Marketing
usputno dobiveni osmijeh
Neke žene se vrlo glasno žale da ih smetaju pogledi nepoznatih muškaraca na javnim mjestima, da kod njih izazivaju nelagodu i ljutnju, da je to nepodnošljivo i neuljudno seksualno uznemiravanje. Neke u četiri oka kadikad priznaju da im godi kada ih nepoznati muškarci sa zanimanjem odmjere, dapače, da ih razgali kada izmame zvižduk ili im građevinski radnici s druge strane ceste nešto doviknu. Prvih žena je relativno mnogo, a onih s kojima smo tako dobri da priznale da ne spadaju u tu skupinu je malo. Naravno, one koje su glasne se dobro čuju, a one koje šute se ne čuje. To stvara dojam kao da su sve žene gotovo jednodušne, a one druge da su rijetki – možda patološki – izuzetci.
No nikada nije bilo nikakvog općeg popisa da bismo znali koliko je zapravo kojih, niti ikakvog demokratskog izjašnjavanja, referenduma ili čega sličnoga da bi se vidjelo koje su u većini, niti znam za ijedno ozbiljno znanstveno istraživanje koje je to pokušalo istražiti. Umjesto stvarne slike imamo javno mnijenje koje su stvorile one glasne i dobro raspoređene po medijski utjecajnim mjestima, te je prihvaćeno zdravo za gotovo da je nametnuti dojam rezultat stvarnog stanja. U skladu s tim, svaki muškarac koji drži do sebe, te ne želi ispasti kao neodgojeni primitivac, paziti će da ne bulji otvoreno u nepoznate žene, koliko god da su one privlačne i atraktivno uređene.
Prije neki dan parkirao sam auto na najdonjem katu javne garaže na Langovu trgu. Pozvao sam dizalo, ali kada su se vrata otvorila vidio sam da je u kabini već četvero drugih ljudi koje je lift spustio s gornjih katova. Tri muškarca i jedna djevojka, svaki u svom uglu. Kabina je mala i dva muškarca na ulazu su se privinula u stranu da bih mogao ući.
Još se vrata nisu ni zatvorila za mnom, a situacija mi je bila jasna. Djevojka je bila mlada, zgodna, seksi, vrlo dotjerana, i cijela kabina je odisala njezinim parfemom. Trojica muškaraca su se s mukom trsili da ne gledaju u nju. Lica su im bila kao gipsane maske, vratovi ukočeni, bez treptanja su buljili svaki u točku koju je odabrao, nastojeći izgledati što prirodnije, što opuštenije, da se ne primijeti koliko pate. Ali zadatak je bio gotovo neizvediv. Neuljudno bi bilo okrenuti joj leđa, a pogledaš li na dolje, u vidokrugu su njezin struk, bokovi i noge. Pogledaš li ravno, na jednoj stjenki kabine je ogledalo i kako god gledao moraš je vidjeti. Pogledaš li gore, to je najgore, jer se pogled odbija od metalnog uglačanog stropa i spušta pravo u njezin dekolte, i to odozgo. A lift se uspinjao vrlo, vrlo sporo.
Povremeno, da bi sve izgledalo kao normalno, neki od muškaraca bi je na kratko pogledao, ali je to bilo sve prije nego normalno. Više nije mogao izdržati, glavu mu je sunula kao kobri, oči se razjapile, dvije-tri sekunde je upijao djevojku na dohvatu, a zatim se istim grčevitim trzajem glava vraćala u prethodni položaj memorije ispunjene onim što je stigao upiti.
Djevojka je iz svog ugla gledala uglavnom u vrata pored sebe i pravila se da ništa ne primjećuje. Ja sam stajao nasred kabine i zahvaljujući ogledalu vidio sam i one iza sebe. Sa zanimanjem sam pratio kako se svi četvero drže, te sam i njoj posvetio doličnu pažnju.
U jednom trenutku, već smo bili pri kraju vožnje, pogledi su nam se susreli. Nisam svrnuo oči, a ni ona, i ja sam razvukao usta u srdačni osmijeh. Nekoliko trenutaka me je promatrala s maskom na licu, a onda se i ona nasmiješila, a u tom trenutku se lift zaustavio i vrata su se otvorila. Stajala je pored njih, okrenula se i prva izašla, druga dvojica muškaraca za njim, a ja i preostali poslijednji, i svatko od nas je otišao na svoju stranu.
Post je objavljen 28.09.2008. u 02:17 sati.