sve je to od boli u jajima

četvrtak, 18.09.2008.

U vrijeme dok sam se svakodnevno sastajao s gomilom prijatelja, odjednom se gradom raširila priča koju su svi znali i o kojoj se masovno raspravljalo. Nije još bilo blogova da se iza posta nadopisuju komentari, pa smo se sastajali po birtijama i razglabali do duboko u noć.

Priča kazuje da je bio neki momak koji je imao svoj auto, ne zna se kojeg tipa. Jedne večeri je na jednom od mjesta gdje su se mladi okupljali naletio na ofenzivno uparađenu curu s kojom se već poduže vremena pogledavao, vrcale su iskre i bilo je samo pitanje prve pogodne prilike kada će to i realizirati. Čim ga je vidjela, kaže ona da je odveze negdje daleko od ostalog društva, bilo kamo. On, naravno, jedva dočeka. Sjednu u auto i pita on gdje da vozi. Kaže ona neka vozi na vrh nekog brda odakle je dobar pogled, pa će - kao - ondje popričati. Stigne on na vrh tog brda, a ondje već parkirano naokolo desetak automobila, svi sa zapuhanim staklima, svi se njišu i tresu, sa svih strana dopiru stenjanje i uzdasi. Kaže ona, neće ondje, idemo na parking pored motela. Na parking pored motela? Ondje kamiondžije parkiraju kamione i ordiniraju profesionalke, što bi to mjesto bilo bolje od vrha brda? Ali, dobro, može i na parking pored motela. Odu oni ondje: gužva kamiona, a profesionalke obilaze kabine kao pčelice. Kaže ona, neće ni ondje. Neka vozi na obalu jezera, tamo je mir i priroda i baš je lijepo. Dobro, krene on prema jezeru, tako desetak kilometara dalje. Putem ona zeza. Neće slušati "Rolling Stonese" nego Teresu Kesoviju. Dođu na obalu jezera i ondje zaista mir i priroda i baš je lijepo, ali kaže ona - neće ni ondje, nikoga nema. Baš dobro da nikoga nema, kaže on. E, baš nije! - podivlja ona.

U međuvremenu su mladića počela boljeti jaja, ono kao da mu je netko zabio iglu u njih, neizdrživo. Naposljetku, nakon što su tako prošli pedesetak kilometara tražeći mjesto gdje će se zaustaviti, više nije mogao izdržati i baš su prolazili kroz gustu mračnu šumu, zatjera auto u grmlje pored puta, zaustavi, okrene se njoj i zapita hoće li mu napokon dati ili ne. Kaže ona da ne i još mu svašta kaže pri tome. Na to on popizdi, nagne se preko nje, otvori vrata automobila, izgura je van, dobaci joj neka se sama snađe kada je toliko pametna i odjuri. Ostavi je u mrkloj šumi oko ponoći.

Vozi on ljutito, a jaja bole i dalje, smrtonosno. Nakon nekoliko kilometara se zaustavi i pripali cigaretu da razmisli, no jaja toliko bole da se presavijao preko volana. Popuši, okrene auto i krene nazad prema mjestu gdje je ostavio curu. Uskoro je svjetla reflektora obasjaše. Hoda ona pored ceste i cvokoče.

Zaustavi on pored nje, nagne se preko sjedala za suvozača i spusti staklo na vratima da mogu razgovarati. Zapita je li se predomislila. Ona se sagne i osloni rukama na koljena da ga može vidjeti i kaže da nije. Krenu oni u pregovore. Ona, da je vrati u grad; on, da mu spasi život prije toga, umrijet će koliko ga je narajcala, neka se ne pravi da nije znala što radi. Da ga bolje čuje od brektanja motora i muzike s kazetofona, ona zađe glavom u auto i time mu onemogući da krene dalje. Izdere se on na nju da ga ostavi na miru da ode svojim putem, ona kaže da baš neće. Tu on popizdi do kraja. Da je mlatne preko nosa, nije takav čovjek. Vidi kako su joj se vitice opustile gotovo do sjedišta za suvozača, zgrabi je jednom rukom za kosu na tjemenu, a drugom brzo počne motati ručicu za podizanje stakla na vratima i podigne ga koliko je išlo. Zarobi je. Zatim izađe iz automobila, zaobiđe ga, dođe curi odostraga, zadigne mini suknjicu, zabije se i odradi svoje, koliko god se ona unutar automobila derala i prijetila, cvilila i zaklinjala.

Odmakne se on da popuši cigaretu i razmisli što će dalje, a jaja i dalje svejednako bole. Gledajući je tako, u mraku, zaglavljenu, naprćenu i pogodno namještenu, ponovo mu dođe. Jednom ko nijednom, pomisli, pa krene i drugi put, ali natenane, polako. Tuca on tako, a prolazi neki automobil, osvijetli ga farovima. Vide samo njega preko krova, pa zastanu da li mu treba neka pomoć, da mu se nije auto pokvario, no on im samo mahne da mu ništa ne treba, da produže dalje. I odoše, a da nije ni prekidao posao.

Olakša se on od paklenog užarenog tereta, i bilo mu je bolje, ali su jaja i dalje boljela. Manje, ali i dalje neizdrživo. Odmakne se, pripali cigaretu, popuši, pa se vrati u automobil, sjedne za volan i nastave njih dvoje razgovarati. Pita je jel' bi sada dala. Izdere se ona na njega da tek sada ne bi dala ni u ludilu, da je ranije kanila, ali su mu sada zauvijek sve šanse propale. Kaže on njoj da što se pravi fina, kad su oni ljudi zastali mogla ih je zazvati u pomoć, ali nije. Gadno se posvađaju. Kako se svađaju - njemu se ponovo sakupe snage. Treća - sreća, pomisli. Izađe, a ona nasaftana kao spužvica. I tu je on mrkne po treći put, i baš mu je dobro bilo.

Priča ne kazuje kako je bilo njoj. Nakon svega ju je ipak odvezao do grada i ostavio pred kućom. Oni do kojih je priča doprla su se podijelili. Jedni su tvrdili da je priča nemoguća, drugi da je sasvim izvedljiva. Neki su tvrdili da su na nekim tipovima automobila prozori takvi da se to može, drugi da se svaki prozor može razbiti, da je mogla nekako uvući ruku i spustiti prozor ili otvoriti vrata, treći da se nije mogla osloboditi, četvrti da su izveli eksperiment sa svojim djevojkama koje su pristale i da su empirijski ustanovili da se može (ili da se ne može), peti da su eksperimenti nevaljali jer djevojke nisu htjele svojim momcima razbiti prozore na autu, šesti… Pa onda: je li moguće tri puta zaredom? Zavisi kolike su pauze između, koliko je dugo svaki put trajalo, o čemu priča ništa pobliže ne govori… Neiscrpno vrelo tema za beskonačne rasprave, protkane raznim argumentima i primjerima iz vlastitog stvarnog ili izmišljenog iskustva.

Priča je dala sasvim novo značenje tada uobičajenim ugraviranim pločicama na okvirima prozora u vagonima vlakova: NE NAGINJI SE KROZ PROZOR! Ne "ne naginji se van", nego "ne naginji se unutra". Nekoliko mjeseci nakon što se priča raširila i javno mnijenje rasplamsalo, "Bijelo dugme" je izbacilo hit "Selma" koji je odmah postao iznimno popularan. Sjećate li se kako ta pjesmica završava?

Dakle, ne zna se je li priča istinita ili nije. Ako nije, ne zna se tko ju je izmislio. Ništa se ne zna - osim priče.

He, he, je li istinita ili nije? He, he, ako je i izmišljena, je li čovjek sposoban da izmisli tako nešto sposoban i da tako nešto izvede? Da li nam priča na išta od toga ukazuje?

No možda je sve odgovore bilo moguće naći. Trebalo je samo pitati Selmu.

- 09:13 - - nesuvisle, ignorantske i maliciozne komentare ne uzimam u obzir (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>