoj mjeri je njihov broj samo posljedica ograničenosti da sagledamo ono s čim smo suočeni?

Vjerojatno su i dinosaurusi imali isti problem i pogledajmo gdje su sad.

- 10:10 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (5) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>