Zdravo je kukati i žaliti se. Nezadovoljstvo je ono što nas tjera dalje, boljemu. Ali u svemu treba imati mjere. Nesretni su oni nesposobni cijeniti i uživati u onome što je dobro. Budale su sposobne i spremne razrušiti i uništiti i ono čemu nema zamjerke, zamjerajući da nije u skladu s njihovim budalastim željama.

Evo, recimo, mnogi su nezadovoljni s tim kako živimo, ne uviđajući kako nam je zapravo dobro, kako nam je zapravo sjajno, kako zapravo možemo biti sretni da smo se rodili u današnjici, a ne - recimo - tisuću godina ranije. Što je tisuću godina u povijesnim mjerilima? Ništa. Naspram četiristo milijuna godina, koliko su Zemljom vladali dinosaurusi, tisuću godina je tek treptaj vremena, a dinosaurusi su nestali ostavivši tek poneku fosiliziranu kost, dok je prije tisuću godina bilo praktički jučer.

Kako su živjeli naši preci prije tisuću godina kazuje nam nalaz starog groblja na području Donjeg Polja nedaleko od Šibenika, gdje je pronađeno više od tri stotine grobova. To je dovoljno veliki uzorak da na osnovu njega možemo procijeniti da ni drugdje nije bilo drugačije. Ne računajući brojne ostatke onih koji su umrli prije desete godine, prema kojima je bilo gotovo čudo preživjeti tu dob, velika većina odraslih završila je svoj život do trideset i pete godine. Jedan jedini pokojnik doživio je pedesetu godinu. Velika većina odraslih umrla je od gladi, od posljedica pothranjenosti ili nasilnom smrću. Kako su živjeli prije smrti pokazuje uvid u njihove zemne ostatke. Patili su od kronične pothranjenosti i avitaminoze, te bili iscrpljeni teškim fizičkim radom. Rano su ostajali bez zuba, te trpjeli su strašne bolove zbog kostobolje i istrošenih zglobova. Kostur onog pedesetogodišnjeg Metuzalema prepun je zaraslih prijeloma kostiju i tragova udaraca. Imao je slomljenu fibulu, te palčanu, lakatnu i goljeničnu kost, tri slomljena rebra i desnu nadlakticu i lopaticu. S desne strane bili su mu izbijeni zubi, a uočljivi su i tragovi udaraca po glavi. Sve u svemu, za života su ga barem dvadeset puta surovo izlomili. Pored toga patio je zbog sraštenih kralježaka i trpio strašne bolove zbog istrošenih hrskavica, zbog čega je došlo do takvog trenja kostiju da su me neki zglobovi uglačani poput biljarskih kugli.
Uz to je bio uobičajeno pothranjen i avitaminozan, pa već samo to govori da mu na životu ne možemo pozavidjeti.

A pogledaj nas! Sjedimo uključeni u internet i žalimo se da su veze spore i download puca. Pored toga, nikako da kupimo onaj novi, bolji auto ili - još gore - još nismo kupili ni prvi auto i moramo se služiti javnim prevozom. Na poslu je dosadno ili nas živciraju i maltretiraju, u školi ili na fakultetu ništa nije kako bi trebalo biti…

Povremeno bi trebali evidentirati sve naše nevolje, sve što nas muči, zastati i reći - dobro je! Dobro je da nije gore! Barem ne tuku!

Ma tuku. Ali i oni koje tuku više su izuzeci nego pravilo. Onima koje tuku nimalo ne olakšava položaj saznanje da su izuzeci, kao što ni pregaženima u prometu ne olakšava što većina uživa u komoditetu vlastitih prometala. Ipak, ne samo da je u cjelini dobro, nego ide i na bolje. Evo, u posljednjem ratu u odnosu na broj stanovnika stradalo je manje ljudi nego u Drugom svjetskom ratu na istom području. Zubobolja muči uglavnom one koji se boje ići zubaru. Zbog svega toga, i još mnogo čega, trebalo bi proglasiti i Dan povijesne zahvalnosti što živimo uprava sada, u najboljem od svih vremena koje je čovjek vidio.

Neke žene se vrlo glasno žale da ih smetaju pogledi nepoznatih muškaraca na javnim mjestima, da kod njih izazivaju nelagodu i ljutnju, da je to nepodnošljivo i neuljudno seksualno uznemiravanje. Neke u četiri oka kadikad priznaju da im godi kada ih nepoznati muškarci sa zanimanjem odmjere, dapače, da ih razgali kada izmame zvižduk ili im građevinski radnici s druge strane ceste nešto doviknu. Prvih žena je relativno mnogo, a onih s kojima smo tako dobri da priznale da ne spadaju u tu skupinu je malo. Naravno, one koje su glasne se dobro čuju, a one koje šute se ne čuje. To stvara dojam kao da su sve žene gotovo jednodušne, a one druge da su rijetki – možda patološki – izuzetci.

No nikada nije bilo nikakvog općeg popisa da bismo znali koliko je zapravo kojih, niti ikakvog demokratskog izjašnjavanja, referenduma ili čega sličnoga da bi se vidjelo koje su u većini, niti znam za ijedno ozbiljno znanstveno istraživanje koje je to pokušalo istražiti. Umjesto stvarne slike imamo javno mnijenje koje su stvorile one glasne i dobro raspoređene po medijski utjecajnim mjestima, te je prihvaćeno zdravo za gotovo da je nametnuti dojam rezultat stvarnog stanja. U skladu s tim, svaki muškarac koji drži do sebe, te ne želi ispasti kao neodgojeni primitivac, paziti će da ne bulji otvoreno u nepoznate žene, koliko god da su one privlačne i atraktivno uređene.

Prije neki dan parkirao sam auto na najdonjem katu javne garaže na Langovu trgu. Pozvao sam dizalo, ali kada su se vrata otvorila vidio sam da je u kabini već četvero drugih ljudi koje je lift spustio s gornjih katova. Tri muškarca i jedna djevojka, svaki u svom uglu. Kabina je mala i dva muškarca na ulazu su se privinula u stranu da bih mogao ući.

Još se vrata nisu ni zatvorila za mnom, a situacija mi je bila jasna. Djevojka je bila mlada, zgodna, seksi, vrlo dotjerana, i cijela kabina je odisala njezinim parfemom. Trojica muškaraca su se s mukom trsili da ne gledaju u nju. Lica su im bila kao gipsane maske, vratovi ukočeni, bez treptanja su buljili svaki u točku koju je odabrao, nastojeći izgledati što prirodnije, što opuštenije, da se ne primijeti koliko pate. Ali zadatak je bio gotovo neizvediv. Neuljudno bi bilo okrenuti joj leđa, a pogledaš li na dolje, u vidokrugu su njezin struk, bokovi i noge. Pogledaš li ravno, na jednoj stjenki kabine je ogledalo i kako god gledao moraš je vidjeti. Pogledaš li gore, to je najgore, jer se pogled odbija od metalnog uglačanog stropa i spušta pravo u njezin dekolte, i to odozgo. A lift se uspinjao vrlo, vrlo sporo.

Povremeno, da bi sve izgledalo kao normalno, neki od muškaraca bi je na kratko pogledao, ali je to bilo sve prije nego normalno. Više nije mogao izdržati, glavu mu je sunula kao kobri, oči se razjapile, dvije-tri sekunde je upijao djevojku na dohvatu, a zatim se istim grčevitim trzajem glava vraćala u prethodni položaj memorije ispunjene onim što je stigao upiti.

Djevojka je iz svog ugla gledala uglavnom u vrata pored sebe i pravila se da ništa ne primjećuje. Ja sam stajao nasred kabine i zahvaljujući ogledalu vidio sam i one iza sebe. Sa zanimanjem sam pratio kako se svi četvero drže, te sam i njoj posvetio doličnu pažnju.

U jednom trenutku, već smo bili pri kraju vožnje, pogledi su nam se susreli. Nisam svrnuo oči, a ni ona, i ja sam razvukao usta u srdačni osmijeh. Nekoliko trenutaka me je promatrala s maskom na licu, a onda se i ona nasmiješila, a u tom trenutku se lift zaustavio i vrata su se otvorila. Stajala je pored njih, okrenula se i prva izašla, druga dvojica muškaraca za njim, a ja i preostali poslijednji, i svatko od nas je otišao na svoju stranu.

Jučer sam na naslovnoj stranici Monitora.hr naišao na člančić da Japanci kane (napokon) sagraditi dizalo za svemir, svemirski lift, s poveznicom na "Sidney Morning Herald" koji o tome govori opširnije. Već na tom nivou ulaska u izloženo uočio sam jednu pogrešku. Koncept svemirskog lifta nije prvi zamislio nedavno preminuli pisac Arthur C. Clarke, on ga je samo popularizirao u SF-romanu "The Fountains of Paradise". Koliko se zna, na zamisao je prvi nadošao Konstantin Eduardovič Ciolkovski, rodonačelnik astronautike, jedan od najvećih genija čovječanstva.



Zanimljiviji dio priče tek slijedi. Iako je zamisao relativno stara, trebalo je riješiti niz teorijskih problema, praktičnih izračunavanja i planiranja, a veliki doprinos tome dao je naš čovjek - zadarski profesor Ranko Artuković, i to relativno nedavno. Odličan prikaz njegovih postignuća objavio je u "Jutarnjem listu" 10. veljače 2001. Stanko Ferić, a pobliže se o ideji svemirskog lifta i Artukovićevom doprinosu možete upoznati na dvije web-stranice tome posvećene koje je Artuković postavio. (Prva i druga.) Artukovićeva zamisao pati od jedne slabosti. Da bi riješio da je kabel nebeskog dizala svigdje jednako opterećen i da nigdje neće puknuti, Artuković je - oslanjajući se na postojeću tehnologiju - predvidio da se debljina kabela mijenja kako se kabine dizala kreću duž njega. Ako bi ta sajla bila od čelika, na visini od 35 790 kilometara morala bi biti debela nekoliko tisuća kilometara. Neizvedivo. Stoga je Artuković polagao nade u novi materijal koji su izumili Japanci i već ga počeli uspješno koristiti, "zylon", koji bi omogućio da debljina kabla na kritičnoj visini bude "tehnološki sasvim prihvatljiva, a cijela konstrukcija ostvariva i isplativa", što god to značilo. No pravo rješenje prof. Artuković vidi u nanotehnologiji koja bi priskrbila kablove do danas nedostignute čvrstoće.



No problem debljine i čvrstoće kabla više nije problem! I to je prethodno riješio drugi naš čovjek, za kojega prof. Artuković izgleda nije znao, a pitanje je znaju li Japanci koji se spremaju izgraditi nebesko dizalo. Riječ je o - drž'te se sad! - književniku Predragu Raosu. Da, da, istom onome kojega najvjerojatnije znate iz "Noćnih mora" Željka Malnara. Raos je u internacionalnom znanstvenom časopisu "Acta Astronautika" (vol.45, No.3, stranice 145-153) godine 1999. objavio svoj rad "THE SYNCHRODYNE - A DYNAMIYALLY SUPPORTED SKYHOOK", u kojemu je objasnio kako samo gibanje kolica može održavati štrik za svemir. Po Raosovom konceptu dovoljna je toliko tanka čelična sajla da cijelom dužinom po jednom metru ne bi trebala biti teža od jednog kilograma, a uz nju bi se mogle kretati istovremeno gore i dolje kabine koje s opterećenjem imaju dvadeset do trideset tisuća tona.

AND NOW SOMETHING COMPLERTELY DIFFERENT!

Zašto smo mi mali narod i zašto smo to oduvijek bili i najvjerojatnije ćemo to zauvijek ostati? Ne zato što nas je malo. Zato što za profesora Artukovića, osim njegove rodbine, susjedstva i kolega, malo tko zna, a pitanje je da li i oni koji ga znaju znaju i cijene što radi. Zato što svi uživaju prateći kako se Raos nateže s raznim poluidiotima u "Noćnoj mori", jer to je nivo koji razumiju i na kojemu mogu uživati kao zadrigli prasci, ali njegove astronautičke zamisli smatraju neozbiljnim budalaštinama. Zato što Tesla, Penkala, Schwartz, Hanaman i ostali moraju otići iz Hrvatske da bi išta postigli.

Kao narod nismo zreli da omogućimo pojedincima s velikim zamislima i rješenjima da ozbiljno rade na njima, makar se pokazale kao zablude. Kao država nismo sposobni da podržimo išta što iskače izvan uobičajenih trica i kučina u koje se zaplićemo. Pojedinci koji su stjecajem okolnosti u mogućnosti da minimalnim ulaganjima ostvare nemjerljive dobiti, poput Todorića i Keruma, radije će kupiti novi automobil, umjesto da tim sredstvima omoguće povijesno doprinos svom narodu i/ili cijelom čovječanstvu. I zato će do daljnjega vrijediti ona Marxova ocjena da su Hrvati "nehistorijski narod", zalijepljen u svoje blato i krš, patuljci i gnomi nesposobni podići lice prema izazovima povijesti i svemira.

Odavno mi nije trebalo toliko dugo vremena da pročitam neku knjigu. Iako sam je dobio još početkom ljeta, čitanjem sam završio tek nedavno. Razlog je do bola banalan - tiskana je za popizdit sitnim slovima. Slova su otprilike veličine 6 točaka, slično onome kako se tiskaju recepti za upotrebu uz lijekove, a na stranici je nagurano otprilike 45 redova. Osoba u mojim godinama mora se pomoći naočalama za čitanje, a one nisu uvijek pri ruci. Usprkos tome, nisam knjigu frknuo k vragu, već sam pročitao posljednju stranicu s pomišlju "šteta da toga nema i više".

Eduard Pranger naš je bloger koji je zauzeo solidno mjesto u blogosferi. Krenuo je na Blogu.hr, a sad vodi blog i na Blogeru. U knjizi je ukoričeno dvadeset i sedam priča koje smo ranije imali priliku pročitati na njegovom blogu i moram reći - usprkos sitnim slovima u knjizi djeluju bolje nego na kompjuterskom ekranu. Blogu najviše odgovara tekst koji ne prelazi okvire jednog skrina. Čim se mora skrolati javlja se i netrpeljivost, a tekst duži od tri ekrana mora biti vraški dobar da bi zadržao čitatelja. Iako sam većinu Prangerovih priča već na ekranu pročitao u cijelosti, pri kraju tako dugih priča onaj koji surfa internetom u želji da pogleda što je sve novoga osjeća ljutnju što ga je jedan blog zadržao tako dugo. U knjizi ta netrpeljivost izostaje, učinak priča pojačava se time što ih možemo pročitati nekoliko za redom, te - bez za tekst nebitnih opterećenja - izbija na vidjelo autorova dosegnuta razina.

Prangerove priče su vrlo dobre i dobro je da su uknjižavanjem postale dostupne i onima koji ne zalaze na internet. Nažalost, knjigu je objavio "Balkanski književni glasnik", firma čije proizvode ne nalazimo lako po knjižarama. Šteta za knjigu, jer zbog izdavača (i sitnih slova) vjerojatno neće odjeknuti koliko je zaslužila. Oni koje knjiga zanima mogu je naručiti preko autorovih blogova, ali znamo da taj put još nije uhodan. Šteta. Pranger je jedan od onih blogera koji dokazuju da se dobra literatura roji i na novom mediju, u novom prostoru za koji je klasična književna kritika još slijepa.

Iznad niskih kućica Wattsa, siromašne losangeleske četvrti nastanjene uglavnom crncima, naziru se tri tornja, u prvi mah podsjećajući metalnim stupovima dalekovoda. Tek kad se zaokrene u Istočnu sto i sedmu ulicu vidi se osnova iz koje izrastaju: dvorište, jedno od najmaštovitijih na svijetu.

Simon Rodia, skromni krovopokrivač talijanskog porijekla, započeo je graditi svoju čudnu građevinu otprilike 1921 godine. Slagao ju je bukvalno komadić po komadić, kao ogromni trodimenzionalni mozaik, a materijal mi su mu otpaci nađeni po ulicama, smetljarskim kantama i odlagalištima otpada. Jedini uvjet bilo je da bude čvrsto, jakih boja ili šareno. Uz pomoć djece iz susjedstva Simon je sakupljao slomljene tanjure, krhotine vrčeva, odlomke keramičkih pločica, razbijene boce i skrhano staklo, te ih svakodnevno ugrađivao u "građevinu" koja mu je počela nicati pored kuće. Danas, kad je djelo završeno, možemo vidjeti ideju koja ga je vodila.

Prvo, okruživši se zidom, Simon Rodia stvorio je malu oazu u koju nitko nije mogao zavirivati. Doduše, iz tog svog okruženja ni on nije mogao vidjeti van, ali to mu, izgleda, nije nedostajalo. Jedino mjesto gdje se zamjećuje namjera da se ipak osmotri dio vanjskog svijeta su rešetkasta vrata. Kroz njih je mogao vidjeti i ocijeniti eventualnog gosta.

Ipak, iako se izolirao od svoje neposredne okoline, Simon Rodia nije bio nedruštven. Na to nas upućuju neki svrhovito definirani dijelovi dvorišta. Roštilj, idealan za poveću "party" ili prostrana okrugla loža koja bi komotno mogla primiti dvadesetak gostiju i pružiti ugodnu sjenu pri ćaskanju.

Drugo, zabetoniravši svaki centimetar zemlje Simon kao da je pokazao odlučnost da sve podvrgne svojoj mašti. Neko nekontrolirano bilje koje bi raslo samo od sebe samo bi narušilo majstorove zamisli. Takve mogućnosti smetanja zatrte su u korijenu. Neutralna siva podloga bilo je sve što je Rodia trebao kao osnovu svog šarenog zdanja. To sivilo samo je istaklo neobuzdanost njegove mašte i njezinu snagu da se otjelotvori.

Treće, umjetnik se okrenuo visinama. Njegov vrt otvoren je samo prema nebu i dapače - stremi prema njemu. U vrtu se izdiže desetak tornjeva koji se oštro izdužuju u vis i naprosto odvlače pogled prema gore. Najviši se uspeo do 33 metra, prvi slijedeći do 30, a najniži od velikih ima 16 metara. Zaustavivši se pred bilo kojim od njih, čovjek mora, privučem njihovim šarenilom i oblicima, podići pogled da ih čitave osmotri i odjednom se nađe kako duž vitke prozračne konstrukcije gleda u oblake kao duž puščane cijevi u udaljenu metu.

Čitava građevina je nevjerojatno šarena i neuobičajenih oblika. Na prvi pogled moglo bi se čak uzviknuti: fuj, kič! Ali zašavši u nju gube se prethodni kanoni ukusa i Rodijini tornjevi nameću vlastite kriterije po kojima su oni nešto tako savršeno i uzvišeno da zastaje dah.

Simon Rodia potrošio je na njihovo građenje trideset i tri godne. Na kraju, 1954. godine, kada je odložio svoju zidarsku lopaticu, djeca koja su mu u početku pomagala sakupljati čepove coca-cole, prazne flaše, slomljene šalice i slično, već su se poudavala, odselila, te počela navraćati da pokažu svojoj djeci što je to izraslo u Wattsu. A Simon Rodia je ostvarivši svoj naum, završivši posao, naprosto sve ostavio i - nestao.

Pronađen je skoro pred smrt 1969-te godine u nekom malom gradiću sjeverne Kalifornije. Odbio je govoriti o svojim tornjevima uz obrazloženje "Ako nekome umre majka koju je mnogo volio, vjerojatno neće rado pričati o tome".

Tornjevi su, izgleda, prestali postojati za njega kad su postali toliko savršeni da im više nije imao što dodati. Zato su počeli živjeti za svijet koji je stao navraćati do njih i diviti se.

Jacob Bronowski, autor svojevremeno poznate televizijske serije "Uspon čovjeka" ("The Ancent of Man") isticao je tornjeve kao svoje omiljene monumente. Newyorški čuveni Muzej moderne umjetnosti izdao je saopćenje u kojem se tornjevi nazivaju djelom velike ljepote i mašte i svrstavaju u kulturno nasljeđe Amerike. Internacionalni zbor kritičara umjetnosti opisao je tornjeve kao "jedinstvenu kombinaciju skulpture i izvanredno dostignuće pučke umjetnosti Amerike u dvadesetom stoljeću".

S jedne strane tornjeve su počeli zapljuskivati valovi javnog oduševljenja, ali s druge se nadvili tamni oblaci. Losangeloski Odio za sigurnost zgrada poduzeo je ofanzivu izazvan umjetnikovim odbijanjem da ispuni potrebne formulare, plati zahtijevane takse i podvrgne svoju građevinu uvidu građevinskih inspektora. Tornjevi su proglašeni "opasnima" i naznačeni za rušenje. Srećom, filmski producent William Cartwright i glumac Nicholas King zauzeli su se za spas umjetnine i osnovali društvo za borbu protiv tog birokratskog vandalizma, za očuvanje djela Simona Rodie.

U listopadu 1959. testirana je izdržljivost građevine. Najviši toranj podvrgnut je naprezanju od 10 000 funti (ne znam koliko je to u metričkom mjerilu). Oštećenje je nastalo jedino na posebnoj konstrukciji podignutoj da bi se taj test obavio. Gradski inspektori gledali su to otvorenih usta, podvili repove i izgubili se. Djelo Simona Rodie iznijelo je pobjedu, makar je tehničko znanje njegova tvorca crpljeno jedino iz najobičnije enciklopedije.

Konačna pobjeda dogodila se 1971. godine. Odjel za sigurnost izdao je nalog za rušenje tornjeva i upravo kada su građevinski strojevi s tom kobnom nakanom krenuli prema njima, Los Angelos zadesio je jedan od snažnijih potresa. Zgrada sjedišta Odjela za sigurnost se srušila, a tornjevi su ostali ponosno stajati. Nalog za rušenje postao je besmislen.

Watts je dio grada u kojemu je bilo oštrih rasnih sukoba. U toj četvrti je početkom sedamdesetih godina policija opkolila kuću s članovima Simbionističke armije i sve ih pobila. (Tom prilikom Patty Hearst izmakla je u posljednji čas.) Simona Rodiu, iako je bio jedan od rijetkih bijelaca u četvrti ogorčenih crnaca, nitko nije dirao, vjerojatno zato jer je bio svima poznati čudak. Posjetio sam njegove tornjeve prije tridesetak godina. Nekoliko kvartova uokolo sve kuće bile su spaljene u rasnim nemirima, a ruševine uklonjene, no vatreni okršaj poštedio je lokalnu znamenitost. Dvorište i tornjevi Simona Rodie uzdizali su se bukvalno iz sažgane pustopoljine, podsjećajući svemirskom brodu osovljenom za lansiranje.

Odlazeći od tornjeva nemoguće je ne zamijetiti utjecaj koji oni imaju u tom okruženju. Zadivljeno oko nailazi na male kućice tipične za predgrađa koje se bojama i nadograđivanjima pretvaraju u nove svjetove mašte i u monotoniju svakidašnjice unose sasvim nove melodije.

Prije četrdesetak godina čitao sam rezultate jednog ozbiljnog znanstvenog istraživanja o intelektualcima (znanstvenicima, umjetnicima, novinarima…) u Francuskoj i njihovog odnosa prema korumpiranosti, principijelnosti i poštenju. Nažalost, bilo je to tako davno da sam zaboravio pojedinosti poput toga tko je izveo istraživanje i slično, a nije bilo ni kompjutora da zabilježim kako bih danas mogao lako naći. Sjećam se samo osnovne pouke, tim više što sam se mnogo puta kasnije kroz život uvjerio da je uvelike točna.

Kao prvo, istraživanje je pronašlo da intelektualci imaju jednu razinu očekivanog životnog standarda i sigurnosti koji bi se mogao nazvati "nivo preokreta". Taj nivo za takozvano "društvo obilja" nije visok. Redovna primanja koja osiguravaju otplatu ili najam malog stana, eventualno jeftini auto (recimo "spaček"), ali sigurno da mogu kupiti dvije-tri knjige mjesečno, dvije-tri LP ploče i otići jednom sedmično u kino i svakog dana provesti sat-dva na kavi ili pivu. To je otprilike upravo ono što omogućava normali život, i to životnim stilom tipičnog intelektualca.

Dokle god taj životni minimum nije osiguran, intelektualci su se pokazali vrlo jeftini. Pokazalo se da su spremni na sve i svašta, pa čak i protiv svojih uvjerenja i na razne nepoštene rabote da bi ga se dokopali.

Jednom kad dostignu željeni standard i sigurnost da će ga održati, situacija se preokreće. Kad im je to osigurano, intelektualci nisu imuni na želju da imaju i više (veći stan, bolji auto, više knjiga…), ali gotovo ih je nemoguće navesti ili natjerati da zbog toga krše svoje principe i rade protiv vlastitih uvjerenja.

Primijenjeno na akciju "Indeks" i šire, položaj intelektualaca u našem društvu, pouka istraživanja govori sljedeće. Dokle god nije dosegnut "nivo preokreta" možemo očekivati raznorazne zloupotrebe i nepoštenja. Dosizanjem "nivoa preokreta" možemo očekivati zdravo i časno ponašanje. Utoliko za njihovo ponašanje odgovornost uvelike snosi i onaj tko ih upošljava. Osiguravši im "nivo preokreta" ima svako pravo i očekivati da se ponašaju odgovorno i pošteno, uključujući i moralno pravo na koje su oni vrlo osjetljivi. Ne osiguravši im to pravo, preostaje mu jedino argument sile da ih prijetnjama drži u pokornosti.

To pitanje je tim zaoštrenije jer je "nivo preokreta" zapravo otprilike upravo onaj nivo nužan da bi se djelatnost uopće normalno odvijala. Ukoliko preduvjeti nisu zadovoljeni, nitko se ne smije čuditi da ni rezultati nisu bog zna kakvi. Koliko para, toliko i muzike.

Dodatno pitanje koje drastično otežava situaciju jeste koliko dugo kod nas već traje podcjenjivanje znanja, stručnosti i poštenja, te koliko su oni koji u našem društvu uživaju status intelektualaca, nakon dugotrajne negativne selekcije (koja sigurno nije od jučer), uopće intelektualci.

Istovremeno kada je rađeno istraživanje o kojem govorim, u Kini se razmahala "kulturna revolucija". Intelektualci su bili proglašeni "sedmom smrdljivom kategorijom" (ili devetom). Položaj intelektualaca očigledno se može rješavati na više načina. Pa za koju se mogućnost odlučimo, takvi će biti i njegovi učinci.

ČIJA JE SRAMOTA

NA NASLOVNOJ STRANICI?

1.
Naslovna stranica današnjeg "Jutarnjeg lista" primjer je koliko se nivo domaćeg novinarstva srozao ispod svakog ukusa, dobrog odgoja i civiliziranih kriterija. Ne može se reći da je to najgore od svega viđenog, jer je primjera u izobilju, a kriteriji nisu egzaktni i precizni, ali da se dosegnulo dno dna nije u pitanju. Velika fotografija na naslovnoj stranici prikazuje Dešu Mlikotin-Tomić u šest sati i četrdeset i pet minuta ujutro, bunovnu i raščupanu, tek iz kreveta, kako se vidi preko glava policajaca kojima je otvorila vrata. Prvo je trgnuta iz najdubljeg sna, ne zna tko zvoni tako rano, a ono policija - tko nije vidio može zamisliti kako je žena izgledala. Fotografiju žene iznad pedeset godina snimljenu u takvom trenutku nehumano je obajaviti. U povijesti našeg novinarstva postoji jedan pandan tome - objavljivanje fotografije privođenja Ninoslava Pavića u lisicama koje je "Nacional" bezočno ponavljao i kad je imao izgovor i kad nije imao.

2.
Da se razumijemo, Dešu Mlikotin-Tomić znam tek iz viđenja, ne prijateljujemo, nikada nismo imali nikakvih poslova, nemam nikakav osobni interes da je branim. Dapače, i ja smatram da to što njezina kćerka radi kod Sanadera nije u redu. Nisam u nikakvom sukobu interesa kad pišem o njoj ili cijelom slučaju. Uvjeren sam da je takva policijska akcija bila već odavno potrebna i rado bih da što skorije rezultira ozdravljenjem sveučilišta i doprinosom iskorjenjivanju korupcije iz cijelog našeg društva. Ako je predsjednica saborskog povjerenstva za sukob interesa kriva, treba je primjereno kazniti. Ono što me brine i plaši da akcija nije dosljedna jest što se zaustavila pred vratima medicinskog fakulteta, kao da time naznačuje do koje granice društvene moći onih koje će zahvatiti se usudi ići. Budimo realni, doktori su moćniji od ekonomista i saobraćajaca. Da ima svega i na Medicini upućuje me što o tome slušam već godinama na isti način kao što sam godinama slušao o prometnom fakultetu, pa se sad pokazuje da gdje ima dima ima i vatre. Zašto je akcija (zasad?) poštedjela medicinski fakultet nije samo simptomatično, nego i apsurdno. Neusporedivo je manja društvena opasnost ako plaćanjem dođe do diplome neki knjigovođa ili saobraćajac, nego ako na taj način počne ordinirati neki kirurg ili ginekolog. Dakle, podržavam akciju, kao i to da mediji što iscrpnije javljaju o njoj, ali se gnušam fotografije na današnjoj naslovnoj stranici "Jutarnjeg lista".

3.
Zašto je ta fotografija, pored gnjusnosti njezina objavljivanja, uopće iole značajna? Ovom prilikom me ne zanima kako se "Jutarnji" našao u pratnji policije koja je upadala u stanove osumnjičenih i privodila ih. To jest novinarski posao, da budu na licu mjesta, iako to pobuđuje neugodne usporedbe. Novinari su se isto tako našli i u trenutku Pavićeva privođenja, što je pokazalo da je samo uhićenje režirano zbog medijskog učinka u sklopu tko zna kakvih političko-konkurentskih nadmetanja medijskih magnata i njihovih zaleđa. Fotografija je značajna zbog načina na koji se pokušalo obraniti njezino objavljivanje koji je pokazao ne samo da nije objavljena slučajno, nepažnjom, nepromišljeno, već namjerno i svjesno, te time više od toga što prikazuje pokazuje karakter, svijest, svjetonazor i profesionalni nivo onih koji su je objavili.

4.
Na primjedbu glasnogovornika Vlade Zlatka Mehuna da je "ispod svake razine snimiti nekoga u kućnom ogrtaču, na vratima stana, dok ta ista osoba nije još ni optužena, a kamoli osuđena", u ime EPH odgovorio je Boris Vlašić, novinar kojega inače vrlo cijenim jer je ispisao mnoge vrlo kvalitetne stranice. Ovom prilikom je njegov odgovor toliko šupljikav i prepun slabih mjesta, kao da se sam sramio onoga što radi, pa se nije potrudio više nego prenijeti argumente onih koji su tekst naručili. Potpuno je previdio i prešutio bitnu ogradu iz zamjerke "dok ta ista osoba nije još ni optužena, a kamoli osuđena", te time njegov odgovor sadržajno nije ni odgovor, nego je izgovor da se navodno odgovara zapravo prilika za iznošenje vlastitih stavova.

Tvrdnja da je "Privođenje … bilo jednako privođenju koje bi zaslužio svaki diler droge ili kamatar" autistički previđa problem da li je privođenje uopće bilo potrebno. Nije li umjesto privođenja bilo dovoljno pozvati osumnjičenu, naročito nakon što joj je stan već pretresen, na "obavijesni razgovor"? Zatim, nije ni svako privođenje isto. Na jedan se način privodi manijakalni serijski ubojica, a na drugi način se privodi raspravi svjedok koji se ne pojavljuje na brakorazvodnoj parnici. Na jedan se način privodi višestrukog ubojicu, "naoružanog i opasnog", a na drugi osamdesetogodišnju staricu ili paraplegičara. Na jedan se način privodi opasnog tipa za kojega se očekuje otpor, a na drugi osobu za koju se može opravdano pretpostaviti da bi sama došla u policijsku stanicu kada bi je se pozvalo. Ovu posljednju ne treba ni privoditi, dovoljno ju je pozvati. Zar je policija toliko slijepa u psihološkim procjenama da smatra da bi se Deša Mlikotin-Tomić fizički opirala privođenju, te joj je trebalo staviti lisice? Želi li se time reći da je svojevremeno bacanje Ninoslava Pavića u negve također bilo opravdano?

Pored potpuno ispravnih tvrdnji da je "Vladin … posao da hvata kriminalce, a ne da brine o njihovo imidžu ili, pak o sadržaju novina", te "Premijer je plaćen da osigura građane pred kriminalcima", zaboravlja se na nešto daleko značajnije, elementarno, a pri tome se još i pravi blesav zamjenjujući ono o čemu se govori. Nitko nije zamjerio ni borbu protiv kriminala, pri čemu bivaju osumnjičeni i oni za koje se kasnije ispostavi da su nevini, ni borbu protiv korupcije, ni da novine o svemu tome pišu. Zamjereno je nešto vrlo konkretno. Objavljivanje fotografije "u kućnom ogrtaču, na vratima stana, dok ta ista osoba nije još ni optužena, a kamoli osuđena". Čak da se ustanovi da je ta ista osoba najgori kriminalac, da je se osudi u najpravednijem suđenju, to nikako ne znači da je nakon toga ta osoba prepuštena javnom linču. Ni najgoreg manijaka-serijskog ubojicu ne prepušta se nakon presude svjetini da je kamenuje, osim u društvima kojima ne bismo željeli biti ni nalik. To nije pitanje ni demokracije, ni pravne države, ni slobode štampe. To je pitanje elementarne civiliziranosti, ono na kojemu se "Jutarnji" iskazao poput najzadrtijeg talibana. Posao Vlade jest da se brine o zaštiti digniteta svakog građana, pa tako i onih osumnjičenih i čak i onih osuđenih za kriminalna djela. Utoliko jest i premijerovo zaduženje da zamjeri novinama koje umjesto civiliziranog ophođenja nastoje zavesti zakone rulje.

5.
Ovo je presedan, i to opasan. Zlorabljenjem fotografije Pavića u lisicama "Nacional" se toliko diskreditirao da je poništio željeni učinak svoje rabote. Pokušaj da se nešto isto takvo opravda, ukoliko bude uspješan, otvara mogućnost moćnoj medijskoj kući da to uvede kao uobičajenu praksu koju će slijediti i svi ostali. Kako bi se "Jutarnji" mogao iskupiti ako se pokaže da je Deša Mlikotin-Tomić nevina? Tako da objavi na naslovnoj stranici njezinu fotografiju dotjeranu PhotoShopom na kojoj bi izgledala kao Nives Celzijus? Nema načina. Prvo zgaze ženu, a zatim prepuste "institucijama da rade svoj posao" i provjere je li to ona zaslužila, potpuno zanemarujući da njihov postupak nitko nije "zaslužio". U srednjem vijeku bi se ti ljudi bavili provjeravanjem navodnih vještica: baciš ih zavezane u vodu, pa ako isplivaju, onda su nevine.

6.
Ovaj post nema uobičajeni naslov s ilustracijom. Umjesto toga ilustrirat ću ga sramotnom fotografijom Pavićevog privođenja u lisicama. Ne zato jer mislim da je on iole kriv za objavljivanje fotografije na današnjoj naslovnoj stranici. Tko zna gdje je on bio kada se to kuhalo? Objavljujem ponovo tu fotografiju zato jer je on jedini čovjek koji može pozvati pred sebe sve koji su tome kumovali i tako im istrljati nosove da nikada više na išta slično ni ne pomisle.

Ukoliko smatrate da je moj izložen stav utemeljen i opravdan, možete ga jednostavno podržati tako da prenesete tu fotografiju na svoj blog. Nije potreban ikakav popratni tekst. Dovoljno je da u komentare na mom blogu ostavite link na svoj, ako to napravite. Ako bi se na stotinjak blogova pojavila ta fotografija koju Pavić mrzi više od ijedne druge u povijesti fotografije, doprlo bi to do njega i natjeralo ga da razmisli. Ne zaboravite, on je jedini čovjek koji može zaustaviti da se novinarstvo s dna dna do kojega se srozalo zakopa još dublje, u mulj.

U vrijeme dok sam se svakodnevno sastajao s gomilom prijatelja, odjednom se gradom raširila priča koju su svi znali i o kojoj se masovno raspravljalo. Nije još bilo blogova da se iza posta nadopisuju komentari, pa smo se sastajali po birtijama i razglabali do duboko u noć.

Priča kazuje da je bio neki momak koji je imao svoj auto, ne zna se kojeg tipa. Jedne večeri je na jednom od mjesta gdje su se mladi okupljali naletio na ofenzivno uparađenu curu s kojom se već poduže vremena pogledavao, vrcale su iskre i bilo je samo pitanje prve pogodne prilike kada će to i realizirati. Čim ga je vidjela, kaže ona da je odveze negdje daleko od ostalog društva, bilo kamo. On, naravno, jedva dočeka. Sjednu u auto i pita on gdje da vozi. Kaže ona neka vozi na vrh nekog brda odakle je dobar pogled, pa će - kao - ondje popričati. Stigne on na vrh tog brda, a ondje već parkirano naokolo desetak automobila, svi sa zapuhanim staklima, svi se njišu i tresu, sa svih strana dopiru stenjanje i uzdasi. Kaže ona, neće ondje, idemo na parking pored motela. Na parking pored motela? Ondje kamiondžije parkiraju kamione i ordiniraju profesionalke, što bi to mjesto bilo bolje od vrha brda? Ali, dobro, može i na parking pored motela. Odu oni ondje: gužva kamiona, a profesionalke obilaze kabine kao pčelice. Kaže ona, neće ni ondje. Neka vozi na obalu jezera, tamo je mir i priroda i baš je lijepo. Dobro, krene on prema jezeru, tako desetak kilometara dalje. Putem ona zeza. Neće slušati "Rolling Stonese" nego Teresu Kesoviju. Dođu na obalu jezera i ondje zaista mir i priroda i baš je lijepo, ali kaže ona - neće ni ondje, nikoga nema. Baš dobro da nikoga nema, kaže on. E, baš nije! - podivlja ona.

U međuvremenu su mladića počela boljeti jaja, ono kao da mu je netko zabio iglu u njih, neizdrživo. Naposljetku, nakon što su tako prošli pedesetak kilometara tražeći mjesto gdje će se zaustaviti, više nije mogao izdržati i baš su prolazili kroz gustu mračnu šumu, zatjera auto u grmlje pored puta, zaustavi, okrene se njoj i zapita hoće li mu napokon dati ili ne. Kaže ona da ne i još mu svašta kaže pri tome. Na to on popizdi, nagne se preko nje, otvori vrata automobila, izgura je van, dobaci joj neka se sama snađe kada je toliko pametna i odjuri. Ostavi je u mrkloj šumi oko ponoći.

Vozi on ljutito, a jaja bole i dalje, smrtonosno. Nakon nekoliko kilometara se zaustavi i pripali cigaretu da razmisli, no jaja toliko bole da se presavijao preko volana. Popuši, okrene auto i krene nazad prema mjestu gdje je ostavio curu. Uskoro je svjetla reflektora obasjaše. Hoda ona pored ceste i cvokoče.

Zaustavi on pored nje, nagne se preko sjedala za suvozača i spusti staklo na vratima da mogu razgovarati. Zapita je li se predomislila. Ona se sagne i osloni rukama na koljena da ga može vidjeti i kaže da nije. Krenu oni u pregovore. Ona, da je vrati u grad; on, da mu spasi život prije toga, umrijet će koliko ga je narajcala, neka se ne pravi da nije znala što radi. Da ga bolje čuje od brektanja motora i muzike s kazetofona, ona zađe glavom u auto i time mu onemogući da krene dalje. Izdere se on na nju da ga ostavi na miru da ode svojim putem, ona kaže da baš neće. Tu on popizdi do kraja. Da je mlatne preko nosa, nije takav čovjek. Vidi kako su joj se vitice opustile gotovo do sjedišta za suvozača, zgrabi je jednom rukom za kosu na tjemenu, a drugom brzo počne motati ručicu za podizanje stakla na vratima i podigne ga koliko je išlo. Zarobi je. Zatim izađe iz automobila, zaobiđe ga, dođe curi odostraga, zadigne mini suknjicu, zabije se i odradi svoje, koliko god se ona unutar automobila derala i prijetila, cvilila i zaklinjala.

Odmakne se on da popuši cigaretu i razmisli što će dalje, a jaja i dalje svejednako bole. Gledajući je tako, u mraku, zaglavljenu, naprćenu i pogodno namještenu, ponovo mu dođe. Jednom ko nijednom, pomisli, pa krene i drugi put, ali natenane, polako. Tuca on tako, a prolazi neki automobil, osvijetli ga farovima. Vide samo njega preko krova, pa zastanu da li mu treba neka pomoć, da mu se nije auto pokvario, no on im samo mahne da mu ništa ne treba, da produže dalje. I odoše, a da nije ni prekidao posao.

Olakša se on od paklenog užarenog tereta, i bilo mu je bolje, ali su jaja i dalje boljela. Manje, ali i dalje neizdrživo. Odmakne se, pripali cigaretu, popuši, pa se vrati u automobil, sjedne za volan i nastave njih dvoje razgovarati. Pita je jel' bi sada dala. Izdere se ona na njega da tek sada ne bi dala ni u ludilu, da je ranije kanila, ali su mu sada zauvijek sve šanse propale. Kaže on njoj da što se pravi fina, kad su oni ljudi zastali mogla ih je zazvati u pomoć, ali nije. Gadno se posvađaju. Kako se svađaju - njemu se ponovo sakupe snage. Treća - sreća, pomisli. Izađe, a ona nasaftana kao spužvica. I tu je on mrkne po treći put, i baš mu je dobro bilo.

Priča ne kazuje kako je bilo njoj. Nakon svega ju je ipak odvezao do grada i ostavio pred kućom. Oni do kojih je priča doprla su se podijelili. Jedni su tvrdili da je priča nemoguća, drugi da je sasvim izvedljiva. Neki su tvrdili da su na nekim tipovima automobila prozori takvi da se to može, drugi da se svaki prozor može razbiti, da je mogla nekako uvući ruku i spustiti prozor ili otvoriti vrata, treći da se nije mogla osloboditi, četvrti da su izveli eksperiment sa svojim djevojkama koje su pristale i da su empirijski ustanovili da se može (ili da se ne može), peti da su eksperimenti nevaljali jer djevojke nisu htjele svojim momcima razbiti prozore na autu, šesti… Pa onda: je li moguće tri puta zaredom? Zavisi kolike su pauze između, koliko je dugo svaki put trajalo, o čemu priča ništa pobliže ne govori… Neiscrpno vrelo tema za beskonačne rasprave, protkane raznim argumentima i primjerima iz vlastitog stvarnog ili izmišljenog iskustva.

Priča je dala sasvim novo značenje tada uobičajenim ugraviranim pločicama na okvirima prozora u vagonima vlakova: NE NAGINJI SE KROZ PROZOR! Ne "ne naginji se van", nego "ne naginji se unutra". Nekoliko mjeseci nakon što se priča raširila i javno mnijenje rasplamsalo, "Bijelo dugme" je izbacilo hit "Selma" koji je odmah postao iznimno popularan. Sjećate li se kako ta pjesmica završava?

Dakle, ne zna se je li priča istinita ili nije. Ako nije, ne zna se tko ju je izmislio. Ništa se ne zna - osim priče.

He, he, je li istinita ili nije? He, he, ako je i izmišljena, je li čovjek sposoban da izmisli tako nešto sposoban i da tako nešto izvede? Da li nam priča na išta od toga ukazuje?

No možda je sve odgovore bilo moguće naći. Trebalo je samo pitati Selmu.

Da se razumijemo odmah na početku: ovom prilikom me nimalo ne zanima pitanje vjeronauka u školama niti svi mogući razlozi zašto netko šalje svoje dijete na vjeronauk ili ne. Zanima me samo JEDAN JEDINI RAZLOG zašto se neki za to odlučuju, a i on zapravo nema veze s vjeronaukom utoliko što na tom primjeru vidimo nešto daleko šire, prisutno i na drugim područjima života gdje vjeronauka nema ni na horizontu.

Često se čuje u razgovoru među roditeljima, a može se naletjeti i u tisku i drugim medijima otprilike ovakav stav: kao, ne bi slali dijete na vjeronauk, ali svi ostali idu (ili većina njegovih vršnjaka ide), pa je bolje da ide i ono.

Stav se potkrjepljuje otprilike ovako: znate kako djeca znaju biti surova prema onima koji se razlikuju. Dovoljno je da neko dijete nosi korektivnu protezu na zubima, pa da ga druga uzmu na zub, gnjave i maltretiraju. Ako nema majicu kakvu svi nose, podcjenjuju ga… Djeca su pri tome često i nepravedna: ako netko ima neku fizičku manu, zbog toga mu se izruguju i isključuju ga iz svoga društva, dodatno mu zagorčavaju život. Htjeli bismo poštedjeti svoje dijete takvih nevolja…

Ono što je karakteristično za ovakvo razmišljanje jest da ne razlikuje je li ono po čemu bi se dijete razlikovalo dobro ili loše i je li to nešto u domenu vlastite odluke ili sudbinski neumitno.

Znam da je "idol trga" vrlo jak, ali poštujem one koji imaju snage da mu se odupru. Cijenim sve dobro po čemu se moje dijete razlikuje od ostalih, čak i ono po čemu se razlikuje, a da nije loše. Uostalom, čak i da ima slabosti i mana za koje nije kriv, činile bi dio njegove osobnosti. Gregarizam, rijetko gdje tako javno priznavan kao kod onih koji se okupljaju u "stadu božjem", na suprotnoj je strani ponašanja i vrijednosti od individualizma. Što je lošega samo po sebi u tome da se netko razlikuje? Po čemu bi svi trebali biti jedni te isti, pa da se razlikujemo samo u stupnju koliko smo isti?

Da mi dijete treba nositi metalnu protezu na zubima, nastojao bih ga ohrabriti da je ne sklanja usprkos svim zafrkavanjima neuviđavnih vršnjaka. Zdravi zubi su vrjedniji od nevrijednih drugova. Pa i ako se svi okome na njega, radije bih da se nauči nositi s tim i ostati svoj nego da se povinuje zakonima krda.

Zar bi oni koji bi htjeli poštedjeti svoje dijete toga da ih ostala djeca maltretiraju radije da i njihovo bude jedno od onih koje maltretiraju nesretnike ili odličnike koji se razlikuju, koji iskaču?

Odgajam sina da bude što snažniji i pravedniji. Često, objašnjavajući neke svoje postupke, kažem "Nisam i neću zato jer svi". Ne ide na vjeronauk, kao i što je potpuno cijepljen protiv nogometnog fanatizma. I - eno - izabrali su ga za predsjednika razreda.

Zapravo, uopće nije točno da djeca, pa i odrasli, uvijek progone one koji se razlikuju. Često to znaju i cijeniti. Pa čemu onda taj strah?

Godine tisuću devetsto sedamdeset i četvrte moja odluka da se osamostalim od roditeljskog doma rezultirala je time da sam u godinu dana promijenio četrnaest adresa. Pazi ovamo! Četrnaest u godinu dana! To je značilo da sam u jednom iznajmljenom stanu bio tri mjeseca, u drugome također tri, pa u dvije-tri sobe po mjesec dana, i uvijek je iskrsavalo nešto zbog čega sam morao dalje. Ili sam unaprijed znao da se negdje mogu smjestiti tek privremeno, ili je izgledalo da sam riješio problem zauvijek, a onda nenadano iskrsavalo nešto zbog čega se cijela konstrukcija trenutno urušavala. U međuvremenu sam gostovao kod prijatelja, pripuštali su me na desetak dana u stanove dok su odlazili na odmor, spavao sam i u nekim uredima, a dogodilo se i da su me jedni pustili u spavaću sobu, pa kada su se vratili, a ja nisam našao gdje bih dalje, ostao sam u njihovoj spavaćoj sobi zajedno s njima još desetak dana. Sve bi to bilo daleko podnošljivije da je tada bilo auta, ali auto ni ja ni itko od prijatelja nije imao, pa sam svaki put selio kofere i kutije s knjigama i gramofonskim pločama pješke i tramvajem. To je već postalo izluđujuće, pa sam nakon četrnaestog seljenja naglo odlučio prihvatiti poziv tetke iz Amerike i otići na nekoliko godina kod nje da se odmorim na jednom mjestu.

Tetka je poslala garantno pismo, uvjet za dobivanje američke vize, i našao sam se pred američkim vicekonzulom koji je razmatrao moju molbu.

- Koje ste škole završili?
- Diplomirao na fakultetu.
- Zaposleni?
- Ne.
- Oženjeni?
- Ne.
- Odslužili vojsku?
- Ne.
- Zašto hoćete u S.A.D.?
- Da se odmorim od stambenog problema…

Kao da se naslađuje mojom situacijom, vicekonzul mi je pružio putovnicu rekavši da mi neće dati ulaznu vizu jer sam ja "imigracioni rizik" ili tako nekako. Ne pušta me ni na tjedan dana u Disneyland jer procjenjuje da su velike šanse da bih zauvijek ostao.

Razgovor s američkim vicekonzulom zbio se u rano jutro u ambasadi na Zrinjevcu. Što ću nakon toga? Otišao sam baki da nešto doručkujem.

Dođem baki, a ona sjedi u kuhinji i kafeniše sa svojom susjedom i tada najboljom prijateljicom, gospođom Rakijaš. Ispričam im što je bilo, a gospođa Rakijaš se silno uzruja i razbjesni:

- Što?! Kako se usuđuju ne dati vizu unuku moje najbolje prijateljice?! Pokazati ću ja njima!

Koliko god sam mislio da je beznadno i besmisleno, morao sam pristati da već sutradan ujutro idem zajedno s njom nazad u američku ambasadu. Znao sam da ona pozna nekoga ondje jer je im je iznajmljivala kuću u kojoj su Amerikanci organizirali školu za djecu svojih i drugih diplomata, ali mi je rezoniranje američkog vicekonzula bilo sasvim razumljivo.

Sutradan ujutro našao sam se na Zrinjevcu sa starom gospođom. Ona me zgrabi za ruku i povuče iznenađujućom snagom, pri čemu je jurila da sam je jedva sustizao. Amerikanci još nisu ni otvorili ambasadu za stranke, no ona silovito zabubnja šakom na vrata ignorirajući zvono. Netko raskili vrata tek pedalj, a ona ih gurne, odbaci, onaj tko je otvorio odskoči i nađosmo se u predvorju. Iza pulta recepcije nalazila su se tri čovjeka. Jedan odmah skoči i zamakne kroz najbliža vrata, drugi se sagne ispod pulta i nestane, treći se skloni iza nekakve police. Širokim stepenicama su se gornjeg kata spuštale dvije službenice. Spazivši nas, obje se okrenu i trčeći pobjegoše nazad gore. Gospođa Rakijaš me povuče za njima. Prolazeći predvorjem pogledam na desno, gdje se nalazila knjižnica, i stignem spaziti knjižničarke koje su se u panici sklanjale među policama s knjigama. Uspinjući se stepenicama naletimo na nekog ogromnog tipa, valjda iz osiguranja, koji se pribije uza zid i udahne da bi bio što tanji i stopio se s njim dok smo prolazili. Banemo na hodnik na gornjem katu, a vrata na kancelarijama s obje strane su se jedna za drugim s treskom zatvarala. Vicekonzulova kancelarija nalazila se pri kraju dugog hodnika. Dok smo šprintali preko crvenog tepiha, jedna vrata sa strane se otvore i netko je htio izaći, ali čim je spazio gospođu Rakijaš odmah se predomislio, ustuknuo i zatvorio vrata, a mislim da sam čuo i kako ih je munjevito zaključao. Gospođa Rakijaš me pusti pred vicekonzulovom kancelarijom, dobaci mi "Pričekaj me!", i bez kucanja grune unutra.

Čekajući je ne duže od tri dvije-tri minute, stigao sam razmisliti. Amerikanci mora da su se gadno namučili dok nisu pronašli kuću koja je veličinom, kvalitetom i smještajem odgovarala potrebama škole za diplomatsku djecu, ali to nije ništa prema tome koliko su se nakon toga namučili s gospođom Rakijaš. Kakva je, mora da im je barem jednom tjedno upadala u ambasadu da im nešto kaže, a morali su biti obzirni prema njoj jer je u svakom trenutku bila sposobna izbaciti školu iz svoje kuće zajedno s djecom.

Gospođa Rakijaš izađe iz vicekonzulove kancelarije vidno smirena i zadovoljna i reče mi:

- Izvoli, uđi. Sve je sređeno.

Vicekonzul me dočeka kao posrani golub ni se pogledavši me. Poniknute glave promrmlja:

- Pasoš…

Pružim mu putovnicu, on je bez riječi otvori, zaštambilja, potpiše se i pruži mi je gledajući u stranu. Strpam je u džep i ljubazno se zahvalim. Iziđemo gospođa Rakijaš i ja na sunce Zrinjevca, a ona samo kaže:

- Vidiš da nije bilo problema. Nisu znali da si unuk moje prijateljice… - pokušala ih je opravdati.

Stigao sam u Los Angelos, tetka mi je dodijelila prostranu sobu s prozorom preko cijeloga zida i pogledom na Pacifik, i ondje sam napokon imao vremena odahnuti, opustiti se i sve promisliti.

E, da sam ranije znao, bio bih mnogo pametniji. Najveća svjetska sila živi u strahu od gospođe Rakijaš! Nikada se ne smije podcjenjivati stare gospođe. Stroga imigraciona politika nije čvršća od rastopljenog putra, samo treba znati čime da je se stisne. Slabost svakog režima je u tome da ga čine ljudi. Kaže se da je važno znati u životu zakucati na prava vrata. Donekle točno. Jednako tako važno je i tko na prava vrata kuca.

Isti onaj bazen u kojem je sin mog prijatelja-vršnjaka zamalo slomio vrat gotovo je i meni došao glave.

Kada mi je bilo četiri ili pet godina, usred jednog vrućeg ljeta, reče moj djed:

– Da napunimo malo taj bazen, da se dijete malo proveseli!

Trebalo je skoro dva dana da se kroz crijevo za zalijevanja vrta u bazen istoči nešto više od pola metra vode. Odrasli su mi ubacili unutra drveno korito u kojem sam plovio kao u čamcu i veslao velikom kuhačom. Gore, na balkonu na visokom prvom katu, sjedili su mama, baka, djed, tetke i nekoliko susjeda i kućnih prijateljica i promatrali kako se zabavljam.

Nisam još znao plivati, ali sam se osjećao potpuno sigurno jer mi nivo vode nije dopirao ni do pazuha. U jednom trenutku, upravo sam se brčkao posred bazena, uhvati me grč u nozi. Druga noga popusti i ja se naprosto preokrenem s glavom nadolje. Nisam znao što me je to snašlo i koprcao sam se, ali uzalud. Jasno se sjećam pogleda s dna bazena prema gore, iako je to možda naknadno konstruirano sjećanje, kako kroz lelujavu površinu vode vidim gomilu mojih najbližih nagnutih preko ograde balkona kako mi razdragano mašu. Sjećam se i kako se pogled mutio, voda u nosu, ustima, grlu i plućima bila neugodna, a onda više nisam imao snage i sve je iščeznulo.

Odrasli su, otprilike svi u istom trenutku, shvatili da se predugo igram pri dnu, a kako sam se sve manje i manje pokretao, kada sam se umirio i tijelo mi se očigledno opustilo, odjednom su se ukipili i zanijemili, sve dok moja majka nije kriknula i skočila na ogradu balkona da se baci dolje. Djed i baka su je zgrabili jer bi se izvjesno polomila, te me ne bi mogla spasiti, ali je zato najmlađa tetka jurnula. Imala je tada oko osamnaest godina i bila se upravo spremila za izlazak. Bijela haljina s crvenim točkama, široke suknje i stegnuta u struku, visoke pete, frizura, nakit, sve. Jurnula je kroz stan na tim visokim petama zaobilazeći namještaj, tako tridesetak metara do izlaznih vrata, zatim se sjurila niz stepenice s prvog kata i našla ispred ugla kuće dijagonalno od onoga pored kojega je bio bazen. Preostalo je još obići dvije strane kuće, svaka otprilike petnaestak metara, zaobilazeći grmlje i drveće kao u slalomu. Bilo je to otprilike kao u baseballu kada igrač mora optrčati što više uglova igraćeg polja dok je loptica još u zraku.

Dok je moja majka urlala i pokušavala se otrgnuti onima koji su je držali, ostali su se presavili preko ograde balkona i, buljeći u moje već nepomično tijelo, navijali za tetku da stigne što prije. Tetka se ruba bazena bacila u pola metra vode do mene, izvukla me nad površinu i zatim na suho.

Navečer je djeda još zatekao susjeda kako piša u bazen i to je zauvijek presudilo da se nikada više ne napuni.

Tako mogu reći da sam odrastao u kući s bazenom, i ne bih slagao, ali to ne bi značilo ono što bi si pomislili.

1.

U svakoj obitelji, familiji, porodici postoje dva procesa koja se međusobno nadopunjuju. Rast i razgranjivanje, te slabljenje i smanjivanje. Mladi stasaju, vjenčavaju se, u obitelji ulaze novi članovi, rađaju se nova djeca, djeca rastu, a nasuprot tome bolesti i nesreće često nenadano nekoga uzmu, stari slabe, onemoćaju drugima na teret i umiru. U mnogim porodicama ta dva proces događaju se istovremeno, pa izgleda kao da jedni naprosto nestaju da bi ustupili prostor drugima, a u mojoj su se, barem za moga života, javljali u razdobljima koja su se izmjenjivala kao valovi. Deset godina svadbi, krštenja i raznoraznih slavlja, a onda desetak godina za vrijeme kojih smo se viđali uglavnom po bolnicama i okupljali samo na sprovodima.

Pri kraju jednog takvog razdoblja tijekom kojih sam pokopao sve ostale ukućane, našao sam se sam u velikoj porodičnoj kući i lutao prostranim sobama kao duh. Kroz to desperatno vrijeme održavanje kuće i reda bilo nam je posljednja briga, a kada sam ostao sam nisam bio ni sposoban, niti sam imao i vremena i volje da uredim i održavam kuću onako kako je izgledala kada su u njoj živjele žene u punoj snazi. Još manje pažnje posvećivao sam vrtu, pa je po njemu poraslo žbunje i drveće da se pretvorio u džunglu. Moram priznati, čak mi se to i sviđalo. Izlazio sam na balkon i uživao u divljoj prirodi koja je opkolila kuću kao da je dragi kamen uguran u vatu.

2.

Kuća je bila prepuna bolnih uspomena, a čovjek nije dizajniran da živi sam, pa sam nakon nekog vremena naišao na mladu djevojku, znatno mlađu, da ne kažem koliko, i pozvao je da živi kod mene da unese malo životne radosti. Doveli smo u red dio kuće u kojem smo živjeli, a u ostalo se nismo upuštali, a kamoli u raščišćavanje džungle u vrtu. Nakon nekog vremena, sjedimo mi na terasi okruženi krošnjama, a kaže ona:

- Udvara mi se tu neki mladić iz susjedstva…

- Tko? - pitam ja.

Sin mog prijatelja iz djetinjstva. Djeca porasla. Upadnem u razmišljanje na temu "Neki novi klinci…", a ona me prekida:

- Zove me da izađem s njim!

- Pa izađi - kažem ja.

- Nemaš ništa protiv?

Što bih imao protiv? Neka malo, za promjenu, provede neko vrijeme i s vršnjacima. Što će od jutra do sutra uz mene matorog? Što bi joj se lošega moglo dogoditi? Ništa. Pristojan je dečko. U vrijeme moje mladosti svi smo vjerovali u uzrečicu "Nije pička sapun, da se potroši". U najboljem slučaju, ako se spanđaju, mogli bi biti lijepi par, a ja im, i jednom i drugome, želim sve najbolje.

Evo njega navečer po nju, odoše. Vrati se ona iza ponoći, priča mi kako je bilo, kaže: drag je, ali balav. Zabavan, ali neozbiljan. Nije to za nju, ona je bitno zrelija. Ali pružiti će mu još prilike, izaći će i sutradan navečer.

Izašli su još nekoliko u nekoliko navrata, ali od ničega ništa nije bilo. Naposljetku su otišli u obližnji park, temeljito se isposvađali, tako da su se po putu od parka do kuće međusobno kljuvali nogama po potkoljenicama. Toliko i o njezinoj tadašnjoj zrelosti.

3.

Vrati se ona kući i kaže "Gotovo je s njim za sva vremena!" Izliječena od vršnjaka do daljnjega. A on se, kako su se rastali pred ulazom u kuću, raspalio da čuje što će mi ona ispričati, uvjeren da ćemo raspravljati o njemu. Nije mu bilo nimalo sumnjivo što ona živi sa mnom jer mu je bilo nezamislivo da bi tako mlada djevojka mogla imati išta s nekim starim poput njegova oca. Zanimalo ga je jedino, ali manijakalno, što bi o sebi mogao čuti. Ljetno je bilo vrijeme, prozori rastvoreni, ali smo živjeli na prvom katu i bili su osvijetljeni prozori sa svih strana kuće, pa nije znao u kojoj smo prostoriji, pri čemu smo mi išli iz sobe u sobu i nečesto se dovikivali iz jedne u drugu. Ulovio je poneku riječ, ali nije mogao jasno sastaviti ni rečenicu. U muci se sjeti rješenja. Njegov je stari sigurno zaspao, a na noćnom ormariću pored kreveta odložio slušni aparatić. S njim u uhu bi mogao sve dobro čuti!

Odjuri on kući, uvuče se u sobu zaspalih roditelja, uzme slušni aparatić s noćnog ormarića i vrati. U međuvremenu smo mi otišli spavati. Dođe on pod prvi prozor, čini mu se da nešto čuje, ali ne razaznaje što čuje niti je siguran da išta čuje. Okrene gumb na slušnom aparatiću do kraja, da lovi svaki zvuk s maksimalnom osjetljivošću, ali onda više nije siguran čuje li šuškanje lišća, vjetar u krošnjama, ili nešto drugo. Krene do drugog prozora, postavi se ispod njega - isto. Jurne oko kuće da nađe prozor sobe u kojoj smo i upadne u džunglu. Ono: grmlje malina, kupina i ruža, lijane… Zaplete se u vegetaciju, probija se kroz granje, grančice i trnje, sav se izgrebe. Tek tada pomahnita do kraja i upadne u mraku u prazni bazen. Srećom je dno bilo popločano debelim sagom otpaloga trulog lišća, pa se nije polomio, ali je prethodnih dana padala kiša pa se sve pretvorilo u gadnu baruštinu. Uspuže on iz bazena na drugoj strani izgreben i mokar, i nastavi se probijati kroz potpuni mrak noći i krošanja kao nosorog sve dok ne shvati da od lišća oko i iznad sebe više ne vidi ni kuću i da se izgubio. Uhvati ga panika i jurne u krivom pravcu ne obazirući se na ozljede, sve dok ga ne zaustavi najdalja ograda vrta. Držeći se ograde nekako se dokopa ulice, no tada mu je već bilo dosta svega i ode svojoj kući.

Prije spavanja se prisjetio da vrati slušni aparatić ocu gdje ga je ostavio i da ga isključi, ali ne i da smanji glasnoću. Ujutro stari i stara uđu u kuhinju, stari utakne aparatić i uho i aktivira ga, stara kaže nešto poput "Hoćeš kavu?", a stari vrisne "AAAAA!" i preturi se zajedno sa stolicom na leđa. Stara se prepadne, prospe vrelu voda iz džezve po nozi i zaurliče iz petnih žila. Urlanje probudi mladića i on uleti u kuhinju, nađe starog na stolici na leđima na podu i staru kako skače na jednoj nozi i vrišti, a stari viče s poda na nju "Tiše! Tiše! Razvalit ćeš mi lubanju!"

Stari iščupa slušni aparatić, osovi se na noge i ode potražiti naočale da razgleda što nije u redu s njegovim pomagalom za sluh. Mladić ga se dočepa, i prije nego se otac vratio hitro smanji intenzitet tona, i tako je u njihovoj obitelji zauvijek ostala neobjašnjiva tajna što se dogodilo s tim čudom tehnike koje je prije i poslije toga savršeno radilo. Stari natakne naočale, pogleda sina i zapita:

- A što si ti, sine, tako izgreben?

Nekoliko godina kasnije silno sam se oraspoložio čuvši tu priču od djevojke koja je nakon te zgode s mladićem hodala, a on joj je ispričao u povjerenju. Naravoučenije: ako želiš da se nešto ne sazna, ne smiješ to ispričati nikome, ama baš nikom.

Nije bilo moguće previdjeti: kako spomenem Nives Celzijus u naslovu, dnevna posjeta blogu poveća se pet puta, a ako još post najave na naslovnici – i deset puta. To mora da užasava one koji bi tako i tako svratili, ali ne može se pripisati njoj na dušu. Koliko god da je takav status i sama potpirivala, to joj spada u opis posla, a oni koji ne mogu odoljeti njezinom sirenskom zovu sami su si uvelike krivi. No, da ja nastavim s još jednom iz serije svojih priča o bazenima, i tako dođem do Nevenke Tuđman…

Nevenka je već u šestom razredu osnovne škole dobila sise, a u sedmom su već bile pozamašne i zamamne. Obdarena je i strukom poput pješčanog sata, milim licem i plavom kosom… Bila je jedna od onih rano fizički sazrelih cura i – na svoj način – jednako seksi kao Nives Celzijus. Bilo je nemoguće ne zamijetiti je i mnogi su je cijenili kao najzgodniju djevojku u školi. Ništa čudno da su se dečkići trsili biti u njezinoj blizini da je mogu odmjeravati.

Stanovao sam u maloj ulici predratnih vila koje su bile pregrađene u stanove u kojima su obitavale tri vrste stanovnika. Jedni su bili visoki državni i partijski funkcionari, drugi tadašnja sirotinja, pravi proleteri, a treći – među koje je pripadao i moj djed – ostaci klase koja je s Prevratom doživjela historijski brodolom. Nama djeci to, naravno, nije pravilo nikakve probleme da se družimo i prijateljujemo. Prvi put sam primijetio da nismo svi isti, koliko god bili isti, kada su funkcionarska djeca razdragano došla s viješću da u nedalekom susjedstvu, u Jurjevskoj ulici, postoji neka kuća s bazenom, a oni su dobili propusnicu da mogu ići ondje. Manje-više bazen, ali znao sam da će s njima ići i Nevenka Tuđman, da će se pojaviti u badekostimu, najvjerojatnije bikiniju, da će se ganjati i prskati u vodi, i – moram priznati – zapeklo me što sam iz toga bio isključen. Nisam zamjerio prijateljima koji su bili toliko oduševljeni predstojećim provodom da su previdjeli i nisu se obazirali što ja neću s njima. Zamjerio sam sudbini, sistemu i okolnostima, što su nas podijelili. Mogao sam se prošvercati zajedno s prijateljima, i oni bi me u tome sigurno podržali, ali mi je bilo ispod časti i da probam.

Nekoliko desetljeća kasnije dobili smo svoju, osamostaljenu Hrvatsku i riješili smo se mrskog komunističkog sistema. Ona ista vila s bazenom u Jurjevskoj ulici postala je ekskluzivni privatni klub. Ondje je dolazio i Otac nacije i hametice pobjeđivao u tenisu svjetske šampione trostruko mlađe od sebe. Tračerske novinske rubrike obavještavale su da, naravno, ondje zalazi i Nevenka Tuđman. Nisu trebali pisati da zamislim ono što nikada nisam vidio – da u vrelim ljetnim danima izlazi u bikiniju na isti onaj bazen. Jedino, koliko god se toga promijenilo, ostalo je da sam ondje i dalje nepozvan. Imao sam dosta prijatelja koji bi me rado uveli u taj klub kao svoga gosta, ali mi je bilo ispod časti da se uguravam u to društvo.

Ništa, ništa, ući ćemo u Europsku zajednicu. Moja baka je promijenila pet država, a da se nije maknula iz kuće. Valjda ću i ja promijeniti barem tri. Vilu u Jurjevskoj mogli bi prenamijeniti u elitni starački dom. Nevenka će vjerojatno bez problema dobiti mjesto u njemu, kao nešto prirodno, što joj je rođenjem predodređeno i dano. Neću se ni slučajno – ni u ludilu! – predbilježiti za taj dom jer bih potonuo. U takvim bazenima nisam naučio plivati.

Prije nego nastavim o bazenima u našoj nedavnoj povijesti i eventualnoj budućnosti, da ispunim najavu danu u komentaru na prethodni post: što znači ofrlje nabacivati se riječima?

Primjer, jedan od brojnih na koje možemo naići u knjizi "Gola istina", sigurno će mnoge zabaviti i razgaliti, a naročito one koje je nisu čitali.

Autorica, Nives C., pišući u prvom licu, opisuje situaciju u kojoj njezina literarna heroina nailazi u diskoteci na muškarca koji joj je zanimljiv, ali je on u društvu neke njoj antipatične plavuše. Razmišljala je o tome da joj na licu mjesta očerupa kosu, ali je prevagnula druga varijanta. Citiram:

…da je ponizim na damskiji način. Kao prava dama odlučila sam se za drugu varijantu. Vratila se za njihov separe i pokupila joj ulov.

"Molim te, vodi me odmah kući, moram spavati s tobom." Dobro, možda dama ne bi otvoreno pozvala muškarca na ševu, ali nikada od mene prave dame, govorila je moja mama. Maznuli smo se za početak u autu ispred diskoteke, pa u autu na pokvarenom semaforu, u autu ispred njegova stana, u stanu pod tušem i na krevetu.

"Nemoj to shvatiti osobno, učinila sam ovo samo zbog one plavuše", nastavila sam glumiti nedodirljivu…

Istaknuo sam ključnu riječ. Pustolovine literarne heroine su jedno, ali izbor riječi kojima su iznesene isključivo je u ingerenciji autorice. Ako autorica smatra da opisano ponašanje karakterizira nedodirljivu žensku osobu, što li je za nju tek ono što je suprotno nedodirljivosti? Kako li se, prema njoj, ponaša pristupačna djevojka? Možda sam trebao pročitati knjigu do kraja, pa bih naišao na odgovor, ali nisam imao te snage.

Iz navedenog odlomka vidimo da je i autoričino poimanje damskoga prilično neuobičajeno. Riječi koje upotrebljava kadikad znače upravo to što je napisala, ali kadikad tek otprilike, a kadikad i upravo suprotno. Najviše voli prvu riječ koja joj padne na pamet. Prtlja s njima ofrlje. Time je odlično pogodila kako se obratiti publici koja je ionako ne razumije. Ujedno je svima koji misle da im je sve jasno sadržajem knjige za sitne novce pružila zadovoljstvo da misle da su u pravu. Sve je to, ljudi moji, samo show-papazjanija, vrlo instruktivna svakome tko želi osvijestiti gdje i s kim živi.

A možda je autoričin izbor riječi savršeno precizan? U indijskom kastinskom društvu postoje "nedodirljivi", parije, i možda je literarna heroina glumila jednoga od njih, najnižih i najprezrenijih, a meni to nije palo na pamet? Varljive su riječi i njihovo očitavanje. Onome tko nije savladao umijeće njihova korištenja mogu biti veliki izvor zabuna.

Sad, kad su već mnogi rekli što misle o knjizi Nives Celzijus, povodom knjige o Nives Celzijus, a još brojniji u komentarima što misle o samoj Nives nezavisno od bilo čega, a prodano je izuzetno mnogo primjeraka knjige – nameće mi se jedno pitanje. Tko je uopće pročitao tu knjigu? (Dobro, pročitao ju je Željko Špoljar i napravio odličan intervju u "Metrou", ali jedan kao nijedan. Pročitao sam i ja, do pola, ali ja se ne računam.)

Nema toga tko zahvaljujući brojnim medijskim prezentacijama njenog lika i djela, u cjelini i pojedinostima, nema mišljenje o tome tko je i kakva je Nives C., te sukladno tome i stav prema njoj. Čak i don Kaćunko koji je prijetvorno brani, licemjerno i do zla boga huljski pjeva u zboru onih koji smatraju da je riječ o grješnici, te je koristi da bi pokazao svoju velikodušnost podajući joj razrješenje grijeha pod izlikom da se nada se da se prosvijetlila i preobratila. Čak da je životni put prsate ljepotice u suštini zaista onakav kakav je opisan u knjizi koju je potpisala, koliko je ona sama za to zaslužna (ili kriva)? Što drugo joj se pružalo? Trpjeti, šutjeti i biti sretna ako dobije posao blagajnice u samoposluživanju? Što drugo je mogla izabrati? Skloniti se u samostan kao druga istaknuta medijska figura koju se slavi zbog te odluke, dok kroz medijske kanale nezadrživo prodire da je riječ o nasilju organizacije koja iz propagandnih razloga prigrljuje neuračunljivu osobu, ili da se sklonila u ludnicu kao što je Krleža za vrijeme Drugog svjetskog rata utekao pod okrilje doktora Vranešića?

Ono što nedvojbeno ostaje je - knjiga. Otužan je to test, slabašna literatura, ali ipak jest literatura i iz toga izvire ono što zaista jest intrigantno. Naime, većina osvrta po medijima i postova i komentara po blogovima očitala je knjigu kao autobiografiju, što ona nije. Nije to ni dnevnik, ni romansirana biografija, niti su sjećanja ili ispovijedi. Koliko god bilo možda inspirirano stvarnim događajima koji su se dogodili tko zna kome, pa čak i kada autorica vjerojatno svjesno ide prema efektu (pseudo)autobiografije koristeći podudarnosti iz vlastita života da bi zagolicala publiku, usprkos marketinškim izjavama za medije, ipak je sve to - u odnosu na njezin stvarni život - gomila izmišljotina. No upravo to - što je većina onih koji su imali knjigu u rukama brzala kroz nju uvjerena da je sve crno na bijelom čista istina - rađa intrigantno pitanje. Očitavajući knjigu kao faktografski točnu, prihvaćajući sve zdravo za gotovo, tako je to i nikako drugačije, nešto se ocrtava kao žaoka velika poput tornja Katedrale - i svi to previđaju. Gledam tu žaoku i čudim se - kako je moguće da je nitko drugi ne vidi? Zapravo se ne čudim - živimo u okružju kolektivnog selektivnog sljepila, pa rijetkima koji vide nije nimalo probitačno ukazivati na ono što nitko oko njih ne zamjećuje. Zaslijepljeni ne vide, a to što ne vide im je dokaz da ono što bi se moglo i trebalo vidjeti ne postoji, te su spremni gnjevno se obrušiti na svakoga tko narušava njihovu sliku svijeta tvrdeći da vidi ono što oni ne vide.

Taj otužan tekst, ta slabašna literatura, u jednom pogledu je izuzetno hrabar, izravan do bola. Mladi ne mogu znati, ali stariji bi se trebali prisjetiti, ukoliko se nisu potrudili zaboraviti. Dobar dio radnje smješten je, riječima Denisa Kuljiša u predgovoru " …u ono surovo doba, dok se po gradu još kretalo s dugim cijevima". Približavanje tog doba naznačuje literarna heroina sljedećim odlomkom:

Spominjali su nekakav rat, ali mi djeca to nismo uzimali ozbiljno. Odrasli su stalno živjeli u nekakvom strahu. Sve te priče: ne udaljavaj se od kuće, ne pričaj sa strancima, a sada i ta priča o ratu… Imali smo osjećaj da se loše stvari ne događaju nama ovdje, nego samo na filmovima, tamo negdje, u dalekoj Americi ili negdje još dalje. Vrlo brzo bit ćemo razuvjereni. (str.17)

Kakvo je bilo to doba govori epizoda u dva odlomka o jednom od sporednih likova:

Teta Jaca bila je jedna od svakodnevno uznemiravanih osoba. Njezin muž bio je Crnogorac, uredno mobiliziran, odazvao se pozivu i nalazio se na bojištu. Našli su se neki Veliki Hrvati koji, naravno, nisu bili na bojištu, nego su vrijeme kratili maltretirajući građane. Jaci su, u rane jutarnje sate lupali na vrata, prijetili telefonom, nacrtali križ na zidu pored ulaznih vrata… Jaca se tako, zbog straha za malog Sanjina i dijete koje je nosila tek nekoliko mjeseci, odlučila privremeno vratiti k nama na Srednjake. (str.19)

Šlag na torti bila je prisilna odluka moje Jace i njenog muža da se odsele iz Hrvatske u, tada dalji nego ikada, Beograd. Bomba postavljena u njihov kafić, drugi put u nekoliko dana, više nije značila samo upozorenje. (str.26)

Junakinji romana, vrlo mladoj djevojci, u tom vremenu nije bilo nimalo lako:

Isto tako sam odlučila prešutjeti kako mi često na putu do i iz škole, dobacuju "četnikušo" i "srpska droljetino". Nisu to bile samo provokacije klinaca. I odrasli, ozbiljni ljudi često bi mi znali dobaciti: "Gdje ti je sada otac da širi svoje velikosrpske ideje? Pobjegao je kao kakva pičkica, a majku i dijete ostavio da trpe posljedice… (str.27)

Svi kvartovski delikventi koji su me bez razloga mrzili, sada su našli razlog. Vrijeđanje je ubrzo preraslo u pljuvanje i prijetnju, nerijetko bih se vraćala kući obraza zažarenih od usputne pljuske.

Najneugodnije iskustvo bilo je kada me je nekolicina dječaka od dvadesetak godina naguravalo i bacalo kao probušenu nogometnu loptu, a potom, uz glasan smijeh i vrijeđanje, zagnjurilo u lokvu blatnjave vode. Bilo je to hladnog jesenjeg dana 1991. godine. Cvokotali su mi zubi, tresla sam se od straha i hladnoće, mokra i blatna, i čekala da se odmaknu dovoljno daleko kako bih mogla ustati i, što neprimjetnije, pojuriti kući na toplo. Jer ako odmah krenem opet će me baciti u blato. Blatnjava voda slijevala se niz moj najdraži roza kaputić koji mi je majka jedva jedvice priuštila, a velika debela glista izgmizala mi je iz rukava. Imala sam dojam da svuda po meni plaze. Čvrsto sam zagrizla usne kako ne bih nekontrolirano ispustila bilo kakav zvuk i time još više skrenula pažnju na sebe. Srećom, u blizini nije bilo mnogo ljudi, tek neka grupica tinejdžera na obližnjoj klupici koja je iz straha cijeli događaj ignorirala, a poslije se naslađivala prepričavanjem po kvartu. Bezglavo trčeći prema kući, nagazila sam u neku udubinu na pločniku, izgubila ravnotežu, pala i razderala koljeno, što je izazvalo dodatni smijeh neke dječurlije. (str.28)

Čekajte, ljudi, nije li ono što se ovdje čita opis maltretiranja djeteta, mobing, nedopustivo, i to na nacionalnoj osnovi? Jest da to maltretiranje provode tek neki, ali ostali ne samo da ih ne sprečavaju, nego i uživaju u tome da svjedoče. Ako se ikada nešto takvo događalo nekoj mladoj djevojci, još djetetu, što bi osoba u takvoj situaciji mogla misliti o svijetu oko sebe i perspektivama koje je očekuju u životu u koji se sprema zakoračiti? Može li netko tko je još teenager računati da to da će se za petnaestak godina - neizvjesno i iz te perspektive nakon cijele vječnosti – situacija normalizirati i da će oni koji su preživjeli, ostali i opstali moći ponovo normalno živjeti pod uvjetom da prežale sve gubitke i ne žale se na ono što su prošli? Literatura je to, tješite se, ali što s tim da je svi doživljavaju kao istinu? Svi šute, kao da su suglasni, nemaju išta primijetiti, nadodati. Da li to znači da je zaista bilo tako ili da nemaju ništa protiv da je bilo tako?

S nevjerojatnom lakoćom svi prelaze preko toga i obrušavaju se na Nives Celzijus da je loša književnica i pripisuju joj da je njezina romaneskna heroina zapravo ona, te likuju nad time da ono maltretirano dijete ipak nije uspjelo postići ništa više u životu. Loša je književnica, koliko god da je po broju prodanih primjeraka uspješna, vidim i sam, ali mi je žao. Daleko bih radije da je vrlo dobra književnica. Kolika je podudarnost autoričina života i priče njezine literarne junakinje - ne zanima me. Novinama kojima je Nives C. udarna tema ne vjerujem čak ni onoliko "gdje ima dima, ima i vatre". Jedino što znam je da gdje ima dima – teško je disati.

Vlasnici pasa na Kraljevcu predvečer i kad pade noć izađu iz kuća i šeću svoje ljubimce duž ulice i po okolnim parkovima i šumama. Svi se međusobno poznaju, pa uvijek izmijene koju riječ kada se sretnu ili nastave šetati zajedno i razgovaraju. Ono što ih je sve u posljednjih nekoliko godina najviše uzbudilo bilo je kada je jedan od novokomponiranih prekonoćnih bogataša koji su se doselili u susjedstvo, a koji su im ionako išli na živce, nabavio tigra.

Dapače, prošetao je malog tigrića nekoliko puta i ulicom izazvavši javnu sablazan. Jest da je mali tigrić bio sladak, kao velika maca, ali je svima bilo na pameti da će - jebi ga! - uskoro porasti, a onda… Kako će ga čuvati u kući? Može li se onima koji su nabavili tigra vjerovati da će biti dovoljno razumni da ga brižno paze? Što ako nađe načina da pobjegne? U blizini su dječja igrališta i ulicom šeću prolaznici i šetači pasa…

Uzbuđenje je još poraslo kada se pročulo da drugi od novokomponiranih, koji je stanovao u neposrednom susjedstvu, nije mogao izdržati da mu se susjed šepuri s tigrom, pa je nabavio leoparda.

- Što nas još čeka? - zdvojilo je susjedstvo. - Samo da još netko nabavi pumu ili lava? - Njihovu zabrinutost pojačavalo je što su nekolicina pridošlica sveukupnim ponašanjem, počevši od automobila koje su vozili i načina kako su to radili, pokazivali da bi mogli biti najozbiljniji kandidati za tako nešto.

Ali - jebi ga! - što su mogli? Došla je demokracija. Egzotične zvijeri su rasle. A onda se susjedstvom proširila vijest da je mlada leopardica seksualno sazrila. Do tada se kao velika mačka umiljato i veselo igrala s ukućanima, a posebno se vezala uz oca, glavu obitelji. Kako su joj hormoni provalili, a nije znala nikoga drugoga osim ljudi, umislila je da bi joj upravo muška glava mogao donijeti olakšanje. Vlasnike pasa ta je vijest silno obradovala.

- Da, da - s neskrivenim zadovoljstvom kao zabrinuto su komentirali. - Te leopardice su vrlo nezgodne kada ih spopadne. Postaju vrlo agresivne ako su nezadovoljene…A ta je agresivnost usmjerena prema onome tko ih razočara.

- Njegova dilema je vrlo jednostavna - razmatrali su sugovornici. - Ili je mora seksualno zadovoljiti, ili će ga pojesti.

- Ah - prijetvorno su suosjećali. - Kako li će je zadovoljiti?

Da, kako, kako? Leopardica je bila potpuno nezainteresirana za tigra iz susjedstva. Njezina odanost vlasniku bila je nepokolebljiva, ljubav prema njemu i očekivanja nije skrivala, jedino što je bivala sve razdražljivija i razdražljivija. Rješenje je trebalo hitno pronaći. Zadovoljiti je oralno? Teško da bi veliku mačku smirila takva suptilnost. Rukom do lakta? Pendrekom? Pretvoriti je u bundu? Vlasnike pasa ta su razmatranja silno zabavljala, što manjih pasa to više, a najviše vlasnike patuljastih pudlica, pekinezera i pinčeva.

Ne zna se kako su vlasnici leopardice riješili problem, ali nekako su ga uspjeli riješiti. Kako li su to riješili? - pitalo se susjedstvo kada god bi se htjelo malo razonoditi i izmišljalo razne maštovite mogućnosti. Ništa, ništa - tješili su se. Ovaj puta su se izvukli, ali leopardova sezona parenja ponavlja se svake godine, pa i dalje ostaju izgledi da će jedne godine vlasnik podbaciti.aciti.

Imam ja još priča za tebe, Nemanjo! No prije nego krenem dužan sam neophodno objašnjenje da bi i čitateljima ovog posta bilo zanimljivo.

Drugog ovog mjeseca Nemanja je na Vaseljeni objavio neki tekst o religiji, no kako to već biva, rasprava nakon njega uskoro se izmetnula u pričanje u Titu i partizanima. U jednom trenutku i ja sam dodao:

A pazi ovo, priča koju mi je ispričalo i potvrdilo nekoliko relevantnih osoba. Za vrijeme NDH Nijemci su raspisali za Stevom Krajačićem potjernicu i nudili nagradu veću nego za Titom. Pred kraj rata utvrdili su Zagreb, (tenkovi, bunkeri, rovovi, bodljikava žica, minska polja, mitraljeska gnijezda) s namjerom da ga brane do posljednjeg čovjeka kako bi se za to vrijeme druge njihove trupe u povlačenju mogle izvući. Zagreb je očekivala sudbina Staljingrada. U tom trenu Stevo Krajačić se uvuče u njemački glavni štab, uđe u kancelariju glavnokomadujućeg Švabe, zatvori vrata za sobom i pristojno se predstavi. Bond! James Bond! Švaba mu isto tako uljudno kaže: "Vi znate da odavde nećete izaći živi?" Stevo izvadi pištolj i odgovori: "Možda, ali u tom slučaju ni Vi nećete preživjeti". Švabo nastavi: "Dobro, kojim dobrom ste svratili?" Stevo kaže. "Došao sam dogovoriti uvjete PREDAJE Zagreba." I nakon toga se oni lijepo porazgovaraju, gentlmenski dogovore da će Nijemci ukloniti sve mine i ljubazno se povući, a partizani će ih pustiti da odu i tjedan dan neće napadati ni druge njemačke jedinice u povlačenju. Za kraj glavni Švaba sredi da Stevu pod osiguranjem prevedu do partizana da može izvijestiti što su se dogovorili. Po toj priči Stevo K. je spasio Zagreb, a priča se nakon rata tajila da ne bi ispao veći frajer od Tita.

Nemanja je na to odgovorio:

Babl, to je posve točna priča. Iako sam je već čuo od tebe, pričao sam je kasnije organizatoru paleža u Selskoj i on misli da je istinita. Što je zanimljivije, čuo sam je iz još jednog izvora na vlas istu! Ha, ipak je taj kit radio Titu osiguranje kad je onomad Rankovića smjenjivalo, dakle, morao je biti velik frajer. Nepravedno je kako se o takvim ljudima kasnije malo zna: naravno, nije to čudno, ali, ipak bi se arhive morale ranije otvarati.… itd, itd.

Nešto kasnije Nemanja ispisuje i sljedeću rečenicu:
…Za tisuću su puta manju stvar letjele glave, ali, priča se obratno: priča se da je taj radio prijemnik radio desetljećima, i to iz Krajačićeve kuće, o kojoj ima kojekakvih legendi: jedna je da je Stevo svakoga tjedna s mora dovozio cisternu morske vode za bazen!)

E, mogu ti ispričati pravu istinu o tom bazenu!

U nižim razredima osnovne škole išao sam u razred s Ognjenom Krajačićem, mlađim sinom spominjanog Steve. Bili smo si vrlo dobri, bio mi je najbolji prijatelj u razredu. Pored starih prijatelja iz ulice, on je spadao u najuži krug mojih dobrih prijatelja i gotovo svakodnevno smo se igrali prije ili poslije škole. Vrlo često smo odlazili i njemu doma i igrali se po kući. Obitelj Krajačić stanovala je u vili u Nazorovoj, desno od kuće Tuđmanovih. Danas se ondje nalazi nekakvo ministarstvo ili tako nešto. Omiljeno mjesto bila nam je zimska bašta u razizemlju, velika prostorija u staklu u kojoj je Ognjenova majka uzgajala ukrasne kućne biljke. Posred prostorije bio je povelik bazen, uvijek prazan. Na njegovu praznom dnu nas dvojica igrali smo nogomet ili stolni tenis. Bilo je vrlo pogodno što smo bili okruženi zidovima bazena jer, u slučaju nogometa, lopta nije mogla daleko otići i nešto razbiti, a u slučaju stolnog tenisa loptica nije mogla daleko pobjeći.

Usput rečeno, ja sam išao i na vjeronauk, te prvu pričest u crkvu u Frankopanskoj. Iako je Stevo Krajačić bio komunist, partizan, prvoborac, narodni heroj i državni dužnosnik, a u njegovoj obitelji su znali da sam iz prohrvatske, katoličke obitelji, to na nikoji način nije smetalo Ognjenovim i mojim odnosima. Dapače, često sam bio u situaciji poput te da sam napuštao njihovu kuću objašnjavajući da moram ranije doma jer ćemo kititi božičnu jelku, a Ognjen je dolazio k meni i u slast gutao božične kolače.

Vila je bila prostrana, a vrt još prostraniji, te je bilo dovoljno prostora za razne igre, niti da mi ometamo Ognjenove roditelje, niti da oni smetaju nama. Ipak, ako smo ih ičim gnjavili, onda su to bile česte opetovane molbe da napokon barem jednom napune taj bazen da možemo i plivati. Oni su bili rezolutni – ni govora! Napuniti bazen vodom je preskupo i oni si to ne mogu dozvoliti.

Razmišljajući danas nisam siguran u njihovo obrazloženje. Ipak je Stevo Krajačić tada bio jedan od najviših državnih funkcionera, vjerojatno s jednom od najvećih plaća u tadašnjoj Hrvatskoj. Ne bih se iznenadio da je on financijski mogao izdržati takvo opterećenje. Ako nije mogao od plaće, sigurno je mogao nešto smuljati da se bazen napuni na državni trošak. Jednako kao da nije mogao platiti čini mi se vjerojatno i obrazloženje da nije želio da se bazen napuni. U vrijeme kada su se svi javni bazeni u Zagrebu mogli izbrojiti na prste jedne ruke, lako moguće da je smatrao nedopustivo nemoralnim da se njegova djeca kupaju u privatnom bazenu.

Onda je izbila "afera Sokol-Mišković" u kojoj je Krajačić politički pao. Novine su se natjecale koja će ga više ocrniti, a po gradu se svašta pričalo, no to na nikoji način nije okrnjilo Ognjenove i moje odnose. Dapače, sjećam se i kako sam kao dijete iz prikrajka slušao druge majke iz susjedstva, čiji su supruzi u javnosti predvodili napad na Stevu, a ja se družio i s njihovom djecom, koje su u razgovoru žalile kakva je nevolja snašla Krajačićeve i kao znak podrške odnosile Ognjenovoj majci kolače.

S izbijanjem afere koincidiralo je i da su se Krajčićevi preselili u novu kuću koja se godinama ranije počela graditi lijevo od kuće Tuđmanovih. Bila je to nova i veća kuća i u nju su pored obitelji Steve Krajačića uselili i Joža Manolić s obitelji i još jedan treći funkcioner koji ti je sigurno nepoznat. To je ista kuća koju znaš jer Manolić i danas živi u njoj.

Nemanjo, uvjeren sam da će ti se ovaj detalj svidjeti: dakle, u vrijeme najžešćeg političkog obrušavanja na Stevu Krajačića, on nije odselio daleko, svega dvije kuće dalje, u novu kuću – bolju, iako bez bazena – koju je dobio od države.

Istovremeno je Zagrebom i Hrvatskom počeo kružiti – kako da ga nazovem? – trač, legenda, mit, objeda… o Krajačićevom bazenu. Dakle, u vrijeme kada u kući s bazenom više nije ni stanovao.

Prvo je krenulo – Krajačić ima u kući bazen! (Podrazumijeva se: ako ima bazen, neupitno da je pun vode i da se narodni heroj u njemu brčka.)

Zatim - to je bazen s morskom vodom! (Podrazumijeva se: posebne cisterne moraju tu vodu dovoziti.)

Na kraju – bazen se morskom vodom puni svakodnevno! (Podrazumijeva se, njegovoj bahatosti nema kraja.)

Ta priča me je već kao klinca izbezumljavala jer sam se svaki puta kada bih je čuo prisjetio nebrojeno prilika kada smo mi klinci bezuspješno moljakali da se bazen napuni. Pokušavao sam objasniti starijima da to s bazenom nije istina, ali nitko se na to nije obazirao. Ta tko će klincu vjerovati?! Najviše me je bacao iz takta moj djed, kojega sam obožavao, kada mi ni on nije htio povjerovati. Djed je bio nepokolebljiv: ta svi govore suprotno, čak i novine pišu! (Ta je epizoda po prvi puta ugrozila moje bezgranično povjerenje u djedovu neupitnu mudrost.)

U ispražnjenu vilu iz koje su iselili Krajačićevi uselila je Mjesna zajednica i lokalni ogranak Socijalističkog saveza, te ostale društveno-političke organizacije s terena. Ozloglašeni bazen su odmah zatrpali, popločali, prostoriju napučili stolicama i dobili prostranu salu za konferencije. Kad sam to vidio kroz staklo, jer smo se, mi djeca, i dalje nastavili igrati u velikom vrtu, preplavilo me je razočaranje i ogorčenje. Bilo mi je očigledno da su svi izgledi da će se bazen ikada napuniti zauvijek propali. Da bi bilo još gore, nova sala za konferencije zjapila je uglavnom prazna jer nije bilo više od dva-tri velika skupa mjesečno.

Danas si mislim, ne bih se začudio da je socijalizam u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) propao – između ostaloga – upravo zato jer si narodni heroj nije mogao dozvoliti napuniti bazen u kući u kojoj je stanovao, kao što bi i ovo danas moglo propasti jer mnogi uživaju u bazenima dok premnogi jedva spajaju kraj s krajem. Socijalizam u Hrvatskoj je možda propao i zato jer se Mjesna zajednica nije sjetila napuniti bazen i otvoriti ga za građane, nego je napravila salu za konferencije koja se uglavnom nije rabila.


I to ti je to, moj Nemanjo, a ti vidi čemu će te ova istinita priča podučiti.

NE BRINITE!

NADAM SE

DA NEĆE

Dvanaestog ovog mjeseca završio sam dnevni post sljedećim odlomkom:



a i nekoliko dana kasnije spomenuo sam isto.

Danas otvorim "Jutarnji list" i vidim:




Volem tu koncidenciju!

Da se ne šalim, nemam ja copyright na pisanje o toj temi. Dapače, ako je moje pisanje potaklo "Jutarnji" da se prihvate te teme, samo mi je drago. Daleko bolje nego da su se oglušili. Ako su sami nadošli da je tema zaslužila onoliki članak, svaka im čast. To je dobro. Dobro, ali daleko od dovoljnoga.

Naime, eksperiment kod Geneve može rezultirati takvim znanstvenim spoznajama i njihovom kasnijom primjenom prema kojoj je sav dosadašnji civilizacijski znanstveno tehnološki napredak tek uvertira. S današnjeg gledišta, ono što bi moglo uslijediti, i to relativno vrlo brzo, ostvarivanje je najmaštovitijih SF-scenarija. Utoliko je taj eksperiment nešto što se ne smije propustiti po bilo koju cijenu.

S druge strane, neki upozoravaju da bi pogreška u eksperimentu mogla rezultirati - procjene se razlikuju u rasponu - od trenutačne propasti svijeta do kolapsa naše galaksije. Nažalost, znanost i tehnika su prepune primjera šteta u milijunima dolara koje su uzrokovane time što je neki od sudionika pogriješio otprilike za debljinu ljudske vlasi. Sjećam se priče starije od deset godina, ako se ne varam negdje iz Zapadne Njemačke, da su morali zatvoriti jednu atomsku elektranu jer su otkrili da betonski omotač oko ciklotrona nepopravljivo propušta radijaciju. Istraga je otkrila da je greška nastala tako što se jedan od radnika pri gradnji popišao u svježi beton, umjesto da ode na stotinjak metara udaljen zahod. To je bilo najskuplje pišanje u povijesti.

Utoliko mi je smiješno čitati, slušati i gledati kako se javni mediji uzbuđuju oko toga hoće li neki nogometaš preći iz jednog kluba u drugi, koja će pjevačica nastupiti na nekom festivalu i da li kako je neka "personality" izašla obučena. Da je pameti, prije nego što se pošalje ekipa da poprati otvaranje Olimpijade trebao bi se poslati tim u Genevu koji bi pratio kako teče priprema i realizacija traganja za "Božjom česticom". Ne znam koliko znanstvenika, tehničara i građevinara ondje radi, ali svaki od njih je trenutno značajniji od bilo kojeg lika s estrade, sporta i iz jet-seta. Tko su, odakle, koliko ih je, kakve su im biografije, koliko su pouzdani? Momentalno me više zanimaju biografije ljudi na čelu projekta nego bilo čije druge, sve do nadzora nad zadnjim sudionikom koji bi se mogao popišati ili pogriješiti, kako se ono kaže, za debljinu vlasi. Zanima me, a uvjeren sam da bi moralo zanimati i najširu publiku, sve druge ljude na svijetu.

Sjedi Inoslav Bešker za kuhinjskim stolom i kucka s tri prsta po pisaćoj mašini članak koji je trebao poslati već dan ranije, kad se na vratima pojavi njegova najmlađa kćerka, četverogodišnja Nuša, i pita:

- Tata, što je to kemija?

Nuša je isti Bešker, samo žensko, dapače, nose i naočale istog oblika. On nema vremena objašnjavati i samo dobaci:

- Pogledaj u enciklopediju.

Naravno, kako je Nuša Beškerova kćerka, ništa čudno da već s četiri godine zna čitati i služiti se enciklopedijama. Šutke se okrene i ode u sobu s knjigama.

Nakon nekog vremena Nuša se vrati, ljutito se ispriječi na pragu i objavi:

- Nema!

Bešker se obrecne:

- Kako nema? Mora biti!

Čim je to rekao, shvati da je Nuša, ionako sitna za svoje godine, mogla dosegnuti samo najnižu policu na kojoj cijeli red zauzima neka enciklopedija objavljena u Beogradu, pa joj objasni:

- Ta je enciklopedija tiskana u Srbiji, na srpskom. Oni ne kažu k-emija, nego h-emija.

Nuša ga je ozbiljno slušala dok joj je objašnjavao razliku abecede i azbuke, da bi mogla pronaći traženi pojam, no nenadano počne grcati od nezadrživog smijeha.

- To nije ništa smiješno! - upozori je otac, tim više što ne voli kad ga se ne sasluša do kraja.

- Dakle - jedva prozbori Nuša kroz suze smjehulje. - Oni kažu hurac!

1.

Vrlo brzo sam u kafiću u koji sam počeo zalaziti zapazio privlačnu mladu ženu koja je dolazila oko podneva, odsjedila oko pola sata, pregledala novine, popila kavu i popušila, uvijek sama. Iskoristi sam priliku kada se našla za stolom pored mojega da izmijenimo nekoliko riječi, pa tako nekoliko puta, sve dok nismo došli do toga da sam bez pitanja smio sjesti uz nju. Tada sam se počeo otvoreno upucavati, bezuspješno, sve dok jednoga dana nisam izravno upitao bi li se mogli naći u drugo vrijeme, recimo navečer, na nekom drugom mjestu, recimo kod mene doma, usprkos vjenčanom prstenu za kojega sam se pravio da ga ni ne vidim. Odgovorila je:

- To ćeš trebati pitati mog supruga.

Prihvatio sam to kao šalu i nastavio po svom. Rekao sam da ga radije ne bih uplitao na bilo koji način, no ona je nastavila:

- Morat ćeš, ako želiš što si nakanio. Vrlo je posesivan….

- Misliš - ljubomoran?

- Nije ljubomoran. Uostalom, nema ni razloga. On je "control freak". Voli sve znati, da se ništa ne događa bez njegova odobrenja, da je sve po njegovom.

- Da li to znači da ćeš mu reći i za ovaj moj prijedlog?

- Već sam ga izvijestila da mi se upucavaš i dozvolio mi je da ovako s tobom razgovaram.

Počelo mi je dopirati do svijesti da ona ozbiljno govori i preplavilo me je čuđenje jer na tako nešto nikada ranije nisam naišao. Ako ona ozbiljno misli - što to znači, kako to zamisliti? Vidjela je moju zbunjenost, pa je objasnila:

- Vidjeli smo te u gradu, nisi nas zamijetio, i svidio si mu se.

- Da nije peder? - izletjelo mi je.

- Nije. Voli gledati kako se podajem onima za koje on to dozvoli. To ga pali. Kadikad zatraži da se provokativno obučem, odemo u neku gužvu, pa gleda sa šanka kako mi se prilaze. Ako mu se netko svidi, da mi znak i ja kažem "Morate pitati mog supruga…"

Pogledao sam je značajno i zapitao:

- A jesam li se tebi svidio?

- Aha - nasmijala se. - Inače mu ne bih ni rekla da mi se upucavaš.

Osjećao sam se kao da sam zaronio u neku paralelnu stvarnost, da je sve to što mi govori bolesno, da u tome ima nečega sumnjivoga, ali sam se dodatno popalio na kvadrat. Igra je bila zanimljiva, primamljiva, a povrh svega sam u njoj naslućivao još jednu, igru u igri, u kojoj ga ona sve sluša, ali namjesti stvari tako da ispadnu po njezinome. Borio sam se između impulsa da zaronim u tu igru i suprotnoga, da odmah uzmaknem i pobjegnem, ali nisam mogao ustati od stola da ne izazovem javnu sablazan kvrgom koja mi je narasla u hlačama.

2.

- Zanimljivo - morao sam priznati. - Što dalje?

- Trebaš se naći s njim, porazgovarati, da sazna što ga još zanima, pa ćete se dogovoriti…

- Što bi se mogli dogovoriti?

- Vjerojatno će u početku on tražiti da bude prisutan i gleda. To je i zbog sigurnosti, dok te bolje ne upozna. Ja ću, možda, imati povezane oči, da ne znam tko je sa mnom…

- Znači, ima više takvih mušterija? - odmah mi je sijevnulo. Da je jedan, bilo bi besmisleno onemogućavati je da vidi.

- O, da. Nekoliko. Kaže, to je zato da se ne bih zaljubila, ne dozvoljava mi da gledam prije nego je siguran da neću.

- A kasnije?

- Kasnije možda dozvoli i da me odvedeš sebi i preko noći.

To je zvučalo maksimalno primamljivo, vrijedno truda i svega što treba proći. Zapitao sam:

- O čemu to zavisi?

- Kako se dogovorite. Možda se dogovorite da ti njemu u zamjenu prepustiš svoju ženu ili djevojku, ako imaš.

- Neće tražiti novce? - postao sam sumnjičav. Razumio sam što bi on tome dobio, ali nisam imao ništa takvo za uzvrat.

- Možda - reče ona. - To ga pali. Da me kadikad da za novce nekome tko mi se uopće ne dopada, da sam prava kurva. Nije da su nam novci potrebni, ali vesele na takav način zarađeni. Povezuje mi oči i da ne bih znala je li mi doveo nekoga za koga znam ili nekoga s kim se dogovorio, a da ga i ne znam…

Nakon svakog odgovora trebalo mi je neko vrijeme da nastavim jer sam si pokušavao predočiti ono što mi je govorila, no prije nego sam uspio zaskočila me s nečim novim. Činilo mi se da se kao poludjela muha zaplićem u paučinu i da bih trebao stati na loptu, sabrati se, sagledati što se dešava. Umjesto toga sunovratio sam se u pomislio poput: mogao bih zatražiti da obuče vjenčanu haljinu, da bude sva u bijelom kao anđeo, samo s crnim povezom preko očiju, suknja do poda, pa se zagnjuriti u podizanje šlajera i podsuknji, razgrtanje čipkica, pa usred svega toga zadignem noge i raširim ih… Brrr!

Glas mi je podrhtavao dok sam izgovarao:

- Molim te, poruči suprugu da bi mi bilo vrlo drago da se nađemo…