VJEKOVNI RAZLOG

IME RUŽE



Kolege, potpuno sam suglasan da ruža ostaje ruža, kako god je nazivali. Mogli bismo je nazvati paraprotanj, štrkljauš, severeva ili kefetor, njezine latice bi ostale iste, miris se ne bi promijenio, lišće bi i dalje bilo zeleno, a na stabljici bi bio i poneki trn. Njezin odraz u vodi ne bi zbog toga iščeznuo.

Međutim, moram istaknuti da smatram najpametnijim da se ruža zove upravo ruža, kad je već zovemo ružom. Zamislimo samo da netko naziva ružu "tulipan", netko drugi "rašpilj", a netko treći "kupus". I onda taj koji zove ružu kupusom, a blato je za njega biber, odluči po receptu pripremiti salatu od kupusa… Fuj!

Zato mislim da je vrlo važno da se sve imenovano naziva upravo svojim imenom, nikako drugačije.

Kako objasniti hrvatski paradoks: lakše je pronaći šest maloljetnika za koje nitko ne zna nego šest stotina mafijaša za koje se zna?

Dijete mi je spopao opaki proljev. Telefonirao sam doktorici, dobio niz korisnih savjeta, otišao do ljekarne i kupio nešto lijekova, no nakon što ni tri dana nije prestao, otišao sam s malim u Dom zdravlja. Doktorica je napisala uputnicu i rekla:

- Odnesite uzorak stolice u laboratorij u dječju bolnicu u Klaićevu čim prije, čim skupite uzorak, da bude svjež.

- Kada rade? - upitao sam.

- Stalno. - Protumačio sam to da laboratorij radi dvadeset i četiri sata, što mi je bilo čudno, ali nisam se imao na osnovu čega buniti. Žena valjda zna što govori. Uostalom, zašto laboratorij za hitne slučajeve ne bi radio dvadeset i četiri sata?

Kad smo se vratili kući, izvukli smo staru tutu iz podruma, oprali je i čekali. Kao ukleto, mali nije otišao na zahod do kasno navečer. Tek iza deset uspio je istisnuti dva omanja čvapčića.

Dok sam sagnut nad tutom ubacivao drekec u laboratorijsku posudu, Dinac Sinac Mandarinac se sa zanimanjem navirivao preko mog ramena.

- Tata, zar ti to grozno ne smrdi?

- Sine, svašta odurnoga radim za tebe.

------------------------------------

Oko deset i trideset navečer pojavio sam se s bočicom s još toplim komadićem dreka na ulazu u Klaićevu bolnicu. Najbliže osvijetljeno mjesto iza žičane ograde bio je vratarev kiosk. Unutra su sjedila tri tipa, vjerojatno noćni portir i kolege iz noćnog osiguranja, i buljili u mali televizor. Pojavio sam se pred njima i zapitao:

- Gdje mogu odnijeti uzorke na laboratorijsku analizu?

Okrenuli su se prema meni i desetak sekundi me promatrali kao da se pred njima pojavila avet. Zatim progovoriše sva trojica u glas:

- Kakve uzorke?
- Što ste donijeli?
- Sada???

Ogovorim:

- Uzorke stolice. U laboratorij. Tako su mi rekli.

Opet njih trojica, s krajnjim omalovažavanjem, kao da se obraćaju idiotu:

- Tko ti je to rekao?
- Čije uzorke?
- Odakle si došao?

- Rekli su mi u Domu zdravlja da donesem svježi uzorak čim se mali napravi, dijete mi je bolesno…. - i malo pretjeram: - Došao sam čak iz Zaprešića!

Na to se jedan umilostivi i jasno reče:

- Laboratorij radi do deset navečer.

- A kada počinju raditi ujutro?

- Rade od osam.

Nije bilo razloga da ne vjerujem. Brzo sam razmišljao: ako je važno da je uzorak svjež, najbolje da sutra ujutro ili prijepodne sakupim drugi i odmah ga donesem. No pitanje je koliko treba biti svjež. Ako bih ostavio ono što sam već sakupio kod ovih tipova i zamolio ih da ga ujutro predaju u laboratorij kada njima prestane smjena, a laboratorij počne raditi, uštedio bih ponovni dolazak, potragu za slobodnim parkirnim mjestom, sat vremena života… Istovremeno sam nastavio razgovor s njima, glumeći zbunjenog petljavca:

- Pa što da sada uradim?

- A što mi znamo?
- A što možeš?
- Ne znamo mi, nije to naš posao!

Iznenada mi je razgovor postao zanimljiv jer sam naslutio da su i oni nadošli na isto rješenje koje je i meni palo na pamet, da bih mogao ostaviti uzorak kod njih, ali ga nijedan nije htio spomenuti. Nastavljajući petljati napravio sam se maksimalno simpatičan i mio, a koliko god to nekima izgledalo nevjerojatno - mogu i to kada mi je stalo.

- U, nevolje! Znate, ja dolazim iz Zaprešića, a ujutro je ondje strašan promet. Ono kod Gajnica - užas jedan! Neću moći na posao, samo da donesem taj komad dreka…A sutra me baš čeka sranje na poslu!

Da sam zamolio "mogu li ostaviti ovo što sam donio, pa vi ujutro predajte" ne bi imali snage odbiti. Nakon toga bi se do jutra sprdali kakav ih je kreten ugnjavio s komadićem dreka, a taj užitak im nisam želio priuštiti. Umjesto toga pažljivo sam izbjegavao i da natuknem išta blizu rješenja, nego sam samo kukao pružajući im priliku da se iskupe. Naposljetku sam ih doveo do toga da su zašutili jer više nisu imali ništa reći osim onoga što nijedan od njih nije htio prvi izlanuti, pa da ga ostali kasnije zbog toga zajebavaju.

Glumeći da sam toliko utučen da sam potpuno slomljen polako sam se okrenuo i zaputio prema izlazu. Još uvijek su imali vremena da viknu za mnom "Stani!", ali nisu.

Neka. Kad su pizdeki, neka vide kakvi su pizdeki. Ostaje im do jutra vremena da se grizu kako su se ponijeli. Neće im ostati ni izlaz da se ismijavaju na moj račun jer sam ostavio dojam takve dobrote i jada da bi to bilo krajnje degutantno i samo potenciralo koliki su pizdeki.

Bacio sam kutijicu sa sinovljevim drekecom u prvu usputnu kantu za smeće i smireno otišao kući.

...završivši izvod, Matematičar se okrenuo auditorijumu.

Kraće vrijeme nitko se nije oglašavao, a tek kad su se uvjerili da je izlaganje zaista završeno, začuo se prvi glas, nakon kojeg su se i ostali oslobodili, te su ubrzo različite izjave sustizale i prestizale jedna drugu.

Vrtirepka: Wow! Supač! Kisss :-)))

Han Solo: Auuu! Tko bi to pratio? Nisam lud! Tko je lud - ne budi mu drug!

Belzebub: Impresivno! Koliko se taj nagutao krede!

Pićopano: Sve je to bez veze. Napisao je bijelo na crnom da su A - B = C, kao da svi ne znamo da je A + B = C. Dovoljno je to uočiti da se vidi da je i sve ostalo bez veze. Sve ostalo služi samo da maskira i prikrije tvrdnju s kojom se nikada neću složiti, da su A - B = C. Nisu! A + B = C!

Pekmezasta: Bilo bi mnogo ljepše da je upotrebljavao krede u boji, pa da je jedan red ljubičast, drugi naranđast, treći roza, i tako dalje.

Sutmar: LOL! Odavno se nisam tako nasmijao. Na što rulja troši vrijeme! Besposlen pop i jariće krsti!

Korak-dvokorak: Kreten!

Suzana II: Znam jednu pjesmicu: Išla koka na pazar, ponijela je buđelar, u buđelaru rupa, ti si kokoš glupa! Tko zna dalje?

Ivan Grozni: Pratio sam pažljivo ovo izlaganje, prateći istovremeno ispod klupe i prijenos nogometne utakmice na mom prijenosnom televizoru i mogu vam reći - koliko god bila loša igra, nogomet je bolji!

Superstar: Kakav je rezultat?

Gnoj: Svi na sarmu!

2h4m7: Vjerovali ili ne, ovo je istina. Ako pritisnete Ctrl+Space+Ins i istovremeno lupite što jače čelom po stolu, bljesnut će vam ime vaše prave ljubavi. To je osoba koja vas voli više od svega! Isprobano! Djeluje!

SS (Sirena Sirela): Ovakva neurednost pokazuje zbrku u glavi. Redovi nisu ravni, nego padaju s desna na lijevo. Grafološka analiza pronalazi karakteristična slova K i G koja odaju da osoba koja ih je pisala grize nokte.

Suzana II: @ Ivane Grozni, javi se!

Peripatetici iz Brčkog: Ako si jebac kakav si poeta, odreži si kurac jer ti samo smeta!

Plazibrat: Kolika mu je glava!

Kvitesencije: O, jade, o, nevoljo…Što majka rodi, žalosna mu majka!

Pegaz: Da mi demokratski glasamo je li ovo drek ili što je. Dajem svoj glas da je to drek. Smrdi.

Plavi anđeo: ŠLIC MU JE OTVOREN I ISPALA MU MEŠTRIJA.

Suzana II: Je li čemu?

Plavi anđeo: Mož' si mislit!

Mali Mujo, anonimus: Pingrle-pundgrije-puf!-puf!-puf!

Joso: Ja sam imao popravak iz matematike u svakom razredu srednje škole i mrzim matematiku.

Genije iz boce: Kome treba matematika uopće? Pola tebi, pola meni, pola njemu i idemo dalje.

I odoše. Odgalopirali su kao krdo u obližnju dvoranu privučeni najavom da će ondje biti održano predavanje o molekularnoj biologiji za koje se pretpostavljalo da će privući znatan broj slušatelja, te nisu mogli propustiti priliku da i ondje iskažu svoja mišljenja.

U opustjelom auditoriju ostala su svega dva lika. Ostali su još dugo vremena, ali razgovor njih trojice nije zabilježen.

DOBRI ODNOSI

U FINACIJSKOM ŠKRIPCU



Žene se žale da nisu ravnopravne s muškarcima. Za potkrjepu broje statističku zastupljenost na odgovornim mjestima u državnom aparatu, političkim strankama i značajnim poduzećima. Brojkama dokazuju da su slabije plaćene od svojih kolega.

Kod nas u kući nema tih problema. Moja voljena supruga redovito zarađuje dvostruko više od mojih neredovitih primanja i vodi glavnu riječ. Mi imamo drugih problema, zapravo obrnutih.

Kao i u svakom braku, pretpostavljam, imamo bolja i gora razdoblja. U dobrima sve teče glatko, a lošima smo na rubu razvoda. Kad je loše, onda je loše, bolje da ne pričam. A kad je dobro, dovoljno je da se sjeti kako zarađuje dvostruko više, pa se ozlovolji. Ionako je sklona pretjeravanju, a kad je loše volje još i više, pa sam - prema njenim riječima - zapravo ništkoristi i samo na teret. Financijska stiska obavezno dovede i naš brak u škripac. Zašto ne zarađujem kao ona, pa ne bi bilo nikakvih problema?

Kad bi ona zarađivala kao ja, također ne bi bilo nikakvih nesuglasica. Živjeli bismo skučenije, imali bismo manje prohtjeve, problema bi bilo dvostruko više, zajednički bismo kukali, ali mi ne bi imala što predbacivati. Ovako umjesto da se radujem što ona bolje zarađuje, moram zbog toga stalno trpjeti. Tim više što je bilo nekih razdoblja zajedničkog života kada sam ja znatno više privređivao, i tada nije bilo nesuglasica.

Toliko o ravnopravnosti.

Sinko Dinko Mandarinko uči u školi vrste riječi. Provjeravam kako je savladao gradivo. Na redu su glagoli. Zadovoljan sam njegovim razumijevanjem, ali mi se čini da bi mogao bolje savladati ono što "školski" treba reproducirati pred pločom. Stalno zaboravlja napomenuti koje su vrste riječi promjenjive, a koje nepromjenjive. Ako ga pitam, zna, ali sam od sebe tome ne pridaje nikakvu važnost, niti bi se bez potpitanja sjetio napomenuti.

- To je potpuno nevažno za kiberoverzime - veli on.

- Za što?

- Za kiberoverzime.

- Što su kiberoverzimi?

- To je vrsta riječi čije značenje ovisi o boji glasa i pokretu rukom…

- Odakle ti to?

- Ja sam izmislio.

Razmišljam. Kiberoverzimi nedvobeno postoje. Nije ih izmislio, neprecizno se izrazio, zapravo ih je samo uočio i imenovao. Nije loše izabran ni naziv za njih. Da li da insistiram da usvoji školsko gradivo onako kako bi sigurno bez muke mogao, onako kako se očekuje, ili da ga pustim da ide dalje po svom?

Iščitavajući ovih dana novinske napise o ubojstvu Ivane Hodak, naletio sam i na članak Milana Ivkošića u "Večernjaku" od 10. ovog mjeseca, "Bože, čuvaj zapuštenu zemlju!", koji završava zaključkom "Kad se u ovoj zemlji počne voditi bitna briga o boljem životu njezina stanovništva, sigurno će se povećati i briga za sigurnost toga stanovništva, jer jedno bez drugoga ne može". To nije samo točno, nego mi je izgledalo i poznato, kao da sam to već ranije negdje pročitao. Prekopao sam sadržaj svog kompjutora i našao tekst koji sam napisao 28.veljače 2001, a nekoliko dana kasnije objavio ga u "Nedjeljnoj Dalmaciji", u vrijeme kada je Milan Ivkošić pisao u sasvim drugom tonu. To mi je odlično kada nakon sedam godina nadođe na isto što je u početku anatemizirao! Svaki puta me razgali kada uočim kako se, s otprilike tolikom zadrškom, zgraža nad činjenicama i stanjima zbog kojih je žustro napadao one koji su na vrijeme upozoravali da će zbivanja dovesti do njih. Njegova naknadna pamet je zaista fascinantna, tim više što ni kada proradi najčešće nije u stanju točno dijagnosticirati uočeno, ni adresirati pojave njihovim pravim nositeljima i uzrocima.

Premišljajući o tome odlučio sam ovdje ponovo objaviti svoj stari tekst. Tim više što sam završetak tog teksta iskoristio za jedan nedavni post, pa koga zanima može usporediti kako se ista materija može iznijeti na više načina.


NEPRIMJETNE

DRASTIČNE

PROMJENE


Godine 1991. sam, uštedjevši od plaće, kupio auto. Tada je to još bilo moguće. Bio je to stvarno dobar auto, "Opel Vectra", što je dokazao time da je napokon stao tek 2001. godine, prvenstveno zato što mu u međuvremenu - zahvaljujući hrvatskom privrednom čudu - nisam mogao priuštiti nikakvo drugo održavanje osim da mu povremeno dolijem malo goriva, tek da ne gori crvena lampica. Koristio sam ga uglavnom kada je bilo neizbježno ili kada sam morao ići nekuda dalje, izvan svojih uobičajenih puteva.

Premda sam i ranije mnogo pješačio, ali uglavnom po neposrednom susjedstvu, tek kada je auto neopozivo odbio upaliti, a ja se pomirio s tim da ni ne pokušavam dok nekim čudom ne sakupim novaca za generalni popravak, ponovo sam se definirao kao pješak. I već prvoga dana morao sam otići u udaljen dio grada u kojemu se baš ponajbolje ne snalazim. Znao sam otprilike gdje se nalazi ulica u koju trebam stići, ali kada sam došao ondje - nje nije bilo. Preostalo mi je samo upitati nekog prolaznika.

Bio je to slabo prometan kraj, svega nekoliko parkiranih automobila uz rub ceste, nigdje kakvog kafića ili dućana da uđem i zapitam gdje je ulica koju tražim. Odjednom, dolazi jedan prolaznik. Više se ne sjećam ni da li je prva osoba na koju sam naišao bila ženska ili muška, mlađa ili starija. Nazovimo je zato tek Osoba 1, za ovo što hoću reći biti će sasvim dovoljno.

Dođe mi u susret Osoba 1 na dva-tri metra, a ja joj se ljubazno obratim, kaneći postaviti svoje pitanje.

Ma kakvi! Osoba prođe pored mene prije nego sam se snašao. Bilo mi je glupo vikati za njom, pa samo slegnuh ramenima i nastavim dalje.

Kad - dolazi Osoba 2. Nigdje nitko na ulici, gledam je kako mi se približava, znam da i ona meni vidi, te kada mi je prišla na nekoliko koraka, rekoh: "Oprostite, molim Vas…"

Nisam stigao ništa više reći, jer je Osoba 2 produžila bez i najmanjeg trzaja na licu ne prekidajući ritam koraka. Kao da ne postojim, kao da nisam ništa rekao. Iznenadim se. Pomislih da možda ima slušalice "walkmana" u ušima, ali ne.

Na drugoj strani ulice spazim kako dolazi neki prolaznik. Pređem ulicu i stupim na nogostup nekoliko metara prije nego će naići. Oslovim ga najljubaznijim mogućim glasom: "Oprostite na trenutak, samo jedno pitanje…" Osoba 3 okrene glavu na drugu stranu, stisne usne u ravnu crtu i ubrza. Da nije bilo tih sitnih reagiranja, poplašio bih se da sam postao nevidljivi čovjek koji se glasa ljudskom uhu nečujnim ultrazvukovima. Sad sam već bio više nego iznenađen. Začuđen, jedva dočekam sljedeću osobu, priđem joj - i ništa. Kao da je prošla pored turskog groblja.

Da nisam negdje u blizini doma za gluhonijeme, pa još i slabovide, a vrijeme im je kada imaju izlaz u grad pa nailaze? Iza jednog ugla naiđe nova prilika i okrene u istom smjeru kao i ja. Požuri za njom. Hodala je prilično brzo, pa sam pomislio da će izaći iz tog kraja prije nego je sustignem. Zato kada sam bio dva-tri koraka iza nje, a u praznoj ulici su i njezini i moji koraci dobro odjekivali, podviknem: "Oprostite! Stanite trenutak, samo da nešto upitam…"

Osoba 4 niti stane, niti se okrene, samo ubrza. Vidjevši tempo kojim je zagrabila, odmah odustadoh od progona.

U sljedećih desetak minuta je naišlo još pet-šest osoba i sa svima se ponovilo isto: prošli su pored mene kao pored psećeg govna. Moje čuđenje je prešlo u ljutnju - što je tim ljudima? Više nije bilo sumnje da me izbjegavaju, da mi ne žele odgovoriti, posvetiti mi ni sekundu. Da nije nešto u redu sa mnom? Izgledao sam sasvim obično. Nebrojeno puta sam tako izgledajući ušao u neki dućan ili kafić i uvijek sam bio poslužen.

Sljedeću osobu koja je naišla više nisam htio olako pustiti. Odbacio sam pristojnu varijantu, ispriječio joj se na putu, zagledao joj se oštro u oči, pokušala je uzmaknuti na jednu stranu, ja se brzo ispriječio, pokušala je na drugu, ja se opet nastavio… Stala je. Na licu joj je bio grč straha kao da očekuje da ću je udariti. "Molim Vas, oprostite," rekoh. "Tražim jednu ulicu…"

Ulica je u međuvremenu promijenila ime i zato je nisam mogao pronaći čitajući table, ali je već prva osoba koju sam uspio zaustaviti znala gdje se nalazi.

KOJE JE VRIJEME?

Narednog dana zakazao sam nekoliko sastanaka, a bilo je još nekoliko mjesta koja sam morao pohoditi, tako da sam izjurio iz kuće u krajnjoj žurbi. U žurbi sam zaboravio ponijeti ručni sat. Nasreću, sva mjesta koja sam morao obići bila su u centru grada, u relativnoj blizini. Ipak sam se u nekoliko navrata zatekao da sam se, žureći od jedne obavljene obaveze prema drugoj, zapitao kasnim li ili stižem na vrijeme. Ništa lakše, pomislio sam, okolo mene kulja gomila ljudi - zapitat ću koliko je sati.

Odabrah prvoga u gomili s kojom sam se mimoilazio koji me je pogledao, mahnem mu i započnem: "Oprostite, samo trenutak…" Čovjek prođe pored mene kao da nisam ništa rekao. Ostadoh ukipljen. Što je sad ovo? Da se ne ponavlja ono od jučer? Ogledah se u prvi izlog. Izgledam sasvim obično, kao većina ljudi na ulici, nit sam pobljuvan niti sam se zapišo po nogavici, nije mi ni rasporak slučajno ostao otvoren… Odmah pokušam zaustaviti drugoga od brojnih prolaznika. Uzalud.

Nisam imao vremena razmišljati o tome, ali kada sam napokon obavio sve obaveze i sjeo da zasluženo predahnem za jedan od stolova u kafiću na Cvjetnim trgu koji su i dalje na otvorenom zahvaljujući ovoj neuobičajeno toploj zimi, počeo sam se pitati: što je tim ljudima? U dva dana sam oslovio otprilike petnaestak raznoraznih osoba, maltene reprezentativni uzorak stanovništva, i premda je moja namjera bila potpuno uobičajena (mislio sam), benigna, razumljiva, itd., itd., svi su izbjegli kontakt. Obratio sam im se vrlo uljudno, isprobao sve moguće pristojne načine koji su mi pali na pamet da ih zaustavim samo na trenutak… Uzalud.

Razmišljajući tako uočim kako od stola do stola ide neki prosjak. Stao je pored svakog i nešto odmrmljao, a ljudi su reagirali uglavnom dvojako. Ili su nešto kratko odbrusili da se odmah udaljio, ili su nastavljali razgovor kao da ga nema. Čak i mnogi od onih koji su sjedili sami ništa ne radeći nisu reagirali, čak ni skretali pogled na prosjaka koji im je nešto govorio sa strane. I nitko mu nije dao ništa.

Pogledam u novčanik, prebrojim što imam i utvrdim da mi, nakon što će platiti kavu koju sam naručio i još dodam dvije kune "trigelta" konobaru, ostaje još tri kune. Oh, hrvatsko privredno čudo! Spremim te tri kune i čim se prosjak približi s ispruženom rukom, uvalim mu ih na dlan prije nego je započeo svoju litaniju.

Jedna mi je stvar sijevnula - idući pješke čovjek na našim ulicama sreće pedesetak puta više prosjaka nego ako njima prolazi autom.

I druga - mora da su ljudi koje sam pokušao zaustaviti očekivali da ću ih pitati imaju li "što sitnoga". Nije važno kako sam obučen i što sa naočalama, bradom i ležerno obučen izgledam najpribližnije kao intelektualac iz šezdesetih. Svakakvi danas prose: ne računajući male Romčiće, prose ženske i muški, mladi i staro, kao odrpani tako oni pristojno i čisto obučeni, kako oni koji izgledaju kao da ih je život pregazio do onih koji izgledaju kao profesorice u penziji. A ja sam dovoljno pristojno oslovljavao sve prolaznike da se nisu trebali pobojati da ću postati agresivan, te im je bilo najjednostavnije ignorirati me.

Rekao bih da se ne varam ako ustvrdim da prije desetak godina na našim ulicama nije bilo ni približno toliko prosjaka. A prosjaci su kao vrh sante, na svakog kojeg vidiš možeš računati još desetoricu koji pate u nekom zakutku, gladuju, smrzavaju, kopne u svojoj osami i nemaju snage ili se opiru tome da izađu na ulicu. I također, čini mi se da se ne varam ako ustvrdim da prije desetak godina nije bilo moguće obratiti se nekom na ulici, a da taj ne zastane i barem sasluša. I to je jedna od cijena koju bi morali uračunati u bilancu promjena koje smo doživjeli.

NEIZRAČUNLJIV GUBITAK

Zaista, mnogo se toga promijenilo. Dobili smo državu, promijenili društveni poredak, preživjeli rat.. Pod tih nekoliko generalnih ocjena kriju se nepregledni nizovi njihovih posljedica. Nije moguće napraviti saldo svih individualnih života zahvaćenih tim promjenama, a kamoli procijeniti koliko se to odrazilo na generacije koje tek dolaze. Što bi bilo da je bilo, ili kako bi bilo da nije bilo, koliko bi svaki od tih života bio drugačiji, koliko je tom razlikom dobio a koliko izgubio, da li bi bili sretniji ili nesretniji da je bilo drugačije?

Možemo samo naznačiti dio cijene koju smo svi zajedno platili, a koju ni naši političari ni oni koji formiraju javno mnijenje ne uzimaju u obzir. Recimo - sigurnost. Zemlja u kojoj smo živjeli, kakva god da je bila, bila je bezopasna. U bilo koje doba mogli ste proći bilo gdje sigurni da vam se ništa loše neće dogoditi. Ako se eventualno nekome i nešto loše dogodilo, to su bili rijetki izuzetci o kojima su pisale "Crne kronike". Možemo li procijeniti koliko je to vrijedilo, kako za stanovnike zemlje, tako i za turiste? Danas vidimo koliko nam je značajan turizam, to je jedan od rjetkih mogućih osnova da izvuče Hrvatsku iz gospodarske krize. I svi turistički slogani koje možemo izmisliti, "mala zemlja za veliki odmor" ili "ljepote plavog Jadrana - tisuće otoka", beznačajni su prema poruci koja bi garantirala sigurnost. Kada bismo mogli garantirati, kada bi to postalo općepoznato, da svaki turist ma gdje se nalazi, koliko god veseo, eventualno podnapit, neće biti ni orobljen, ni pretučen, ni prevaren, niti će strankinja biti silovana - to bi bila turistička ponuda bez premca. Nažalost, takva poruka svojevremeno nije bila korištena, jer turistički poslenici nisu bili svjesni blagodati koje imamo, a danas je nemoguća, potpuno neuvjerljiva. Možemo li izračunati cijenu gubitka sigurnosti?

Danas smo došli do toga da onaj nikotinski ovisnik koji u gluho doba noći ostane bez cigareta, te krene cestom, prije će naći uho neko odbačeni polupopušeni čik. Gosti u kavanama nakon isteka radnog vremena kad konobari odbiju donijeti piće bacaju bombe. Beznačajni sudari na raskrsnicama u kojima strada poneki žmigavac završavaju tako da netko od vozača poteže revolver i bezumno puca. Dugove utjeruju bande s bejzbol-palicama. Samoubojice bez problema nalaze oružje na svakom koraku. Policajci ubijaju svoje žene i ljubavnice, pljačkaju po kućama i bankama, otimaju ljude "za privatne potrebe"… Vojna lica pijana gaze prolaznike, kradu aute, krijumčare drogu na veliko… O bezrazložnim ubojicama možemo čitati gotovo svakog dana. Pojavila se mafija…

SKRIVENA STVARNOST

Ta se promjena dogodila neprimjetno, pomalo iz dana u dan, sakrivena velikim spektakularnim događanjima. Pitanje je koliko su je ljudi uopće svjesni, a naročito oni koji nas vode. I nekako sumnjam, naročito u one koji već desetak godina sjede u saborskim klupama, da mogu vidjeti takvo što.

Prisjećam se anegdote iz bivšeg sistema. U jednom trenutku mi se telefonom najavio jedan od ljudi koji je tada obnašao vrlo visoku državnu funkciju, čovjek kojega i danas izuzetno cijenim, te zapitao može li mi donijeti nešto kao dar jer će mi prvi puta doći u kuću. Rekoh da nije potrebno. No kako je on insistirao, da ga otkvačim, našalim se: "Donesite malo kave…"

U zakazano vrijeme - čovjeka nema. Došao je dobrano kasnije, blijed u licu od iznenađenja i prvo što je rekao bilo je: "Zamisli! Pa nema kave!"

Ostao sam bez teksta. Naime, zbivalo se to u vrijeme kada mjesecima u cijeloj zemlji nije bilo kave, kada su pred dućanima bili redovi duži no današnji za predaju potvrda za dječji doplatak. I isti tren mi je sijevnulo - čovjek se hrani u saborskom restoranu, kavu mu sekretarica donese u ured, ne čita novine nego izreske cliping-servisa…

Možda bi bilo dobro današnji političarima oduzeti automobile, pa da se voze tramvajima i idu pješke, bez čuvara. I tako bi ih se riješili, takvih kakvi već jesu.


------------------

Jedino što sigurno znamo jest da je Ivana Hodak ubijena. Za nas, koji o tome znamo samo iz novina, mnogo je toga dvojbeno. Svaka novina ima svoju verziju, a svaka navodi i više svjedoka koji si međusobno proturiječe ili su nepouzdani. Je bi bio jedan metak ili četiri? Je li majka u vrijeme ubojstva pila kavu s prijateljicom ili je bila u svom stanu? Je li brava na ulaznim vratima u kuću bila upravo taj dan otključana, pokvarena, je li ubojica imao ključ ili je prevario nekoga od stanara da ga pusti? No zašto svi govore o ubojici kada je ubojica mogla biti i žena?

Iz svih napisa moguće je rekonstruirati otprilike ovakav slijed događaja: za sada nepoznata osoba presrela je Ivanu na prvom katu kada se spuštala iz svog stana na drugom. Jedan metak pogodio je žrtvu u leđa, jedan u vrat, jedan u glavu, a četvrti se zabio u zid. Ubojica je nestala/o.

Navodno je jedna susjeda čula svađu na stubištu. Ako je riječ o mafijaškoj likvidaciji, to je neuvjerljivo. Profesionalni ubojica teško da bi rekao Ivani "Sad ću te ubiti!", pa da ona njemu odgovori "Ma nemoj!", pa se da se oko toga posvađaju prije nego se on ipak odluči da to i izvede. Ako su se zaista svađali, onda nije bio posrijedi mafijaški naručeni ubojica.

Navodno je jedna susjeda čula jedan pucanj. Da je bilo četiri pucnja, nemoguće da ih ne bi čula. No kako je ipak bilo četiri pucnja, ubojica je morao imati prigušivač na oružju ili je susjeda gluha. Ako nije gluha, onda je ubojica bio profesionalac s prigušivačem, a ono što je čula bilo je nešto drugo, recimo pad tijela, ili su sva četiri pucnja uslijedila tako brzo da su se osobi neiskusnoj oružju učinili kao jedan. U prilog tezi da je posrijedi bilo automatsko oružje govori upravo to što je jedan metak promašio.

No naintrigantnija spekulacija izvire iz pitanja kako je ubojica s ceste mogao znati da je Ivana izašla iz stana, pa da u istom trenu on uđe u kuću i krene joj u susret, kako bi se susreli na pola puta?

Zamislite da ste plaćeni ubojica koji šeće ispred kuće i treba pogoditi trenutak kada će žrtva izaći iz stana… Kako pogoditi upravo taj trenutak? Znate kako? Nikako.

Da bi se ubojica našao uz Ivanu upravo na sredini puta, moguć je mali broj objašnjenja.

Prvo, on se mogao znatno ranije uvući na stubište i čekati, recimo, skriven pred podrumom. To je nezgodno jer kad čuje da bilo tko izađe iz bilo kojeg stana mora izviriti da provjeri tko je.

Drugo, mogao se uvući znatno ranije, pa kada tko o ukućana naiđe glumiti da ide gore ili dolje, ali to je malo vjerojatno jer što duže traje veća je vjerojatnost da će ga veći broj ljudi vidjeti i zapamtiti.

Treće, ubojica je mogao biti skriven u jednom od stanova na stubištu i viriti kroz špijunku

Četvrto, netko iz stana možda mu je javio da je žrtva krenula.

Peto, žrtva i ubojica mogli su zajedno izaći iz stana, putem se svađati, dok njemu kat niže nije toliko prekipilo da je izvukao oružje i ubio je.

Šesto, Ivana je svakog dan izlazila iz stana u isto vrijeme, točno na minutu, što bi novine valjda spomenule.

Sedmo, možda je iz stana preko puta promatrao kako se sprema izaći ili mu je netko iz tog stana javio da je izašla.

Ni iz jednog novinskog izvještaja ne vidi se da li je sirota Ivana bježala prema gore, nazad u stan, ili prema dolje, van iz kuće. Ako je bježala prema gore, ubojica ju je presreo. Ako je išla prema dolje, uopće nije bježala, nego je samo požurila, a ubojica je pucao da je zaustavi ne mogavši je stići.

Zapravo, kad razmislim, možda bih trebao pisati kriminalističke romane. Uopće ne bi trebali biti istiniti, ali bi bili zabavni. Recimo, da sam Agatha Christie, u romanu bi policija prvo upitala oca ima li alibi, a u najuži krug sumnjivaca ušle bi i sve njezine najbliže prijateljice.



P.S. Upravo čitam da je smijenjeni ministar Rončević "ovo ljeto kupio luksuzan stan za 350.000 eura kojeg bi u idućih trideset godina trebao otplaćivati 11.500 kuna mjesečno tako da će mu ministarska plaća od dvadesetak tisuća kuna sigurno nedostajati". Mislim da neće. Ne vjerujem da je računao da će narednih trideset godina biti ministar, pa da otplaćuje kredit od plaće. Vjerojatno se oslonio na neki drugi izvor prihoda ili je već priskrbio toliko da mu otplata kredita neće predstavljati problem.

Neću reći da se pouke jedne priče na ikoji način mogu primijeniti na drugu, ali priča koja se ovih dana rasteže po novinama - o paraolimpijskoj šampionki Antoniji Brlek, da li je uopće invalid i kako se zapravo zove - podsjetila me priče o čudesnom izliječenju jednog koker španijela.

Dakle, imali neki moji poznati koker španijela koji je, naravno, bio miljenik obitelji. Jednoga su dana primijetili prvo da se zanosi stražnjim dijelom tijela, zatim da kleca i nije siguran na stražnjim nogama, da sve slabije hoda… Uskoro se jedva mogao podići na stražnje udove, a napokon su noge sasvim otkazale. Bilo je srcedrapateljno gledati jadnu životinju ako se vuče prednjim nogama povlačeći potpuno paraliziran ostatak tijela.

Čim su primijetili da nešto nije u redu, otišli su veterinaru. Veterinar je pregledao životinju i rekao - sve je u redu. Kako u redu, kad je sve gore i gore?!

Drugi veterinar je pregledao jadnu životinju, snimio je rendgenom, napravio sva moguća ispitivanja i rekao da ne može naći uzroka paralizi. Prema njemu životinja je potpuno zdrava. Kako zdrava kad ne može pokretati noge?!

Uslijedili su posjeti nizu veterinara i nijedan nije mogao ništa otkriti, sve dok napokon nisu došli do jednoga koji je rekao:

- Čujte, a da ga niste nešto uvrijedili?

Uvrijedili? Ljudi su pomislili da se veterinar sprda s njima. Pa mezimca paze kao kap vode na dlanu, nema se na što požaliti.

- Znate, koker španijeli su vrlo senzibilna vrsta…

Na to se netko prisjetio. Imali s trosjed s kojega su navečer gledali televiziju. Pas je običavao ležati na trosjedu, među ukućanima. No onda su odlučili pretapecirati ofucani trosjed i dogovorili se da više neće psu da se penje po njemu. Kako je stigao obnovljeni kauč, tako su i počele nevolje s psom.

Čim su došli kući, sjeli su na uobičajena mjesta pred televizorom, i jedan je pozvao psa:

- Hop!

Čudotvorna riječ! Pas je bez časka oklijevanja kao buha skočio među njih, ugnijezdio se i ugodno namjestio. Odonda, otkad su dozvolili da ponovo gleda televiziju s njima, a ne s tepiha ispred njihovih nogu, ni s njegovim nogama više nije bilo problema. Čudesno ozdravljenje!

Velika je snaga čudesnih ozdravljenja! Samo jedna, kratka čudotvorna riječ i ni do Lourdesa nisu trebali ići.