odmak

četvrtak, 30.10.2008.

Đita krajem rujna 1996

Za početak evo kako se love zubaci u ritmu Creedencea:



Inače su tom prigodom uhvaćena 22 zubaca. Obratite pažnju na izraz lica na poslijednjim kadrovima.

Rođendansko kupanje u uvali Pelegrin. Pred nekoliko godina kupala sam se u istoj uvali. Plivala ovamo, onamo. Čas leđno, pa zatim prsno, veselo roneći i bacakajući se. Sutradan smo u novinama pročitali da su taj isti dan ribari u uvali Pelegrin vidjeli velikog morskog psa. Evo nas opet na mjestu događaja. Možda me se, a zašto ne, Čičituk želi riješiti. Upravo na rođendan.

a evo i psina:



meni izgleda kao da se smije.


Rođendan! Lijepe, tužne, ali ponekad i opterećujuće uspomene.
Pokušavam se opustiti. Sedam dana jedrenja je ispred nas. U Hvaru pijemo kavu u društvu sa Z. Naša hvarska prijateljica koju obvezatno posjetimo kad doputujemo u Hvar. Očekujemo V. i D., naše prijatelje, koji su stigli iz Kanade u Hrvatsku na tri tjedna. Srednji dio odmora, tjedan dana, odlučili su s nama provesti na jedrenju. U subotu navečer su priredili veselicu za prijatelje u Zagrebu. Naglasak na prvom samoglasniku, kako purgeri govore. Bili smo pozvani, no jednostavno nije bilo izvedivo.
Hvar je prekrasan. Vrijeme je lijepo. Toplo je. Kafići su puni. Ljudi prolaze u nekom svom usporenom ritmu. Mjesto za pravi odmor. Bilo kada. Zimi i ljeti. Odmaram se promatrajući. Cijeli Mediteran, Terra media, ima karakteristično ponašanje svojih ljudi. Nešto u njima i oko njih ih čini važnima. Šeću paunasto, samozadovoljno. Razgovaraju, raspredaju, sve o čemu se govori je važno i upravo onako kako su oni rekli i predvidjeli. Nikako drukčije. Oni se nalaze u samom centru svijeta, a i sami su centar. I to je tako. Nitko u to ne treba sumnjati. Mediteranski bazen je kolijevka civilizacije. Dalmacija i njeni otoci su njen dio. Oduvijek.
Brod iz Splita uplovljava u hvarsku luku.


Baca se cima. Uvijek je tu netko tko veselo pritrčava i važno je nabacuje oko bitve. Putnici izlaze. D. i V. nema. Ne možemo vjerovati. Stojimo i čekamo iako su već podignute pokretne stepenice, bočni otvor za izlaz putnika je zatvoren, i brod spreman za polazak. Odjednom neka gužva. Čekaj, viče netko, tu su još dvoje putnika. Brod se već udaljio, pa je kapetan morao ponoviti manevar pristajanja. Dvoje, muškarac i žena su doslovno izbačeni s broda. No nisu V. i D. Udaljavamo se rezignirano.
”Što sad? Koga zvati?” pitamo oboje.
Ja kažem: “S.” To su inače naši zajednički prijatelji.
“Ne, Zagreb”, kaže Čičituk,” napravit ćemo paniku.”
Okrećemo se prema brodu, još uvijek se nadajući da će se odnekud pojaviti. I zaista. Opet neka gužva. Brod se ponovo vraća ali ovoga puta s pola kanala. Deset metara od obale odjednom, iz utrobe broda izviruje, nama dobro poznata, D. putna torba. Torba duga sedam milja, koja premoštava udaljenost od broda do obale. Na njoj, kao na letećem tepihu dva spavaća, V. i D.. Veselo mašemo, ali oni blaženo spavaju. Torba bi skupa s njima odletjela Bog zna kud da ih promatrači i ostali nazočni nisu skupa s nama nadčovječanskim naporima spustili na zemlju.
“Gle Hvar”, kaže D. začuđeno.
Ništa nisu shvaćali.
“Malo smo zaspali”, kaže V. onako usput, a što se radi njih putnički brod vratio s pola kanala, baš ti njih briga. Blago spavalicama i sanjarima.
Ja kažem da sam gladna i da bih trebala nešto jesti. Oni poslušno vuku svoje torbe i spavaju hodajući za nama. Normalno, mrtva je sezona i sve je zatvoreno.
“Nisam više gladna”, kažem ja pokušavajući ih odvesti na brod i spasiti daljnjih muka.
“Eto to si ti”, kaže bijesno Čičituk. “Nisi gladna, jer im želiš ugoditi. Dobro! Nisi, dakle, gladna! Ako je tako nećeš jesti ništa dva dana!”
Dobro sam prošla. Mogao mi je posve zabraniti jesti. I to sve samo zbog urođene finoće moje duše. Jako je teško biti pristojan i plemenit. Zle sile te uvijek nanjuše i pošalju mučitelje.
Ovdje treba razjasniti neke stvari bitne za mnoge daljnje događaje. Čičituk je kapetan starog kova koji bi rado neposlušnike bacao preko palube morskim psima ili ih provlačio ispod kobilice broda, koja bi za te namjene morala biti dobrano obrasla školjkama. Kod njega nema hoću, neću. Ako je hoću onda je hoću pa makar ostatak svijeta patio paklenske muke.
Ukrcavanje na Josefinu K., koja još dublje uranja u more i onda fiju. Nagnuti na jednu stranu. Jedra napeta, puna vjetra i tako osam dana.

Puste sanje!! Uopće nije čudno da je željeni cilj na ovakvim putovanjima uvijek tamo odakle vjetar puše. Redovito plovimo u orcu. Ovaj put je jugo, a mi smo odlučili doći do Mljeta. Križamo. Između Korčule i Pelješca vjetar dolazi iz svih pravaca. Jedna jedrilica nedaleko od nas, nagnuta onako kako bismo i sami htjeli biti juri upravo tamo gdje bismo mi htjeli, a mi stojimo ili lagano plovimo k izbačenoj pličini Pločice. Tu sad idu poznate dileme. Ponovo križati ili upaliti motor. Veseli me iz puno razloga što je D. s nama. Jedan, i to ne zanemarljivi razlog, što se ne osjećam odgovorna za razne škote, podigaće, bumove, glavna jedra i đenove. Ne osjećam se odgovorna ni za to hoće li ili neće Josefina K. bubnuti u neki rt, razne Smočiguzice i slično pokraj kojih moramo proći.
O kako je to lijepo govorim samoj sebi: “ Konačno, baš me briga! “
Poluoblačno. Relativno toplo. Korčula nas je dočekala u suncu. Morala bih napisati okupana suncem, ali te mi uobičajene fraze sliče na školske zadaće i uvijek ona vesela insistiranja naših učiteljica na ukrasnim pridjevima, pa ih uporno izbjegavam. No dobro Korčula je okupana i preplavljena bojama i suncem. Zidine rađene u srednjem vijeku ograđuju čisti kameni grad u kojem se nekad slijevalo bogatstvo i kultura, čega su ostaci vidljivi. Njegovi stanovnici dnevno udišu plemenitu povijest koja i njih same mora činiti plemenitima.
Ponekad me vrlo ponosnom čini činjenica da sam baš iz ovog podneblja. S Mediterana koji je privlačio barbare da ih nauči ljepoti, jednako tako šaljući svoje ljude u daleki svijet, šireći svoju kulturu.
Žalosno je koliko Hrvatska, unutar koje se krije toliko predivnih mjesta, ne zna koristiti zimski turizam. A ipak, lijepo je bez rijeke turista. Trebalo bi znati pisati haiku da bi se opisalo sličicu po sličicu jesenje prizore nonica kako sjede na suncu i ljepotu bistrog mora u kojem se kao u zrcalnoj slici vidi cijeli grad. Jesenji mir otoka. To me podsjetilo na slično putovanje s D. pred dvije godine, kad smo pokušali u Lastovu nešto pojesti, no sve je bilo zatvoreno. Na svim vratima je pisalo: Jematva. Otvaramo u 19 sati. Kratko i jasno. Bez objašnjenja i isprike. Ta svakome je jasna važnost jematve.
Srce mi je tog trena zaigralo od neke dragosti.
Glad više nije bila važna. Dimnjaci slični turskim čalmama stršili su u nebo iznad Lastova. Njihov izgled nije imao nikakve veze s otokom, ali tu je i ne smeta. Modu takve gradnje dimnjaka donijeli su domaći pomorci. Stanovnicima su se svidjeli i onda je nastalo natjecanje tko će napraviti ljepši ili viši ili tako nešto.
Ono što smeta su novoizgrađene kuće vojnika bivše JNA i njihove vojarne. Djeluju strano. Privremeno. Kao da ni sami nisu vjerovali da će tu zauvijek ostati.
Naši otoci vode iz sadašnjosti u prošlost. No sve se isprepleće. Čak i budućnost.
“Mi bismo mogli ovdje živjeti”, kaže D.
Ne usuđujem se reći da naslućujem laganu nostalgiju za domovinom jer D. i V. to odlučno odbijaju. Čini se da nemaju nostalgiju za starim krajem ili je ne žele pokazati. Kao da je nostalgija znak nesnalaženja u nekoj drugoj zemlji koja bi ipak sad trebala biti njihova domovina.
“Ti možda, ali V.., zbog prirode njenog posla…”, dodaje Čičituk.
V. je inače inženjer i radi u Bellu. Na poslovima komunikacije. Sposobna i s velikim perspektivama u poslu.
“Sve se može rješavati iz kuće”, kaže V., a na radnom mjestu pri tom putuje svakodnevno zrakoplovom iz Toronta u razna mjesta Kanade.
“Ne vjerujem”, odgovara Čičituk.
I sad nastaje rasprava koja je trajala s malim varijacijama cijelo putovanje. Red komunikacija, računala i slično. Pitanje može li se sve rješavati iz kuće, pa zatim red politike, pa su onda jednu večer bili homoseksualci na tapetu. Treba li napominjati da je Čičituk imao svoje mišljenje a svi mi opet drukčije nego on. Uglavnom na jednoj strani Čičituk a na drugoj strani mi ostali. A Čičitukova strana…
Naš prijatelj P. kaže poznajem XY, time misli na suprotnu stranu u raspravi, a svi poznajemo i Čičituka te svi razumijemo o čemu govori.
No dakle Čičituk je Čičituk, iako treba priznati da iz Kanadske perspektive stvari izgledaju puno ležernije, više akademske. Mi smo ovdje duboko uronjeni u našu stvarnost. Kaže se ne zanima me politika, ali ona se htjeli ili ne zanima za nas. Miješa se u moj život. I to je to.
No ne treba zaviditi Kanadi. Imaju oni svoj Quibeck. Uostalom nikad se ne zna. Danas sve izgleda idealno, no situacija se može i promijeniti. Mogu ih okupirati Amerikanci. Mogu ih napasti Marsijanci ili bilo kakvi drugi neprijatelji. Onda će možda drugačije misliti i razgovarati, pa će možda Čičituk zadovoljan.
No kako bilo da bilo Čičitukova rješenja su koncentracioni logori, eutanazije i slične ustanove i metode, a bojim se da po njegovu odabiru ne bi nitko preostao, osim naravno određenih likova ženskog roda.
“Ja ga posve razumijem”, kaže D., no on pri tom misli samo na ženski rod, jer je u svemu drugom tolerantan.
Slijedio je nezaobilazni posjet Lumbardi i D. rođaku . Obvezna riblja večera oko koje se trudi cijela obitelj, što u meni uvijek stvara određenu nelagodu. No, što napraviti. Ako nisi nazočan nekako je nezgodno, kad si nazočan… no dobro. Čičituk kaže da je to moj uobičajeni problem i da s tim svojim ženiranjem prestanem gnjaviti druge.
D. rođak je Zagrepčanin kojeg je vuklo more i dubine. Skrasio se na pravom mjestu u Lumbardi.
D. nas svaki put upozori da ispred njegove supruge ne spominjemo ronjenje, jer se ona već duže vremena plaši za njega, ali tu je temu nemoguće izbjeći. On sam započne priču. Podmorje, a naročito dubine u kojima on roni pune se zanimljivosti. Same pričaju. Mi ga slušamo i večer tako prođe brzo. Rastajemo se.
D. kaže: ”Do slijedeće prilike”, a mi svaki put pomislimo kako to neće biti tako brzo, no D. ni Kanada nije nekakva prepreka da se dođe najesti ribe u rođaka, a usput povede i nas.
Iza ponoći, vani se jugo počelo razmahivati, muškarci odlučuju da se krene za Mljet. Zaključuju da će sutra biti još gore. Ne znam baš zašto moramo do Mljeta, ali to je u pravilu tako. Uvijek usprkos vjetru i valovima. Kao da nam se radi o glavi. V. i ja uvlačimo se u krevet. Ostajem u trenirci. Iz predostrožnosti. S pravom. Ubrzo, nakon što sam se nekoliko puta odljuljala na brodskom krevetu ovamo, onamo, gore, dolje izbauljam u kokpit, na zrak.
“Što je s V.?” pitam.
“Sigurno je zaspala”, odgovara Dubravko.
Ali, nije zaspala. Pojavila se i ona poslije nekog vremena. Blijeda, počela je ubrzo povraćati. Tako smo se nekoliko sati po jakom jugu i valovima vozili u mrkloj noći k željenom cilju. Svjetionici su se vidjeli, no dugo smo bili u dilemi vidimo li to hotel Odisej u uvali Pomena ili neki brod ili već nešto treće. Noć je uvijek puna dilema i nepoznanica. Bio je Odisej. Ispred ulazu u uvalu nas je još čekala hrid “Crna seka”. Zaobilazimo je u širokom luku.
“Seko, Seko!” kaže Čičituk.
Kad smo se za dva dana vraćali po danu, vidjeli smo da tako široki luk uopće nije bio potreban jer se Crna seka jako dobro vidjela. No to je noć.
Mljet!
Prvi put sam na Malom i Velikom jezeru. Dan je sunčan. Unutar Mljeta vjetar se uopće ne osjeća. Sve je nekako izvan vremena. Čudesno. Popeli smo se na neki vrh i pogledali južnu stranu. Vjetar je tako jak da se jedva stojimo na zemlji. Dolje se o stijene razbijaju valovi.
“Ovdje ni jedno sidro ne bi držalo, pa ni u svijetu poznato i priznato sidro Spremo & Barač”, kaže D. i svi smo se složili.
Tu sad ide ona uobičajena ukrasna rečenica: pred nam je pukla plava pučina. Nastavljam i dalje u tom stilu: More bez milosti. Veliki južni valovi. Nezaustavljiva snaga.


More uistinu treba respektirati.
U uvalu Pomena to su jutro uplovile dvije njemačke jahte. Pobjegli od jakog juga. Muškarci svi iznad sedamdeset. Bar mi se tako čini. Na obali tjelovježbom održavaju kondiciju. Pokreti su im ograničeni, starački. Osjećam se tužno. Ne zbog mene kojoj godine ne da idu nego galopiraju.. Ili ipak žalim sebe. Tko će znati?
Rado bi popili kavu, ali hotel Odisej ne radi. Pusto je. Čini se kao da stanovnika na Mljetu uopće nema. Svi su naši otoci osim možda Brača i Hvara zapravo nenastanjeni. Toliko ljepote, a nikoga da u njoj uživa. Čini se da je Hrvatska prevelika za mali broj Hrvata ili je mogućnost života svedena na par velikih gradova i ništa više.
Ponovo vodimo razgovore da li bi se u ovakvoj udaljenosti od bilo kakvog centra mogli snaći i raditi.
“S elektronskim računalom mogli bi stanovati bilo gdje i komunicirati s cijelim svijetom”, kaže V.
“Niti govora”, zaključuje odlučno, bez ikakve mogućnosti pogovora, Čičituk.
Pokušavam se isključiti.
More je gusti crni plavac, kaže Slamnig. Čovjek dobiva želju sjesti na rub rive i samo se prevrnuti u tu čistu modrinu, u njegov plavac.
Natrag za divno čudo jedrimo. Ponovo Korčula, zatim dalje jedrenje u noći k Hvaru. Vjetar je skoro stao. Dugo se vučemo s južne strane Šćedra. Pokušavamo vidjeti svjetionik na Lukavcima. Konačno ga ugledamo. Neočekivano je zapuhala nekakva lokalna bura, koja je iz trena u tren pojačavala. Ne plovimo po moru nego letimo iznad, u zraku. U hvarskoj smo luci za tili tren. I naravno u posljednji tren, malo je nedostajalo da pokupimo sve usidrene i vezane brodove u luci, skupljamo jedra i palimo motor.
Sutradan ostajemo u Hvaru. Popeli smo se na Forticu. Tko je napisao Pučina plava spava. Blagi dani, blagi ljudi, blago vrijeme. Osjećam se omamljena ljepotom.
Potom dobra riba. Gostionica s domaćim ugođajem. No vidi se finoća vlasnice i tradicija, za razliku sutradan u Milni gdje nas je vlasnik dočekao ljubazno, ali ta je ljubaznost bila malo prenaglašena. I čini mi se da je i cijena bila veća. U ACI marini izvan sezone imaju neko radno vrijeme u koje se naše potrebe za jelom ne uklapaju, ali smo pronašli privatnika koji ja za nas otvorio i poslužio. Padala je kiša. Ružan dan je možda učinio da sam se osjetila vraćena nekoliko godina u prošlost u one odurne socijalističke godine vladavine lokalnih primitivaca, kad je biti gospodin bilo skoro pa kažnjivo. S puno odmarališta iz istočnih krajeva. Na vrtnim vratima jednog od njih stajale su dvije figure od kovanog željeza. Domaći su ih zvali pop Čira i pop Spira. Cijelo mjesto je mirisalo na ćevapčiće i sličnu hranu. No koje mjesto u Dalmaciji nije imalo iste ugođaje? A tek glazba! Čini se da nismo svjesni, bar u tom smislu, promjena na bolje.
Povratak u Split. Moram priznati da mi je žao što V. i D. ponovo dugo nećemo vidjeti.
Nakon sedmodnevnog ljuljanja na Josefini K. spavam na čvrstom, u svom krevetu. No onaj veseli fenomen ljuljanja se nastavlja. U noći se budim. Još uvijek spavam držeći jedno uho budnim i osluškujući, kao što čovjek na jedrilici usidren u luci spava, očekujući u promjeni zvuka i promjenu u sidrenju ili bilo koji drugi znak opasnosti. Promatram veliki prostor meni nepoznatog broda, koji istina sliči na moju spavaću sobu kako se diže i spušta, a negdje na obali netko pokušava upaliti automobil. Nemoguće, pomislim, nismo vezani nigdje uz obalu. Uvala je bila posve pusta. Nije postojao nikakav put ili cesta. Čekaj malo, mislim dalje i kabina je prevelika. Ovo nije Josefina K - a. Nažalost nije Josefina K. To je moj dom. Vratila sam se u svoju svakodnevnicu. U svoj nespokoj.

utorak, 28.10.2008.

Odgovor LobyM

Vidiš draga,
ovaj prethodni post nema nikakve veze sa stvarnošću osim uistinu dobrih jela. Sveznalica i Stevan ne postoje. Nisu bili ni purgeri. Jedan od njih je Slovenac, a druga je Slavonka. Osim Splita kao činjenice i jela, donekle i mene, jer ni ja nisam odavno prava ja, zapravo ne postoji ništa. I u Split treba sumnjati. Obrati pozornost na sliku. Malo je na Bačama ljudi, mislim u moru. Gdje su ostali, pitam se?

Vikend je i otišli su na svoje Selo.

A razgovaralo se o nesretnom Pukaniću i onome što se moguće, daj Bože konačno, rasplete nakon njegovog ubojstva s pečatom. Daj Bože kažem inače će se Zagreb zvati Caracas, a mi ćemo u Splitu biti gerila i hvatat ćemo po cesti turiste, držati ih zarobljene po Biokovu u špiljama i tražiti otkup.

Gledaj, ja se cijelo vrijeme trudim vjerovati da je svijet bolji nego jest. I uvijek se pitam gdje su oni tihi samozatajni ljudi iz moje mladosti koji su sjedili u tinelu mojih roditelja, rodbine, prijatelja. Obavljali s dušom i srcem svoje poslove . Učitelji, profesori, pravnici, pa i ljudi bez posebnog obrazovanja kojima je sve bilo oduzeto nakon drugog rata, a radili su poneki u vlastitim tvornicama, koje više nisu bile njihove. Na mjestima radnika, poslovođa, ako su imali sreće i slično.

Gdje su oni sa svojim urednim životima, malim radostima, velikim trudom psihičkim i fizičkim u vremenima koja im nisu išla na ruku. Gdje su i oni komunisti , ateisti i ostali koji su se tamo našli jer su vjerovali da je došlo neko pravednije vrijeme u kojem će svi imati šansu a ne samo odabrani. Poznavala sam takve. Gdje su cijele kolone ljudi koji se nisu prodali ni za novce ni za časti ni slasti ni profesorska ni direktorska mjesta nego su ostali svoji čekajući pravedniji svijet. I svoju vlastitu Domovinu.

I na kraju ta Domovina Hrvatska koju su stvorili ni sama ne znam tko, najviše Udba kako me poznavaoci uvjeravaju. A evo i jedne anegdote povodom toga. Šibl (morala bih provjeriti je li Šibl jer će me zub, s pravom ukoriti) i Gotovac u gluho doba noći pred ove burne događaje odlaze kod Tuđmana na dogovor. Živio je tada još u onom prognaničkom stanu u kući koja još nije bila njegova. Nakon obavljenog razgovora spuštaju se šutke natrag. Odjednom Šibl kaže Gotovcu:

"Bude li ovaj vladao teško našima ali i vašima."

Izgubila sam nit. Odvuklo me na sporedne pute pa ću ponoviti pitanje koje smo tu večer više manje svi postavili:

Gdje su ljudi kojima možeš vjerovati?

Jesu li to ovi novoizabrani. Ova nova smjene nakon petsto i jedne smjene?

Zašto se konačno ne postavi neki kriterij?

Granica!! Trenutak iz recimo, moj prijedlog 1990 , provjeri stanje i imanje svih onih koji odlučuju o mojoj sudbini. Daj da vidimo čime svi oni mogu biti ucijenjeni upravo od te mafije koja pokušava vladati, što govorim, vlada ovom zemljom.

Laik sam, ali zar to nije jedina prava provjera. Nemojmo gledati u malo. Neke sitne kredite i novce koje su ljudi izvukli možda ne baš na najpraviji način da riješe svoje egzistencijalne probleme. Sobu više u stanu i slično. Na toj bi se listi našli i ja i moj pok. muž. Jest iskoristili smo neku rupu za kredit i s tim sam kapitalom ušla u posao kojim pomažem još uvijek svoju djecu. Napravili smo to jer su nam rekli, bar meni: Dobit ćete posao u struci jedino kad netko iz vaše struke umre.
Neću o vlastitoj tragikomediji dalje

Gledajmo bazene, kuće, vikendice, jahte, tvornice, umjetničke slike koje su koštale milijune i milijune već nečega.

Jedan od takvih, triput možete pogađati tko, bit će nam slijedeći predsjednik.

Pitam se hoće li se više naći novinar koji će pročešljati njegovu u kratkom vremenu stečenu imovinu.

Ne znam ništa o Ivi Pukaniću. Piše se ovo i ono. Uglavnom kontroverze. Baš tako. Pišu: Kontroverzni Ivo Pukanić. To mu već dođe kao neko treće ime ili prezime. Ali sjećam se njegovih iznošenja delikatnih, provokativnih i na granici nevjerovanja materijala koje na kraju čini mi se nitko do kraja nije ispitao.
A čovjek je mrtav nakon što su ga vlastite kolege novinari izgadali na pasja kola. Zavist!? Ljubomora!? Istina!?

Istina!? Gdje je istina?

Eto draga, te zbrkane misli u mojoj glavi, to ti je moja kuhinja.

A sve je drugo izmišljeno. Ti ljudi, poštapalice su za moje misli.

Moj prijatelj Sveznalica i njegov prijatelj - ljubavnik Stevan. Izmišljeni!!

Ali govore više nego da su pravi, najpraviji.

nedjelja, 26.10.2008.

Jesen u meni - U Splitu je nešto drugo.

Ovako je to izgledalo u Splitu:






'Ona koja piše' (podsjeća jasno na 'Bika koji sjedi', morat ću pogledati što se s Bikom dogodilo da znam što mogu očekivati), imala je sinoć večeru za prijatelje.

Uglavnom ne znam, i nekako ne volim kuhati. Zaboravim se pa mi više manje sve zagara... da ne tumačim previše draže mi je kad to netko drugi radi. A vrlo dobro to radi Sveznalica naročito ako je u blizini i Stevan. Dobro, dobro vidim već što će mnogi pomisliti i bit će u pravu. Istina je, Stevan dolazi s one strane granice i često bude vrlo nezgodno na tim večerama jer hoćeš nećeš većina su ipak Horvati pa koji put u početku sa skanjivanjem, a Bog i bogme kad se malo više popije i bez skanjivanja poteku tako neki razgovori koji mogu vrijeđati ove i one, a 'ona koja piše' često gladi po ruci, ramenu i nekad po licu Stevana koji je na svaki način zakinut u tim društvima. Iz dvojakih razloga.

Ne zna se gdje mu je gore u vlastitoj domovini ili u našoj domovini u koju je doselio radi svoje velike ljubavi Sveznalice. O, šetali su oni po svijetu. Nije da nisu. Dok su mogli. Sad su pomalo sušne godine. Živi se od mirovina, a one su u obje zemlje tanke.
Kako god 'ona koja piše' voli Sveznalicu, ponovit ću prijatelja iz djetinjstva, pa je tako zavolila i Stevana. Fine su to duše. Obojica. I diskretni su. Već sam o tome pisala. Dvojica starije gospode. Načitana, puna znanja. Gruba je priča što Sveznalica u posljednje vrijeme pije. To postaje problem njemu, a posebno Stevanu, ali i njoj. Oduvijek nervozan, ubojitih rečenica, sarkastičan postao je još gori. Ne kontrolira se. 'Onoj koja piše' ne smeta, ali oni koji ga slabije poznaju odu uvrijeđeni i ne pojavljuju se više. A 'ona koja piše', voli društvo. Njen je salon poznat.

Kako god Sveznalica je dva dana kuhao (pozvan je zub na tu večeru-rekao je doći maskiran u šeširić). To su delicije. Ponovit ću meni: Sarma (nisu arambašići), ali nije kako je zub želio u vinovom lišću. Sveznalica kaže da je ono, to vinovo lišće, već pomalo otvrdnulo. Suho meso i kobasice domaće. Potom pašticada sa njokima. Njoke sam radi, a pašticada neki poseban recept sa suhim šljivama- topi se u ustima cijela ta priča. Nitko ne stavlja parmezan preko svega da se ne izgubi okus osnovnog jela. I još grdobina lešo sa ribljom juhom. Maslinovo ulje vrhunsko. Imali smo i komišku pogaču. (Pazite viška i komiška nisu jedna te ista stvar. Tu postoji ono tipično natjecanje i jalnost između ta dva mjesta. Nekako kako je sad nama splićanima Zagreb, a prije nam je svima bio Beograd. Vidite kako je teško dugo živjeti i imati slonovsko i ino pamćenje.)

Netko je rekao a mi jedemo picu umjesto da nam je brand komiška pogača. Naravno bilo je tu salate i raznih vina neću reći kojih jer mi idu na nerve noviji poznavaoci vina i vrlo značajnih uvjeravanja koje vino ide uz određenu vrst jela. 'Ona koja piše', crveni od svakog bijelog vina i zato pije crno i gotovo. Uz svako jelo ona pije crno vino (šutim koje) što god vi misli o tome.

Ništa ne ide jedno s drugim, ali ima nas dosta i svatko sam bira svoje jelo.

A na kraju i štrudel od jabuka na art K und K monarhije sa bademima itd- bomba od kalorija ali svi smo jeli.

A razgovori!?

Ne zaboravimo tu je par purgera. Ono!! Ne bilo kojih. Očekujemo taze ( pustimo. ne gunđajte na izraze, gunđajte na svjetonazor.) vijesti iz metropole.

Mafija boys priče.

Ali 'ona koja piše' je umorna. Više me ništa ne zanima, zapravo sve mi je jasno. Vatrogasci u liku policajaca u uniforma ili bez šeću da ih svi vide, a oni koji su jamili su jamili.

Sjede iza zidina svojih kuća. Kupaju se u bazenima s morskom vodom i fučka im se živo.

Nema ništa nova pod kapom nebeskom. Sve je to već u Bibliji rečeno, pa su nas stizali razni potopi, Sodome i Gomore, ratovi i druge prirodne i neprirodne katastrofe od kad je god Bog stvorio čovjeka, koji gordo zvuči, ali kaj je to (čovjek) rekao bi Bandić nomen ist omen, već su stari latini rekli.

A ja vam šaljem svoju nujnu pjesmu za dobro jutro.

subota, 25.10.2008.

Sveti Jure po drugi put među Hrvatima

Možete me pitati je li ovo napisao Ivo Brešan.



SLIKA PETA IZ KOJE SE JASNO VIDI DA NIJE VAŽNO ZNANJE NEGO NEKE DRUGE KVALITETE, A SPOMINJE SE I POKVARENOST EUROPE







REDATELJ JUKIĆ: Pitanje je samo koliko hoćete potrošiti

MATE: E pa sad…

REDATELJ JUKIĆ:
Morate biti određeniji. Ja mogu napraviti projekt. Odredite mi svotu s kojom mogu raspolagati i ja ću vam točno reći koliko bi to koštalo i što za to možete dobiti.

MATE: Pričekajte malo. Ante, dođi na dvije riječi.

ANTE I MATE SE MALO ODMIČU.

MATE: Što ti misliš?

ANTE: Mladić ti dobro govori. Koliko misliš da možeš izdvojit.

MATE: Ma ne čini li ti se premlad.

ANTE: Završio je fakultet. Ima iza sebe nekog iskustva. Čuo si, radija je i u Austriji. Dosad ništa nije
pogrešno reka.

MATE: Sve se mislim. Zva me je Jure, znaš našeg Juru. On ima iskustva, znaš da je radio dočeke štafete… i one neke manifestacije… ono prije. A zva me je i Pilip. On misli da bi najbolje bilo dat Juri.

ANTE ŠUTI.

MATE: Nemoj mislit da sam nešto primija. Ne bi ja… znaš ti mene, ali Pilip će nam dat donaciju, a to će nam dobro doć.

ANTE: Di bi ti, znan ja tebe. Ma mi se čini da je ovaj čovjek ozbiljan i da zna što radi. Ako si mislija napravit nešto..onako posebno, ako ćeš zvat uzvanike koje si nabrojio onda bi i uprizorenje i ostale stvari morale biti smišljeno napravljene.

MATE: Ma razumin što oćeš reć, ali Pilip ima nekog utjecaja, a uzvanici će bit sretni i zadovoljni kad se bude vrtija vol i kad poteče plavac. Znan ti ja naš svit.

ANTE: Ne bi ti se tija mišat, ali danas su neka druga vremena… pivaju se neke druge pisme…

MATE: Ajde moj Ante. Pusti ti mene da radim po svoju. Druga su vremena ma su ljudi isti.

ANTE: I to što kažeš. Ljudi su isti.

MATE: Sve možeš minjat, ali narod ne možeš. Narod ne možeš minjat. Narod moraš uvik slidit. Kamo narod tu i ti. Zato su nas izabrali.

ANTE: A je, je zato su nas izabrali.

MATE: A dugo ćemo i vladat. Sve slušajući narod. A naš narod nije ovaj mladac ovdje s diplomom. Naš je narod Pilip i naš Jure i mi. Ja i ti. A on sa svojom diplomom neka ide u Europu. Ona će mu biti milija nego vlastiti narod.

ANTE: Zašto tako govoriš?

MATE: Govorim jer vidim kamo nas ovaj i slični njemu oće odvest. Šta ja znam kako bi on vidija svetog Juru. Ka one moderne kipove od kojih ne razumiš boga tebe. A znaš li ti kakav je mora izgledat sveti Jure što ubija zmaja? Znaš li ti kakva je životinja zmaj? Koliko glava ima i kakvu vatru riga? To mora biti uprizorenje da se svi pripadnu i ustuknu. Neka naš narod vidi da smo u svako doba spremni za neprijatelja pa makar imao i više glava. Naš će Jure znat učinit da sveti Jure na konju i s kopljem u ruci nasrne na zmaja i probode ga pred očima naših mještana i uzvanika da im se ta scena za vike vikova usiće u pamet.

ANTE: Šta je, je lipo si ti to zamislija. Pa opet mislim povremeno valja štogod i novog naučit.

MATE: A što nam to dolazi novo i dobro. Misliš iz Europe. Sami nemoral. Pederi i sida. To nama u ovoj lijepoj našoj ne treba. Naš narod nije iskvaren i ne triba ga kvarit.

ANTE: Ma smo se do jučer zaklinjali i trudili uć u Europu. Zato smo i ratovali.

MATE: Je, je, ma nismo znali da je Europa toliko pokvarena ka šta to danas znamo.

ANTE: A je. I puno nam nešto zamira. Korupcija vamo korupcija tamo. Čak i američke novine pišu da ne preporučuju ulagat u Hrvatsku jer je hrvatska vlada korumpirana.

MATE: Je li ti to meni Ante oćeš nešto posebno reć.

ANTE: Ne bi opet da budemo nazadni. Ka šta smo bili. A ovaj mladi čovik i on je naše gore list. Otac mu je Jukić…

MATE: Oni Jukić Ivo što je odselio u Zagreb…

ANTE: Radi nas… Čudi me da mu sin ovdje pokušava?

MATE: Oni Jukić, kažeš… sad će opet reć da mu ni sinu nisan pružija šansu ka šta ni njemu nisan…

ANTE: ...da smo isti ka šta smo i bili…

MATE: Ali obeća san Pilipu, a Pilip… I šta ti Ante oćeš. Prestani mi savitovat šta ne mogu učinit. Uvatija si se sitnica, a ja moram mislit globalno.

ANTE: Globalno?

MATE: E je globalno. Važan je cilj.

ANTE: To smo i prije govorili.

MATE: Jesmo, ma nan cilj nije bija isti ka danas. Danas oćemo postić blagostanje. Uz božju pomoć, a onda… u ono vrime...

ANTE: …e je, u ono prošlo vrime smo tili postić to isto samo uz vražju pomoć.



Ovo mi jedino pada na pamet. Svojevremeno mi nisu bili dragi, ali gledala film. Nasmijao me. A koga ćeš zvati u pomoć nego milu majku. Ona je za sve kriva.

četvrtak, 23.10.2008.

I dalje Šeširić

Sveznalica je nazvao 'Onu koja piše': Događaji te stižu, kaže joj.
-Stižu me, stižu. Nažalost, a govorila sam. Mi ležimo na vulkanu koji svaki tren može eksplodirati.
-Gledaš televiziju?
-Gledam ali sve je već deja vue. Iz ovih ću stopa prestati gledati, jer moj je dojam da su oni svi ti naši političari već davno snimili snimku zabrinutog ulaska u sabor. Otvoreni, Zatvoreni ili već kako se zovu sve te emisije davno imaju snimke u slučaju da netko bude ubijen. Mijenjaju se samo imena mrtvih. Svi su vrlo pametni i svi su već unaprijed sve znali. Vladajući čvrsto, po tko zna koji put, kažu: To se neće ponoviti, a oporba hvata političke poene.
Ti se sjećaš da sam ti rekla kako mu vjerujem još onaj prvi put da ja vjerujem onom što kaže da ga netko želi ubiti.
-Neće oni uhvatiti izvršioca, kaže Sveznalica.
-Neće ni onog koji je naredio ubojstvo, ako je to ono na što svi sumnjamo.
-Slažem se kaže Sveznalica.-Laka ti noć.
-I tebi laka noć. Ne izlazi na ulicu. Spominju se duge cijevi, a ti djeluješ sumnjivo. Idi ravno u krevet. Čujemo se sutra.

utorak, 21.10.2008.

Šeširić uzdignutog oboda

Vraćam se na početak romana (sad sedamdesetak strana. Znam tko je ubojica, neću vam ga reći)
vraćam se na post od utorka, 12.02.2008.
Šeširić uzdignutog oboda 1
Mali uvod: nočas sam gledala reprizu Latinice s naslovom: po prilici o ubojstvu Zorana Đinđića - meni osobno vrlo simpatičnog ljudskog bića.
U svakom slučaju svaki put me zaprepasti elokventnost i vrlo, vrlo dobra komunikacija sa bistrim i razumljivim rečenicama srpskih govornika i mlaka, lagano sumnjajuća, vrlo naivna govorenja hrvatskih sudionika koji su inače vrlo inteligentni, puni znanja i mittel europske kulture ( ni srpski sudionici ovaj put u toj 'europskoj kulturi' nisu zaostajali)

Kako god. Tema se poklapa sa mojim pokušajem pisanja krimi komedije. Pa evo pokušaja.

Radna verzija pod naslovom:

Šeširić uzdignutog oboda


Sve su žene i djeca iz obitelji bile u dubokoj crnini. Srna, trinaestogodišnjakinja, imala je crni šeširić uzdignutog oboda kako je, po nečijem sudu, odgovaralo njenoj dobi. Visoka, duge, plave kose i nebesko plavih velikih očiju, izgledala je neobično samouvjereno. Na neki način, pomislio je inspektor Lav Bokar, jedina je izgledala kao da ne pripada skupu. Nježno malo, mlado, ali visoko stvorenjce privlačila je pozornost. Dijete celebryti-a. Svjesna važnosti. Uvijek se pitao jesu li te mlade cure svjesne da ih se promatra, pa uvijek igraju igru Lolite. Srna je znala. U to je bio siguran.
Ostali?
Dvije starije Tara i Anđelka stajala su udaljene jedna od druge. Ksenija Dugava, Tarina i Srnina majka, treća žena Ratka Dugave čije su mrtvo tijelo u lijesu od hrastovine, upravo spuštali u grobnicu, imala je crni veo i tamne naočale. Više je sličila na jednu od sestara nego na njihovu majku. Pokušavala je uhvatiti Srnu za ruku, ali ona se odmicala. Ksenija je brisala suze koje zapravo nije bilo moguće vidjeti.
-Što li misli, upitao je inspektor Lav Bokar pomoćnika Stjepana?
-Chercher la femme, odgovorio je Stjepan.
Lav ga je upitno pogledao.


Nasmiješen, reći će pisica. Namjera je ove sveznajuće pisice napraviti od ovog krimi tragičnu komediju s hrvatskim imenima što je po sudu mnogih, naprosto, nemoguće.
Komedija još, još… Usto malo gorkog humora ajde de…, ali povrh svega krimić.., a usto tragedija -E mislim da će to teško ići, kaže Sveznalica.
A sad tko je Sveznalica? To je njen prijatelj iz djetinjstva. Druženje uključuje i dobar dio školovanja. Gimnaziju na kraju, ali ih je put oboje odveo u Zagreb na studij pa su se i tamo družili. Svi su joj govorili on je zaljubljen u tebe, ali ona je znala da nije. Ne na način na koji su mislili. Jer, Sveznalica je volio muškarce. U ono vrijeme ( ovo jako podsjeća na Bibliju) nije se glasno govorilo o takvom opredjeljenju. Komunizam je bio puritanski, pa što god tko o tome mislio.
Kako god Sveznalica i rečena pisica, sad već u poznim godinama, sjedili su u…. pili svoj jutarnji kapučino, čitali crnu kroniku i naišli na slučaj Ratka Dugave.
-Ja poznam tipa, rekao je Sveznalica.
-Je li to onaj.., pitala je, nije uspjela izgovoriti ni ime ni događaj po kojem ga je zapamtila on je već klimnuo glavom. Takva je to povezanost bila.
-I ja znam nešto njemu, rekla je. -Čuj napisat ću krimi komediju…tragediju o tom slučaju.
-Nećeš, rekao je?
Nije joj zabranjivao. Bilo je to više retoričko pitanje. S malo nevjerice. Godinama je već uvjeravao da je preozbiljna. Da su joj teme zastarjele. –Rodile su se nove generacije. Drugačije nego mi. To ih ništa više ne zanima, govorio je.
-Vidjet ćeš da hoću. Pokušat ću. Ionako je sve komedija- pa stavit ću se na komediju.
I tako je započela sa sprovodom. Ništa nije trebalo izmišljati. Sve je pisalo u raznim novinama. Prednjačila je žuta štampa. Do detalja. Čak su spomenuli i inspektora. Istina promijenila mu je ime, dodala pomoćnika. Dodala i djevojku, njegovu djevojku psihijatricu. Još neke likove, ali uglavnom se služila crnom kronikom, aferama, aktualnom vlašću i njenim oponentima, oporbom- krasne li riječi, slatkorječive sve dok ne postane vladajuća stranka.
-Živi bili pa vidjeli, sumnjičavac Sveznalica nije joj davao mira. U posljednje je vrijeme pio. Pokušavao je to skriti, ali brane su mu popustile. Tonuo je sve dublje. Njegov prijatelj i P. (skraćenica kojom će se pisica u buduće služiti. Pisica-p i Sveznalica-S. Svojevrsni Post scriptum. Dva starca iz mapet šoa. U onoj loži sa strane. Ali i jedini način da se u ovoj zemljici ostane živ.) bili su nemoćni. Nagovarali su ga na liječenje, ali nije se dao. Istina, bilo je to još u fazi kad drugi nisu primjećivali, ali p. je znala kuda to vodi.

Stjepan, pomoćnik inspektora Lava Bokara, apsolvirao književnost, a onda se prebacio na kriminalistiku. Naginjao je usporedbama iz literature. Podsjećao je na detektive iz austrijskih kriminalističkih serija. S leptir mašnom nagnute nad glumcem-lešom. Nigdje krvi. I pozdravom kolegi : Servus, stari moj. Nešto kao opereta. Ali ovdje je leš uistinu bio mrtav.
-To je pravilo ali i stereotip, a ovdje imamo više žena, rekao je Lav Bokar, razveseljen Stjepanovim uzvikom Scherscer la femme. Promatrao je tugujuću obitelj.
Uistinu same žene.
Na sprovodu su bile sve.
Prva Dugavina žena Marija, Anđelkina majka, stajala je diskretno iza kćerke. Druga po redu Mirjana, s kojom nije imao djece, samouvjereno se, ne obazirući se na nikoga, ugurala u prvi red. Stala je odmah do Srebrenke Marić, sestre njenog bivšeg muža, da svakome bude jasno koliko je bliska obitelji. Doputovala je iz Beograda. S bivšim mužem ostala je u poslovnim odnosima. Dominirala je skupom. Upravo kako se spada.
Ali, razmišljao je Lav, nisu li upravo Srebrenku, njegovu sestru u cijeloj toj priči nazivali mozak. Nije li upravo ona napravila od svog brata ono što je bio?
Znao je izabrati svoje žene, pomislio je Lav promatrajući ih. Svaka je na svoj način bila osobnost. Poznavao ih je sve dobro. Nekad su on i Dugava pripadali klapi iz ulice. S ruba grada. Pokušavao se sjetiti koliko su kćeri imale godina. Tara i Anđelka koliko se mogao sjetiti bile su vršnjakinje. Sedamnaest, osamnaest, ne više računao je. U ovom su trenu obje izgledale puno starije. Blijede, s podočnjacima. Na kratko je uhvatio pogled kojim je Tara pogledala Anđelku. Upitni, ili..?
-Ako jest, koja od njih, upitao je inspektor?
Bilo je to pitanje postavljeno tek tako. Usput. Nije očekivao odgovor. Čak nije vjerovao da je to učinila jedna od žena. Onako kako su ga našli… Ne, nije mogla biti žena. Iako sve je moguće. A pri tom, bilo je dovoljno onih kojima je prepriječio put. Na razne načine.
Sprovod na kojem su, iz raznih razloga, bili svi. Cijeli Pariz.
Oni u tamnim odjelima sa sitnim uzdužnim crtama i šeširom a la Capone. S tjelohraniteljima.
Lav Bokar nije u životu vidio toliko podzemlja na jednom mjestu. Mogao je u zraku opipati napetost, podozrenje, a zakleo bi se da su mnogima sakoi bili nabrekli od napola skrivenog oružja.
Neprimjetno je u svoju bilježnicu zapisivao poznata lica veselog miljea. Inače je privatno skupljao podatke o njima i koječemu drugome. Nešto je našao i u policijskoj kartoteci. Nije tamo upisivao sve što bi doznao. Vrlo brzo je shvatio da su mnogi korumpirani. Nastojao je ne pripadati ni jednom klanu. Biti samostalan, biti oprezan, to je htio postići, ali što se tiče samostalnosti teško se varao.

No pričekajmo slijedeća poglavlja i držimo mu stranu. On je inače po mjeri pisice. Pravdoljubiv, čestit, iskren, malko tvrd, drugim riječima vrlo naivan.
-Hoćeš čuti na koga sliči, gunđa Sveznalica, ali pisica se ne da.
-Moja je stvar, kaže ona. -A ti piši kako ti hoćeš. Znala je da će ga zaboliti. Godinama se spremao pisati. Sve je znao, zato i nadimak Sveznalica. Brz sa pametnim rečenicama u pravom trenu, zabavan u društvu sve ono što pisica nije bila, ali ona je pisala, a on se sveo na pokušaje koje nikome nije pokazivao.


Lav Bokar je promatrao. Ogroman sprovod. Toliko različitih ljudi i profesija. Političara, biznismena -tajkuna, novopečenih ali i onih starih iz moćnih poduzeća koja su se u međuvremenu raspala, a maheri među njima su uspjeli ugrabiti dio kolača. Ljudi iz kulture. Novinari. Čak dva ministra. Aktualna ministra. Jedan iz kulture. Mogao je misliti tisuću godina, ali nije mogao nikako smisliti razlog zašto je kultura bila prisutna. Čak i nekolicina glumaca. Kao da je svatko htio pokazati određenu vezu s pokojnikom. Svi toliko različiti, a ipak na neki način je postojala poveznica među njima. Stjepan nije u pravu, mislio je. Ne treba tražiti ženu, nego novac. A, ako je novac u pitanju sumnjivaca je bilo više. Promatrao je sad trojicu Luku Hrastića, Nenada Bara i Petra Kolomana. Pokušavao se sjetiti što sve zna o njima.

Luka Hrastić pripadao je jednom od nekoliko građevinskih lobija. Nekad profesor na građevinskom fakultetu, nakon promjena , korak po korak, našao se u golemim radovima. Poslovima koji su donosili milijune. Naravno, bila je to sprega politike i novca. Trajalo je do nedavno. Dovoljno da većina u tome steknu nezamisliva materijalna sredstva. A, gdje je bio novac…, mislio je ponovo…

Nenad Bar . Poznavao ga je površno. Bili su neko vrijeme na istim ratištima . Za razliku od nekih sličnih njemu nije se zadržao u vojsci. Osnovao je poduzeće. Početak je bila banka. Nije poslovala dugo, ali kroz nju su prošli novci kojima je kasnije razgranao poslove. Govorili se o milionima njemačkih maraka koje su se cisternama dovozile iz Bosne i Hercegovine. U kaosu događaja mijenjali su se jugoslavenski dinari za zapadnu valutu. Lav je znao da je u tome sudjelovao i Ratko Dugava. On se sam nije bavio slučajem Nenada Bara. Kolega koji je istraživao slučaj banke poginuo je u prometnoj nesreći. Sjećao se jednog razgovora s njim o Baru. –Debelo je umješan u razne malverzacije, to znam, ali kod nas je takvo stanje, ali ako se ikad itko zainteresira ima se tu što naći.
Zapisao je razgovor. Financijske malverzacije nisu bile njegov uži posao, ali ipak...

Petar Koloman… Taj je bio mustra. Na samom početku domovinskog rata došao je iz Francuske. Što se sve uz njega nije vezivalo. Pokrivala su ga dva legalno otvorena disko kluba. A ostalo? Prostitucija, droga… Lav se stresao. Toliko toga je vidio, ali to s drogom- do samih vrhova vlasti govorili su međusobno. I nitko nije mogao ništa. Kako se tu uklapao Dugava?
Jesu li ovdje samo kao poznanici, možda čak i prijatelji ili se radilo i o poslovnim vezama?

P.S. Opet puno lica. Otvaram mogućnost da svatko tko želi govori o tim licima ( kako bi trebali izgledati, misliti, raditi itd )

nedjelja, 19.10.2008.

Šeširić uzdignutog oboda - neki od djelova.

Ponovit ćemo lekciju ili kako bi se to naški reklo:
Repetitio est mater studiorum.


Mala napomena za one koji se sjećaju moje krimi komedije.

U glavnom gradu premile nam Domovine Zagrebu nađen je mrtav ubijen smrtno Ratko Dugava. Na sprovodu uz obitelj:
Tri žene ; prva Marija ex Dugava s kojom ima kćer Anđelku, zatim druga Mirjana Beograđanka i treća Ksenija, koja je u brak dovela Taru, sad već poznatu svjetsku manekenku, a s kojom ima kćer Srnu. ( Obratiti pozornost na imena. Celebryti daju tako neka izmišljena imena svojoj djeci, kao i otočani- Prospera, Andaluzija i slično, ali to je tema za neku drugu priču. Mogući doktorat. Pregrist ću jezik asocijacijama).

Pa zatim sestra Srebrenka Marić.
Tu su zatim:
Inspektor Lav Bokar.
Njegov pomočnik Stjepan.

Pa bitna lica iz kriminalnog miljea :

Luka Hrastić
Nenad Bar
I Petar Koloman.
Za njih nikako ne smijemo govoriti iliti pisati zločinačka udruga ili po rvacki organizacija jer im se organizirani kriminal nikako nije dokazao, iako su se ubijali po uzoru na američku i inu mafiju uzduž i popreko rečenog nam glavnog grada sa svezanim kamenim blokom oko nogu bacani na razne trgove i u rijeku Savu.

Ima tu još šaljivih lica, ali njih ćemo navesti onog trena kad se pojave.
I naravno još dva vrlo važna lica. Pisica i njen prijatelj Sveznalica i njegov , a slijedom događaja i pisićin prijatelj.

Svaka sličnost sa postojećim stanjem i ljudima iz realytija je posve namjerna. U to ni trena ne treba sumnjati. Zašto bih se mučila izmišljati kad su mi svi na dohvat ruke.


Ovaj put iz razloga ozbiljnosti izostavit ću komentare pisice i njenih podrugljivih prijatelja. Pisica ima ozbiljne razloge za to. Namjerno daje ovaj ozbiljni dio, a komičnim pristupom te iste situacije pozabavit će se kasnije.


Radni je naslov ove krimi komedije:

Šeširić uzdignutog oboda

.............
Početkom prosinca u Zagreb se vratio Nenad Bar. Lav je zatražio nalog i istražni sudac mu ga je odmah dao. Bara je poznavao površno. Uglavnom su se mimoilazili na bojišnici, zapravo vrlo rijetko susretali. Naručio se za razgovor i ovaj ga je po dogovoru primio odmah. Jaki, visoki čovjek, srednjih godina, vrlo kratke kose, skoro obrijan, digao se na noge i pošao mu u susret.
-Kako si sokole?
Obratio mu se srdačno, nije izgledalo da se ičeg pribojava. Kao pajdaš pajdaša. Naglašeno ljubazno. Jelena bi se naježila na taj izraz sokole, pomislio je. Okarakterizirala bi ga kao sirovinu, mislio je, a to je bio. Ured mu je bio namješten da posjetioce impresionira. Nije ga iznenadilo. To je u posljednje vrijeme bio vrlo čest slučaj. Svi su novi sličili jedan na drugoga. Cipele, odjela, kuće, poslovni prostori sve je odisalo skupim neukusom. Sve je na njima i oko njih djelovalo umjetno, kao da im nije pripadalo.
-Dobro, a.., malo je oklijevao. Nije znao kako mu reći vi ili ti. Posjet je bio služben, ali sad se krzmao izvaditi nalog. Rekao je konačno: -Dobro, a ti? Nije bio zadovoljan. Znao je da će ga tikanje odvesti u lažnu prisnost.
-Evo vidiš, raširio je ruke, pokazujući oko sebe, hvaleći se postignutim, -ne mogu se potužiti. Samo mi tvoji ne daju mira. Baš mi je drago da si ti došao. Ti me bar poznaješ. Zajedno smo ratovali.
Uh, uh, rekla bi Jelena. To ti je ruka na hrvatskom srcu, a druga na hrvatskom đepu. Ponavljala je to bezbroj puta. I njemu je sve to postalo brzo jasno.
-Sjedi, sjedi. Što ćeš popiti?
-Ništa.
Nije se mogao opustiti.
-Ne može ništa. Jadranka! - pozvao je tajnicu preko interfona. U prostoriju je ušla visoka crnka. Uska haljinica i visoke pete. Mogla je biti mis ljepote bilo koje zemlje, a možda je i bila. Takvima su novi bili okruženi.
-Što ćeš, ponovo ga je upitao?
-Kavu.
-Dobro donesi kavu, hoćeš kapučino.
-Može kapučino.
-Nešto oštro.
-Ne, kapučino je dovoljan.
-Onda, rekao je kad je Jadranka izišla. -Kako si ti? Kako živiš?
Kao da mu je došao u posjetu. Je li to bila gluma? Lavu se činilo da jest. Ali… Nenad Bar je u javnosti uvijek izgledao takav. Neposredan. Sa svakim na ti.
-Tebi je jasno zašto sam tu.
-Pucaj!
Sve gore od gorega. Primitivna prisnost od koje ne možeš pobjeći. Ali nije se dao zavarati. Vrlo dobro je znao uz kakve ga sve poslove vezuje. Nije bez razloga tolike mjesece izbivao iz zemlje.
-Gledaj, rekao je, -nisam slučajno došao. Ti znaš o čemu se radi.
-Jasno. O Ratku. Odgovorit ću na sve što te zanima. Ono što znam.
Podrugljivo se nasmijao ili mu se samo učinilo.
-Kad mi tako kažeš… eto, zanimalo bi me koje ste zajedničke poslove imali u zadnje vrijeme.
-Poslove kažeš? Nasmijao se od svega srca. -To više nitko ne zna. Kad bi sjeli i vrtili papire… to bi bilo danima ali zadnje… Kupili smo neku zemlju dolje u dalmatinskoj zagori. Dobili smo mi mig da treba kupiti velike količine poljoprivrednog zemljišta i na njemu zasaditi stabla. Onog trena kad uđemo u europsku zajednicu oni će to platiti, nadoknaditi velikim novcima. Jer izgleda da hoće zaštiti svoja poljoprivredna dobra ili hoće stimulirati sađenje stabala ili već nešto slično. Ta stabla naravno treba održavati, potkresivati grane i slično. Oni to mogu kontrolirati i iz zraka. Možda je 'patka', ali valja probati.
Lav ga je gledao u čudu. Nikad mu takvo što ne bi palo na pamet. Zvučalo mu je kao dobar vic. Sve da je i imao novaca nikad se ne bi ulazio u takav posao. Zato oni i jesu ono što jesu, a ja živim od bijedne policijske plače, mislio je.
-Zemljište nas nije puno koštalo. Uzeli smo pedeset tisuća kvadrata. Rizik je, ali tako se to radi.
Nije vjerovao da bi to mogao biti razlog ubojstva. Ali postajala je ta optužnica na Haškom sudu gdje su obojica bili svjedoci optužbe.
-A što je sa tom pričom o haškim svjedocima, upitao je?
Učinilo mu se da se ukočio, a onda je rekao:
-Znam, o tome se priča. Ali ti me poznaješ, a poznavao si i Ratka. Sjeti se naših bojevanja. Možeš li zamisliti da bi mi izdali sudruga?
Lav u tu tvrdnju nije bio tako siguran. Previše su uronili u razne stvari. Od biznisa u svakojakim pokušajima do kriminalnih radnji. Ništa i nigdje nisu bili čisti. Pritisnuti dokazima mogli su izdati jedan drugog. Ali igrao je na kartu hrvatskih izraza; boj i bojevanje onih na koje je, i sam, ispravljao Jelenu, a ona mu se zato rugala.
-Zašto te toliko dugo nije bilo?
-Poslovi!
-Daj, toliko blesav nisam. Tražen si. Kucali smo ti na vrata. Znao si da te tražimo. Gledaj u ovom trenu mene samo zanima tvoj odnos i suradnja sa pokojnim Ratkom. Ostalo mi je nevažno. Dokaži mi da nisi imao nikakve veze s njegovom smrću i što se mene tiče ništa drugo te trenutno neću pitati.
-Zbog čega uopće ta sumnja na mene? Kakav je tome razlog?
-Nikakav i svakakav? Netko ga je ubio, to je sigurno. Ispitujemo svakog tko bi mogao imati veze s njegovom smrću. Poslovali ste. Vaši poslovi su dovoljni za sumnju…
-Što je u mojim poslovima…?
Lav ga je gledao. Vrtio je glavom u nevjerici. U čemu je problem s ovim ljudima, mislio je? Ili tu problema nema, a svi mi koji razmišljamo drugačije smo ludi.
-Čovječe, rekao je, -čovječe!? Ako hoćeš iskreno imao sam u rukama optužnicu haškog suda protiv Lakića… I sve popratne papire. Tvoju izjavu na primjer. I Ratkovu izjavu. Obojica ste ga optužili. Rekli ste sve što ste znali. U detalje. Ne misliš valjda da sam to izmislio?
Odjednom je prestala glupava narodna prisnost. Jaka vilica približila se ostalom djelu lica. Skoro je mogao čuti škljocaj čeljusnog zgloba. Gledao ga je napeto.
-Bilo je u tom izvještaju nekakvih nesuglasja između tebe i Ratka. Tu sve piše…
Iz fascikle, koju je dotada ležerno naslonio na stol, je izvadio fotokopiju njihovih iskaza.
-Kako..? Zašto..?
-Kako sam došao do toga i zašto ti sad pokazujem? Samo da ne misliš da smo budale. Čudiš se? Sav je tisak već o tome pisao. Čemu čuđenje!? Svatko koga je interesiralo mogao je za to znati. Dobro ste optužili Lakića. Što se mene tiče skinite nam ga s vrata. Nisu trebali zločini. Borili smo se pošteno. Pobjeđivali. Koliki su dali život. Išli su dobrovoljno. Teren je iza nas ostajao čist. Mrtvi s jedne i druge strane bili su oni koji su poginuli u borbi. I ti to znaš. Bio si tamo. Zašto je trebalo počiniti zločine? Druga je stvar borba, ali zločin, nakon svega… Čemu? Potpuno nepotrebno. I na kraju zar je mislio da se neće doznati? Pa svaki se vrag dozna. I još se dan danas šuti!? Neki su moćni umiješani bez svake sumnje. Ali konačno, u ovom trenu, to se mene ne tiče. Vi ste obojica svjedočili kako ste svjedočili. Ratko je mrtav, a ti si neposredno nakon njegova ubojstva pobjegao vani.
-Nisam pobjegao. Poslovi…
-To pričaj svojoj babi, rekao je Lav dobro iznerviran. Čudio se sam sebi. Ali ovaj mu se čovjek gadio. Više se nije mogao suzdržavati.
-Ovdje smo samo ti i ja. Ja znam vrlo dobro što si radio na bojištu. Koliko si puta bio u borbi. Znam što si radio. Meni ne moraš glumatati. Dosta je igre.
-Ali…
-Nema ali. Dovoljno se poznajemo. Ali ponavljam, sve me to u ovom trenu ne zanima. To je tvoja stvar. Opet pitam jeste li se ti i Ratko negdje sukobili i imaš li ikakve veze s njegovom smrću ili… imaš li nekakvih saznanja koja bi nam pomogla u rasvjetljavanju slučaja.
Nenad Bar ga je promatrao. Bilo je jasno jednom i drugom da mora nešto ispričati. Nešto što će inspektora umiriti jer sve je ukazivalo da se istraga neće zadovoljiti sitnicama i nebitnim.
-Dobro, dobro shvatio sam. Ali što hoćeš od mene. Naše iskaze imaš. Ne znam koliko znaš, ali Ratko je prvi progovorio. Optužio je Lakića izgledalo je iz čista mira. Zapravo do mene su došli preko Ratka. On je progovorio i umiješao i mene.
-Pa si ti zatražio i vjerojatno dobio status zaštićenog svjedoka.
-Ako baš hoćeš točno tako. Zato me nije bilo. Pomislio sam nakon Ratkove smrti… da sam i sam ugrožen. Svi su pomislili…
-Čekaj, čekaj tko je pomislio.
-Pa… svi…iz postrojbe. Svi koji su umiješani.
-Znači li to da si tražio status zaštićenog svjedoka nakon Ratkove smrti.
-Tako je. Pazi Ratko je išao u detalje. Sve su znali.
-Znači istina je, rekao je Lav. - Gadovi! Haški sud je premalo za vas.
-Čekaj.., čekaj zar nisi rekao… nemoj mi sad držati nikakve moralne prodike. Ratko Dugava je, koliko znam bio tvoj prijatelj. Poznavao si ga bolje od mene. Morao si znati na što je sve spreman.
Nisam znao, nisam znao, govorio je Lav u sebi.
-Ponavljam: Pitam te otvoreno, rekao je, -imaš li ikakve veze sa njegovom smrću ili znaš nešto što bi nas odvelo na trag?
-Prijetili su nam. Ratku i meni.
-Tko? Lakić?
-Ne znamo… Ne Lakić. Bar ne izravno.
-Kako su vam prijetili. Anonimno?
-Ne bio je to suborac… ne baš suborac.., ali pojavljivao se na bojištu. Vjerojatno ga poznaješ.
-Reci konačno!
-Profesor.
-Profesor!? Kakve veze..?
-Nikakve. Bio je samo glasnik. Netko je stajao iza njega. To je jasno. Mislim da je Ratko znao.
-I..?
-Ratko je bio čudan. Nije se zabrinjavao. Rekao mi je da se ne brine. Da stvari idu svojim putem. Ja nisam bio tako miran. Pokušao sam iz profesora izvući ime osobe koja ga je poslala. Ne, nije ono što misliš. Nije Petar Koloman… Više ništa ne znam. Mislio sam da iza svega stoji Lakić, ali on… nije tako moćan. Naizgled da. Gura ga se ili ga se guralo, tog Lakića… u neke važne funkcije, ali sad kad je iskrsnuo haški sud sve je stalo. 'Prijatelji' su nestali, samo ga neke organizacije kao crkva i slični štite. Na sreću da još postoji crkva.

Sram vas bilo, došlo je Lavu, da uzvikne, ali se suzdržavao. Boljela ga je i tolika naivna umiješanost crkve koja je štitila dokazane zločince. Nikakve veze to nije imalo sa domovinskim ratom. Crkva je po njegovu mišljenju još uvijek razmišljala na neki arhaični način. Kao u doba komunizma. Progoni se hrvatske ratnike, aha, tu su na djelu ponovo mračne sile protiv ispaćene domovine. Nikako da shvate da je Hrvatska samostalna zemlja koja treba poštivati svoje i međunarodne zakone u kojima zločinu i krađi nema mjesta. To ga je neizmjerno boljelo. Nikome, pa ni njemu, nije bilo svejedno kad bi haški sud nekoga optužio. Izgledalo mu je nepravedno. Mi smo se branili, razmišljao je. Nismo htjeli rat. Ali.., na kraju bi se pokazalo da za te optužbe ima neke osnove. Zločini su se događali i u toj pravednoj borbi i obrani. I koliko izgledalo da se optužuje samo Hrvatsku, pa iako su se i tu događale greške, bilo je jasno da je zločina bilo. Nije zato bila kriva domovina ni borci, nego pojedinci. Zločinci kojima je rat dao mogućnost da zločin počine. Krivo i glupo ih je bilo braniti. Jedanput za svagda je to trebalo shvatiti. Tu je crkva griješila stavljajući se na stranu takvih. Ali morao je šutjeti. S kim je uopće mogao o tome razgovarati. Bio je podijeljeni čovjek Jelena bi jedva dočekala gunđati, a kod kuće…majka, otac, braća i sestre živjeli si u prošlosti. Predugo proganjani još su uvijek vidjeli neprijatelje oko sebe. One koji nisu odustajali od uništavanja naroda. Djelovanje bivših sad kroz njihovu djecu koji će ih odvući natrag u ropstvo. Svega je tog Lav bio svjestan. U tom je smislu shvaćao Jelenu, ali s druge strane sam je pripadao proganjanima i plašio se da stvari ne krenu ponovo u prošlost i progonstvo.

-Zašto si se onda vratio.
-Mislim da do mene neće lako doći. Znam, ništa ne znači status zaštićenog svjedoka. S jedne strane, ali s druge strane nitko od nas ne vjeruje da je Ratko stradao radi haške optužnice.
-Od nas? Tko je to, osim tebe?
-Svi mi, umiješani u slučaj.
-Tko je još svjedočio?
Počeo je nabrajati. Lav je nekolicinu poznavao. Za neke se začudio. Nije mogao zamisliti da su sudjelovali u zločinu.
-I tako ti si uvjeren da Ratko nije ubijen zbog svjedočenja.
-Čekaj, čekaj, ja ne znam zašto je Ratko ubijen. Samo znam da ja u njegovoj smrti nisam sudjelovao.

Toliko proturječnosti, razmišljao je Lav. Bio je više nego siguran da Ratko Dugava, onaj Ratko kojeg je on poznavao ne bi nikad svjedočio protiv suborca. Iako je čitao hašku optužnicu to mu se činilo nemogućim, pa ipak.., je li ga poznavao, mislio je.

...........................................

petak, 17.10.2008.

1 „Povijest Boga“ od Karen Amstrong i „Povijest Židova“ od Wernera Kellera“ i još neki drugi pomagaći.

Bila sam u mladosti puna predrasuda, čemu kriti. Istina znatiželjna i u očekivanju nečeg... jer me opčinjavala ljepota na svaki način, iako sam uvijek bila više okrenuta unutrašnjosti. Duhu. I danas me priroda zanima samo onoliko koliko me udalji od sebe od materije ma koliko bila očaravajuća. Bez obzira na ljepotu prirode, ili usprkos ljepoti ili zbog ljepote naprosto kao put u moju i tuđu unutrašnjost. Ne tuđu u smislu neprijateljsku nego poznati i nepoznati duh, duševnost, ono nešto što zapravo ljudi traže, čak i kad toga nisu svjesni. Ono nešto neodređeno što se ne da imenovati, niti uobličiti za što ne postoji prava riječ, prava boja, fotografija ni slika. Što više manje rade teisti, ateisti, razne vjere, razni ljudi na svim krajevima kugle zemaljske. Svatko na svoj način.


I ja sam, na svoj, nekad vrlo težak način tražila čitajući, gledajući, slušajući, putujući sve dok mi u jednom trenu jedna po jedna nisu počele otpadati razne predrasude kao gnojni komadi tkiva a Bog i bogme trebao mi je dobar broj godina dok se to nije počelo događati.

Danas više nisam ista osoba. Mislim da je velika sreća doživjeti određeni broj godina, a i razno razne promjene u svijetu.

Neko vrijeme kad sam bila uvjerena da nema ništa ljepšeg od vlastite domovine, njenih stanovnika i vjere u čije sam institucije vjerovala, danas već puno manje vjerujem, odlučila pokušati čuti što kažu druge vjere i vjerovanja. Trebalo je vremena, razgovora pročitanih knjiga, prisustvovanja raznim obredima...

Svojevremeno sam objavila članak s naslovom :

Drugačiji u meni.


Znam dosadna sam, ali moram pokušati. Možda netko i odavde odbaci određene predrasude.



„Povijest Židova” je knjiga povijesti vrlo starog naroda koji porijeklo vuče dvije tisuće godine prije k.e. ( služit ću se terminima prije kršćanske ere i kršćanske ere, koje je izabrala K. Armstrong u svom osjetljivom i širokog srca razmišljanju o drugom). Od samih začetaka ljudske povijesti.

Čita se gotovo kao beletristika. No, ni u kom slučaju ravnodušno. Pogađa me, rastužuje, posramljuje, moj je odgoj u zapadno-kršćanskoj tradiciji dio prošlosti koja je nanosila toliko patnje. Pročitala bih dio, a onda bi mi bilo potrebno izdvajanje od vremena i ljudi da ostanemo sami ‘moj’ Bog i ja licem u lice, oči u oči s pitanjima na koje nisam dobivala zadovoljavajućih odgovora. U međuvremenu sam jednom kršćanskom intelektualcu pričala što mi se događa. "Kako je moguće da smo im to radili" pitala sam uznemirena, "Zašto smo im to radili"? Preporučio mi je pročitati “Povijest Boga”. "Zadnja poglavlja će vas posebno uznemiriti", rekao je. Pročitala sam dio i shvatila da te dvije knjige moram čitati paralelno. Sve je to zapravo bila jedna te ista Božja priča. Bog je od izabranog naroda tražio slijepu odanost, vjeru, povjerenje, poslušnost. Čovjek je nešto skrivio, teško je dokučiti što točno. Ljudi su kroz cijelu ljudsku povijest, (sve do nedavno, jer se u novije vrijeme stvari mijenjaju i čovjek se, bar naizgled, miri sam sa sobom), okrivljavali sebe za tajanstveni istočni grijeh. Što to znači jesti sa stabla mudrosti i znanja i potom spoznati grijeh? Jesmo li bili zemljane figurice (Božji golemi) stvorene za Božju zabavu, a onda nam je pošlo za rukom oživjeti? O, kako to otvara niz pitanja! Pa i samo pitanje kloniranja koje izaziva tolike rasprave. Možda smo mi sad došli u fazu da stvaramo čovjeka ili neko biće na našu sliku i priliku, kao što smo, ako jesmo i sami stvoreni.

“Povijest Boga” je žensko pismo. "Žene su drugo čovječanstvo", kaže T. M. Pripadnik drugog čovječanstva K. Armstrong se, po vlastitom iskazu, zaredila da bi doznala o Bogu više nego što su je kroz djetinjstvo učili. Naučila je sve o pravilima reda, o vjeri, o Isusu, no kako sama kaže, o suštinskom i Bogu u sebi nije spoznala. Izišla je iz reda i od tada se bavi pojavom Boga među ljudima.

Knjige se preklapaju. Počinju mitovima jer čovječanstvo ne pamti svoje početke. U svojoj knjizi “Povijest Boga” podijeljenoj u jedanaest poglavlja: 1. U početku..., 2. Jedan Bog, 3.Svijetlost za nežidove, 4.Trojstvo: kršćanski Bog, 5. Jedinstvo Bog islama, 6. Bog filozofa, 7. Bog mistika, 8. Bog za reformatore, 9.Prosvijećenost, 10. Smrt Boga?, 11. Ima li Bog budućnost?, K. Armstrong prati tri srodne monoteističke religije judaizam, kršćanstvo i islam.

Bog i čovjek od samog početka pojavljuju se zajedno. Za čovjeka znamo i ne znamo tko je i što je. Iako, o potrebi njegove pojave na zemlji još uvijek možemo samo stvarati teze i antiteze i zadržavati se na slutnjama. No što je i tko je Bog? Je li moguće da je stvoren u čovječjem umu? Pa ipak, Bog je pojam koji nadilazi ljudski um.

Judaizam započinje s Abrahamom, koji je živio od 1900 do 2000 g. pr. k. e. ( No pravo na njega kao na oca nacije polažu i muslimani, a i mi kršćani smo po Isusu, Židovu, nasljednici Abrahama.) On napušta Ur u Kaldeji i odlazi na putovanje u Obećanu zemlju, u Kanaan. Kad je umrla njegova žena Sara, koja mu je, iako u visokim godinama i nerotkinja, prema Božjem obećanju rodila sina Izaka, kupuje zemlju u Hebronu na sadašnjoj zapadnoj obali. Njegovu unuk Jakov-Izrael, ”Borac Božji”, odvodi narod u Egipat i tek će ih četiri stoljeća kasnije Mojsije vratitit u Erec Izrael, Obećanu zemlju. Na Sinaju Bog ispisuje deset zapovijedi Mojsiju na dvije kamene ploče, tražeći kao i uvijek apsolutnu poslušnost i vjernost. Savez koji Bog sklapa sa izabranim narodom sastoji se od obećanja Noi da potopa više neće biti. Potom obećanja Abrahamu da će postati ocem mnogih naroda uz obećanje zemlje koju će koristiti. Potvrđenog Saveza dvanaest plemena Mojsiju na Sinaju, koja nose ime dvanaestorice Jakovljevih sinova, uz odgovornost naroda da će ispuniti sve ono što Bog od njih traži. No povijest izabranog naroda i njegov Savez s Bogom još nije u obliku pisma. Čak postoji zabrana prepisivanja. Znanje se prenosi usmenom predajom. Biraju se likovi i djela. Sve to nema ili ima veze s faktografskom poviješću, jer nije svatko tko je živio važan da se o njemu govori i piše. Jednako je tako i s događajima, iako... Stari zavjet u obliku u kojem je sada potiče iz devetog stoljeća prije k. e. To je zbirka mnogih knjiga. Nažalost stari zapisi po kojem je rađeno Petoknjižje - Tora, prvih pet knjiga Biblije, te povijesne i proročke knjige, nakon što su prepisane uništene su. No polovinom dvadesetog stoljeća došlo je do otkrića Kumranske knjižnice – svici sa obale Mrtvog mora koji datiraju iz prvog stoljeća prije. k.e. Nije sve sačuvano, ali ono što jest dokaz je da su židovski prepisivači vjerno prepisivali stare tekstove. Upravo ta pomnjivost pri prepričavanju i zapisivanju ukazuje da tekst Starog zavjeta nije nevažan nego je uistinu bitan. Povijest naroda Izraelskog onakva kakvu su je sami uz Božju pomoć stvarali, vodi ih bez obzira na sve nedaće življenja k Božjem svršetku povijesti. (Postoje sačuvane i druge knjige na pr. Septuaginta ( LXX ), prijevod Starog zavjeta na grčki u trećem st. prije k.e.) “Biblija nije čista puka povijest. Ona je povijest spasenja.”

Za mnoge Biblija nije pisana od čovjeka.

Bog u monoteizmu postaje muškarac. Žene božice su nestale.
No sve se događa kako bi se ispunilo pismo. Sedamdesetih godina k.e. Jeruzalem i Hram su razoreni. U petoj knjizi Mojsijevoj izrečeno je proročanstvo: “ I Jahve će vas raspršiti po narodima, i ostat će vas samo malen broj među narodima, među koje vas Jahve odvede...” Iza židovskog naroda je dvije tisuće godina ustrajanja na putu vjerovanja u jednog Boga, među narodima koji su vjerovali u mnoštvo bogova. Hram je razoren i sve je izgledalo izgubljeno. No Bog je izabrao narod, jer je on Bogu bio potreban. Više nije bilo sigurnosti domovine, ali ostao je duh i znanje. Johanan ben Zakaj u Jabni otvara učilište, duhovno središte. Jedno vrijeme je prošlo. Narod Izraela nikad neće zaboraviti Hram, ali njega više nije bilo. “Mjesto štovanja Boga postaje židovski dom, a mjesto zajedničkog slavljenja Sinagoga. Riječ Svetog pisma- nauk Zakona, postaje okosnicom židovskog vjerovanja i bogoslužja. A tumači Zakona, Rabini, uživali su autoritet koji su prije njih imali svećenstvo i Hram .”

Zakon je upisan u srcu i Židovi su ga, gdje god se nalazili i što god se s njima događalo, nosili u sebi.

utorak, 14.10.2008.

Klupa

Odmah na početku priče napominjem ovo je čista fikcija. Istinite su samo snimke i boja.


Evo me kraj klupe, ali ne prepoznajem je. Sve su nanovo obojeno plavo.





Možda je bila ova, ali cvjetova više nema. Skoro pa mi se ovako i sviđa. Gledaj ti to Gledaj ti to.

Ide pjesmica:



Mogla sam izabrati onu verziju sa Modugnom , čija jest, ali oni su mi razigraniji.

Čvrsta odluka neću plakati. Ostalo je još malo vremena. Maglovito je, ali daleko je to od one kontinentalne magle. Tu je više izmaglica maglena malo suzice na oko, bilo pa prošla radi zdanja iz kojeg sam upravo izišla.

Jutros naglo i ne baš neočekivano dvoje moje djece puše ( cigarete ) na balkonu na ovim jednako plavo obojenim klupama. Neka urota plavog, pitam se?


-Gdje ćeš, pitaju oni mene?
-Nitko se nije sjetio mog rođendana, kažem-, dok vam nisam napomenula, dodajem..- i zato sad se idem prijaviti u starački dom.

Pipo zloba u mom liku smije se unutar sebe.
-Daj mama.
-Plača li se unaprijed, kaže jedno.
znam da se šali ali...Tatin sin naravno. Da firma ne pati.

Dom za stare i nemoćne osobe.

Tako piše na vratima. Vrata se otvaraju sama. Mlada gospođa za pultom pognute glave nešto čita, piše... ne vidim zapravo u što gleda i što radi. Nema nikoga. Ako me nije vidjela morala me je osjetiti.
Čekam da podigne glavu, neću je smetati. Čekam, čekam, čekam. Sad se već mislim jesam li trebala reći dobar dan... ovako misli da sam nepristojna. -Dobar dan kažem glasno. I stvarno podigne glavu. –Izvolite.
Naravno vi se mladi ne sjećate Čkalje i jedne od serija ( bilo ih je puno) u kojoj su glumili on i Mija Aleksić
U svakom slučaju Čkalja je hodao sa malim jastučićem na koji bi ispred svakog šaltera klekao. Onima koji se šeću po šalterima ne treba objašnjavati zašto.
Svakako nikad ne znaš jel' te iza one male rupice sa dvostrukim okruglim staklom netko čuje ili ne čuje. Saginješ se nad onaj otvor dolje u kojeg guraš dokument, novac ili što već treba. Uvijek se osjećaš bedasto kako god okreneš. Bar ja.
U domu za stare i nemočne osobe čak nema ni stakla. Ogroman pult. Nigdje nikoga osim osobe s druge strane i mene.
Nastojim biti kratka i suvisla.
-Došla sam se raspitati za boravak u ovom domu.
-Tamo dolje niz hodnik treća vrata lijevo je socijalna radnica.

Niz hodnik kucam na treća vrata lijevo.

Ne čujem nikakvo naprijed ili izvolite. Čekam. Pokucam ponovo i uđem.
Dvije ženske osobe, jedna stoji na nogama sa nekim dokumentima u ruci, druga sjedi i gleda u te dokumente.
-Pričekat ću, kažem. Zatvaram vrata i ostajem čekati u hodniku treća vrata s lijeve strane.
Poslije nekog vremena čujem: Uđite. Čovjek mora dobro napeti uši, što i radim. Zeko i potočić. Ja i moje uši.

Obje su službenice, iako se meni činilo da je jedna stranka. Još uvijek razgovaraju.
Konačno dolazim na red.
-Ja bih se prijavila za vaš dom.
-Vi!?
Je li to kompliment?
-Da ja navršila sam godine i u mirovini sam.
Slijedilo je objašnjavanje. Ja bih, naime, apartman i sama. To ne postoji ovdje kod nas, tumaći socijalna radnica. Mi imamo jednokrevetnu ili dvokrevetnu sobu sa čajnom kuhinjom. Još nastavlja govoriti da mogu odustati od jednog obroka, pa se to odbija od cijene.Objašnjena traju. Ugodno smirenim glasom kao da ispred sebe ima osobu u kolicima sa Alzheimerom.
(Svi znaju onaj vic kad baka pita unuka: Kaži mi dušo kako se zove onaj strašni Nijemac koji nam skriva stvari po kući. Unuk kaže: Alzheimer bako, Alzheimer.)
U mojim ušima tutanj. Ništa više ne razumijem. Ponovo ponavljam da bih ja apartman, ali ona me već nestrpljivo ispravlja da oni apartmana nemaju, da ga imaju i spominje neku vukojebinu za koju iz obiteljskih slučajeva znam da je uistinu dom za umiranje- pa opet nešto o obrocima, pa onda dodaje, jer sam pitala za cijenu, sve vam visi na zidu vani na hodniku. Pruža mi papir koje dokumente treba ispuniti i via van.
Čitam te cijene na zidu ako jest i ako nije sa obrokom ili bez ako si sam a hoćeš dvokrevetnu onda je toliko- sve počinje biti komplicirano. Vrti mi se u glavi. Izlazim i spuštam se ispod teniskih terana na Poška. Hvatam zrak, a oči mi se pune suzama.

Do tuda smo dakle došli. Na Zenti zastajem. Tu je počelo. Izvlaćim sjećanja iz dubine mozga. Na ovim sikama baš tamo. Koliko jučer.



sa okusom mora sa okusom soli.






Plivanje, kričanje, ronjenje, skakanje, prve ljubavi i ona konačna ljubav bivši muž koji me onako bezočno o kako jeftino i prozaično ostavio sa vlastitom tajnicom. Nema u meni nikakvih ukrasnih pridjeva i rečenica sa zgodnim obratima u ovoj vrsti proze. Ostavljena sam i točka.

Samo klupa i ja. Blu samo blu.
i
Ora sei rimasta sola, piše li se tako, ali evo pjesmica kad me već tako krenulo.


Dvojica zgodnih ljudi srednjih godina. Znaju li o čemu pjevaju?

A Gospodina ni od korova. Kadgod ga ozbiljno trebaš pravi se Englez.

ponedjeljak, 13.10.2008.

Prestati

Na rubu sam odluke da prestanem pisati na blogu, ali i inače. Zašto, uopće, pišem?
Ne mogu reći da se igram, a bolje bi bilo da jesam. Dala sam sebi zadatak pisati o nekim stvarima koje su prijeporne. Čini mi se da su se tu stvorili određeni stereotipi, koje podgrijavaju bojovnici sa lijeve i desne strane. A upravo takva na neki način cementirana razmišljanja vodila su nas u prošlosti, a bojim se tako će biti i u budućnosti u vrlo krvave ratove.
Znam da su na blogu, a inače na elektronskim medijima mladi ljudi koje te stvari uopće ne zanimaju. Oni bi htjeli živjeti, guštati život i to je u redu. Kad bih bar tu našu krvavu bajku znala ispričati s humorom. Uzmimo ovaj posljednji Skaskin post 'Zbogom'. Odlično napisano. Zabavno, a opet je sve rekla. I Skaska bi trebala svoje stvari pretočiti u literaturu kao naša Zona i vjerojatno još neki za koje ne znam. Naravno da za ozbiljniji ( ne mislim po sadržaju) rad treba pisati i brisati. Izbaciti suvišno. Ozbiljno lektorirati- ne mislim njene lokalizme. To sve treba ostaviti onako kako jest. Volim jezik koji se nadograđuje i širi. Volim sve ove naše lokalizme, a i riječi iz drugih naroda. Sve bih to upotrebljavala da me ne koči prokletstvo vlastitog nasljeđa. Ne mogu ga se riješiti, iako uporno pokušavam. Glupo mi je govoriti o svim svojim životnim opterećenjima i realnim teškoćama.
Jer, treba uvijek misliti da smo se kao obitelj borili za preživljavanje. I sad tu mi ide ona činjenica da smo to radili legalnim sredstvima uporno kao mali beznačajni mravi nosili svoje mrvice u skloništa stazama kojima je to bilo dozvoljeno. Ne preskačući nikoga, samo svojim sposobnostima i radom.
Još nedavno nazvala sam najmlađeg sina u jednom trenu razmišljajući da mu moram ponoviti nešto što sam ga cijeli život učila, ali ipak nije loše podsjetiti… i rekla mu: Molim te nemoj uzeti posao nikome, ako je taj drugi sposoban taj posao obaviti jednako ili bolje od tebe.
Da ne ulazim u detalje moj sin radi… nešto specifično uz puno osobnog šarma i dobrote- oprostite mi ipak sam ja jedna mama, ali te njegove osobine i… sad dosta da zlo ne čuje, u svakom slučaju još i danas, odrasli su to ljudi učim ih da rade pravedno i sve što rade da to budu zasluga njihova. Nikakve makinacije ni mafijašenja, nadam se da me neće razočarati.
Što mislite može li se s takvim osobinama preživjeti u ovom novom hrvatskom društvu?
Ja uporno hoću misliti da može.
Ne želim drugačije.

Znam da zvučim naivno i srcedrapateljno, ali to tako nekako jest, Netko mi je predbacio ovdje na blogu da ni skromnost nije baš dobra kao nešto negativno je ta skromnost, kao nekakva niže vrijedna kategorija ili čak neka vrst koketiranja s tim, ali uvjeravam vas da to nije tako. Znam ja biti i bezobrazna, stroga i oštra ( ha- ha), istina rijetko ali ipak...
I isto tako znam puno ljudi sličnih meni. Dragih ljudi sa školama, znanjem sa ili bez imanja- nevažno, ali pobjegli su od politike i medijske pažnje.
Jer nije li upravo na neki način ta medijska pažnja, okruženje i dobro moguće i mafija kriva za smrt ove male djevojke Ivane. H. Pa čak i kad se ne radi o 'zlatnoj mladeži'. Razna ubojstva i samoubojstva jer su nam oni koji bi trebali biti uzor , model po kojem će se ta mladost ponašati kriminalci, varalice, krivi izbor načina zarade… sve krivo do političara i prenapuhanih raznih drugih ega. Sve bez pokrića na brzinu ta silna bogatstva, jahte, zarade, kao da se zaboravlja da je mali broj nogometaša, manekenki, pjevača i slično stekao veliko bogatstvo, a puno je više onih koji su se po putu izgubili u piću i drugim porocima.

Opet… dosadna sam i sama sebi. Jer na kraju i mene su, bez obzira na skromnost i silan rad, pogodile razne nedaće takve vrste, a ne mogu za sve kriviti nacionalsocijalizam, fašizam i komunizam.
To je ta igra života s nama ljudima, a možda i životinje i biljke razmišljaju na naš ljudski način.
Možda blog i pomaže. Šećem po takvim postovima… Čovjek ne može vjerovati što se sve o sebi ne piše. Dobro je da je anonimno. Jer, možda je i to terapija , samopomoć.
I ja..? Što ja tu radim?
A sad ću se zaustaviti, jer vidim da je glupost, ovaj put moja, uistinu svemirska kategorija.

http://www.youtube.com/watch?v=duuuBuiqbPk

Ova prekrasna pjesma zaslužuje više verzija

i ova:

petak, 10.10.2008.

Bandiera Rossa

Eto ti ga na! Ti ga na!

Došao je zbog Jure Marića, a ja to dugo nisam htjela vidjeti. Možda me je kao svog izaslanika poslao ravno njemu u krevet? Ha-ha, jesam se dosjetila!
Ali izdao je Hrvatsku, vape i kriče iz grobova vojnici na mrtvoj straži u zbjegu kod Bleiburga. Pogledaj nas, pogledaj nas! Možeš li mu vjerovati nakon što pogledaš u naše šuplje oči.

I ja sam među njima, vapi i moj mrtvi otac. I ja sam među njima.

Zveckaju kosti mojih noćnih mora, dok spavam u krevetu zagrljena s njihovim krvnikom.

Čudnovati su putovi Božji, ako je ovo Njegov put. Možda je to fosse rout? Neka zamka? Ili samo slabost mog tijela i duše.. Jes' nisam sobom zadovoljna, ali zbog kreveta ili ne, Jure Marić mi je pričao. Otvarao se. Možda je preobrazba počela puno prije mene. Možda je njegovo srce oduvijek znalo. Možda je slijedio zakone dok je mislio da zakoni služe čovječanstvu, čovjeku. Svakom čovjeku. A onda nakon Olgine smrti, nakon što je shvatio da može izgubiti Katarinu za koju se žrtvovao, što jest jest, njegovo se na neki način zaleđeno srce probudilo i počelo kucati kao srce ljudskog bića. U svakom slučaju, kad je Hrvatska postala samostalna naši su se odnosi poboljšali. Na veliku Katarininu radost.

Tako sam doznala više od onog što sam znala, a sad i čitala u emigrantskoj literaturi o Bleiburgu.
Molim vas, molim vas, nemojte sad odustati. Ako ste i do sad izdržali? Ne odmahujte glavom. Uvjeravam vas da onu nesretnu seriju na tu temu nisam gledala. Pokušala sam, ali nisam mogla. Trošila sam vrijeme na dobre i loše knjige, jednako kao i na filmove. Trošila sam vrijeme na koještarije. Ne bi me ubilo potrošeno vrijeme na seriju za koju su mi rekli da nije dobro rađena, ako je istina to što su mi rekli, a ne nemogućnost gledanja baš tog zločina.

Onih koji su u tom zločinu sudjelovali. Na bilo koji način sudjelovali. Bili prisutni, počinili ga, zataškavali ga. Učili svoju i tuđu djecu da ga nije bilo. I na kraju kad ga više nisu mogli zatajiti rekli su to nije bio zločin.

Ubiti zločince nije zločin!?

Pročitala sam već dobrih i loših pisanih sjećanja i romana o Drugom svjetskom ratu. Uzrocima, tijeku i posljedicama tog istog rata. Često se pitam, a i drugi me pitaju kako mogu. Kakva sam ja vrst mazohista? Pitam se, pitam. Eto, seriju nisam gledala ne zato što su me uvjeravali da je loša, nego zato što me u to vrijeme ta tema uništavala. Katarina je umirala. I to je bilo dovoljno. Čak nisam o Bleiburgu, o tom Olovnom gradu, imala snage pisati. Niti razmišljati. Još uvijek mi to teško pada. Kako vidite ostavila sam ga za sam kraj. Molim vas, molim vas, poslušajte Jurinu priču. On je bio 'naprijed partizani' i zna o čemu govori. Mrtve ćemo pustiti spavati. Molit ćemo za njih do trublje sudnjeg dana kad će nam svima u jednom trenu, bar mi neki tako vjerujemo, biti objavljena istina o svima koji su živjeli, žive ili će živjeti do kraja vremena. A onda ćemo, nakon te istine krenuti svaki svojim putem, kako nam bude vječni sud dosudio. A ja se nadam, poznata su moja strahovanja, da ću nekako izbjeći oganj pakleni i da ću sjediti o desnu…

Evo priče Jure Marića. Nije ispričana odjednom. Izazivala sam kad god sam mogla. Jesam bio prisutan. Nisam bio prisutan, bili su njegovi odgovori. Bježali su od šestog do desetog svibnja. Partizani su ih uglavnom puštali. Čekali su ih na prijelazu s Austrijom. Partizana je bilo premalo. U Mariboru su zarobili ranjenike, civile. Tamo je bio partizanski štab.

Vidiš ovako je to izgledalo, rekao je. Pokazao mi je kartu geografiku.

Ovuda su se povlačili. Pokazivao mi je prstom pravce. Iz Karlovca i Zagreba prema Austrijskoj granici. Tko se povlačio pitala sam? Ustaše. Samo ustaše? Muškarci, pitala sam. Nešto malo civila, rekao je. Zanemarivo, rekao je. Jednako krivih kao i ustaša. Zašto bi inače bježali? Razgovor smo vodili nekoliko godina prije pada Berlinskog zida. Ja sam ga izazvala. Kad god sam spominjala Bleiburg, a radila sam to kad god sam mogla, šutio je. Bilo je jasno da o tome ne želi govoriti.

Zadatak je bio ne dozvoliti ubojicama odlazak iz Hrvatske. Trebali su im suditi u Jugoslaviji tamo gdje je zločin počinjen.

Jeste li im sudili? Pitanje ga je zateklo. Jasno! Bio si prisutan, pitala sam tada?
Teško je doći do bilo kakvog suvislog podatka, rekla sam. Oni koji su to prošli na drugoj strani, vaši protivnici, znaju samo dio. Svatko svoj dio. Ono što su oni prošli.

A što ti znaš, pitao me?
Gledala sam ga. Puno više nego možeš zamisliti, rekla sam. Zar ste mislili da će istina ostati zakopana s onima koje ste tamo ubili. Glupačo, rekao je. Bio je bijesan. Prestani izazivati, govorio je. Ta je tema kod njega na kraju izazivala pravi bijes. Što mu se skoro nikad nije događalo. Hoćeš li da u zatvor odem i ja, govorio bi uzrujan.

Eto vam onih filmova gdje jedan od učesnika zločina koleba. Iz nekih razloga će progovoriti, takav se uvijek , u svakoj grupi nađe, to je zakon statistike. Onda ga ostali ubiju. To je za njih jedini izlaz. Kasnije sam čula da su svi oni političke izbjeglice koje su se ozbiljno bavile Bleiburgom, gubile živote. V. Nikolić opisuje posljednji susret s prof. Draganovićem, koji je prikupio veliki materijal - iskaze živućih o događajima kod Olovnog grada. Doručkovao je s njim na Minhenskoj kolodvorskoj čekaonici. Otpratio ga je na vlak. I otada mu se gubi svaki trag. Za prof. se Draganovića u tim krugovima znalo iz milion dobrih, malih i velikih razloga. Bio je najpozvaniji da napiše knjigu o Bleiburgu, kaže V. Nikolić. Ali UDB-a se nije dočepala zapisa o Bleiburgu. Nije ih bilo u kovčežiću koji je nosio tog jutra. Bili su pohranjeni na nekom drugom mjestu.

Jure je sve to znao. Dugo me uvjeravao da se drugačije nije moglo ni smjelo postupati. Ni kod Bleiburga, ni kod N.N-a, ni kod prof. Draganovića i many, many drugih nesretnika.

Iako se, prof. Draganović, bio je inače svećenik pojavio kasnije u Jugoslaviji. Čak je negdje nešto i predavao. Je li bio špijun ili ucijenjen ili nešto drugo ili treće teško je znati. O njemu i danas svi još šute. Ali to je upravo jedna od onih čudnih emigrantskih priča koja se odlično uklapa u našu prošlost-budućnost, gdje ne znaš zapravo, zašto je netko ovdje pa tamo i iz kog razloga odjednom mijenja strane.

Jesam li Juru čula govoriti da je Tito rekao u svezi, sitnog najsitnijeg veza oko Bleiburga : morali smo zadovoljiti Srbe?
Ali Jure Marić se u slučaju Bleiburga nije pravdao. Njegovo je objašnjenje bilo: To je bio rat iz kojih su ljudi izašli ranjeni na svake načine. Ustaše su počinile zločin. Morali smo ih kazniti.

Kazniti to da, rekla sam.To nije sporno. Zato u civiliziranim narodima postoji sud. I najveći su nacistički zločinci dospjeli na sud.
Nije bilo vremena, rekao je. Malo je nedostajalo da izbjegnu ruci pravde i nestanu negdje na zapadu i preko oceana.

Zamislite to mnoštvo ljudi koje bježi prema moru – oceanu, što dalje od svojih progonitelja. Diktatura proletarijata ih je plašila. S istoka su dolazile proturječne glasi. Više loše nego dobre. Bjegunci su pričali nevjerojatne stvari. Zbjeg je uobičajena ratna slika. Bježali su i Nijemci. Ali Srbi, četnici po dogovoru između Poglavnika i Draže Mihajlovića. Bježale su i ostale nacije. Bosanski i hrvatski muslimani, Slovenci i tko zna tko još.

Bježali su krivci i pravci. Kolone automobila, motocikla, prekrcanih vlakova, zaprežnih kola i svih mogućih kotrljajućih sredstava. Pa potom veliki broj pješaka. Vojske i civila. Muškaraca, stavljam ih na prvo mjesto jer ih je bilo najviše, pa potom žena i djece.
Djeca su neutrum. Nisu još ni žene niti muškarci. Još o životu primaju informacije preko majke i oca, a one su škrte govore još samo o jelu, boli, neugodi ili ugodi. Da tu je još i meteorološki izvještaj za malu neutralnu djecu. Toplo, hladno vlažno i slično. Još ništa ne znaju o naciji, narodnosti, boji kože, religijskoj pripadnosti, nacizmu i fašizmu, ali niti o komunizmu od kojeg ih roditelji pokušavaju spasiti i zbog kojeg bježe. Iz istih razloga straha odlaze i članovi obitelji. Civili bježe jer su vijesti iz palih -oslobođenih krajeva, kako ih tko doživljava, u najmanju ruku uznemirujuće. Ubijanja tajna i javna onih koji su zgriješili ali i intelektualaca, bogatijih građana i seljaka, kako bi se reklo viđenijih i uglednijih čije bi mišljenje i djelovanje moglo smetati onima iz šume. Tako su ih zvali. Zeleni kadar, šumski ljudi i slično. Šumski ljudi su se i u tom trenu šuljaju po okolnim šumama vrebajući kolonu koja kao rijeka vijuga probijenim ustaljenim putovima prema moru - slobodi. Šumskih ljudi je malo. Skupljaju se sa svih strana. I oni su umorni. Bitke su trajale koliko do jučer. Tko su oni, tko ih šalje i s kakvim namjerama. Zovu se partizani valjda od partije ili kumpartije, tzv narodno oslobodilačka vojska. To je službeni naziv novih gospodara života i smrti. Svijetle budućnosti.
Šuljaju se za kolonom. Skrivaju se iza stabala, šumaraka i ostalih prirodnih i neprirodnih skloništa. Čuju se šušanj, neartikulirani krik, nešto neprirodno, strano. Kako to izgleda u filmovima strave ne zaboravimo i užas pri tom. Mala grupa istraživača ili već nekih pokušava pobjeći od krute sudbine. Na nepoznatom su terenu. Oko njih su šume, močvare, magla. Nepoznata i nedefinirana zla ili vremenu i zemlji primjerena bića. Razni vukodlaci, vampiri, bauci i pauci, ovo posljednje je radi rime. Ni istraživači nisu bez grijeha. Neki su među njima pohlepni. Istražuju jer očekuju blago. Netko je i ubojica iz istih razloga, ali ima i nevinih. Entuzijasta, tamo je i kćerka nekog profesora koji je život posvetio otkriću za dobrobit čovječanstva. A možda i ta čudna bića iz šume nisu sva zla. Tko će znati? U srazu takvih usputno ili s namjerom putujućih grupa stradaju mnogi. Zli i nevini. Na kraju se broje žrtve, a njihov broj nikad ne odgovara istini.

Tako opisuju bijeg oni koji su preživjeli. Uznemirujuća svjedočanstva u rasponu od puštanja na slobodu učesnika bijega, do ubojstava, masovnih i pojedinačnih, silovanja, pa čak i kanibalizma, jedan ga svjedok spomenuo. Rekao je da je tako preživio. Nakon masovnog strijeljanja on je ostao živ. Bačen je u jamu. Čekao je dugo da ubojice odu. Pio rosu i jeo meso mrtvog domobrana.

Nemoš vjerovati očima ni ušima. Takova su to zbivanja. Živi svjedoci pričaju, ali i oni ubrzano umiru. A svjedoci su samo oni iz zbjega. Oni koji napuštaju majčicu rodnu grudu. Oni iz šume s druge strane, pobjednici do dana današnjeg nisu napisali ništa.
Jesu, na primjer Basta. On je Bleiburg u svom izvještaju nazvao Pliberg. Pisao je o pregovorima sa Englezima, koji su kolebali. Pisao je o svojim sumnjama i konačno odlučnosti da ustraje na predaji cijele te 'bulumente izbjeglica' natrag u Jugoslaviju, da im se tamo sudi kako se spada. Po pravdi, naravno. Svakome po pravdi.
Grčevitost, nervoza, mržnja prema onima koji bježe.
Hrvatska strana poslala je četvoricu ustaških generala na pregovore, rekao je Jure Marić.

Kakva je to bila samouvjerenost u vlastitu pravicu, mislila sam. Mogli su poslati bilo koga drugoga. Nekog od domobrana. Domobrani su na koncu bili vojska te države koja više-manje bježi. Prava vojska iako je država bila takozvana. Ali ne vrhovnici šalju ustaše. Che grandeca!! A Basta se šeće uzrujan. Mi smo saveznici kaže engleskom generalu ili što ovaj već jest.

Mora ti biti jasno da su partizani očekivali da se ustaše kazni, kaže Jure Marić. Ta ubojstva na samom početku te … vaše države… jako dobar početak, rekla sam.
Jesu ubijani su, rekao je Jure. Bili su krivi. Nije tu bilo sumnje. Ljude jednostavno nije bilo moguće disciplinirati. Što god mi rekli, oni su čekali priliku da pucaju i … na kraju ubiju.

I onda ide ona toliko puta ponavljana rečenica: Takvo je vrijeme bilo.
Partizani su padali u trans ili tako nešto. Nisu li to zvali partizanska bolest. Vikali razumljive i nerazumljive riječi i rečenice. Pucali nekontrolirano. Puškice su same pucale. Dapače mitraljezi. Ra ta ta-ta, rata ta ta

Jedan Slovenac, puno kasnije, već je prošao i Domovinski rat, priča u nekoj televizijskoj emisiji. Bio sam u dvorištu. Iz obližnje šume čuli su se pucnji i uzvici:

U pomoć! U pomoć! Majko moja! Bože moj!

Majko moja, Bože moj!!!

utorak, 07.10.2008.

Što nam kaže blog?

Što to jest, mislim blog? Co to je, co to je?

Treba li ga ozbiljno shvaćati?

Brza reakcija na događaje u domovinu i svijetu? Svakako!

Uz to više ili manje humora i što više bijesa.

Ne previše točno, ni stručno, ni ozbiljno. Ozbiljno je dosadno i nikoga ne zanima.

Jako puno reality. Vlastiti život. Toliko pubertetski da se nekad prepadnem. Amerika i Oprah. Gluposti, ali otvara čovječicu/ka, čak i liječi.

Evo već na dva bloga, blogerica koje su mi simpatične i drage čitam o razočarenjima, strahovima i tuzi jer su vrijeđane, čak i neugodno napadane iz nekih meni posve nerazumljivih razloga, ali oni koji ih napadaju valjda znaju što rade.

A opet do koje mjere možeš u tim svojim komentarima biti iskren. Meni osobno nije drago slušati pohvale samo da te se hvali. Glupo je. Dosadna su mi takva prijateljstva. Trebalo bi razmjenjivati mišljenja. Čuti i odgovoriti na ono što čuješ.

Ali nikako vrijeđati. Prestala sam ići na takve blogove. Umara. I čemu na kraju vrijeđanje.

Ne smeta mi drugi način razmišljanja. Dapače. Volim ga čuti? Jesam li zato gluplja jer ne mislim isto? I obrnuto?

A zašto sam uopće tu?

A što ja znam?
Valjda sam podjetinjila, ali s druge strane pročitam stvari koje nigdje drugdje nema, a ima i zanimljivih ljudi. I dragih ljudi. Vrlo.

Imam prijatelje u stvarnom svijetu. Dobre, pametne i drage, ali već su u onoj dobi kad čuvaju unučad, ili su raspršeni po svojim otocima, ili su u mirovini pa su zatvoreni u kući pred televizorom, a mnogi su već i pod pločom. Nema ih više, iako ja još uvijek s njima komuniciram.

Kako god internet mi je pred nosom u kući i na poslu. Vrlo brz i dostupan. Svašta vidim i čujem. Odlična razbibriga. Samostalna sam i mogu raditi što me volja. Nikoga ne zakidam. Nemam tu grižnju savjesti, iako raznih drugih duhogrižnja imam. Negdje, na nekom blogu netko je rekao da koketiram sa skromnošću i samozatajnošću ili nekako slično tome, ali nije baš tako.

Ne koketiram. Jednostavno me nije briga što se drugi osjećaju pametnijima i nadmoćnijima. Ili čak što to i jesu. S više znanja itd. Sve je to tako nevažno. Tolika je mala razlika između prvog i posljednjeg i divno je da sam toga svjesna. A nemam ni osjećaja zavisti, dapače. Volim pametne, vrckave, iskričave, brzoreagirajuće, što sve nisam. Našu skasku, zuba i još puno njih da ne nabrajam. Nejasno mi zašto su mi neki ljudi onemogućili komentiranje na njihovom blogu.

Kako god sama nikad ne komentiram aktualno. Ne radim to namjerno. Čovječica sam sa zadrškom, tako nekako. Uzmimo slučaj ove male cure Ivane Hodak. Tužno i pretužno. Jadni roditelji. Možda je samo nezadovoljni muškarac, a možda je i mafijaška priča- što da ja tu kažem. Pišem roman. Krimić sa humorom, ako mi uspije, ali događaji me sustižu. Kao da imam viziju, ali i ne treba biti vizionar. Sve je već rečeno.

Svi su već bili- ta mafijaška priča se ponavlja. Nek' mi nitko ne priča da je u komunizmu nije bilo. Da sam druga mogla bih sad napisati bezbroj imena koji su iz komunizma prenijeli imanja, novac, pozicije, znanja potrebna da trguju oružjem i slično.

O znam ja koješta, ali nisu važni grješnici, važan je grijeh kojeg bi trebalo sprječavati, konačno spriječiti, a ne se igrati vatrogasnih vježbi i pjevajuće revolucije koja traje dok pjesma traje.

Jadna, voljena zemljo!! Makni im te ruke sa lažnog srca, makni ih iz naših života. Ima još ljudi. Bar se nadam.

subota, 04.10.2008.

Odgovor čovjeku s kojim se nikad neću sresti, ali je li to uopče važno.

odmak, da li zaista samo mjesto stvara duhovnost ili je Indija moguća i ovdje?

Zubovo pitanje, kako je već uobičajeno, dalo mi je misliti.

Tko sam i što sam bez onog dodatnog kamo ću, o kamo ću , pitam se pitam što skoro pa nije u mojoj moći odavno me zanimalo.

Pitanje je koje postavlja cijelo čovječanstvo, na neki način je alibi za počinjeno.
Jer smo nesavršeni. Tu smo drugo ne znamo.

Vladaju li nama nagoni, razum, okolina, ulica, prijatelji, zakoni, kazne, roditelji, nogometni klub, manekeni, pjevaći lakih i inih nota, posao, djeca, novac, slava, moć? Javno mnijenje?

Bog ili partija ( danas stranka) ili blog napr?

Duhovnost što je to?

Liberov enciklopedijski rječnik za duhovnost kaže - je svojstvo onog što je duhovno, a za sam duh kaže da je svijest, moć ili sposobnost da se misli i spoznaje itd itd.

Tijelo imamo, bar mislim. Moje mi se sve manje sviđa, ali tijelo ovaj put nije predmet razmišljanja. Pitanje je što je duh i duhovnost? Čovjek, u ovom slučaju žena sa više smisla za humor napravila bi humoresku, ali ja sam smrtno ozbiljno čeljade kojeg progoni strah od ognja paklenskog pa ću pokušati, upravo na taj smrtno kičasti način objasniti kako se ta duhovnost meni dogodila i jeli mi važno mjesto gdje se s njom susrećem ili nije.

Govorim, da bude jasno, o duhovnosti, ne o duhu. Naime, moj se duh skrio u nekom zaboravljenom kutku tijela s kojim nikad nisam posve vladala ni bila zadovoljna, ali ponavljam se...

Lomili su me. Okolnosti. Majka naročito. Ta me priča odnos sa mojom majkom čeka, iako ga dotičem u svakom romanu kojeg sam napisala i u svakom danu kojeg sam živjela i živim. Progoni me i muči iako je moja majka, željezna ledi, kraljica majka itd mrtva već dobar broj godina, preko desetljeća. Srećem je u snu i na javi. Upozorava, prijeti, korigira i ne voli me ovakvu kakva jesam pa na kraju ne volim ni ja samu sebe. A kad ne voliš sebe ne možeš voljeti ni drugoga i tako je krug zatvoren.

Živim imitaciju života.

Žive je i drugi, ali ja sam je vrlo svjesna.

I sad se pitam kako me to zubovo pitanje o mjestu duhovnosti dovelo do gospođe mrtve majke?

Duh i duhovnost je kod mene zatvoren u onaj čarobni krug, mistični krug okružen vatrom i raznim sumnjivim simbolima, a unutar kruga u vječnoj borbi stoji moje tijelo i duh i tijelo i duh moje majke.

Jedna njena uzrečica, koja mi je upravo željeznom rukom usječena u veliki i mali mozak bila je: “Kad bi me pitali koga najviše volim, govorila je, bilo bi to ovim redom: - Oca, djecu, majku, muža... ali prije od svih na vrhu jest i ostaje Bog.“

Obratite pozornost na raspored.

Na prvom mjestu Bog pa otac. Bog otac ili Otac Bog!!!

Dok su sa mnom vladali nagoni, a ni danas ih se nisam oslobodila držala sam Boga i majku iz onog paklenog kruga zacementirane u najudaljenijem krilu zamka. Dozivanje , upozorenja sam čula. Progonili su me, zatvarala sam uši, uvjeravala se da ne postoje. Ja, pa ja, moje tijelo, moja zadovoljstva, moj način života ... sve je to bilo važnije od podignutih prijetećih prstiju njih dvoje- dvije najmoćnije sile svijeta udružene u likovima moje majke i Boga koga sam na kraju izabrala da se s njim borim, savjetujem, plačem mu na ramenu, uvjeravam ga u ovo i ono, a on mi rijetko odgovara. Skoro nikad, iako, u nekim trenucima, na nekim mjestima ...

... evo konačnog odgovora dragom zubu , na nekim mjestima u svijetu i kod nas- piramida sunca i mjeseca u Mexiku, ova Norveška priča, u Indiji je bio nekakav novosagrađeni ogroman prostor, nešto kao molitveni prostor za sve ljude svijeta- čula se tišina, kod nas Blace na Braču, Visovac, vrijeme u uvalama na brodu kad nema baš nikoga, neka glazba, neki ljudi, neke knjige i filmovi. Ona moja cvjetna klupa, osamljenosti, pa čak i vas nekolicina sa bloga dovedu me Njemu u takvu blizinu da mi se čini dodirnula sam onaj prst i nešto struji (a ne radi se o elektr. energiji, ni sili teže, ni magnetizmu nisu ni kvarkovi, ništa materijalno – ne mogu odoliti) nešto je što bi se moglo nazvati duhovnost. Duh.

LJUBAV!

Ljubav za mene ovakvu kakva jesam. Dosadna, nezanimljiva, s totalno promašenim interesima i još koječim što se mnogima ne sviđa.

Samo me voli moj Bože. Samo me pusti da se naslonim na tvoju dobrotu. Kad tad. Reci mi, kad je to već moja majka propustila učiniti, da me voliš baš ovakvu kakva jesam.

Rijetka su mjesta da za ovakvu vrst duhovnosti, a evo izgleda da i Blog jest.

Zadovoljan umnjače?

srijeda, 01.10.2008.

Hoću neću ići?
Na kraju ipak idem. Bila . Nešto više od deset dana Skandinavije.



Najprije Norveška. Čudesna zemlja.



Jedna od najstarijih saćuvanih crkvi. Drvena građa. Rađena sa motivima starih vjerovanja zmajeve glave na pr. sa dodanim katoličkim obilježjem (križ), napravljena prije nego su prešli na luteranstvo.







Stanovnici Trolice i Trolovi voze se po fjordovima, bezbrojnim jezerima, uglavnom vodama. Izmišljene boje. Sa Nord Capa ( koji se nalazi na krajnjem sjeveru Norveške) nam dolazi i djeda Mraz i sobovi su tamo s patuljcima. Luterani su uglavnom, ali neću dalje. Poslagat ću slike iz Norveške, Švedske, Tallina ( Estonija) i Finske.

Ugodne su oku, tijelu i duši te sjeverne zemlje. Smireni ljudi, iako rekli su nam vrlo depresivni.



Sognefjord, najduži fjord Norveške oko dvjestotinjak km, par km duži čini mi se. Drugi po veličini u svijetu. Prvi je u južnoj Americi.



Puno utjecaja raznih zemalja. Rusija gradila pravoslavne katedrale, politička priča. Ali prelijepe su.




Inače burne prošlosti. Vladanja jednih nad drugima, antagonizama i danas, iako je skoro sve na nivou vica ( kad ćemo mi stići u te vode i stanja)





još malo ljepote.

A ovo dolje



u Helsinkiju...vidite kako ova neobična zgrada ( konstruirao je poznati finski arhitekt Aind Aalto) pokriva pravoslavnu crkvu na uzvisini iznad zgrade. Vodile su se velike polemike jer nije zgodno smještena, ali na koncu su je ostavili tu gdje danas jest navodno radi velikog ugleda arhitekta. Ja bih rekla da je to mala podvala Rusima.



Ali popela sam se i snimila je ovako na daljinu mirita, kako bi mi ovdje rekli, iako izbliza nije ništa posebno.

Ljudi u dnu slike ne pripadaju mi.

<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv