Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/babl

Marketing

zašto smo mali narod



Jučer sam na naslovnoj stranici Monitora.hr naišao na člančić da Japanci kane (napokon) sagraditi dizalo za svemir, svemirski lift, s poveznicom na "Sidney Morning Herald" koji o tome govori opširnije. Već na tom nivou ulaska u izloženo uočio sam jednu pogrešku. Koncept svemirskog lifta nije prvi zamislio nedavno preminuli pisac Arthur C. Clarke, on ga je samo popularizirao u SF-romanu "The Fountains of Paradise". Koliko se zna, na zamisao je prvi nadošao Konstantin Eduardovič Ciolkovski, rodonačelnik astronautike, jedan od najvećih genija čovječanstva.



Zanimljiviji dio priče tek slijedi. Iako je zamisao relativno stara, trebalo je riješiti niz teorijskih problema, praktičnih izračunavanja i planiranja, a veliki doprinos tome dao je naš čovjek - zadarski profesor Ranko Artuković, i to relativno nedavno. Odličan prikaz njegovih postignuća objavio je u "Jutarnjem listu" 10. veljače 2001. Stanko Ferić, a pobliže se o ideji svemirskog lifta i Artukovićevom doprinosu možete upoznati na dvije web-stranice tome posvećene koje je Artuković postavio. (Prva i druga.) Artukovićeva zamisao pati od jedne slabosti. Da bi riješio da je kabel nebeskog dizala svigdje jednako opterećen i da nigdje neće puknuti, Artuković je - oslanjajući se na postojeću tehnologiju - predvidio da se debljina kabela mijenja kako se kabine dizala kreću duž njega. Ako bi ta sajla bila od čelika, na visini od 35 790 kilometara morala bi biti debela nekoliko tisuća kilometara. Neizvedivo. Stoga je Artuković polagao nade u novi materijal koji su izumili Japanci i već ga počeli uspješno koristiti, "zylon", koji bi omogućio da debljina kabla na kritičnoj visini bude "tehnološki sasvim prihvatljiva, a cijela konstrukcija ostvariva i isplativa", što god to značilo. No pravo rješenje prof. Artuković vidi u nanotehnologiji koja bi priskrbila kablove do danas nedostignute čvrstoće.



No problem debljine i čvrstoće kabla više nije problem! I to je prethodno riješio drugi naš čovjek, za kojega prof. Artuković izgleda nije znao, a pitanje je znaju li Japanci koji se spremaju izgraditi nebesko dizalo. Riječ je o - drž'te se sad! - književniku Predragu Raosu. Da, da, istom onome kojega najvjerojatnije znate iz "Noćnih mora" Željka Malnara. Raos je u internacionalnom znanstvenom časopisu "Acta Astronautika" (vol.45, No.3, stranice 145-153) godine 1999. objavio svoj rad "THE SYNCHRODYNE - A DYNAMIYALLY SUPPORTED SKYHOOK", u kojemu je objasnio kako samo gibanje kolica može održavati štrik za svemir. Po Raosovom konceptu dovoljna je toliko tanka čelična sajla da cijelom dužinom po jednom metru ne bi trebala biti teža od jednog kilograma, a uz nju bi se mogle kretati istovremeno gore i dolje kabine koje s opterećenjem imaju dvadeset do trideset tisuća tona.

AND NOW SOMETHING COMPLERTELY DIFFERENT!

Zašto smo mi mali narod i zašto smo to oduvijek bili i najvjerojatnije ćemo to zauvijek ostati? Ne zato što nas je malo. Zato što za profesora Artukovića, osim njegove rodbine, susjedstva i kolega, malo tko zna, a pitanje je da li i oni koji ga znaju znaju i cijene što radi. Zato što svi uživaju prateći kako se Raos nateže s raznim poluidiotima u "Noćnoj mori", jer to je nivo koji razumiju i na kojemu mogu uživati kao zadrigli prasci, ali njegove astronautičke zamisli smatraju neozbiljnim budalaštinama. Zato što Tesla, Penkala, Schwartz, Hanaman i ostali moraju otići iz Hrvatske da bi išta postigli.

Kao narod nismo zreli da omogućimo pojedincima s velikim zamislima i rješenjima da ozbiljno rade na njima, makar se pokazale kao zablude. Kao država nismo sposobni da podržimo išta što iskače izvan uobičajenih trica i kučina u koje se zaplićemo. Pojedinci koji su stjecajem okolnosti u mogućnosti da minimalnim ulaganjima ostvare nemjerljive dobiti, poput Todorića i Keruma, radije će kupiti novi automobil, umjesto da tim sredstvima omoguće povijesno doprinos svom narodu i/ili cijelom čovječanstvu. I zato će do daljnjega vrijediti ona Marxova ocjena da su Hrvati "nehistorijski narod", zalijepljen u svoje blato i krš, patuljci i gnomi nesposobni podići lice prema izazovima povijesti i svemira.






Post je objavljen 26.09.2008. u 11:55 sati.