S.A.D. bez obrane

ponedjeljak, 15.09.2008.

Godine tisuću devetsto sedamdeset i četvrte moja odluka da se osamostalim od roditeljskog doma rezultirala je time da sam u godinu dana promijenio četrnaest adresa. Pazi ovamo! Četrnaest u godinu dana! To je značilo da sam u jednom iznajmljenom stanu bio tri mjeseca, u drugome također tri, pa u dvije-tri sobe po mjesec dana, i uvijek je iskrsavalo nešto zbog čega sam morao dalje. Ili sam unaprijed znao da se negdje mogu smjestiti tek privremeno, ili je izgledalo da sam riješio problem zauvijek, a onda nenadano iskrsavalo nešto zbog čega se cijela konstrukcija trenutno urušavala. U međuvremenu sam gostovao kod prijatelja, pripuštali su me na desetak dana u stanove dok su odlazili na odmor, spavao sam i u nekim uredima, a dogodilo se i da su me jedni pustili u spavaću sobu, pa kada su se vratili, a ja nisam našao gdje bih dalje, ostao sam u njihovoj spavaćoj sobi zajedno s njima još desetak dana. Sve bi to bilo daleko podnošljivije da je tada bilo auta, ali auto ni ja ni itko od prijatelja nije imao, pa sam svaki put selio kofere i kutije s knjigama i gramofonskim pločama pješke i tramvajem. To je već postalo izluđujuće, pa sam nakon četrnaestog seljenja naglo odlučio prihvatiti poziv tetke iz Amerike i otići na nekoliko godina kod nje da se odmorim na jednom mjestu.

Tetka je poslala garantno pismo, uvjet za dobivanje američke vize, i našao sam se pred američkim vicekonzulom koji je razmatrao moju molbu.

- Koje ste škole završili?
- Diplomirao na fakultetu.
- Zaposleni?
- Ne.
- Oženjeni?
- Ne.
- Odslužili vojsku?
- Ne.
- Zašto hoćete u S.A.D.?
- Da se odmorim od stambenog problema…

Kao da se naslađuje mojom situacijom, vicekonzul mi je pružio putovnicu rekavši da mi neće dati ulaznu vizu jer sam ja "imigracioni rizik" ili tako nekako. Ne pušta me ni na tjedan dana u Disneyland jer procjenjuje da su velike šanse da bih zauvijek ostao.

Razgovor s američkim vicekonzulom zbio se u rano jutro u ambasadi na Zrinjevcu. Što ću nakon toga? Otišao sam baki da nešto doručkujem.

Dođem baki, a ona sjedi u kuhinji i kafeniše sa svojom susjedom i tada najboljom prijateljicom, gospođom Rakijaš. Ispričam im što je bilo, a gospođa Rakijaš se silno uzruja i razbjesni:

- Što?! Kako se usuđuju ne dati vizu unuku moje najbolje prijateljice?! Pokazati ću ja njima!

Koliko god sam mislio da je beznadno i besmisleno, morao sam pristati da već sutradan ujutro idem zajedno s njom nazad u američku ambasadu. Znao sam da ona pozna nekoga ondje jer je im je iznajmljivala kuću u kojoj su Amerikanci organizirali školu za djecu svojih i drugih diplomata, ali mi je rezoniranje američkog vicekonzula bilo sasvim razumljivo.

Sutradan ujutro našao sam se na Zrinjevcu sa starom gospođom. Ona me zgrabi za ruku i povuče iznenađujućom snagom, pri čemu je jurila da sam je jedva sustizao. Amerikanci još nisu ni otvorili ambasadu za stranke, no ona silovito zabubnja šakom na vrata ignorirajući zvono. Netko raskili vrata tek pedalj, a ona ih gurne, odbaci, onaj tko je otvorio odskoči i nađosmo se u predvorju. Iza pulta recepcije nalazila su se tri čovjeka. Jedan odmah skoči i zamakne kroz najbliža vrata, drugi se sagne ispod pulta i nestane, treći se skloni iza nekakve police. Širokim stepenicama su se gornjeg kata spuštale dvije službenice. Spazivši nas, obje se okrenu i trčeći pobjegoše nazad gore. Gospođa Rakijaš me povuče za njima. Prolazeći predvorjem pogledam na desno, gdje se nalazila knjižnica, i stignem spaziti knjižničarke koje su se u panici sklanjale među policama s knjigama. Uspinjući se stepenicama naletimo na nekog ogromnog tipa, valjda iz osiguranja, koji se pribije uza zid i udahne da bi bio što tanji i stopio se s njim dok smo prolazili. Banemo na hodnik na gornjem katu, a vrata na kancelarijama s obje strane su se jedna za drugim s treskom zatvarala. Vicekonzulova kancelarija nalazila se pri kraju dugog hodnika. Dok smo šprintali preko crvenog tepiha, jedna vrata sa strane se otvore i netko je htio izaći, ali čim je spazio gospođu Rakijaš odmah se predomislio, ustuknuo i zatvorio vrata, a mislim da sam čuo i kako ih je munjevito zaključao. Gospođa Rakijaš me pusti pred vicekonzulovom kancelarijom, dobaci mi "Pričekaj me!", i bez kucanja grune unutra.

Čekajući je ne duže od tri dvije-tri minute, stigao sam razmisliti. Amerikanci mora da su se gadno namučili dok nisu pronašli kuću koja je veličinom, kvalitetom i smještajem odgovarala potrebama škole za diplomatsku djecu, ali to nije ništa prema tome koliko su se nakon toga namučili s gospođom Rakijaš. Kakva je, mora da im je barem jednom tjedno upadala u ambasadu da im nešto kaže, a morali su biti obzirni prema njoj jer je u svakom trenutku bila sposobna izbaciti školu iz svoje kuće zajedno s djecom.

Gospođa Rakijaš izađe iz vicekonzulove kancelarije vidno smirena i zadovoljna i reče mi:

- Izvoli, uđi. Sve je sređeno.

Vicekonzul me dočeka kao posrani golub ni se pogledavši me. Poniknute glave promrmlja:

- Pasoš…

Pružim mu putovnicu, on je bez riječi otvori, zaštambilja, potpiše se i pruži mi je gledajući u stranu. Strpam je u džep i ljubazno se zahvalim. Iziđemo gospođa Rakijaš i ja na sunce Zrinjevca, a ona samo kaže:

- Vidiš da nije bilo problema. Nisu znali da si unuk moje prijateljice… - pokušala ih je opravdati.

Stigao sam u Los Angelos, tetka mi je dodijelila prostranu sobu s prozorom preko cijeloga zida i pogledom na Pacifik, i ondje sam napokon imao vremena odahnuti, opustiti se i sve promisliti.

E, da sam ranije znao, bio bih mnogo pametniji. Najveća svjetska sila živi u strahu od gospođe Rakijaš! Nikada se ne smije podcjenjivati stare gospođe. Stroga imigraciona politika nije čvršća od rastopljenog putra, samo treba znati čime da je se stisne. Slabost svakog režima je u tome da ga čine ljudi. Kaže se da je važno znati u životu zakucati na prava vrata. Donekle točno. Jednako tako važno je i tko na prava vrata kuca.

- 12:32 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (10) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>