odmak
petak, 15.02.2013.
Nedostaje Nemanja, a možda: a,sad adio.
TO JE DA POLUDIŠ. Napisala novi post, a sve nestalo, pa ponovo po sluhu, a sluha ni od korova. ( naganjam se već duže vremena, ali posla preko glave i repa)
Istina , spletom okolnosti, u posljednje vrijeme nalazim se nešto češće s vršnjacima koji me uglavnom deprimiraju. Bolesni, nezadovoljni, uglavnom osiromašeni, djeca ih ljute itd, itd- sve gore od goreg . Pauza je na faksu. Nema mladosti oko mene, osim pacijenata, a oni onako sa otvorenim ustima i nisu neki sugovornici.
Meni se ne upada u depresiju. Čemu? Još je toliko novih ali i starih interesa i razmišljanja.
Počela sam pisati novo- stari roman, ali na novi način pa me i to zaokuplja.
Razmišljam i o odlasku pape.
Kad je izabran Ivan Pavao drugi nisam bila najsretnija. Na samom početku je papa Poljak pokazao svoju široku slavensku dušu, a dogodilo se ubrzo nakon drugog vatikanskog koncila koji je crkvu, a nekako i vjeru ljudima poput mene i drugima (događaj smatram posebno važnim, iako kod nas nije ni zaživio upravo radi toga što smo mi Hrvati uglavnom ruralno stanovništvo prilično konzervativno, ali i hrvatska povijest u prošlom stoljeću nije nam išla u prilog – radi te povijesti, po meni, zbijali smo se u svoje redove i malo smo i nimalo shvatili važnost promjena koji su stizali iz Vatikana.
U međuvremenu sam i sama postala ponosna na svoju slavensku dušu ( iako ima primjesa talijansko -austrijskih, čak nona talijanka, ali to je sudbina bivših stanovnika Austro-ugarske.)
S vremenom mi se sjedi starac Papa Pavao drugi sve više sviđao. Otvoren, vjerodostojan, sa željom da da važnost svakoj vjeri i nevjeri (sjećate li se molitvenih skupova u Asissu) Papa Putnik, papa kojeg smo voljeli čak i na kraju kad je postajao starački nerazumljiv, ali uporan da nam do kraja govori o dobrom Bogu. Papa svetac (vikali su vjernici: odmah svetac- subito santo.)
Nakon njega izabran je papa Benedikt XVI.; rođen Joseph Aloisius Ratzinger. Pogledajte njegov izlazak na onaj čuveni balkon neposredno nakon što je izabran.
Nevjerica, začuđenost, pomalo strah. Kao da se pitao: Zašto ja. Zašto baš ja? Papa Nijemac. S imenom su se igrali. Papa Ratzinger, papa Nacinger, papa Naci. Imalo je neke sličnosti u igri imenima. Predbacivali su mu jer je nakon njegova 14. rođendana 1941. godine, Ratzinger je bio uvršten u članstvo Hitlerove mladeži, što je po zakonu iz 1939., automatski bilo obavezno za sve njemačke dječake od 14. godine. ( to je kao da nama danas netko prigovori da smo bili Titovi pioniri , a to je bilo tako automatski i nije bilo govora da netko ne bi bio) . Nije sudjelovao na sastancima, jer ga to nije zanimalo, prema riječima njegova brata. Sve slobodno vrijeme posvetio je učenju. Njegova obitelj bila je protiv nacista., a i on se sam jasno odredio svojim izjavama i isprikama Židovima za strašne zločine koje su počinjeni za vrijeme Hitlera.
Ja sam, nakon gastarbajterskog rada u Njemačkoj slaba prema Nijemcima. Upoznala sam tamo krasnih ljudi koji su me voljeli zbog mog rada i moje, na neki način, vjernosti šefu i radu kao takvom.
Glupo je govoriti o svim detaljima i molbama da ostanem i ne vraćam se u tadašnju Jugoslaviju. Moj šef, Nijemac povisivao mi je plaću. Posvojit ću vas, govorio je. Morate ostati u Njemačkoj, ali mene je vukao Heimweh (nostalgija za domovinom, kasnije mi je skoro bilo žao). U svakom slučaju je nakon mene uvijek zapošljavao ljude iz bivše Jugoslavije.
Volim njemačku prirodu, što mogu. Urednost radišnost, čestitost i onu djetinjastu vjeru u autoritete i vladu koja zna što čini ( sve se i međuvremenu promijenilo. Mi i ostali došljaci, gastarbajteri smo ih pokvarili- ali svjetonazor se promijenio, hvala Bogu, ali nije uvijek taj svjetonazor donio dobro )
Papa Benedikt XVI je abdicirao. Volim ga. To je čestitost jednog Nijemca i njemačka racionalnost. Shvatio je da ne može više biti na visini svog položaja.
Možda je želio više promjena. Progovorio je o puno stvari koje su se u crkvi zataškavale. Možda je imao otpore u ljudima oko sebe. Kako god povlači se u tišinu i molitvu.
Nismo ni svjesni koliko preokreta slijedi u vjeri i institucijama naše rimokatoličke Crkve odlaskom njemačkog pape koji nije htio lagati samom sebi.
Evo malo njegovih razmišljanja:
PAPA BENEDIKT XVI. O CRKVI,
DRŽAVI I POLITICI
Ivica RAGUŽ, Đakovo
Sažetak
Članak predstavlja promišljanja pape Benedikta XVI. o odnosu Crkve, države i politike. Dva su osnovna društvena konteksta njegovih promišljanja: marksistička ideologija i demokratsko društvo. Unutar toga dvostrukog konteksta Benedikt XVI. razvija svoje poimanje odnosa Crkve i države, politike općenito te poslanja Crkve.
……………
Među raznim temama njegove teologije pitanje odnosa Crkve, države i politike zauzima vrlo važno mjesto. Gotovo bismo mogli reći da se ono poput crvene niti provlači kroz njegovu cjelokupnu teološku misao. Promatrajući promišljanja Benedikta XVI. o odnosu Crkve, države i politike može se uočiti da su ona nastala unutar dvaju osnovnih društvenih konteksta: marksističke ideologije i demokratskoga društva. Unutar toga dvostrukog konteksta Papa razvija svoje poimanje odnosa Crkve i države, politike općenito te poslanja Crkve.
…………………………..
Prema Benediktu XVI., marksistička ideologija počiva na temeljnoj misaonoj pretpostavci da je materija prva i izvorna stvarnost. To znači da se na početku ne nalazi logos-razum, već materija. Iz toga slijedi da su razum, tj. istina i moralnost obični proizvodi materije. Ta osnovna marksistička pretpostavka nužno uključuje tri daljnje misli: apsolutiziranje znanstveno-tehničke civilizacije, vjeru
u napredak i politički mesijanizam.
Za marksizam je znanstveno-tehnička civilizacija vrlo važna, jer ima ulogu poboljšavanja kvalitete čovjekova života. No, marksizam znanstveno-tehničkoj civilizaciji nadodaje vjeru u napredak. Vjera u napredak želi reći da je čovjekova povijest nužno upravljena prema savršenomu društvu u budućnosti. U toj vjeri u napredak Papa primjećuje svezu evolucijskoga nauka s biologističkom, materijalističkom i determinističkom filozofijom povijesti.
Politički mesijanizam, kao izričito marksistička ideja, pretpostavlja da je savršeno društvo ostvarivo u povijesti. Način ostvarenja savršenoga društva jest revolucija, jer razum i razumske reforme nisu dostatne da se stvori savršeno društvo.
Za Benedikta XVI. takva je marksistička ideologija problematična pod dvostrukim vidom: zbog reducirajućeg poimanja razuma i pogrješne filozofije povijesti. Razum se reducira na instrumentalni razum, odnosno na pozitivistički razum: razum više nije sposoban za istinu i moral. No, puno je pogubniji drugi vid koji se nadovezuje na prvi i koji zapravo predstavlja jezgru marksističke ideologije.
Naime, radi se o tomu da se u marksističkoj ideji dijalektičkoga povijesnog evolucionizma savršeno društvo može ostvariti u povijesti. Budući da je razum shvaćen isključivo instrumentalno i pozitivistički, te je u konačnici i sâm proizvod materije, on ne može ostvariti savršeno društvo istine i morala. Stoga je potrebno nešto više od razuma, a to je revolucija. Revolucija treba omogućiti
otkupljenje i spasenje na zemlji.
No, takva vizija društva i politike duboko je antiracionalna i pogubna za čovjeka. Ako na početku nije razum, već materija, ako je razum definiran isključivo pozitivistički, tada razum ne može biti ni sredstvo ni kriterij ostvarenja savršeno ga društva. A ako razum nije više kriterij istine i moralnosti, tada je za ostvarenje savršenoga društva u povijesti sve dopušteno pa i ono što je antiracionalno i iracionalno.
Stoga Papu ni ne čudi da je marksistička ideologija bila spremna žrtvovati razum, moralnost i istinu, kako bi ostvarila svoj željeni cilj: »Moralno je ono što služi ostvarenju novoga društva […], ono što stvara budućnost: prema tomu mjerilu i ubojstvo može biti ’moralno’, na putu prema očovječenju mora i neljudsko služiti.«
Dakle, marksizam odbacuje svako povjerenje u moralnost: »Komunistički sustavi su u međuvremenu doživjeli brodolom prije svega zbog svoga
lažnog gospodarskog dogmatizma. No, previše se olako zanemaruje činjenica da su oni još temeljitije razbijeni zbog svoga preziranja ljudskih prava, zbog podvrgavanja morala prohtjevima sustava i njegovim obećanjima budućnosti.
Prava i istinska propast, koju su oni ostavili iza svojih leđa, nije gospodarske naravi; ona se sastoji u otvrdnuću duša, u uništenju moralne savjesti.« Tu se nadovezuje i ideja da se politika, kao revolucionarna djelatnost, shvaća isključivo kao bavljenje budućnošću, kao sanjarenje o budućem savršenom društvu, ali o budućnosti koja na koncu »proždire sadašnjost«
Sve to, prema Benediktu XVI., u konačnici dokazuje da marksistička ideologija proizlazi iz duboke mržnje prema cjelokupnoj stvarnosti. Idejna pozadina takve mržnje jest apokaliptičko-gnostička misao i njezina radikalno negativna interpretacija svijeta: svijet je zao i taman, potrebno ga je potpuno uništiti te stvoriti radikalno novi svijet. U tom smislu marksistička ideologija ne prihvaća nesavršenost i nedovršivosti čovjeka, već politiku shvaća kao spasenjsku djelatnost. Na taj način politika postaje religija koja treba na revolucionaran način realizirati savršeno društvo, donijeti spasenje na zemlju. Tako se u povijesti želi ostvariti nešto što je za Papu kao takvo neostvarivo. Polazeći od filozofije slobode, Papa ističe da je takva vizija nespojiva s naravi čovjekove slobode.Čovjekova je sloboda u svojoj biti istodobno otvoreno nedovršiva te ugroziva stvarnost. To znači da čovjekovu slobodu ne može niti jedna ovozemaljska stvarnost privesti savršenstvu.
Marksizam je bio jedan takav pokušaj ostvarenja čovjekove slobode u povijesti, ali s katastrofalnim rezultatom: usmrtio je čovjekovu slobodu.
Na koncu, Benedikt XVI. naglašava da je marksizam, premda europski proizvod, u svojoj srži antieuropski.
……..
E sad vidim da sam zagnjavila, ali počinje mi ići na nerve površno i voluntarističko razmišljanje.
Možda mi se zato i ne piše previše na blogu.
Tako je to semper contra. Površni smo. Razgovaramo unutar gotovih parametara. Malo je dobre volje, a meni godine lete. Mislila sam ako natjeram bar jednog čovjeka na razmišljanje postigla sam nekakav cilj, ali uzalud vam trud svirači.
A I sama sam svirač i to bez sluha.
