Iščitavajući ovih dana novinske napise o ubojstvu Ivane Hodak, naletio sam i na članak Milana Ivkošića u "Večernjaku" od 10. ovog mjeseca, "Bože, čuvaj zapuštenu zemlju!", koji završava zaključkom "Kad se u ovoj zemlji počne voditi bitna briga o boljem životu njezina stanovništva, sigurno će se povećati i briga za sigurnost toga stanovništva, jer jedno bez drugoga ne može". To nije samo točno, nego mi je izgledalo i poznato, kao da sam to već ranije negdje pročitao. Prekopao sam sadržaj svog kompjutora i našao tekst koji sam napisao 28.veljače 2001, a nekoliko dana kasnije objavio ga u "Nedjeljnoj Dalmaciji", u vrijeme kada je Milan Ivkošić pisao u sasvim drugom tonu. To mi je odlično kada nakon sedam godina nadođe na isto što je u početku anatemizirao! Svaki puta me razgali kada uočim kako se, s otprilike tolikom zadrškom, zgraža nad činjenicama i stanjima zbog kojih je žustro napadao one koji su na vrijeme upozoravali da će zbivanja dovesti do njih. Njegova naknadna pamet je zaista fascinantna, tim više što ni kada proradi najčešće nije u stanju točno dijagnosticirati uočeno, ni adresirati pojave njihovim pravim nositeljima i uzrocima.
Premišljajući o tome odlučio sam ovdje ponovo objaviti svoj stari tekst. Tim više što sam završetak tog teksta iskoristio za jedan nedavni post, pa koga zanima može usporediti kako se ista materija može iznijeti na više načina.
NEPRIMJETNE
DRASTIČNE
PROMJENE
Godine 1991. sam, uštedjevši od plaće, kupio auto. Tada je to još bilo moguće. Bio je to stvarno dobar auto, "Opel Vectra", što je dokazao time da je napokon stao tek 2001. godine, prvenstveno zato što mu u međuvremenu - zahvaljujući hrvatskom privrednom čudu - nisam mogao priuštiti nikakvo drugo održavanje osim da mu povremeno dolijem malo goriva, tek da ne gori crvena lampica. Koristio sam ga uglavnom kada je bilo neizbježno ili kada sam morao ići nekuda dalje, izvan svojih uobičajenih puteva.
Premda sam i ranije mnogo pješačio, ali uglavnom po neposrednom susjedstvu, tek kada je auto neopozivo odbio upaliti, a ja se pomirio s tim da ni ne pokušavam dok nekim čudom ne sakupim novaca za generalni popravak, ponovo sam se definirao kao pješak. I već prvoga dana morao sam otići u udaljen dio grada u kojemu se baš ponajbolje ne snalazim. Znao sam otprilike gdje se nalazi ulica u koju trebam stići, ali kada sam došao ondje - nje nije bilo. Preostalo mi je samo upitati nekog prolaznika.
Bio je to slabo prometan kraj, svega nekoliko parkiranih automobila uz rub ceste, nigdje kakvog kafića ili dućana da uđem i zapitam gdje je ulica koju tražim. Odjednom, dolazi jedan prolaznik. Više se ne sjećam ni da li je prva osoba na koju sam naišao bila ženska ili muška, mlađa ili starija. Nazovimo je zato tek Osoba 1, za ovo što hoću reći biti će sasvim dovoljno.
Dođe mi u susret Osoba 1 na dva-tri metra, a ja joj se ljubazno obratim, kaneći postaviti svoje pitanje.
Ma kakvi! Osoba prođe pored mene prije nego sam se snašao. Bilo mi je glupo vikati za njom, pa samo slegnuh ramenima i nastavim dalje.
Kad - dolazi Osoba 2. Nigdje nitko na ulici, gledam je kako mi se približava, znam da i ona meni vidi, te kada mi je prišla na nekoliko koraka, rekoh: "Oprostite, molim Vas…"
Nisam stigao ništa više reći, jer je Osoba 2 produžila bez i najmanjeg trzaja na licu ne prekidajući ritam koraka. Kao da ne postojim, kao da nisam ništa rekao. Iznenadim se. Pomislih da možda ima slušalice "walkmana" u ušima, ali ne.
Na drugoj strani ulice spazim kako dolazi neki prolaznik. Pređem ulicu i stupim na nogostup nekoliko metara prije nego će naići. Oslovim ga najljubaznijim mogućim glasom: "Oprostite na trenutak, samo jedno pitanje…" Osoba 3 okrene glavu na drugu stranu, stisne usne u ravnu crtu i ubrza. Da nije bilo tih sitnih reagiranja, poplašio bih se da sam postao nevidljivi čovjek koji se glasa ljudskom uhu nečujnim ultrazvukovima. Sad sam već bio više nego iznenađen. Začuđen, jedva dočekam sljedeću osobu, priđem joj - i ništa. Kao da je prošla pored turskog groblja.
Da nisam negdje u blizini doma za gluhonijeme, pa još i slabovide, a vrijeme im je kada imaju izlaz u grad pa nailaze? Iza jednog ugla naiđe nova prilika i okrene u istom smjeru kao i ja. Požuri za njom. Hodala je prilično brzo, pa sam pomislio da će izaći iz tog kraja prije nego je sustignem. Zato kada sam bio dva-tri koraka iza nje, a u praznoj ulici su i njezini i moji koraci dobro odjekivali, podviknem: "Oprostite! Stanite trenutak, samo da nešto upitam…"
Osoba 4 niti stane, niti se okrene, samo ubrza. Vidjevši tempo kojim je zagrabila, odmah odustadoh od progona.
U sljedećih desetak minuta je naišlo još pet-šest osoba i sa svima se ponovilo isto: prošli su pored mene kao pored psećeg govna. Moje čuđenje je prešlo u ljutnju - što je tim ljudima? Više nije bilo sumnje da me izbjegavaju, da mi ne žele odgovoriti, posvetiti mi ni sekundu. Da nije nešto u redu sa mnom? Izgledao sam sasvim obično. Nebrojeno puta sam tako izgledajući ušao u neki dućan ili kafić i uvijek sam bio poslužen.
Sljedeću osobu koja je naišla više nisam htio olako pustiti. Odbacio sam pristojnu varijantu, ispriječio joj se na putu, zagledao joj se oštro u oči, pokušala je uzmaknuti na jednu stranu, ja se brzo ispriječio, pokušala je na drugu, ja se opet nastavio… Stala je. Na licu joj je bio grč straha kao da očekuje da ću je udariti. "Molim Vas, oprostite," rekoh. "Tražim jednu ulicu…"
Ulica je u međuvremenu promijenila ime i zato je nisam mogao pronaći čitajući table, ali je već prva osoba koju sam uspio zaustaviti znala gdje se nalazi.
KOJE JE VRIJEME?
Narednog dana zakazao sam nekoliko sastanaka, a bilo je još nekoliko mjesta koja sam morao pohoditi, tako da sam izjurio iz kuće u krajnjoj žurbi. U žurbi sam zaboravio ponijeti ručni sat. Nasreću, sva mjesta koja sam morao obići bila su u centru grada, u relativnoj blizini. Ipak sam se u nekoliko navrata zatekao da sam se, žureći od jedne obavljene obaveze prema drugoj, zapitao kasnim li ili stižem na vrijeme. Ništa lakše, pomislio sam, okolo mene kulja gomila ljudi - zapitat ću koliko je sati.
Odabrah prvoga u gomili s kojom sam se mimoilazio koji me je pogledao, mahnem mu i započnem: "Oprostite, samo trenutak…" Čovjek prođe pored mene kao da nisam ništa rekao. Ostadoh ukipljen. Što je sad ovo? Da se ne ponavlja ono od jučer? Ogledah se u prvi izlog. Izgledam sasvim obično, kao većina ljudi na ulici, nit sam pobljuvan niti sam se zapišo po nogavici, nije mi ni rasporak slučajno ostao otvoren… Odmah pokušam zaustaviti drugoga od brojnih prolaznika. Uzalud.
Nisam imao vremena razmišljati o tome, ali kada sam napokon obavio sve obaveze i sjeo da zasluženo predahnem za jedan od stolova u kafiću na Cvjetnim trgu koji su i dalje na otvorenom zahvaljujući ovoj neuobičajeno toploj zimi, počeo sam se pitati: što je tim ljudima? U dva dana sam oslovio otprilike petnaestak raznoraznih osoba, maltene reprezentativni uzorak stanovništva, i premda je moja namjera bila potpuno uobičajena (mislio sam), benigna, razumljiva, itd., itd., svi su izbjegli kontakt. Obratio sam im se vrlo uljudno, isprobao sve moguće pristojne načine koji su mi pali na pamet da ih zaustavim samo na trenutak… Uzalud.
Razmišljajući tako uočim kako od stola do stola ide neki prosjak. Stao je pored svakog i nešto odmrmljao, a ljudi su reagirali uglavnom dvojako. Ili su nešto kratko odbrusili da se odmah udaljio, ili su nastavljali razgovor kao da ga nema. Čak i mnogi od onih koji su sjedili sami ništa ne radeći nisu reagirali, čak ni skretali pogled na prosjaka koji im je nešto govorio sa strane. I nitko mu nije dao ništa.
Pogledam u novčanik, prebrojim što imam i utvrdim da mi, nakon što će platiti kavu koju sam naručio i još dodam dvije kune "trigelta" konobaru, ostaje još tri kune. Oh, hrvatsko privredno čudo! Spremim te tri kune i čim se prosjak približi s ispruženom rukom, uvalim mu ih na dlan prije nego je započeo svoju litaniju.
Jedna mi je stvar sijevnula - idući pješke čovjek na našim ulicama sreće pedesetak puta više prosjaka nego ako njima prolazi autom.
I druga - mora da su ljudi koje sam pokušao zaustaviti očekivali da ću ih pitati imaju li "što sitnoga". Nije važno kako sam obučen i što sa naočalama, bradom i ležerno obučen izgledam najpribližnije kao intelektualac iz šezdesetih. Svakakvi danas prose: ne računajući male Romčiće, prose ženske i muški, mladi i staro, kao odrpani tako oni pristojno i čisto obučeni, kako oni koji izgledaju kao da ih je život pregazio do onih koji izgledaju kao profesorice u penziji. A ja sam dovoljno pristojno oslovljavao sve prolaznike da se nisu trebali pobojati da ću postati agresivan, te im je bilo najjednostavnije ignorirati me.
Rekao bih da se ne varam ako ustvrdim da prije desetak godina na našim ulicama nije bilo ni približno toliko prosjaka. A prosjaci su kao vrh sante, na svakog kojeg vidiš možeš računati još desetoricu koji pate u nekom zakutku, gladuju, smrzavaju, kopne u svojoj osami i nemaju snage ili se opiru tome da izađu na ulicu. I također, čini mi se da se ne varam ako ustvrdim da prije desetak godina nije bilo moguće obratiti se nekom na ulici, a da taj ne zastane i barem sasluša. I to je jedna od cijena koju bi morali uračunati u bilancu promjena koje smo doživjeli.
NEIZRAČUNLJIV GUBITAK
Zaista, mnogo se toga promijenilo. Dobili smo državu, promijenili društveni poredak, preživjeli rat.. Pod tih nekoliko generalnih ocjena kriju se nepregledni nizovi njihovih posljedica. Nije moguće napraviti saldo svih individualnih života zahvaćenih tim promjenama, a kamoli procijeniti koliko se to odrazilo na generacije koje tek dolaze. Što bi bilo da je bilo, ili kako bi bilo da nije bilo, koliko bi svaki od tih života bio drugačiji, koliko je tom razlikom dobio a koliko izgubio, da li bi bili sretniji ili nesretniji da je bilo drugačije?
Možemo samo naznačiti dio cijene koju smo svi zajedno platili, a koju ni naši političari ni oni koji formiraju javno mnijenje ne uzimaju u obzir. Recimo - sigurnost. Zemlja u kojoj smo živjeli, kakva god da je bila, bila je bezopasna. U bilo koje doba mogli ste proći bilo gdje sigurni da vam se ništa loše neće dogoditi. Ako se eventualno nekome i nešto loše dogodilo, to su bili rijetki izuzetci o kojima su pisale "Crne kronike". Možemo li procijeniti koliko je to vrijedilo, kako za stanovnike zemlje, tako i za turiste? Danas vidimo koliko nam je značajan turizam, to je jedan od rjetkih mogućih osnova da izvuče Hrvatsku iz gospodarske krize. I svi turistički slogani koje možemo izmisliti, "mala zemlja za veliki odmor" ili "ljepote plavog Jadrana - tisuće otoka", beznačajni su prema poruci koja bi garantirala sigurnost. Kada bismo mogli garantirati, kada bi to postalo općepoznato, da svaki turist ma gdje se nalazi, koliko god veseo, eventualno podnapit, neće biti ni orobljen, ni pretučen, ni prevaren, niti će strankinja biti silovana - to bi bila turistička ponuda bez premca. Nažalost, takva poruka svojevremeno nije bila korištena, jer turistički poslenici nisu bili svjesni blagodati koje imamo, a danas je nemoguća, potpuno neuvjerljiva. Možemo li izračunati cijenu gubitka sigurnosti?
Danas smo došli do toga da onaj nikotinski ovisnik koji u gluho doba noći ostane bez cigareta, te krene cestom, prije će naći uho neko odbačeni polupopušeni čik. Gosti u kavanama nakon isteka radnog vremena kad konobari odbiju donijeti piće bacaju bombe. Beznačajni sudari na raskrsnicama u kojima strada poneki žmigavac završavaju tako da netko od vozača poteže revolver i bezumno puca. Dugove utjeruju bande s bejzbol-palicama. Samoubojice bez problema nalaze oružje na svakom koraku. Policajci ubijaju svoje žene i ljubavnice, pljačkaju po kućama i bankama, otimaju ljude "za privatne potrebe"… Vojna lica pijana gaze prolaznike, kradu aute, krijumčare drogu na veliko… O bezrazložnim ubojicama možemo čitati gotovo svakog dana. Pojavila se mafija…
SKRIVENA STVARNOST
Ta se promjena dogodila neprimjetno, pomalo iz dana u dan, sakrivena velikim spektakularnim događanjima. Pitanje je koliko su je ljudi uopće svjesni, a naročito oni koji nas vode. I nekako sumnjam, naročito u one koji već desetak godina sjede u saborskim klupama, da mogu vidjeti takvo što.
Prisjećam se anegdote iz bivšeg sistema. U jednom trenutku mi se telefonom najavio jedan od ljudi koji je tada obnašao vrlo visoku državnu funkciju, čovjek kojega i danas izuzetno cijenim, te zapitao može li mi donijeti nešto kao dar jer će mi prvi puta doći u kuću. Rekoh da nije potrebno. No kako je on insistirao, da ga otkvačim, našalim se: "Donesite malo kave…"
U zakazano vrijeme - čovjeka nema. Došao je dobrano kasnije, blijed u licu od iznenađenja i prvo što je rekao bilo je: "Zamisli! Pa nema kave!"
Ostao sam bez teksta. Naime, zbivalo se to u vrijeme kada mjesecima u cijeloj zemlji nije bilo kave, kada su pred dućanima bili redovi duži no današnji za predaju potvrda za dječji doplatak. I isti tren mi je sijevnulo - čovjek se hrani u saborskom restoranu, kavu mu sekretarica donese u ured, ne čita novine nego izreske cliping-servisa…
Možda bi bilo dobro današnji političarima oduzeti automobile, pa da se voze tramvajima i idu pješke, bez čuvara. I tako bi ih se riješili, takvih kakvi već jesu.
------------------
Post je objavljen 10.10.2008. u 09:23 sati.