ponedjeljak, 18.08.2014.
Ti ništa ne znaš, Jon Snow.
Petstoti!
Jadno. Ne mislim na postove. Mislim na znanje. Uistinu ne znam ništa. Ništa na pitanja. U tom kolopletu traganja za smislom nema odgovora.
Bolje nešto nego ništa,rekao je …. Ali, zašto to nešto? Ta ogromna masa svemira u neprekidnom kretanju i mijenjanju koja se okreće sporo, vrlo sporo, da čovjekov vijek ostane u neznanju, pa čak i ono ogromno znanje cijelog čovječanstva ne daje odgovore. Je li sve samo privid? Maya?
Ti ništa ne znaš, Jone Snow.
I sama sam Jon Snow. Veliko srce, muž noćne straže, da kad bih birala, da sam mogla birati. Ili Korto Malteze. Toliko je likova i likica koje sam htjela biti. Što je ostalo?
Ništa nisam. Nisam genij, nadčovjek ni vizionar. Samo sam čovječica koja je uspjela doživjeti određeni broj godina. Brzi čitać života, knjiga, filmova, zemalja, kugle zemaljske i puno drugih mogućih mogućnosti. Uvijek s željom da prodrem u bitno. Na putu,nadajući se pravom, ali što je to. Izmiče mi. Izmiče ko' magle. Privid, iluzije jedna za drugom, a srce se nada da postoji ipak nešto.., negdje…
Sve te naše sličice života. Događanja. Odabiri, promašaji. Naši nemoćni roditelji, praroditelji, naša djeca… sve te veze kao tanke paukove niti koje hvataju stvarnost za koje se grčevito držimo. Naša znanja i neznanja. Domovine i zastave. Naše bitke . Porazi i prividne pobjede. Mrtvi i živi… gdje se mi to guramo? Zašto i kud se cijeli svemir okreće, vrti i trči? Bježi!
Kuda taj svijet maye sporo žuri. Što nam hoće poručiti? Čemu nas uči?
I ratovi? Jeli moguć svijet bez rata?
Kako će u istim područjima živjeti jedni i drugi? Svi uzvikuju: Ovo je moje! Ovo je moje! A, čije je? A, nevina dječica pate i umiru. Jedna i druga i treća… Rađamo li ih u mukama zato?
Čija je indijanska zemlja? Bilo čija zemlja?
I onda dođe kraj. Tama. Zastor se spustio. Predstava je završena.
Glumci su dali sve od sebe. Pokazali su sve vještine. Skakali su. Prevrtali se. Ratovali. Rađali, ljubili se. Zveckali novcima. Varali. Ubijali. Umirali.
Prazna pozornica. Prazno gledalište.
Na tren muk, a onda… Stižu novi glumci. Gledalište se polako puni. Sve je novo. I ništa nije novo.
Netko.., Bog, Elohim, Adonaj, sam Svemir daleko negdje… gore ili dolje oko nas u nama. U NAMA jeli konačno zadovoljan.
Jesmo li dovoljno plaćali za slobodu?
Je li sloboda konačno plaćena?
Oznake: sloboda
18.08.2014. u 13:55 •
36 Komentara •
Print •
#
petak, 01.08.2014.
Josefina K
Tko je pročitao moj posljednji post znat će o čemu govorim.
Bugenvilija je sve rekla-kazala. Odjednom mi je stan postao preuzak. Željezni zatvori na prozorima. Ključi stana izgubljeni. Zatvor, kaznionica, dom za popravljanje. Gušim se. Sunce – kiša izmjenjuje se cijeli tjedan. Pokušavam najmlađeg i njegovu obitelj odvesti na Josefinu K-a. (Svaka sličnost s Kafkom namjerna. )
Josefina K-a je brod koji umire od stida. Drvenarija se mrvi, ali neda se mrcina (naziv od milja).
Evo vam je. Od Ivana Slamniga jednog od mojih alter ega:
Barbara
Večernja ćakula barba Nike
Barbara bješe bijela boka
Barbara bješe čvrsta, široka
Barbara bješe naša dika
Barbara, Barbara, lijepa ko slika.
Kad si je vidio, gospe draga,
kako je stasita sprijeda i straga,
srce se strese ko val na žalu
ko štandarac lagan na maestralu.
To je lađa što rijetko se rađa
to je prova staroga kova,
to je krma što sitno se drma
kad vješto promiče između molova
ko mlada krčmarica između stolova
(Ah, barba, barba, gdje nam je Barbara
Modro, i bijelo i crno farbana!)
Je l' danas u brodova takav stas,
ima l' još ljudi poput nas,
ima l' još mora, ima l' zemalja,
ima l' još vina, koje valja?
U kakvim olujama imadoh sreću!
Na kakvim sam munjama palio svijeću!
Koliko puta rekoh na siki:
"Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia."
Kakvo sve more vidjeh daleko!
Bilo je jedno bijelo ko mlijeko,
morske smo krave muzli jutrom,
uvečer - bijeli kruh sa putrom.
A žuto more žuto ko limun!
Odonda sam za skorbut imun.
Bijela jedra i bijela bedra,
svojeglava Barbara, Barbara dobra,
spora ko kornjača, spora ko kobra,
nijedan brod nije joj rod!
More je tamnocrvene boje,
stari mornari na palubi stoje.
"Parone, dobar odabraste pravac,
more je gusti stari plavac."
"Još jedan kablić nek prođe kroz stroj
provjere radi" - nalog je moj.
"Barbaro brodi, more nam godi,
nijedna stvar nije ti par."
I tako Barbara sve dalja i dalja,
crvenim morem se pospano valja
e il naufragar m'č dolce in questo mar.
Jadna moja (naša Barbara- Josefina K-a.) Godinama sanjam: Živjet ću na brodu. Ne treba mi puno prostora (iako je duga 10 metra) treba mi mir. Treba mi M I R. Uredit ču je po svoju. Znam svaki kantun njenog tila.
U kakvim olujama imadoh sreću!
Na kakvim sam munjama palio svijeću!
Koliko puta rekoh na siki:
"Kupit ću sviću svetom Niki
ako se spasimo Barbara i ja,
e tutti quanti in compagnia."
Barbara i ja. Nitko je više ne ljubi od mene. Sloboda. Sloboda. 'Pogled izvana' znat će o čemu govorim. Nije mali broj milja i oluja kojima smo prošli zajedno. Lijepi prohujali dani. Kad se činilo da s njenim jedrima plove i naše duše. Leteći brod Petra Pana i izgubljenih dječaka i djevojčica.
Sjeti se Barbara. Rappelle-toi Barbara
…. O Barbara
Bez prestanka kiši nad Brestom
Kao što je kišilo onda
Ali to više nije isto i sve je upropašteno
Ovo je kiša od strašne i neutješne žalosti
Ovo više nije ni oluja
Od željeza čelika krvi
Posve jednostavno oblaci
Koji crkavaju kao štenad
Štenad što nestaje uzvodno nad Brestom
I odlazi da trune daleko
Daleko veoma daleko od Bresta
od koga ne ostaje ništa
Jacques Prevert
Odvela sam moje drage da uđu u moju dušu,moje želje, ali kiša je bila od željeza, čelika i krvi. Toma se okupao kad je vidio baku koja je u očaju skočila u more, ali Toma je plakao. Ružno more, ružan brod istuci ga, rekao je. Skoro smo se utopili Toma i ja.
Vrijeme prolazi. Možda će već sutra biti kasno.
Kanađani izdajice. U leptir poziciji. Puna jedra.
Josipa i Luka. Ušće Neretve. Vidi se Pelješac
Katarina i Bruno. U Brunovoj režiji.
Oznake: jedrilica
01.08.2014. u 13:37 •
19 Komentara •
Print •
#
| < |
kolovoz, 2014 |
> |
| P |
U |
S |
Č |
P |
S |
N |
| |
|
|
|
1 |
2 |
3 |
| 4 |
5 |
6 |
7 |
8 |
9 |
10 |
| 11 |
12 |
13 |
14 |
15 |
16 |
17 |
| 18 |
19 |
20 |
21 |
22 |
23 |
24 |
| 25 |
26 |
27 |
28 |
29 |
30 |
31 |
Veljača 2017 (2)
Siječanj 2017 (3)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (2)
Kolovoz 2016 (3)
Srpanj 2016 (4)
Lipanj 2016 (6)
Svibanj 2016 (6)
Travanj 2016 (6)
Ožujak 2016 (4)
Veljača 2016 (3)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (6)
Studeni 2015 (5)
Listopad 2015 (5)
Rujan 2015 (2)
Kolovoz 2015 (2)
Svibanj 2015 (3)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (3)
Siječanj 2015 (3)
Prosinac 2014 (2)
Studeni 2014 (5)
Listopad 2014 (3)
Rujan 2014 (2)
Kolovoz 2014 (2)
Srpanj 2014 (3)
Lipanj 2014 (3)
Svibanj 2014 (3)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (3)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (2)
Rujan 2013 (4)
Kolovoz 2013 (6)
Srpanj 2013 (4)
Lipanj 2013 (4)
Svibanj 2013 (4)
Travanj 2013 (2)
Ožujak 2013 (3)
Veljača 2013 (1)
Siječanj 2013 (5)
Prosinac 2012 (4)
Studeni 2012 (6)
Listopad 2012 (3)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
VEDRINA
Vratila sam se malo unatrag u svom slušanju određenih predmeta zbog psihologije religioznosti, iako se predmet službeno zove psihologija religije, ali pravi je naziv onaj prvi jer objašnjava zašto su ljudi (neki) religiozni.
Psihologija, kao i ostale naučne discipline vade se na statistike, ispitivanja , postotke, eksperimente. Razne teorije koje padaju u vodu kad se pojave nove, kao i cjelokupna nauka do sada. Po meni ništa manje maglovito nego i ostale discipline kao filozofija od koje je sve počelo.
Počelo je od riječi. Od logosa. Sve na logosu počiva. Da se čovjek smrzne. Ili bude sretan. Pitanje je opstanka. Velike obmane, iako kad se uštipnem znam da boli, ako i to nije varka.
Kako god mladi profesor mogao bi mi biti sin, a studenti moja unučad. A ja sam zadovoljna.
Pitanje je koje sebi postavljam: kuda nas Institucija vodi?
O tom malo kasnije.
Drago mi je kako profesor uvlačeći nas u temu, tumačeći neku od teorija, pušta, ali pri tom i kanalizira naše rasprave. Kažem naše jer i ja se na kraju uključim iako odlučim da neću.
Šaroliko je to društvo. Sastavljeno od onih koji će kasnije, ili su već, ostati u nekoj od zajednica, redovničkih ili više svjetovnih. Ima tu muškarca i žena, bolje rečeno dječaka i djevojčica, a muškarci su ovdje kod mene na prvom mjestu jer je odnos snaga takav i u Crkvi. Hoću reći u propovijedima i obraćanjima uvijek kažu. Braćo i sestre. ( Iako komunizam koji ih je u svemu imitirao nije govorio drugovi i drugarice, nego baš obrnuto.) Ima i onih koji će se razočarati. Već sam ih srela. Ima budućih vjeroučiteljica i vjeroučitelja, onih koji su izišli iz duboko religioznih sredina, ali i onih koji se prvi put susreću sa religioznošću. Neki će nastaviti nešto drugo. Jedan dječak je umro. Od tumora. Bili smo od početka zajedno. Drag i pametan dječak. Njegova me smrt jako pogodila.
No dakle ovaj put, u sklopu teme, o časnoj sestri iz Italije koja je pjevala na nekim od onih natjecanja u pjevačkim i inim natjecanjima. Je li njen nastup, način ponašanja, izabrana pjesma u skladu s njenim pozivom? Mislim da je to postavljeno kao pitanje?
Rasprava se razbuktala.
A joj!!!
Što je to 'poziv' htjela sam pitati. Posvećenost Bogu. O.k. To mi je jasno, ali kako bi ta posvećenost Bogu trebala izgledati. U današnje vrijeme kad je mali čovjek iskorišten do maksimuma, iznevjeren, gubi na svaki način tlo pod nogama i više ne zna kome bi trebao vjerovati. A još ga čeka smrt.
U moje doba (ha ha ha) Crkva je bila svijetla točka. Mnogima od nas. Nisam tih 45 godina nikad doživjela ništa ružno. Učila sam i govorili su mi ono što me je zanimalo. Nikad nisam osjetila da me vjeroučitelj gleda kao predmet ... što ja znam ... recimo seksualnih naznaka koje danas isplivavaju na površinu i u tim redovima. U školi jesam.
Iako i tamo i ovamo je ljudski, ne opravdano, ali ljudski - čovjek je i seksualno biće i nije lako s tim vladati (hercegovci imaju poslovicu: potisnuto jače sve to više skače- odnosi se na nešto drugo, ali može se i tu primijeniti), iako bi svećenici baš zato jer su odabrali služiti Bogu trebali više misliti na disciplinu tijela i duha. O disciplini tijela imam svoje mišljenje, ali o tome ako me tko upita u komentarima.
Kažem im: danas se na nas vjernike gleda kao na čudake. Ovdje na blogu svi će se s tim složiti. Znam da u društvu, vrlo često šarolikom , rijetko i s oprezom govorim o vjeri. Inače izgledam kao muslimanke koje po Europi šetaju onako kamuflirane ( ne zamjeram samo žalim žene. Strašno je to nepovjerenje i kazna za ne znam što. Muška moć) i unose nemir i ljutnju. Žene su u većini poznatog svijeta mukotrpno izborile pravo glasa, još ne možemo govoriti o ravnopravnosti, da bi mirno gledale vraćanje u daleku prošlost.
Znam, sve se više zapetljavam. Skačem sa teme na temu, ali ako pogledamo i taj početak pred 2000 godina Isus se nije zatvorio unutar debelih zidova svojih interesa i uživao u razmišljanju i samoći. Hodao je unaokolo i tumačio. Govorio je o vrijednostima koje bi trebali slijediti kako bi život i patnja, naročito patnja imali smisla. Nije to bilo jednostavno. Osuđivan i prozivan od pismoznanaca, onih koji su 'znali što treba a što ne treba raditi po zakonu' do tragične smrti na križu da nam pokaže da za ideale i idealno treba žrtvovati i život.
Pismoznanci, farizeji itd. govorili su iz Institucije židovske vjere. Dugo su se kroz povijest vukli uz jednog Boga. Opominjani na razne načine (događaji, proroci itd.) da ustraju na putu pravde. Stvarali zakone i zakonike, ponavljali ih dok Bog nije odlučio među svoj izabrani narod poslati i samog Sina. I što Sin radi?
Ne zatvara se u kule bjelokosne jer dolazi od Boga i sam Božji sin.
Donosi nadu i onima koji su od nade daleko.
Druži se s najgorima. Kaže: nisam došao spasiti pravednike, nego one koji to nisu.
Draža mu je bila nesretna žena koju su zbog preljuba kamenovali ( U Iranu to i danas rade), nego oni koji se IZVANA drže zakona. Izvana gladac unutra jadac ili obrnuto.
Nije meni laka. Koliko sam godina naslagala a još se pitam i mučim, ali se i radujem.
Razveselila me je ta mlada časna. Onako smišno skakući u svom odjelu redovnice. Lijepoga glasa i puna radosti.
I njene druge redovnice ozarene i sretne što ih tako divno predstavlja. Svega su se odrekle. Ukinimo im još to malo radosti. U kut i klečanje na soli.
A onaj istetovirani 'glazbenik' ...valjda. Pun sotonskih tetovaža! Pa što!?
Ovaj je svijet pun raznih vragova. Sve naše političke stranke vrve njima.
Sanaderi, Vidoševići i slični njima. Zagrebe li se po svim strankama svugdje ih ima.
Knezovi ovoga svijeta. Isus je poslao svoje učenike da evangeliziraju.
Može se to raditi i u zatvorenim redovničkim samostanima, ne kažem , ali mlada časna sestra napravila je puno svojim nastupom.
Pokazala je da su i redovnice ljudska bića i možda nekom dala priliku da razmisli o Bogu. Možda je i od nas otjerala kojeg vraga .
Želim joj najbolje u životu pa kuda god je on u budućnosti vodio.
razgovaram, čitam i svađam se, ali to mi ne ide baš od ruke.
skaska
Lion Queen
pametni zub
propheta nemo
Trill
ANCHI, i to je život
borgman
Zona Z.
wiseguy
feby
inspektor Clouseau
NEMANJA
DivanSkitnje
anasta
Pupa
greentea
bjeli vuk
sebi pripadam
delfina
onakojatrcisvukovima
Catma
Koraljka
promatram, razmišljam
Gandalf
Wall
Don Blog
Zvone Radikalni
Preko ruba znanosti
MODESTI BLEJZ
Cerovac komentira
Arhangel
Babl
Irida
tragicnamisao
Pero Panonski
NF
Sanja
Big Blue
Helada
saraja azra
