Marketing
od Nives C. do Nevenke Tuđman
Nije bilo moguće previdjeti: kako spomenem Nives Celzijus u naslovu, dnevna posjeta blogu poveća se pet puta, a ako još post najave na naslovnici – i deset puta. To mora da užasava one koji bi tako i tako svratili, ali ne može se pripisati njoj na dušu. Koliko god da je takav status i sama potpirivala, to joj spada u opis posla, a oni koji ne mogu odoljeti njezinom sirenskom zovu sami su si uvelike krivi. No, da ja nastavim s još jednom iz serije svojih priča o bazenima, i tako dođem do Nevenke Tuđman…
Nevenka je već u šestom razredu osnovne škole dobila sise, a u sedmom su već bile pozamašne i zamamne. Obdarena je i strukom poput pješčanog sata, milim licem i plavom kosom… Bila je jedna od onih rano fizički sazrelih cura i – na svoj način – jednako seksi kao Nives Celzijus. Bilo je nemoguće ne zamijetiti je i mnogi su je cijenili kao najzgodniju djevojku u školi. Ništa čudno da su se dečkići trsili biti u njezinoj blizini da je mogu odmjeravati.
Stanovao sam u maloj ulici predratnih vila koje su bile pregrađene u stanove u kojima su obitavale tri vrste stanovnika. Jedni su bili visoki državni i partijski funkcionari, drugi tadašnja sirotinja, pravi proleteri, a treći – među koje je pripadao i moj djed – ostaci klase koja je s Prevratom doživjela historijski brodolom. Nama djeci to, naravno, nije pravilo nikakve probleme da se družimo i prijateljujemo. Prvi put sam primijetio da nismo svi isti, koliko god bili isti, kada su funkcionarska djeca razdragano došla s viješću da u nedalekom susjedstvu, u Jurjevskoj ulici, postoji neka kuća s bazenom, a oni su dobili propusnicu da mogu ići ondje. Manje-više bazen, ali znao sam da će s njima ići i Nevenka Tuđman, da će se pojaviti u badekostimu, najvjerojatnije bikiniju, da će se ganjati i prskati u vodi, i – moram priznati – zapeklo me što sam iz toga bio isključen. Nisam zamjerio prijateljima koji su bili toliko oduševljeni predstojećim provodom da su previdjeli i nisu se obazirali što ja neću s njima. Zamjerio sam sudbini, sistemu i okolnostima, što su nas podijelili. Mogao sam se prošvercati zajedno s prijateljima, i oni bi me u tome sigurno podržali, ali mi je bilo ispod časti i da probam.
Nekoliko desetljeća kasnije dobili smo svoju, osamostaljenu Hrvatsku i riješili smo se mrskog komunističkog sistema. Ona ista vila s bazenom u Jurjevskoj ulici postala je ekskluzivni privatni klub. Ondje je dolazio i Otac nacije i hametice pobjeđivao u tenisu svjetske šampione trostruko mlađe od sebe. Tračerske novinske rubrike obavještavale su da, naravno, ondje zalazi i Nevenka Tuđman. Nisu trebali pisati da zamislim ono što nikada nisam vidio – da u vrelim ljetnim danima izlazi u bikiniju na isti onaj bazen. Jedino, koliko god se toga promijenilo, ostalo je da sam ondje i dalje nepozvan. Imao sam dosta prijatelja koji bi me rado uveli u taj klub kao svoga gosta, ali mi je bilo ispod časti da se uguravam u to društvo.
Ništa, ništa, ući ćemo u Europsku zajednicu. Moja baka je promijenila pet država, a da se nije maknula iz kuće. Valjda ću i ja promijeniti barem tri. Vilu u Jurjevskoj mogli bi prenamijeniti u elitni starački dom. Nevenka će vjerojatno bez problema dobiti mjesto u njemu, kao nešto prirodno, što joj je rođenjem predodređeno i dano. Neću se ni slučajno – ni u ludilu! – predbilježiti za taj dom jer bih potonuo. U takvim bazenima nisam naučio plivati.
Post je objavljen 11.09.2008. u 13:05 sati.