Marketing
pokvareni međugeneracijski telefon
Zato kad god je potrebno napraviti nešto s mobitelom, promijeniti postavke ili bilo što kompliciranije od elementarne upotrebe, dobacim ga Sinku Dinku i zamolim ga da mi on to sredi. Nema još ni dvanaest godina, ali ima sitne prstiće i cap-cap-cap, sve obavi u tren oka. Ti klinci, odrasli uz mobitele, svaki ima svoga, kada se nađu na samo valjda ih razmjenjuju i studiraju spravice prijatelja, otprilike onako kako se moja generacija u njihovim godinama s curicama igrala doktora. I ne trebaju im nikakve knjižice da bi, čim pogledaju neki mobitel, odmah znali sve što se može s njim.
Znam da je kod nekolicine prijatelja i poznanika situacija vrlo slična: klinci imaju ulogu sistem-inženjera, a roditelji su zaduženi za plaćanje telefonskih računa. Kako su računi poveliki, smislio sam da bismo više trebali koristiti stari, dobri, klasični telefon. Jeftiniji je. Ali nikome od ukućana se više ne da ustati i otići u predvorje kada hoće nazvati. Komotnije im je da izvaljeni gdje već jesu izvuku mobitel iz džepa. Zato sam razvukao žice po cijelom stanu i u svaku prostoriju stavio po jedan telefonski aparat. Imam ih na tavanu još cijelu punu kartonsku kutiju, koliko ih se kroz vrijeme nakupilo.
Zadovoljan obavljenim poslom sjeo sam na balkon da predahnem. Prvi put kad sam uvrebao Sinka Dinka da je potegnuo mobitel iz džepa, povikao sam: "Ne! Imaš telefon u stanu!" Smrknuo se, ali poslušno i bez gunđanja krenuo unutra. Ja sam napravio mentalnu zabilješku: "Instalirati jedan telefon na balkon!" Moja obitelj ima telefon od 1938 godine. U telefonskom imeniku Zagreba od te godine je zapisan broj. Dobro se još sjećam vremena kada je telefon zazvonio ne češće od jedanput svaka dva-tri dana. Kad se oglasilo telefonsko zvonce, sav život u stanu je zastajao. Znalo se da je neka značajna poruka. Jedino što je bilo značajnije bio je telegram. Svaki dolazak telegrama značio je uglavnom da je netko umro. Kada je zazvonio telefon, hvala Bogu, nitko nije umro, ali poruka obično nije bila mnogo manje značajna. Djed je odlazio u srednju sobu u kojoj je bio aparat i podizao slušalicu, a svi ostali u stanu suspregnuli disanje da im ne promakne ni jedna riječ… Završivši razgovor djed se vraćao ostalima i svečano objavljivao tko je zvao i zašto, a nakon toga se još satima razglabalo o tome.
Sinac se vratio i rekao:
- Ne znam.
- Što ne znaš?
- Ne znam kako nazvati s tog telefona.
- Kako ne znaš? - zgranuo sam se. On da ne zna! No nisam ni završio s usklikom, a već mi je sijevnulo što je posrijedi. Najbliži telefon koji sam instalirao bio je prekrasan komad namještaja, bijeli, onakav s kakvim se često fotografirala Doris Day, a rabile su ga i heroine u Hitchcockovim filmovima, s okruglim brojčanikom za biranje brojeva. Takav Dinac ranije u životu nije ni vidio, a kamoli upotrijebio. Princip okretanja brojčanika je sasvim drugačiji od stiskanja dugmadi.
Za mene je telefon upravo to: kutija s brojčanikom i slušalica s mikrofonom na kraju žice. Za njega je to nepoznata, nerazumljiva naprava.
Kad razmislim, nije telefon jedino što nas na taj način dijeli. Postoji još nepregledan niz toga što je meni samorazumljivo i usvojeno jednom za svagda, a on o tome nema ni pojma. Toliko je toga da ja, koliko god se trudio, ne stignem da ga sa svime upoznam. U svijetu koji on vidi oko sebe ne postoji mnogo toga što je meni prisutno, a u svakom trenutku može ponovo izbiti u prvi plan, poput starog telefona s tavana.
Kao što se razlikuju otac i sin, tako se razlikuju i generacije. Zamislimo nekoga rođenog početkom osamdesetih godina. To je već odrasla, zrela osoba, odavno ima pravo glasa. No svijet je, otkada je dorastao da ga počne sagledavati, korijenito drugačiji od onoga ranije. Što takva osoba može znati o ranijem životu, osim svjedočanstva pristranih i nepouzdanih svjedoka? Kako može sudjelovati u poravnavanju starih računa koji neprekidno pristižu na naplatu? Generacije prenose iskustva jedna drugoj po principu nekad omiljene dječje igre "pokvarenog telefona" (ako znate tu igru…).
Možda bi bilo korisno kada bih za sinca napisao jednu vrlo, vrlo debelu knjigu. Njen naslov bio bi SVE - Uputstvo za korištenje života. Nažalost, bojim se da bi on više cijenio kada bih to uspio sažeti u SMS-poruku.
Post je objavljen 30.10.2008. u 13:08 sati.