Iznad niskih kućica Wattsa, siromašne losangeleske četvrti nastanjene uglavnom crncima, naziru se tri tornja, u prvi mah podsjećajući metalnim stupovima dalekovoda. Tek kad se zaokrene u Istočnu sto i sedmu ulicu vidi se osnova iz koje izrastaju: dvorište, jedno od najmaštovitijih na svijetu.

Simon Rodia, skromni krovopokrivač talijanskog porijekla, započeo je graditi svoju čudnu građevinu otprilike 1921 godine. Slagao ju je bukvalno komadić po komadić, kao ogromni trodimenzionalni mozaik, a materijal mi su mu otpaci nađeni po ulicama, smetljarskim kantama i odlagalištima otpada. Jedini uvjet bilo je da bude čvrsto, jakih boja ili šareno. Uz pomoć djece iz susjedstva Simon je sakupljao slomljene tanjure, krhotine vrčeva, odlomke keramičkih pločica, razbijene boce i skrhano staklo, te ih svakodnevno ugrađivao u "građevinu" koja mu je počela nicati pored kuće. Danas, kad je djelo završeno, možemo vidjeti ideju koja ga je vodila.

Prvo, okruživši se zidom, Simon Rodia stvorio je malu oazu u koju nitko nije mogao zavirivati. Doduše, iz tog svog okruženja ni on nije mogao vidjeti van, ali to mu, izgleda, nije nedostajalo. Jedino mjesto gdje se zamjećuje namjera da se ipak osmotri dio vanjskog svijeta su rešetkasta vrata. Kroz njih je mogao vidjeti i ocijeniti eventualnog gosta.

Ipak, iako se izolirao od svoje neposredne okoline, Simon Rodia nije bio nedruštven. Na to nas upućuju neki svrhovito definirani dijelovi dvorišta. Roštilj, idealan za poveću "party" ili prostrana okrugla loža koja bi komotno mogla primiti dvadesetak gostiju i pružiti ugodnu sjenu pri ćaskanju.

Drugo, zabetoniravši svaki centimetar zemlje Simon kao da je pokazao odlučnost da sve podvrgne svojoj mašti. Neko nekontrolirano bilje koje bi raslo samo od sebe samo bi narušilo majstorove zamisli. Takve mogućnosti smetanja zatrte su u korijenu. Neutralna siva podloga bilo je sve što je Rodia trebao kao osnovu svog šarenog zdanja. To sivilo samo je istaklo neobuzdanost njegove mašte i njezinu snagu da se otjelotvori.

Treće, umjetnik se okrenuo visinama. Njegov vrt otvoren je samo prema nebu i dapače - stremi prema njemu. U vrtu se izdiže desetak tornjeva koji se oštro izdužuju u vis i naprosto odvlače pogled prema gore. Najviši se uspeo do 33 metra, prvi slijedeći do 30, a najniži od velikih ima 16 metara. Zaustavivši se pred bilo kojim od njih, čovjek mora, privučem njihovim šarenilom i oblicima, podići pogled da ih čitave osmotri i odjednom se nađe kako duž vitke prozračne konstrukcije gleda u oblake kao duž puščane cijevi u udaljenu metu.

Čitava građevina je nevjerojatno šarena i neuobičajenih oblika. Na prvi pogled moglo bi se čak uzviknuti: fuj, kič! Ali zašavši u nju gube se prethodni kanoni ukusa i Rodijini tornjevi nameću vlastite kriterije po kojima su oni nešto tako savršeno i uzvišeno da zastaje dah.

Simon Rodia potrošio je na njihovo građenje trideset i tri godne. Na kraju, 1954. godine, kada je odložio svoju zidarsku lopaticu, djeca koja su mu u početku pomagala sakupljati čepove coca-cole, prazne flaše, slomljene šalice i slično, već su se poudavala, odselila, te počela navraćati da pokažu svojoj djeci što je to izraslo u Wattsu. A Simon Rodia je ostvarivši svoj naum, završivši posao, naprosto sve ostavio i - nestao.

Pronađen je skoro pred smrt 1969-te godine u nekom malom gradiću sjeverne Kalifornije. Odbio je govoriti o svojim tornjevima uz obrazloženje "Ako nekome umre majka koju je mnogo volio, vjerojatno neće rado pričati o tome".

Tornjevi su, izgleda, prestali postojati za njega kad su postali toliko savršeni da im više nije imao što dodati. Zato su počeli živjeti za svijet koji je stao navraćati do njih i diviti se.

Jacob Bronowski, autor svojevremeno poznate televizijske serije "Uspon čovjeka" ("The Ancent of Man") isticao je tornjeve kao svoje omiljene monumente. Newyorški čuveni Muzej moderne umjetnosti izdao je saopćenje u kojem se tornjevi nazivaju djelom velike ljepote i mašte i svrstavaju u kulturno nasljeđe Amerike. Internacionalni zbor kritičara umjetnosti opisao je tornjeve kao "jedinstvenu kombinaciju skulpture i izvanredno dostignuće pučke umjetnosti Amerike u dvadesetom stoljeću".

S jedne strane tornjeve su počeli zapljuskivati valovi javnog oduševljenja, ali s druge se nadvili tamni oblaci. Losangeloski Odio za sigurnost zgrada poduzeo je ofanzivu izazvan umjetnikovim odbijanjem da ispuni potrebne formulare, plati zahtijevane takse i podvrgne svoju građevinu uvidu građevinskih inspektora. Tornjevi su proglašeni "opasnima" i naznačeni za rušenje. Srećom, filmski producent William Cartwright i glumac Nicholas King zauzeli su se za spas umjetnine i osnovali društvo za borbu protiv tog birokratskog vandalizma, za očuvanje djela Simona Rodie.

U listopadu 1959. testirana je izdržljivost građevine. Najviši toranj podvrgnut je naprezanju od 10 000 funti (ne znam koliko je to u metričkom mjerilu). Oštećenje je nastalo jedino na posebnoj konstrukciji podignutoj da bi se taj test obavio. Gradski inspektori gledali su to otvorenih usta, podvili repove i izgubili se. Djelo Simona Rodie iznijelo je pobjedu, makar je tehničko znanje njegova tvorca crpljeno jedino iz najobičnije enciklopedije.

Konačna pobjeda dogodila se 1971. godine. Odjel za sigurnost izdao je nalog za rušenje tornjeva i upravo kada su građevinski strojevi s tom kobnom nakanom krenuli prema njima, Los Angelos zadesio je jedan od snažnijih potresa. Zgrada sjedišta Odjela za sigurnost se srušila, a tornjevi su ostali ponosno stajati. Nalog za rušenje postao je besmislen.

Watts je dio grada u kojemu je bilo oštrih rasnih sukoba. U toj četvrti je početkom sedamdesetih godina policija opkolila kuću s članovima Simbionističke armije i sve ih pobila. (Tom prilikom Patty Hearst izmakla je u posljednji čas.) Simona Rodiu, iako je bio jedan od rijetkih bijelaca u četvrti ogorčenih crnaca, nitko nije dirao, vjerojatno zato jer je bio svima poznati čudak. Posjetio sam njegove tornjeve prije tridesetak godina. Nekoliko kvartova uokolo sve kuće bile su spaljene u rasnim nemirima, a ruševine uklonjene, no vatreni okršaj poštedio je lokalnu znamenitost. Dvorište i tornjevi Simona Rodie uzdizali su se bukvalno iz sažgane pustopoljine, podsjećajući svemirskom brodu osovljenom za lansiranje.

Odlazeći od tornjeva nemoguće je ne zamijetiti utjecaj koji oni imaju u tom okruženju. Zadivljeno oko nailazi na male kućice tipične za predgrađa koje se bojama i nadograđivanjima pretvaraju u nove svjetove mašte i u monotoniju svakidašnjice unose sasvim nove melodije.