Marketing
dragocjena bezvrijednost
- revitalizirani post od 24.8.2010.
Jedna od slika na zidovima u našem stanu je naizgled grafika pokojne slikarice Zdenke Sertić. Ni tematski ni stilski ni po izvedbi ne uklapa se među ostale imjetnine oko nje, ali svejednako je čuvam kao dragocjenost. Ona je dio porodičnog nasljedstva koje mi je ostalo nakon djeda, zajedno s pričom kako se ovdje našla.
Moj djed je u socijalizmu petljao s nekretninama, što je bila ilegalna rabota, ali je nekako uspio od nje preživjeti i, dapače, sasvim smo pristojno živjeli. U jednom navratu je nešto radio za pokojnu slikaricu i nešto joj značajno pomogao. Kad je došao tren plaćanja djed je izjavio da ništa ne potražuje jer je ona na njega ostavila dobar dojam, a dok su se družili uspjela mu je objasniti kako umjetnici teško žive i još teže zarađuju, ali se ona kao skromna žena navikla na oskudicu ne žali. Ona nije htjela pristati da mu se nikako ne oduži, pa je donijela jednu svoju sliku, lijepo uramljenu, i poklonila mu.
Djed se oduševljeno vratio kući noseći sliku i izvjesio je na počasno mjesto u stanu. Hvalio je umjetnicu, kakav je to karakter, nije htjela da joj besplatno pomogne nego mu je – koliko god sirota – poklonila sliku! Ja sam u to vrijeme bio pristalica pop-arta, op-arta i psihodelične umjetnosti, pa je nisam ni zagledao. Ipak mi je cijela priča bila sumnjiva. Koliko god nije spadala u moje područje interesa Zdenka Sertić je u to vrijeme bila toliko na glasu da sam i ja čuo za nju. Zapravo, bilo je nemoguće ne znati za nju. U to vrijeme je na svakoj petoj čestitki u božićno-novogodišnje vrijeme bio njen rad, crtala je poštanske marke, izdavali su se kalendari s njenim slikama, otiskivale su se na poklopcima bombonjera, po birtijama su visjele njene serigrafije, svako malo je negdje imala izložbu, svaka doba familija se trsila imati nešto njezino na zidu… Ako je tada itko od slikara, pored Murtića, Glihe i nekolicine srodnih, pristojno zarađivao, mora da je to bila ona.
Pravi šok sam doživio nakon djedove smrti kada smo se prihvatili renoviranja stana. Uzevši napokon sliku u ruke na prvi pogled sam vidio ne samo da to nije slika, nego nije ni grafika, već jedan od listova iz bezbrojnih kalendara s fotografijama umjetničinih radova. Jeftini okvir je bio daleko dragocjeniji od onoga što je uokviravao.
Zamalo sam se rasplakao sjetivši se koliko je pokojni djed cijenio taj bezvrijedni komad papira. Za njega je svaka crtarija na kojoj su bile narodne nošnje, crkveni tornjevi, motivi sa sela, trobojnica, grb sa šahovnicom, križ i negdje upleten motiv pletera bila odlična. Još da se na njoj prepoznao Stjepan Radić, kralj Tomislav ili kardinal Stepinac bila bi genijalna; ma sveta! Slikarstvo je procjenjivao vrlo jednostavno – što više takvih sadržaja i slika je bila bolja, što manje – to je bila lošija. Apstraktno slikarstvo uopće nije bilo slikarstvo nego dekadentna komunističko-crnačko-majmunska izmišljotina i budalaština jer za bolje ni nisu sposobni. A na ovome što je dobio – procesija, žena kleči, moli krunicu, svi u narodnim nošnjama: kako dirljivo!
Pokojna umjetnica mora da je prozrela djeda u pet minuta. Kad sam bolje razmislio, zapravo joj ništa nisam mogao zamjeriti. Mora da je bila pronicljiva, promućurna. Da je poklonila djedu svoje najvrjednije djelo učinak bi bio isti. Poklonivši mu bezvrijedni list iz kalendara uz minimalni trošak postigla je maksimalan učinak. Jedini tko je oštećen sam ja, ali zapravo nisam. Umjesto umjetnine koju bih mogao, ako ništa drugo, pristojno prodati, naslijedio sam pouku zbog koje mi je ta slika toliko dragocjena da sam je izvjesio kod ulaza u moju radnu sobu i pogledam je svaki puta prije nego u nju uđem ili izlađem.
Post je objavljen 07.08.2015. u 09:10 sati.