Marketing
ispitivanje ljudskih uzoraka
Dijete mi je spopao opaki proljev. Telefonirao sam doktorici, dobio niz korisnih savjeta, otišao do ljekarne i kupio nešto lijekova, no nakon što ni tri dana nije prestao, otišao sam s malim u Dom zdravlja. Doktorica je napisala uputnicu i rekla:
- Odnesite uzorak stolice u laboratorij u dječju bolnicu u Klaićevu čim prije, čim skupite uzorak, da bude svjež.
- Kada rade? - upitao sam.
- Stalno. - Protumačio sam to da laboratorij radi dvadeset i četiri sata, što mi je bilo čudno, ali nisam se imao na osnovu čega buniti. Žena valjda zna što govori. Uostalom, zašto laboratorij za hitne slučajeve ne bi radio dvadeset i četiri sata?
Kad smo se vratili kući, izvukli smo staru tutu iz podruma, oprali je i čekali. Kao ukleto, mali nije otišao na zahod do kasno navečer. Tek iza deset uspio je istisnuti dva omanja čvapčića.
Dok sam sagnut nad tutom ubacivao drekec u laboratorijsku posudu, Dinac Sinac Mandarinac se sa zanimanjem navirivao preko mog ramena.
- Tata, zar ti to grozno ne smrdi?
- Sine, svašta odurnoga radim za tebe.
------------------------------------
Oko deset i trideset navečer pojavio sam se s bočicom s još toplim komadićem dreka na ulazu u Klaićevu bolnicu. Najbliže osvijetljeno mjesto iza žičane ograde bio je vratarev kiosk. Unutra su sjedila tri tipa, vjerojatno noćni portir i kolege iz noćnog osiguranja, i buljili u mali televizor. Pojavio sam se pred njima i zapitao:
- Gdje mogu odnijeti uzorke na laboratorijsku analizu?
Okrenuli su se prema meni i desetak sekundi me promatrali kao da se pred njima pojavila avet. Zatim progovoriše sva trojica u glas:
- Kakve uzorke?
- Što ste donijeli?
- Sada???
Ogovorim:
- Uzorke stolice. U laboratorij. Tako su mi rekli.
Opet njih trojica, s krajnjim omalovažavanjem, kao da se obraćaju idiotu:
- Tko ti je to rekao?
- Čije uzorke?
- Odakle si došao?
- Rekli su mi u Domu zdravlja da donesem svježi uzorak čim se mali napravi, dijete mi je bolesno…. - i malo pretjeram: - Došao sam čak iz Zaprešića!
Na to se jedan umilostivi i jasno reče:
- Laboratorij radi do deset navečer.
- A kada počinju raditi ujutro?
- Rade od osam.
Nije bilo razloga da ne vjerujem. Brzo sam razmišljao: ako je važno da je uzorak svjež, najbolje da sutra ujutro ili prijepodne sakupim drugi i odmah ga donesem. No pitanje je koliko treba biti svjež. Ako bih ostavio ono što sam već sakupio kod ovih tipova i zamolio ih da ga ujutro predaju u laboratorij kada njima prestane smjena, a laboratorij počne raditi, uštedio bih ponovni dolazak, potragu za slobodnim parkirnim mjestom, sat vremena života… Istovremeno sam nastavio razgovor s njima, glumeći zbunjenog petljavca:
- Pa što da sada uradim?
- A što mi znamo?
- A što možeš?
- Ne znamo mi, nije to naš posao!
Iznenada mi je razgovor postao zanimljiv jer sam naslutio da su i oni nadošli na isto rješenje koje je i meni palo na pamet, da bih mogao ostaviti uzorak kod njih, ali ga nijedan nije htio spomenuti. Nastavljajući petljati napravio sam se maksimalno simpatičan i mio, a koliko god to nekima izgledalo nevjerojatno - mogu i to kada mi je stalo.
- U, nevolje! Znate, ja dolazim iz Zaprešića, a ujutro je ondje strašan promet. Ono kod Gajnica - užas jedan! Neću moći na posao, samo da donesem taj komad dreka…A sutra me baš čeka sranje na poslu!
Da sam zamolio "mogu li ostaviti ovo što sam donio, pa vi ujutro predajte" ne bi imali snage odbiti. Nakon toga bi se do jutra sprdali kakav ih je kreten ugnjavio s komadićem dreka, a taj užitak im nisam želio priuštiti. Umjesto toga pažljivo sam izbjegavao i da natuknem išta blizu rješenja, nego sam samo kukao pružajući im priliku da se iskupe. Naposljetku sam ih doveo do toga da su zašutili jer više nisu imali ništa reći osim onoga što nijedan od njih nije htio prvi izlanuti, pa da ga ostali kasnije zbog toga zajebavaju.
Glumeći da sam toliko utučen da sam potpuno slomljen polako sam se okrenuo i zaputio prema izlazu. Još uvijek su imali vremena da viknu za mnom "Stani!", ali nisu.
Neka. Kad su pizdeki, neka vide kakvi su pizdeki. Ostaje im do jutra vremena da se grizu kako su se ponijeli. Neće im ostati ni izlaz da se ismijavaju na moj račun jer sam ostavio dojam takve dobrote i jada da bi to bilo krajnje degutantno i samo potenciralo koliki su pizdeki.
Bacio sam kutijicu sa sinovljevim drekecom u prvu usputnu kantu za smeće i smireno otišao kući.
Post je objavljen 22.10.2008. u 17:31 sati.