Marketing
pad u bazen
1.
U svakoj obitelji, familiji, porodici postoje dva procesa koja se međusobno nadopunjuju. Rast i razgranjivanje, te slabljenje i smanjivanje. Mladi stasaju, vjenčavaju se, u obitelji ulaze novi članovi, rađaju se nova djeca, djeca rastu, a nasuprot tome bolesti i nesreće često nenadano nekoga uzmu, stari slabe, onemoćaju drugima na teret i umiru. U mnogim porodicama ta dva proces događaju se istovremeno, pa izgleda kao da jedni naprosto nestaju da bi ustupili prostor drugima, a u mojoj su se, barem za moga života, javljali u razdobljima koja su se izmjenjivala kao valovi. Deset godina svadbi, krštenja i raznoraznih slavlja, a onda desetak godina za vrijeme kojih smo se viđali uglavnom po bolnicama i okupljali samo na sprovodima.
Pri kraju jednog takvog razdoblja tijekom kojih sam pokopao sve ostale ukućane, našao sam se sam u velikoj porodičnoj kući i lutao prostranim sobama kao duh. Kroz to desperatno vrijeme održavanje kuće i reda bilo nam je posljednja briga, a kada sam ostao sam nisam bio ni sposoban, niti sam imao i vremena i volje da uredim i održavam kuću onako kako je izgledala kada su u njoj živjele žene u punoj snazi. Još manje pažnje posvećivao sam vrtu, pa je po njemu poraslo žbunje i drveće da se pretvorio u džunglu. Moram priznati, čak mi se to i sviđalo. Izlazio sam na balkon i uživao u divljoj prirodi koja je opkolila kuću kao da je dragi kamen uguran u vatu.
2.
Kuća je bila prepuna bolnih uspomena, a čovjek nije dizajniran da živi sam, pa sam nakon nekog vremena naišao na mladu djevojku, znatno mlađu, da ne kažem koliko, i pozvao je da živi kod mene da unese malo životne radosti. Doveli smo u red dio kuće u kojem smo živjeli, a u ostalo se nismo upuštali, a kamoli u raščišćavanje džungle u vrtu. Nakon nekog vremena, sjedimo mi na terasi okruženi krošnjama, a kaže ona:
- Udvara mi se tu neki mladić iz susjedstva…
- Tko? - pitam ja.
Sin mog prijatelja iz djetinjstva. Djeca porasla. Upadnem u razmišljanje na temu "Neki novi klinci…", a ona me prekida:
- Zove me da izađem s njim!
- Pa izađi - kažem ja.
- Nemaš ništa protiv?
Što bih imao protiv? Neka malo, za promjenu, provede neko vrijeme i s vršnjacima. Što će od jutra do sutra uz mene matorog? Što bi joj se lošega moglo dogoditi? Ništa. Pristojan je dečko. U vrijeme moje mladosti svi smo vjerovali u uzrečicu "Nije pička sapun, da se potroši". U najboljem slučaju, ako se spanđaju, mogli bi biti lijepi par, a ja im, i jednom i drugome, želim sve najbolje.
Evo njega navečer po nju, odoše. Vrati se ona iza ponoći, priča mi kako je bilo, kaže: drag je, ali balav. Zabavan, ali neozbiljan. Nije to za nju, ona je bitno zrelija. Ali pružiti će mu još prilike, izaći će i sutradan navečer.
Izašli su još nekoliko u nekoliko navrata, ali od ničega ništa nije bilo. Naposljetku su otišli u obližnji park, temeljito se isposvađali, tako da su se po putu od parka do kuće međusobno kljuvali nogama po potkoljenicama. Toliko i o njezinoj tadašnjoj zrelosti.
3.
Vrati se ona kući i kaže "Gotovo je s njim za sva vremena!" Izliječena od vršnjaka do daljnjega. A on se, kako su se rastali pred ulazom u kuću, raspalio da čuje što će mi ona ispričati, uvjeren da ćemo raspravljati o njemu. Nije mu bilo nimalo sumnjivo što ona živi sa mnom jer mu je bilo nezamislivo da bi tako mlada djevojka mogla imati išta s nekim starim poput njegova oca. Zanimalo ga je jedino, ali manijakalno, što bi o sebi mogao čuti. Ljetno je bilo vrijeme, prozori rastvoreni, ali smo živjeli na prvom katu i bili su osvijetljeni prozori sa svih strana kuće, pa nije znao u kojoj smo prostoriji, pri čemu smo mi išli iz sobe u sobu i nečesto se dovikivali iz jedne u drugu. Ulovio je poneku riječ, ali nije mogao jasno sastaviti ni rečenicu. U muci se sjeti rješenja. Njegov je stari sigurno zaspao, a na noćnom ormariću pored kreveta odložio slušni aparatić. S njim u uhu bi mogao sve dobro čuti!
Odjuri on kući, uvuče se u sobu zaspalih roditelja, uzme slušni aparatić s noćnog ormarića i vrati. U međuvremenu smo mi otišli spavati. Dođe on pod prvi prozor, čini mu se da nešto čuje, ali ne razaznaje što čuje niti je siguran da išta čuje. Okrene gumb na slušnom aparatiću do kraja, da lovi svaki zvuk s maksimalnom osjetljivošću, ali onda više nije siguran čuje li šuškanje lišća, vjetar u krošnjama, ili nešto drugo. Krene do drugog prozora, postavi se ispod njega - isto. Jurne oko kuće da nađe prozor sobe u kojoj smo i upadne u džunglu. Ono: grmlje malina, kupina i ruža, lijane… Zaplete se u vegetaciju, probija se kroz granje, grančice i trnje, sav se izgrebe. Tek tada pomahnita do kraja i upadne u mraku u prazni bazen. Srećom je dno bilo popločano debelim sagom otpaloga trulog lišća, pa se nije polomio, ali je prethodnih dana padala kiša pa se sve pretvorilo u gadnu baruštinu. Uspuže on iz bazena na drugoj strani izgreben i mokar, i nastavi se probijati kroz potpuni mrak noći i krošanja kao nosorog sve dok ne shvati da od lišća oko i iznad sebe više ne vidi ni kuću i da se izgubio. Uhvati ga panika i jurne u krivom pravcu ne obazirući se na ozljede, sve dok ga ne zaustavi najdalja ograda vrta. Držeći se ograde nekako se dokopa ulice, no tada mu je već bilo dosta svega i ode svojoj kući.
Prije spavanja se prisjetio da vrati slušni aparatić ocu gdje ga je ostavio i da ga isključi, ali ne i da smanji glasnoću. Ujutro stari i stara uđu u kuhinju, stari utakne aparatić i uho i aktivira ga, stara kaže nešto poput "Hoćeš kavu?", a stari vrisne "AAAAA!" i preturi se zajedno sa stolicom na leđa. Stara se prepadne, prospe vrelu voda iz džezve po nozi i zaurliče iz petnih žila. Urlanje probudi mladića i on uleti u kuhinju, nađe starog na stolici na leđima na podu i staru kako skače na jednoj nozi i vrišti, a stari viče s poda na nju "Tiše! Tiše! Razvalit ćeš mi lubanju!"
Stari iščupa slušni aparatić, osovi se na noge i ode potražiti naočale da razgleda što nije u redu s njegovim pomagalom za sluh. Mladić ga se dočepa, i prije nego se otac vratio hitro smanji intenzitet tona, i tako je u njihovoj obitelji zauvijek ostala neobjašnjiva tajna što se dogodilo s tim čudom tehnike koje je prije i poslije toga savršeno radilo. Stari natakne naočale, pogleda sina i zapita:
- A što si ti, sine, tako izgreben?
Nekoliko godina kasnije silno sam se oraspoložio čuvši tu priču od djevojke koja je nakon te zgode s mladićem hodala, a on joj je ispričao u povjerenju. Naravoučenije: ako želiš da se nešto ne sazna, ne smiješ to ispričati nikome, ama baš nikom.
Post je objavljen 12.09.2008. u 11:04 sati.