Marketing
igranje skrivača s gradom
PRAZNI ROVINJ
Stigli smo u Rovinj u podne. Uske ulice starog grada na poluotoku bile su nagruvane i žive poput prolaza u istočnjačkim bazarima. Babilonska zbrka svih jezika i rasa. Kakav je to turizam, zar nitko od tih došljaka nije došao da bi provodio dana na plažama kupajući se i sunčajući? Kako je bilo u podne, jednako je bilo još dugo nakon ponoći.
Ujutro sam se iz čistog mira i nepoznatih razloga probudio malo prije sedam. Isti tren mi je bilo jasno da neću moći nastaviti spavanje, a da se mučim po kući trudeći se ne probuditi ostale bilo mi je besmisleno, pa sam odlučio izaći van, pronaći negdje kavu i pogledati novine.
Izišao sam iz kuće broj 7 u Ulici Garzotto i nisam mogao vjerovati očima. Sve prazno, nigdje nikoga. Sva usputna vrata i prozori zatvoreni, dućančići još neotvoreni, ni mačke nije bilo na vidiku. Preko noći sve izumrlo. Spustio sam se preko pustog Velog trga (Piassa Granda) ulicom Matteotti do Trga Matteotti i tek ondje naišao na otvoreni kafić „Bruno“ u kojem je bila jedino jedna konobarica. Pregledao sam svježe dnevne novine, popio kavu, popušio nekoliko cigareta i još uvijek se nitko nije pojavio. Izišao sam iz starog dijela grada, pronašao dućančić u kojem sam bio jedina mušterija, kupio novine i topla peciva za ukućane i vratio se kući da im ipak ne dozvolim da prespavaju dan.
Kad smo sat ili dva svi zajedno izašli, ulice su ponovo prštale živošću kao da ni na tren nije bilo zastoja.
Narednog dana sam se iz čistog mira i nepoznatih razloga probudio malo prije osam. Isti tren mi je bilo jasno da neću moći nastaviti spavanje, a da se izložim linčovanju probudivši ostale nisam bio sklon, pa sam ponovo izišao van.
Zatvorivši staru kapiju na kući iz sebe ponovo sam se suočio s jučerašnjim prizorom. Iako je bilo sat kasnije nego raniji dan – sve isto. Ni kučeta ni mačeta. U nevjerici sam skrenuo gdje inače nisam zalazio: u Ulicu Arsenale, u Ulicu Fontika… – nigdje nikoga. Kao da je netko čas prije nego sam izišao uzviknuo: „Tko se nije skrio, magarac je bio!“ Prva živa osoba koju sam spazio bila je konobarica u kafiću „Bruno“.
Pregledavši novine uz kavu, te kupivši novine i namirnice za doručak vratio sam se kući. Nitko mi nije vjerovao što sam ispričao, tim više što je kad smo izašli na ulicu bilo teško probijati se kroz šarenu gomilu.
Trećeg dan sam se probudio u devet sati. Na prstima sam se iskrao iz stana naoružan fotoaparatom. Prizor me nije iznenadio, bio sam psihički spreman. Posvudašnja pustoš, mrtvi grad. Tapkao sam po kamenju na ulicama kao posljednji čovjek na svijetu koji ide ususret posljednjoj ženi na svijetu – konobarici kod „Bruna“. Fotoaparat je garantirao da će mi ukućani morati povjerovati što sam vidio. Objašnjenje zašto nikoga nema bilo je jednostavno – svi su ružili do kasno u noć i ujutro duže spavaju, ali su ga narušivala dva potpitanja: zar osim mene nema ranoranilaca i ranoronilica i kada se svi napokon bude? Ako svi u nekom trenu istovremenu nagrnu na ulice onda sam jedini koji ih vidi prazne. Izađem sam – sam i ostanem, izađem s društvom – utopimo se u gomilu. No kako svakog dana izlazim sat kasnije, i uvijek sve zatičem prazno, što bi bilo da izađem još kasnije, u jedanaest ili dvanaest? Bi li grad i dalje nastavio igrati se skrivača sa mnom?
Nažalost, ovo posljednje nisam provjerio jer smo četvrtog dana izašli u podne svi zajedno, probili se kroz gužvu do parkinga i zaputili prema Zagrebu.
Post je objavljen 04.08.2015. u 10:00 sati.