Jučer sam na naslovnoj stranici Monitora.hr naišao na člančić da Japanci kane (napokon) sagraditi dizalo za svemir, svemirski lift, s poveznicom na "Sidney Morning Herald" koji o tome govori opširnije. Već na tom nivou ulaska u izloženo uočio sam jednu pogrešku. Koncept svemirskog lifta nije prvi zamislio nedavno preminuli pisac Arthur C. Clarke, on ga je samo popularizirao u SF-romanu "The Fountains of Paradise". Koliko se zna, na zamisao je prvi nadošao Konstantin Eduardovič Ciolkovski, rodonačelnik astronautike, jedan od najvećih genija čovječanstva. Zanimljiviji dio priče tek slijedi. Iako je zamisao relativno stara, trebalo je riješiti niz teorijskih problema, praktičnih izračunavanja i planiranja, a veliki doprinos tome dao je naš čovjek - zadarski profesor Ranko Artuković, i to relativno nedavno. Odličan prikaz njegovih postignuća objavio je u "Jutarnjem listu" 10. veljače 2001. Stanko Ferić, a pobliže se o ideji svemirskog lifta i Artukovićevom doprinosu možete upoznati na dvije web-stranice tome posvećene koje je Artuković postavio. (Prva i druga.) Artukovićeva zamisao pati od jedne slabosti. Da bi riješio da je kabel nebeskog dizala svigdje jednako opterećen i da nigdje neće puknuti, Artuković je - oslanjajući se na postojeću tehnologiju - predvidio da se debljina kabela mijenja kako se kabine dizala kreću duž njega. Ako bi ta sajla bila od čelika, na visini od 35 790 kilometara morala bi biti debela nekoliko tisuća kilometara. Neizvedivo. Stoga je Artuković polagao nade u novi materijal koji su izumili Japanci i već ga počeli uspješno koristiti, "zylon", koji bi omogućio da debljina kabla na kritičnoj visini bude "tehnološki sasvim prihvatljiva, a cijela konstrukcija ostvariva i isplativa", što god to značilo. No pravo rješenje prof. Artuković vidi u nanotehnologiji koja bi priskrbila kablove do danas nedostignute čvrstoće. No problem debljine i čvrstoće kabla više nije problem! I to je prethodno riješio drugi naš čovjek, za kojega prof. Artuković izgleda nije znao, a pitanje je znaju li Japanci koji se spremaju izgraditi nebesko dizalo. Riječ je o - drž'te se sad! - književniku Predragu Raosu. Da, da, istom onome kojega najvjerojatnije znate iz "Noćnih mora" Željka Malnara. Raos je u internacionalnom znanstvenom časopisu "Acta Astronautika" (vol.45, No.3, stranice 145-153) godine 1999. objavio svoj rad "THE SYNCHRODYNE - A DYNAMIYALLY SUPPORTED SKYHOOK", u kojemu je objasnio kako samo gibanje kolica može održavati štrik za svemir. Po Raosovom konceptu dovoljna je toliko tanka čelična sajla da cijelom dužinom po jednom metru ne bi trebala biti teža od jednog kilograma, a uz nju bi se mogle kretati istovremeno gore i dolje kabine koje s opterećenjem imaju dvadeset do trideset tisuća tona. AND NOW SOMETHING COMPLERTELY DIFFERENT! Zašto smo mi mali narod i zašto smo to oduvijek bili i najvjerojatnije ćemo to zauvijek ostati? Ne zato što nas je malo. Zato što za profesora Artukovića, osim njegove rodbine, susjedstva i kolega, malo tko zna, a pitanje je da li i oni koji ga znaju znaju i cijene što radi. Zato što svi uživaju prateći kako se Raos nateže s raznim poluidiotima u "Noćnoj mori", jer to je nivo koji razumiju i na kojemu mogu uživati kao zadrigli prasci, ali njegove astronautičke zamisli smatraju neozbiljnim budalaštinama. Zato što Tesla, Penkala, Schwartz, Hanaman i ostali moraju otići iz Hrvatske da bi išta postigli. Kao narod nismo zreli da omogućimo pojedincima s velikim zamislima i rješenjima da ozbiljno rade na njima, makar se pokazale kao zablude. Kao država nismo sposobni da podržimo išta što iskače izvan uobičajenih trica i kučina u koje se zaplićemo. Pojedinci koji su stjecajem okolnosti u mogućnosti da minimalnim ulaganjima ostvare nemjerljive dobiti, poput Todorića i Keruma, radije će kupiti novi automobil, umjesto da tim sredstvima omoguće povijesno doprinos svom narodu i/ili cijelom čovječanstvu. I zato će do daljnjega vrijediti ona Marxova ocjena da su Hrvati "nehistorijski narod", zalijepljen u svoje blato i krš, patuljci i gnomi nesposobni podići lice prema izazovima povijesti i svemira. |
Odavno mi nije trebalo toliko dugo vremena da pročitam neku knjigu. Iako sam je dobio još početkom ljeta, čitanjem sam završio tek nedavno. Razlog je do bola banalan - tiskana je za popizdit sitnim slovima. Slova su otprilike veličine 6 točaka, slično onome kako se tiskaju recepti za upotrebu uz lijekove, a na stranici je nagurano otprilike 45 redova. Osoba u mojim godinama mora se pomoći naočalama za čitanje, a one nisu uvijek pri ruci. Usprkos tome, nisam knjigu frknuo k vragu, već sam pročitao posljednju stranicu s pomišlju "šteta da toga nema i više". Eduard Pranger naš je bloger koji je zauzeo solidno mjesto u blogosferi. Krenuo je na Blogu.hr, a sad vodi blog i na Blogeru. U knjizi je ukoričeno dvadeset i sedam priča koje smo ranije imali priliku pročitati na njegovom blogu i moram reći - usprkos sitnim slovima u knjizi djeluju bolje nego na kompjuterskom ekranu. Blogu najviše odgovara tekst koji ne prelazi okvire jednog skrina. Čim se mora skrolati javlja se i netrpeljivost, a tekst duži od tri ekrana mora biti vraški dobar da bi zadržao čitatelja. Iako sam većinu Prangerovih priča već na ekranu pročitao u cijelosti, pri kraju tako dugih priča onaj koji surfa internetom u želji da pogleda što je sve novoga osjeća ljutnju što ga je jedan blog zadržao tako dugo. U knjizi ta netrpeljivost izostaje, učinak priča pojačava se time što ih možemo pročitati nekoliko za redom, te - bez za tekst nebitnih opterećenja - izbija na vidjelo autorova dosegnuta razina. Prangerove priče su vrlo dobre i dobro je da su uknjižavanjem postale dostupne i onima koji ne zalaze na internet. Nažalost, knjigu je objavio "Balkanski književni glasnik", firma čije proizvode ne nalazimo lako po knjižarama. Šteta za knjigu, jer zbog izdavača (i sitnih slova) vjerojatno neće odjeknuti koliko je zaslužila. Oni koje knjiga zanima mogu je naručiti preko autorovih blogova, ali znamo da taj put još nije uhodan. Šteta. Pranger je jedan od onih blogera koji dokazuju da se dobra literatura roji i na novom mediju, u novom prostoru za koji je klasična književna kritika još slijepa. |
Sklonost korupciji je jedna od najgorih crta domaćeg mentaliteta, a rasplamsala korupcija jedan od najvećih problema našeg društva. Korupcija i kriminal idu ruku pod ruku, dapače, to su sijamski blizanci, pa kada se tome pridoda i politika nevoljna da se s njima sukobi, dobivamo upravo ovo u čemu živimo. U današnjem, subotnjem "Jutarnjem" objavljen je izvrstan članak Jurice Pavičića na tu temu, a bloger Pax et Discordia posvetio joj je posljednji post. Čak je i Boris Vlašić današnjim tekstom potvrdio moju jučerašnju ocjenu da je riječ o čovjeku koji sjajno piše kad hoće. Svatko razuman i dobronamjeran mora pozdraviti cilj akcije "Indeks", ali isto tako - upravo zbog razuma i dobronamjernosti - mora se i zabrinuti nad nizom pojedinosti u njezinoj provedbi, ali i nizom otkrivenih i objavljenih činjenica. Recimo, mediji izvještavaju da je kriminalističkom obradom obuhvaćeno 105 osoba. Pretragama kabineta i stanova nađeno je 75 810 eura i 45 000 kuna, te dva pištolja. Jednostavna matematika kazuje da je to po osobi 722 eura, 428,5 kuna i 0, 019 pištolja. Dodatni podatak, da je samo kod jedne osobe nađeno 23 000 eura, kazuje da bi kompliciranija i preciznija matematika rekla da je kod svake od preostalih 104 osobe nađeno prosječno 507 eura, 428, 5 kuna i 0,019 pištolja. I sad netko očekuje da bi bilo tko od njih s tom sumom trebao preživjeti do kraja mjeseca? Čak i onih 0.019 pištolja mogu slabo pomoći, nisu dovoljni ni da se ubiju. Kada sveučilišni profesor s najvišom stručnom spremom, nizom objavljenih vrijednih radova i punim godinama radnog staža odlazi u penziju koja ga tjera, da bi preživio, da kopa po smeću u potrazi za plastičnom ambalažom, ništa čudno da su već asistenti na početku karijere u velikom iskušenju da priskrbe dodatni izvor nelegalnih prihoda. Ne sumnjam da postoji "sveučilišna mafija", ali ne vjerujem da je itko od njezinih pripadnika prljavo stečenim novcem gradio vile sa bazenima i kupovao automobile od pola milijuna eura. Skloniji sam uvjerenju da najveći broj njih ništa nije uspio uštedjeti jer su sve potrošili na preživljavanje od prvoga do prvoga. Tim više mi se gade oni koji jesu kupovali stanove i automobile. Akcija je - sasvim u skladu s onim kako se i sve ostalo kod nas odvija - blistavo tempirana nakon ljetnih praznika, prije prvih ispitnih rokova. To se može očitati i kao upozorenje nepoštenim profesorima s fakulteta na kojima su ispiti znatno skuplji da ipak pripaze i ne budu bahato očigledni. Pouka je emitirana na račun bijednika s 500 kuna u džepu i onih s Prometnog koji su, izgleda, pretjerali čak i po nikakvim kriterijima koji su do sada vladali. Hoće li se ti kriteriji pooštriti, hoće li se išta promijeniti? Tko se opeče, i na hladno puše, te se ne treba čuditi bojazni da će onaj jedan kod kojega je nađeno 23 000 eura imati dovoljno novaca za potplatiti nekoga u pravosuđu da se njegov slučaj oteže do zastare. Pozivam one koji su propustili jučerašnji post na povezanu temu, "Od indexa do mulja", da se spuste malo niže. |
Sad, kad su već mnogi rekli što misle o knjizi Nives Celzijus, povodom knjige o Nives Celzijus, a još brojniji u komentarima što misle o samoj Nives nezavisno od bilo čega, a prodano je izuzetno mnogo primjeraka knjige – nameće mi se jedno pitanje. Tko je uopće pročitao tu knjigu? (Dobro, pročitao ju je Željko Špoljar i napravio odličan intervju u "Metrou", ali jedan kao nijedan. Pročitao sam i ja, do pola, ali ja se ne računam.)
Nema toga tko zahvaljujući brojnim medijskim prezentacijama njenog lika i djela, u cjelini i pojedinostima, nema mišljenje o tome tko je i kakva je Nives C., te sukladno tome i stav prema njoj. Čak i don Kaćunko koji je prijetvorno brani, licemjerno i do zla boga huljski pjeva u zboru onih koji smatraju da je riječ o grješnici, te je koristi da bi pokazao svoju velikodušnost podajući joj razrješenje grijeha pod izlikom da se nada se da se prosvijetlila i preobratila. Čak da je životni put prsate ljepotice u suštini zaista onakav kakav je opisan u knjizi koju je potpisala, koliko je ona sama za to zaslužna (ili kriva)? Što drugo joj se pružalo? Trpjeti, šutjeti i biti sretna ako dobije posao blagajnice u samoposluživanju? Što drugo je mogla izabrati? Skloniti se u samostan kao druga istaknuta medijska figura koju se slavi zbog te odluke, dok kroz medijske kanale nezadrživo prodire da je riječ o nasilju organizacije koja iz propagandnih razloga prigrljuje neuračunljivu osobu, ili da se sklonila u ludnicu kao što je Krleža za vrijeme Drugog svjetskog rata utekao pod okrilje doktora Vranešića? Ono što nedvojbeno ostaje je - knjiga. Otužan je to test, slabašna literatura, ali ipak jest literatura i iz toga izvire ono što zaista jest intrigantno. Naime, većina osvrta po medijima i postova i komentara po blogovima očitala je knjigu kao autobiografiju, što ona nije. Nije to ni dnevnik, ni romansirana biografija, niti su sjećanja ili ispovijedi. Koliko god bilo možda inspirirano stvarnim događajima koji su se dogodili tko zna kome, pa čak i kada autorica vjerojatno svjesno ide prema efektu (pseudo)autobiografije koristeći podudarnosti iz vlastita života da bi zagolicala publiku, usprkos marketinškim izjavama za medije, ipak je sve to - u odnosu na njezin stvarni život - gomila izmišljotina. No upravo to - što je većina onih koji su imali knjigu u rukama brzala kroz nju uvjerena da je sve crno na bijelom čista istina - rađa intrigantno pitanje. Očitavajući knjigu kao faktografski točnu, prihvaćajući sve zdravo za gotovo, tako je to i nikako drugačije, nešto se ocrtava kao žaoka velika poput tornja Katedrale - i svi to previđaju. Gledam tu žaoku i čudim se - kako je moguće da je nitko drugi ne vidi? Zapravo se ne čudim - živimo u okružju kolektivnog selektivnog sljepila, pa rijetkima koji vide nije nimalo probitačno ukazivati na ono što nitko oko njih ne zamjećuje. Zaslijepljeni ne vide, a to što ne vide im je dokaz da ono što bi se moglo i trebalo vidjeti ne postoji, te su spremni gnjevno se obrušiti na svakoga tko narušava njihovu sliku svijeta tvrdeći da vidi ono što oni ne vide. Taj otužan tekst, ta slabašna literatura, u jednom pogledu je izuzetno hrabar, izravan do bola. Mladi ne mogu znati, ali stariji bi se trebali prisjetiti, ukoliko se nisu potrudili zaboraviti. Dobar dio radnje smješten je, riječima Denisa Kuljiša u predgovoru " …u ono surovo doba, dok se po gradu još kretalo s dugim cijevima". Približavanje tog doba naznačuje literarna heroina sljedećim odlomkom: Spominjali su nekakav rat, ali mi djeca to nismo uzimali ozbiljno. Odrasli su stalno živjeli u nekakvom strahu. Sve te priče: ne udaljavaj se od kuće, ne pričaj sa strancima, a sada i ta priča o ratu… Imali smo osjećaj da se loše stvari ne događaju nama ovdje, nego samo na filmovima, tamo negdje, u dalekoj Americi ili negdje još dalje. Vrlo brzo bit ćemo razuvjereni. (str.17) Kakvo je bilo to doba govori epizoda u dva odlomka o jednom od sporednih likova: Teta Jaca bila je jedna od svakodnevno uznemiravanih osoba. Njezin muž bio je Crnogorac, uredno mobiliziran, odazvao se pozivu i nalazio se na bojištu. Našli su se neki Veliki Hrvati koji, naravno, nisu bili na bojištu, nego su vrijeme kratili maltretirajući građane. Jaci su, u rane jutarnje sate lupali na vrata, prijetili telefonom, nacrtali križ na zidu pored ulaznih vrata… Jaca se tako, zbog straha za malog Sanjina i dijete koje je nosila tek nekoliko mjeseci, odlučila privremeno vratiti k nama na Srednjake. (str.19) Šlag na torti bila je prisilna odluka moje Jace i njenog muža da se odsele iz Hrvatske u, tada dalji nego ikada, Beograd. Bomba postavljena u njihov kafić, drugi put u nekoliko dana, više nije značila samo upozorenje. (str.26) Junakinji romana, vrlo mladoj djevojci, u tom vremenu nije bilo nimalo lako: Isto tako sam odlučila prešutjeti kako mi često na putu do i iz škole, dobacuju "četnikušo" i "srpska droljetino". Nisu to bile samo provokacije klinaca. I odrasli, ozbiljni ljudi često bi mi znali dobaciti: "Gdje ti je sada otac da širi svoje velikosrpske ideje? Pobjegao je kao kakva pičkica, a majku i dijete ostavio da trpe posljedice… (str.27) Svi kvartovski delikventi koji su me bez razloga mrzili, sada su našli razlog. Vrijeđanje je ubrzo preraslo u pljuvanje i prijetnju, nerijetko bih se vraćala kući obraza zažarenih od usputne pljuske. Najneugodnije iskustvo bilo je kada me je nekolicina dječaka od dvadesetak godina naguravalo i bacalo kao probušenu nogometnu loptu, a potom, uz glasan smijeh i vrijeđanje, zagnjurilo u lokvu blatnjave vode. Bilo je to hladnog jesenjeg dana 1991. godine. Cvokotali su mi zubi, tresla sam se od straha i hladnoće, mokra i blatna, i čekala da se odmaknu dovoljno daleko kako bih mogla ustati i, što neprimjetnije, pojuriti kući na toplo. Jer ako odmah krenem opet će me baciti u blato. Blatnjava voda slijevala se niz moj najdraži roza kaputić koji mi je majka jedva jedvice priuštila, a velika debela glista izgmizala mi je iz rukava. Imala sam dojam da svuda po meni plaze. Čvrsto sam zagrizla usne kako ne bih nekontrolirano ispustila bilo kakav zvuk i time još više skrenula pažnju na sebe. Srećom, u blizini nije bilo mnogo ljudi, tek neka grupica tinejdžera na obližnjoj klupici koja je iz straha cijeli događaj ignorirala, a poslije se naslađivala prepričavanjem po kvartu. Bezglavo trčeći prema kući, nagazila sam u neku udubinu na pločniku, izgubila ravnotežu, pala i razderala koljeno, što je izazvalo dodatni smijeh neke dječurlije. (str.28) Čekajte, ljudi, nije li ono što se ovdje čita opis maltretiranja djeteta, mobing, nedopustivo, i to na nacionalnoj osnovi? Jest da to maltretiranje provode tek neki, ali ostali ne samo da ih ne sprečavaju, nego i uživaju u tome da svjedoče. Ako se ikada nešto takvo događalo nekoj mladoj djevojci, još djetetu, što bi osoba u takvoj situaciji mogla misliti o svijetu oko sebe i perspektivama koje je očekuju u životu u koji se sprema zakoračiti? Može li netko tko je još teenager računati da to da će se za petnaestak godina - neizvjesno i iz te perspektive nakon cijele vječnosti – situacija normalizirati i da će oni koji su preživjeli, ostali i opstali moći ponovo normalno živjeti pod uvjetom da prežale sve gubitke i ne žale se na ono što su prošli? Literatura je to, tješite se, ali što s tim da je svi doživljavaju kao istinu? Svi šute, kao da su suglasni, nemaju išta primijetiti, nadodati. Da li to znači da je zaista bilo tako ili da nemaju ništa protiv da je bilo tako? S nevjerojatnom lakoćom svi prelaze preko toga i obrušavaju se na Nives Celzijus da je loša književnica i pripisuju joj da je njezina romaneskna heroina zapravo ona, te likuju nad time da ono maltretirano dijete ipak nije uspjelo postići ništa više u životu. Loša je književnica, koliko god da je po broju prodanih primjeraka uspješna, vidim i sam, ali mi je žao. Daleko bih radije da je vrlo dobra književnica. Kolika je podudarnost autoričina života i priče njezine literarne junakinje - ne zanima me. Novinama kojima je Nives C. udarna tema ne vjerujem čak ni onoliko "gdje ima dima, ima i vatre". Jedino što znam je da gdje ima dima – teško je disati. |
Poštovani Bable! Priča o bazenu s morskom vodom podsjetila me jedne druge koja s njom ima nekoliko dodirnih točaka. Prije dvadesetak godina bila sam u vezi s jednim našim čovjekom, inženjerom. Njegova je firma stalo radila u Libiji, Tunisu, Maroku i okolnim zemljama. Tražili su naftu. Radili su po dvanaest sati dnevno, bez subote i nedjelje, a onda tri dana odmora, tako po tri ili šest mjeseci, a onda mjesec ili dva dopusta s plaćenim putem u domovinu i nazad. Ništa se nisu bunili jer su imali vrlo visoke plaće. Jednom su tako bušili duboko u Sahari. Uvjeti rada - bukvalno paklenski. No gdje god da su zaboli nailazili su samo na vodu. Jest da su bili usred Sahare, ali na nekoliko stotina metara dubine vode koliko hoćeš. Na to nekome padne ideja na pamet: imaju građevinske strojeve, ima vode koju ionako izlijevaju u pustinju, trebalo bi samo nekoliko vreća betona, a imaju i njega, nikakvi papiri nisu potrebni… - mogli bi napraviti bazen! Svi su građevinarci i geolozi; čas posla! Pa kad imaju ona tri dana odmora, umjesto da jedan dan putuju do najbližeg grada i drugi dan nazad, mogli bi se tri dana odmarati kupajući. E, ali veli poslovođa bušilišta, ne može im dozvoliti da upotrebljavaju građevinske strojeve čak i nakon radnog vremena bez dozvole centralnog radničkog savjet u Zagrebu. Zasjedne radnički savjet u Zagrebu i razmatraju molbu svoje radne jedinice na terenu. Ionako su im svi zavidni jer imaju visoke plaće, dnevnice, plaćene putne troškove, dodatke na razdvojen život, daleko su od supruga, nigdje nemaju trošiti, a oni moraju sjediti u Zagrebu na skromnim domaćim plaćama. Kad je došla na red rasprava o molbi radnika da nakon radnog vremena uposle strojeve na gradnji bazena, svi to jednoglasno odbiše. Ma kakvi! Bazen u pustinji! Kakav nedopustiv luksuz! Ni govora! Najstrože im zabraniše da kopaju bilo što, osim da buše za naftom. Kad su radnici u pustinji čuli za odluku, prvo su pali u tešku depru, a onda su im svakakve druge ideje pale na pamet. Štrajk! Pobuna! Diverzije! No bili su u takvoj depresiji da se za ništa nisu mogli odlučiti. Jedino što su kroz nekoliko mjeseci, jedan po jedan, svi otišli raditi za strane kompanije koje su također rovale po pustinji, a ionako su davale još veće plaće i jedva čekale dobiti svakog kvalificiranog čovjeka s iskustvom. |
Imam ja još priča za tebe, Nemanjo! No prije nego krenem dužan sam neophodno objašnjenje da bi i čitateljima ovog posta bilo zanimljivo.
Drugog ovog mjeseca Nemanja je na Vaseljeni objavio neki tekst o religiji, no kako to već biva, rasprava nakon njega uskoro se izmetnula u pričanje u Titu i partizanima. U jednom trenutku i ja sam dodao: A pazi ovo, priča koju mi je ispričalo i potvrdilo nekoliko relevantnih osoba. Za vrijeme NDH Nijemci su raspisali za Stevom Krajačićem potjernicu i nudili nagradu veću nego za Titom. Pred kraj rata utvrdili su Zagreb, (tenkovi, bunkeri, rovovi, bodljikava žica, minska polja, mitraljeska gnijezda) s namjerom da ga brane do posljednjeg čovjeka kako bi se za to vrijeme druge njihove trupe u povlačenju mogle izvući. Zagreb je očekivala sudbina Staljingrada. U tom trenu Stevo Krajačić se uvuče u njemački glavni štab, uđe u kancelariju glavnokomadujućeg Švabe, zatvori vrata za sobom i pristojno se predstavi. Bond! James Bond! Švaba mu isto tako uljudno kaže: "Vi znate da odavde nećete izaći živi?" Stevo izvadi pištolj i odgovori: "Možda, ali u tom slučaju ni Vi nećete preživjeti". Švabo nastavi: "Dobro, kojim dobrom ste svratili?" Stevo kaže. "Došao sam dogovoriti uvjete PREDAJE Zagreba." I nakon toga se oni lijepo porazgovaraju, gentlmenski dogovore da će Nijemci ukloniti sve mine i ljubazno se povući, a partizani će ih pustiti da odu i tjedan dan neće napadati ni druge njemačke jedinice u povlačenju. Za kraj glavni Švaba sredi da Stevu pod osiguranjem prevedu do partizana da može izvijestiti što su se dogovorili. Po toj priči Stevo K. je spasio Zagreb, a priča se nakon rata tajila da ne bi ispao veći frajer od Tita. Nemanja je na to odgovorio: Babl, to je posve točna priča. Iako sam je već čuo od tebe, pričao sam je kasnije organizatoru paleža u Selskoj i on misli da je istinita. Što je zanimljivije, čuo sam je iz još jednog izvora na vlas istu! Ha, ipak je taj kit radio Titu osiguranje kad je onomad Rankovića smjenjivalo, dakle, morao je biti velik frajer. Nepravedno je kako se o takvim ljudima kasnije malo zna: naravno, nije to čudno, ali, ipak bi se arhive morale ranije otvarati.… itd, itd. Nešto kasnije Nemanja ispisuje i sljedeću rečenicu: …Za tisuću su puta manju stvar letjele glave, ali, priča se obratno: priča se da je taj radio prijemnik radio desetljećima, i to iz Krajačićeve kuće, o kojoj ima kojekakvih legendi: jedna je da je Stevo svakoga tjedna s mora dovozio cisternu morske vode za bazen!) E, mogu ti ispričati pravu istinu o tom bazenu! U nižim razredima osnovne škole išao sam u razred s Ognjenom Krajačićem, mlađim sinom spominjanog Steve. Bili smo si vrlo dobri, bio mi je najbolji prijatelj u razredu. Pored starih prijatelja iz ulice, on je spadao u najuži krug mojih dobrih prijatelja i gotovo svakodnevno smo se igrali prije ili poslije škole. Vrlo često smo odlazili i njemu doma i igrali se po kući. Obitelj Krajačić stanovala je u vili u Nazorovoj, desno od kuće Tuđmanovih. Danas se ondje nalazi nekakvo ministarstvo ili tako nešto. Omiljeno mjesto bila nam je zimska bašta u razizemlju, velika prostorija u staklu u kojoj je Ognjenova majka uzgajala ukrasne kućne biljke. Posred prostorije bio je povelik bazen, uvijek prazan. Na njegovu praznom dnu nas dvojica igrali smo nogomet ili stolni tenis. Bilo je vrlo pogodno što smo bili okruženi zidovima bazena jer, u slučaju nogometa, lopta nije mogla daleko otići i nešto razbiti, a u slučaju stolnog tenisa loptica nije mogla daleko pobjeći. Usput rečeno, ja sam išao i na vjeronauk, te prvu pričest u crkvu u Frankopanskoj. Iako je Stevo Krajačić bio komunist, partizan, prvoborac, narodni heroj i državni dužnosnik, a u njegovoj obitelji su znali da sam iz prohrvatske, katoličke obitelji, to na nikoji način nije smetalo Ognjenovim i mojim odnosima. Dapače, često sam bio u situaciji poput te da sam napuštao njihovu kuću objašnjavajući da moram ranije doma jer ćemo kititi božičnu jelku, a Ognjen je dolazio k meni i u slast gutao božične kolače. Vila je bila prostrana, a vrt još prostraniji, te je bilo dovoljno prostora za razne igre, niti da mi ometamo Ognjenove roditelje, niti da oni smetaju nama. Ipak, ako smo ih ičim gnjavili, onda su to bile česte opetovane molbe da napokon barem jednom napune taj bazen da možemo i plivati. Oni su bili rezolutni – ni govora! Napuniti bazen vodom je preskupo i oni si to ne mogu dozvoliti. Razmišljajući danas nisam siguran u njihovo obrazloženje. Ipak je Stevo Krajačić tada bio jedan od najviših državnih funkcionera, vjerojatno s jednom od najvećih plaća u tadašnjoj Hrvatskoj. Ne bih se iznenadio da je on financijski mogao izdržati takvo opterećenje. Ako nije mogao od plaće, sigurno je mogao nešto smuljati da se bazen napuni na državni trošak. Jednako kao da nije mogao platiti čini mi se vjerojatno i obrazloženje da nije želio da se bazen napuni. U vrijeme kada su se svi javni bazeni u Zagrebu mogli izbrojiti na prste jedne ruke, lako moguće da je smatrao nedopustivo nemoralnim da se njegova djeca kupaju u privatnom bazenu. Onda je izbila "afera Sokol-Mišković" u kojoj je Krajačić politički pao. Novine su se natjecale koja će ga više ocrniti, a po gradu se svašta pričalo, no to na nikoji način nije okrnjilo Ognjenove i moje odnose. Dapače, sjećam se i kako sam kao dijete iz prikrajka slušao druge majke iz susjedstva, čiji su supruzi u javnosti predvodili napad na Stevu, a ja se družio i s njihovom djecom, koje su u razgovoru žalile kakva je nevolja snašla Krajačićeve i kao znak podrške odnosile Ognjenovoj majci kolače. S izbijanjem afere koincidiralo je i da su se Krajčićevi preselili u novu kuću koja se godinama ranije počela graditi lijevo od kuće Tuđmanovih. Bila je to nova i veća kuća i u nju su pored obitelji Steve Krajačića uselili i Joža Manolić s obitelji i još jedan treći funkcioner koji ti je sigurno nepoznat. To je ista kuća koju znaš jer Manolić i danas živi u njoj. Nemanjo, uvjeren sam da će ti se ovaj detalj svidjeti: dakle, u vrijeme najžešćeg političkog obrušavanja na Stevu Krajačića, on nije odselio daleko, svega dvije kuće dalje, u novu kuću – bolju, iako bez bazena – koju je dobio od države. Istovremeno je Zagrebom i Hrvatskom počeo kružiti – kako da ga nazovem? – trač, legenda, mit, objeda… o Krajačićevom bazenu. Dakle, u vrijeme kada u kući s bazenom više nije ni stanovao. Prvo je krenulo – Krajačić ima u kući bazen! (Podrazumijeva se: ako ima bazen, neupitno da je pun vode i da se narodni heroj u njemu brčka.) Zatim - to je bazen s morskom vodom! (Podrazumijeva se: posebne cisterne moraju tu vodu dovoziti.) Na kraju – bazen se morskom vodom puni svakodnevno! (Podrazumijeva se, njegovoj bahatosti nema kraja.) Ta priča me je već kao klinca izbezumljavala jer sam se svaki puta kada bih je čuo prisjetio nebrojeno prilika kada smo mi klinci bezuspješno moljakali da se bazen napuni. Pokušavao sam objasniti starijima da to s bazenom nije istina, ali nitko se na to nije obazirao. Ta tko će klincu vjerovati?! Najviše me je bacao iz takta moj djed, kojega sam obožavao, kada mi ni on nije htio povjerovati. Djed je bio nepokolebljiv: ta svi govore suprotno, čak i novine pišu! (Ta je epizoda po prvi puta ugrozila moje bezgranično povjerenje u djedovu neupitnu mudrost.) U ispražnjenu vilu iz koje su iselili Krajačićevi uselila je Mjesna zajednica i lokalni ogranak Socijalističkog saveza, te ostale društveno-političke organizacije s terena. Ozloglašeni bazen su odmah zatrpali, popločali, prostoriju napučili stolicama i dobili prostranu salu za konferencije. Kad sam to vidio kroz staklo, jer smo se, mi djeca, i dalje nastavili igrati u velikom vrtu, preplavilo me je razočaranje i ogorčenje. Bilo mi je očigledno da su svi izgledi da će se bazen ikada napuniti zauvijek propali. Da bi bilo još gore, nova sala za konferencije zjapila je uglavnom prazna jer nije bilo više od dva-tri velika skupa mjesečno. Danas si mislim, ne bih se začudio da je socijalizam u Hrvatskoj (i Jugoslaviji) propao – između ostaloga – upravo zato jer si narodni heroj nije mogao dozvoliti napuniti bazen u kući u kojoj je stanovao, kao što bi i ovo danas moglo propasti jer mnogi uživaju u bazenima dok premnogi jedva spajaju kraj s krajem. Socijalizam u Hrvatskoj je možda propao i zato jer se Mjesna zajednica nije sjetila napuniti bazen i otvoriti ga za građane, nego je napravila salu za konferencije koja se uglavnom nije rabila. I to ti je to, moj Nemanjo, a ti vidi čemu će te ova istinita priča podučiti. |
NE BRINITE! NADAM SE DA NEĆE Dvanaestog ovog mjeseca završio sam dnevni post sljedećim odlomkom: a i nekoliko dana kasnije spomenuo sam isto. Danas otvorim "Jutarnji list" i vidim: Volem tu koncidenciju! Da se ne šalim, nemam ja copyright na pisanje o toj temi. Dapače, ako je moje pisanje potaklo "Jutarnji" da se prihvate te teme, samo mi je drago. Daleko bolje nego da su se oglušili. Ako su sami nadošli da je tema zaslužila onoliki članak, svaka im čast. To je dobro. Dobro, ali daleko od dovoljnoga. Naime, eksperiment kod Geneve može rezultirati takvim znanstvenim spoznajama i njihovom kasnijom primjenom prema kojoj je sav dosadašnji civilizacijski znanstveno tehnološki napredak tek uvertira. S današnjeg gledišta, ono što bi moglo uslijediti, i to relativno vrlo brzo, ostvarivanje je najmaštovitijih SF-scenarija. Utoliko je taj eksperiment nešto što se ne smije propustiti po bilo koju cijenu. S druge strane, neki upozoravaju da bi pogreška u eksperimentu mogla rezultirati - procjene se razlikuju u rasponu - od trenutačne propasti svijeta do kolapsa naše galaksije. Nažalost, znanost i tehnika su prepune primjera šteta u milijunima dolara koje su uzrokovane time što je neki od sudionika pogriješio otprilike za debljinu ljudske vlasi. Sjećam se priče starije od deset godina, ako se ne varam negdje iz Zapadne Njemačke, da su morali zatvoriti jednu atomsku elektranu jer su otkrili da betonski omotač oko ciklotrona nepopravljivo propušta radijaciju. Istraga je otkrila da je greška nastala tako što se jedan od radnika pri gradnji popišao u svježi beton, umjesto da ode na stotinjak metara udaljen zahod. To je bilo najskuplje pišanje u povijesti. Utoliko mi je smiješno čitati, slušati i gledati kako se javni mediji uzbuđuju oko toga hoće li neki nogometaš preći iz jednog kluba u drugi, koja će pjevačica nastupiti na nekom festivalu i da li kako je neka "personality" izašla obučena. Da je pameti, prije nego što se pošalje ekipa da poprati otvaranje Olimpijade trebao bi se poslati tim u Genevu koji bi pratio kako teče priprema i realizacija traganja za "Božjom česticom". Ne znam koliko znanstvenika, tehničara i građevinara ondje radi, ali svaki od njih je trenutno značajniji od bilo kojeg lika s estrade, sporta i iz jet-seta. Tko su, odakle, koliko ih je, kakve su im biografije, koliko su pouzdani? Momentalno me više zanimaju biografije ljudi na čelu projekta nego bilo čije druge, sve do nadzora nad zadnjim sudionikom koji bi se mogao popišati ili pogriješiti, kako se ono kaže, za debljinu vlasi. Zanima me, a uvjeren sam da bi moralo zanimati i najširu publiku, sve druge ljude na svijetu. |
Rujan 2021 (1)
Kolovoz 2021 (1)
Travanj 2021 (1)
Ožujak 2021 (1)
Veljača 2021 (1)
Siječanj 2021 (1)
Prosinac 2020 (1)
Studeni 2020 (1)
Listopad 2020 (5)
Rujan 2020 (6)
Kolovoz 2020 (9)
Srpanj 2020 (7)
Lipanj 2020 (4)
Svibanj 2020 (3)
Travanj 2020 (2)
Ožujak 2020 (2)
Siječanj 2020 (4)
Prosinac 2019 (3)
Studeni 2019 (7)
Listopad 2019 (4)
Rujan 2019 (6)
Kolovoz 2019 (7)
Srpanj 2019 (9)
Lipanj 2019 (5)
Svibanj 2019 (2)
Lipanj 2018 (2)
Svibanj 2018 (4)
Travanj 2018 (4)
Ožujak 2018 (5)
Veljača 2018 (3)
Siječanj 2018 (2)
Studeni 2017 (2)
Listopad 2017 (2)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (2)
Travanj 2017 (4)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (8)
Srpanj 2016 (7)
Lipanj 2016 (8)