odmak
utorak, 31.01.2017.
Tužna zemlja
Dobila sam na mail članak, nepoznatog autora- naglašavam ovo nepoznatog jer bi ipak trebalo provjeriti istinitost navoda, baš zbog anonimnosti.
Anonimnost se nikome ne sviđa. Ona govori da može biti kleveta,što najčešće jest, ali može biti i strah autora, jer se pokaže da zviždači izvuku deblji ili tanji kraj – nikad ne znam što je s tim krajem ono pravo. Ja ću izbrisati imena i ostavit ću činjenice navedene u članku i naravno skratit ću članak, da ga ipak neki pročitaju. Ja, naime, ako već pišem volim da se i to pročita.
Ne znam što je istina pa ne želim širiti eventualnu klevetu, a opet sama povijest događanja govori o tome u kakvom svijetu živimo.
XY JE rođen je 1949. godine u ... Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1975. filozofiju i latinski jezik. Godine 1976. završio je postdiplomski tečaj “Ethik und Gesellschaftstheorie” (voditelji tečaja: Jürgen Habermas i Gajo Petrović) na Interuniverzitetskom centru za postdiplomske studije u Dubrovniku.
Doktorsku disertaciju obranio je 1989. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Od 1976. je zaposlen na Katedri za etiku u Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Godine 2005. izabran je u zvanje redovitog profesora. Od 1993. godine predstojnik je Katedre za etiku, a od 2010. pročelnik Odsjeka za filozofiju. Od osnivanja (2006.) voditelj je Referalnog centra za bioetiku u jugoistočnoj Europi.
Akademske godine 1989./1990. boravio je na Sveučilištu u Augsburgu kao stipendist zaklade Alexander von Humboldt. Potporom iste zaklade bio je 1999. na studijskom boravku u Međufakultetskom centru za etiku u prirodnim znanostima Sveučilišta u Tübingenu, a odmah zatim koristio je dvomjesečnu istraživačku stipendiju na Institutu za teologiju i društvo (Sveučilište Bundeswehra) u Münchenu.
Bio je voditelj triju znanstveno-istraživačkih projekata, koje je financiralo Ministarstvo znanosti i tehnologije Republike Hrvatske: 1. “Problem svijeta u filozofiji – uloga filozofije u svijetu” (1991.–1996.); 2. “Povijesni sklop i povijesni slom komunizma – problem naslijeđa i uspostava demokratskog društva” (1992.–1996.); 3. “Bioetika i filozofija” (1999.–2006.). Od 2007. je voditelj projekta “Zasnivanje integrativne bioetike”, kao i istraživačkog programa “Bioetika – od pluralizma perspektiva do integrativnog mišljenja”, koji objedinjuje tri bioetička projekta, a izvodi se uz financijsku potporu Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa Republike Hrvatske.
To piše na službenim stranicama XYona. Pri tom treba napomenuti jednu činjenicu da je XYona na filozofski fakultet doveo Milivoj Kangrga kod kojeg je doktorirao s temom: "Marksizam kao filozofija svijeta"
Milan Kangrga u svojoj knjizi "Šverceri vlastitog života" o tome piše kako su on i kolega Gajo Petrović 1976. konačno dobili priliku za zapošljavanje dvaju asistenata, V. I XYona Uzeo sam XYona za asistenta, pomogao mu da doktorira i da bude unaprijeđen u docenta, piše Kangrga. I što da sad kažem? Bio je to opet proleterski promašaj s moje strane, koji se naravno pokazao
ujedno i ljudskim promašajem, pa sam od tog XYona kao čovjeka doživljavao nevjerojatne akrobacije dok me je trebao doslovno
do toga roka ; i djelomično prepisivao, bilo je sve u redu, a onda
je sve bilo popunjeno i doktorat i docentura! A što treba
dalje? Sve je već na najbolji način urađeno i postignuto, pa mu Kangrga više nije trebao! Dva ili tri mjeseca prije nego što sam imao biti umirovljen, XY me više nije ni pozdravljao!
Kangrga je umirovljen 1993., a tada su već vladale bitno različite
političke okolnosti od onih u kojima su doktorandi branili marksističke teze. Njegov štićenik XY je bio prilagodljiv i u novoj je, Tuđmanovoj Hrvatskoj, iza sebe već imao mandat ministra znanosti od 1991.do 1992., kada je postao i voditelj znanstveno-istraživačkih projekata koje je financiralo isto ministarstvo. Jedan od tih projekata, započet samo tri godine nakon što je doktorirao na temu marksizma, nosio je naziv "Povijesni sklop i povijesni slom komunizma¨"
Istovremeno s XYonovim usponom započinje uspon njegovog deset godina mlađeg kolege, nazovimo ga osoba C. C. je doktorirao 1989. u Augsburgu, gdje je XY tada boravio kao stipendist zaklade Alexander von Humboldt.
Ono što je tu indikativno je da su sticali zvanja u Jugoslaviji i vrlo brzo prelazili na pravu stranu. U spomenutom članku se isprepliću se imena, veze i poznanstva. Nova je Hrvatska plodno tlo za ljude koji su znali prepoznati vrijeme i vremenu se prilagoditi.
Postoji i prijava protiv Xyona. Prijavitelji tvrde da je XY dvaput napredovao u zvanju na temelju istih radova. Oni navode da su XY, kao pristupnik, te dr. V. i dr.D., kao članovi stručnog povjerenstva za njegov izbor u redovitog profesora, iznijeli lažne podatke o XYonovim znanstvenim radovima, tj. prikrili su činjenicu da je većina XYovih radova na temelju kojih je izabran za redovitog profesora 2005. već bila vrednovana prilikom njegova izbora za izvanrednog profesora 1999., dok se neke njegove novije radove vrednovalo dva puta u okviru istog postupka 2005.; XY je , naime, prilikom izbora za redovitog profesora trebao priložiti nove radove, nastale nakon onih koje je 1999. već iskoristio radi izbora za izvanrednog profesora. XY je 2005. godine kao svoj središnji rad priložio knjigu Etika i bioetika, objavljenu 2004., a uz nju još četiri znanstvena članka......
Falsifikata na sve strane. Ne treba zaboraviti ni na novce koje primaju za svoje brojne projekte.
Tu ću se zaustaviti.
Pitala sam neke iz tih krugova što se da učiniti. Odgovorili su mi : baš ništa.
Kao da sam pokušala iglicom ubosti Donalda Trumpa.
Umreženost, važnost, nedodirljivost; tko to može rasplesti.
Stvar je u tome da, hoću to vjerovati, da je tamo poštenih i ispravnih ljudi- čak mislim da su u većini koji su sve postigli regularnim putom.
Uvučeni su u priču, možda ine razmišljaju. Teškom mukom i s puno truda dospjeli su tamo gdje po pravu jesu. I kad znaju opasno je biti zviždač. Svi koji su, do sada, u ovom slučaju nešto pokušali reći izgorili su.
Tragedija Hrvatske je istovremena promjena političkog sustava, rat i predugo življenje u javašluku. Jednoumlju koje je imalo samo jedan kriterij: Ili si s nama ili protiv nas.
Mene osobno ne smeta što netko dijametralno suprotno od mene shvaća ovaj svijet. Demokracija uključuje razliku mišljenja i uljudbu razgovora i odnosa, ali me beskrajno pogađa kad se položaji stječu na račun lažnih diploma i prevara ili po rođačkim i političkim vezama sa pokrićem ili bez.
Ali, to je tema za neki drugi post.
nedjelja, 15.01.2017.
"Jer noć je tamna i pun užasa."
"Jer noć je tamna i pun užasa."
Uopće nije tako, ali ajde.
Naime, moja prijateljica i ja, trenutno zbog zimice i recesije stanujemo zajedno. Kad je nema padam u depresiju. Neda mi se kuhati, jesti i brzo izlazim na zimu s kapom, naočalama zabundana da me nitko ne prepozna mene moj jad i moju tugicu u noći tamnoj i punoj užasa.
Naravno, da lažem i mažem. Na duboko i naširoko i sve tako uživam u mirovini.
No, ne lezi vraže. A, vrag je prisutan. Pročitajte: Udio đavla od Denis de Rougemonta. Ne, zbog toga što on 'pokušava' dokazati da vraga ima, nego da malo promislimo o nama samima. Istina, sve je više manje u našim glavama, ali...
Vidite, koliko god godina imam, ja sam u sebi sačuvala sumnju u vlastitost i u postupke svih drugih, iako sam ja vrlo benevolentno biće koje vjeruje u u ljudsku dobrotu. U ljudsku dobru volju da plemenitost prevlada. Druga je stvar je kako svatko od nas shvaća plemenitost. I naravno koliko se zavarava.
Jutros me zove sestrična (rodica po našku) Živi u Zagrebu. Neudana je, relativno situirana. Nešto nasljeđe, ali nešto i njena vrijednost. Mama joj je umrla pred par mjeseci. Uža rodbina, koje nije malo, bila je na sprovodu. O životu njene mame bi se dao napisati roman, ali o čijem sve životu ne bi.
Duhovita, ta njena mama, imala je u obitelji nekako privilegirani položaj, jer se u strogo katoličkom okruženju obitelji i situacija, njoj opraštalo i prepričavalo uz dobro raspoloženje i smjeh ono što se ni u snu nije drugima opraštalo.
Evo samo jedne zgode. U drugom svjetskom ratu bila je u Mostaru kod časnih sestara u učiteljskoj školi. Uvijek nestašna ljutila je časne pa su iz Metkovića ( ne zaboravite Dolina Neretve je uvijek bila Misir) dolazili paketi hrane. Voća povrća i inog.
Jednom prigodom je uvjerila majku nadstojnicu da u kinu igra jedan izrazito kršćanski film. Časna je cijeli njen razred odvela u kino Kad su počeli prvi poljupci na platnu ( vjerojatno vrlo bezazleni, ali takvo je to vrijeme) časna je, zaprepaštena, raskrilila ruke i svima spustila glavu uz riječi: Ah, dobri moj Isuse.
Izbacili su je iz škole. Uzalud je delegacija iz Metkovića došla s molbom da joj oproste i punim kofama darova.
Gotovo, nema više milosti!
Kako god, ostarila je i odjednom više nije bila vicmaher. Nakon smrti supruga ostala je u Splitu sama. Djeca su zbog prirode posla davno otišla na dva kraja Hrvatske. Pomalo dementna, pomalo prkosne naravi izlazila je kad ne bi trebala, počele su se događati i razne druge nezgode koje idu uz starost, djeca su je iz raznih razloga: zaposlenosti i da ne tumačim dalje odlučila smjestiti u dom na Zenti. Uz puno nagovaranja, priprema itd pristala je. U Splitu je imala nas dvije nećakinje, puno prijatelja i druge rodbine, pa se činilo najprikladnije da je tamo. Još je izlazila. Često skoro svakodnevno je netko posjećivao. Uvijek bi se tip-top obukla i tražila da idemo s njom u bilo koji kafić uz more. Sunce, more ljepota Splita, naši razgovori, podsjećanje na mlade dane i bogate događaje naših života uvijek su nas veselili. Ali.., nije joj se sviđalo u domu ( rekla bih pristojnom). Imala je svoju sobu, banju sa namještajem koji je više pripadao njoj, ali... Tužila se sve više. Moja je rodica skori svaki vikend dolazila iz Zagreba, ali sve je bilo uzalud.
Uznemireni poziv iz Zagreba:- Mama je na psihijatriji. Pokušala je samoubojstvo. Sestra i ja odmah smo pošli k njoj. Teta nas je dočekala dobre volje. Pomiješala je neke tablete za tlak. Čemu panika.
Sjedile smo s njom i pričale. Čekale smo rodicu koja je brzinom munje ( Automobilom, vozila je) stigla iz Zagreba.
-Mama, što si to učinila.
-Ništa. Pobrkala tablete.
-Ali, napisala si...
-Ajde, koliki napišu da će se ubiti pa se ne ubiju.
Smijali smo se. Ostalo je humora u njoj, ali njena ju je kćerka odvela sa sobom u Zagreb. Živjela je još 8 godina uz njenu veliku požrtvovnost i brigu. Žrtvovala se debelo. Majka je više nije prepoznavala. Govorila je da je lupežica, da je ukrala dokumente njene kćerke i tu se uselila i još koješta. Lupala bi po vratima i vikala upomoć, upomoć policija. Radila je sve ono što dementni ljudi već rade. Moja rodica izdržala je sve to. Malo je okupnula, ali o majci sve najbolje. I sad kaže: Moje siroče, misleći na majku.
I tako jutros me zove.
Jadamo se jedna drugoj. Ne baš previše, ali pitanja su samoće. Život u stanu. Ona je nedavno otišla u mirovinu, moje je siroče umrlo, kaže, kakva god bila, bila je sa mnom. Brinula sam. Stan je uvijek bio uredan, a sad ništa mi se neda, ništa ne stižem i ne osjećam se psihički baš dobro.
Copypaste mojim osjećanjima, kažem. Sreća za moju prijateljicu.
Nisam joj ispričala noćašnji san.
A san je:
S malim djetetom, ne znam točno čijim (san je), mogao bi biti i moj mali sin, i moj velika obitelj odlazim na more. (Ogoljavam sve u snu, jer pratim glavnu misao).
Uglavnom ostavljaju me samu s tim djetetom, na moj nagovor idu na zgodniju plažu ja ću već doći za njima.
Ali plaža po plaža čak je neke nemoguće proći kopnom moram morem. Duboko je, daleko je, sunce peče, dijete je izloženo svim mogućim nedaćama. Uglavnom, nakon dugog vremena naletim na sestru i društvo. Optužujem ih da su me ostavili, ali oni tvrde da sam sama kriva. Ne vide da su išta loše napravili. Tražili su samo gdje će biti ljepše i bolje. Sve se više osjećam napuštena. Ništa ne razumiju, a koliko sam napravila da sve dovedem u red.
Budim se vrlo uznemirena.
San mi se ponavlja i to često u boji. Na razne načine. More je čisto i boje.., najbolje boje od svih boja. Sike su pune prilijepaka i nanara. Morski konjići su čarobno prozirni.
Ali i moja borba da prođem kroz život je tu. Ali nikoga nije briga. Svi oko mene trude se naći bolje more i bolju plažu za sebe. Baš ih briga za moje muke.
Iole pametnom jasna je moja staračka paranoja. I meni je, Bogu hvala, JOŠ JASNA. Naglašavam još jasna.
Brišem mučninu i tamnu noć punu užasa.
Ali, krenulo je.
Razmišljam hoće li me starački dom u Zenti zadovoljiti.
Moja mama- dolje i moja teta kad su od života puno očekivale. Moja teta majka moje rodice iz Zagreba.
četvrtak, 05.01.2017.
Odgovor Jelenu
Već duže razmišljam zašto nije uspjela zajednica Južnih Slavena. Proučavam povijest kao što i ti. Što bi bilo kad bi bilo?
Uopće koliko je nas Slavena to bi bilo nešto. Od krajnih granica Rusije do mediterana i drugih mora.
Jasno ti je da ne mislim na neku vojnu silu. Mislim prvenstveno na umjetnost, umjetnike i duhovnost.
Znaš kako su uspjeli južno američki pisci. Baš pod tom egidom: južnoamerički pisci.
Ali, problem je u kratkoći života i po meni to što puno ljudi bježi i bira kratkotrajnost, bira vremensko, ograničeno ne razumijevajući potrebu za vječnim u kojem god obliku ona bila. Podižemo zidove- možda sad i Amerika pod onim ekscentrikom podigne zid prema Meksiku.
Bila sam na kineskom Zidu. Koliko utrošenih godina, novca i ljudskih života. Glinena vojska pronađena u prošlom stoljeću. Svako lice drugačije. Uniforme, cipele do nevjerojatnih detalja. Mrtvi car i mrtva vojska u nekoj nadi da će konji zaarzati i krenuti sa svima njima u nove bitke u drugi,treći ili već koji život.
(Vojska terakota je kolekcija od preko 7,000 figura terakota vojnika i konja u Mauzoleju prvog kineskog cara.
Sve figure su u prirodnoj veličini. Kolekcija figura se nalazila u grobnici i bila zakopana zajedno s prvim kineskim carem (Qin Shi Huangdi), koji je ujedinio Kinu 221. pr. Kr.. Vojska terakota otkrivena je u ožujku 1974. Iskopavanja su započela ubrzo nakon otkrića. Vojska terakota se nalazi u blizini grada Sian (Xi'an), kineska provincija Shensi (Shaanxi).
Vojska terakota je pokopana oko 1,5 km istočno od groba Shi Huangdija, i na 3 razine. Lokacija je oko 33 km istočno od Siana. Prvo su iskopane figure ukoje su se nalazile na dubini 4 do 8 metara, a muzej zvan Muzej prvog cara dinastije Qin postavljen je na ruševinama i otvoren za javnost 1979. Cijeli muzej je kompletiran 1994.
U vrijeme kad je Shi Huangdi umro i bio pokopan, figure su pokopane zajedno s njim jer se vjerovalo da će tako i nakon smrti car imati vojsku kojom će zapovijedati. Figure su okrenute na istok i nalaze se u borbenoj formaciji. Svaka od figura je jedinstvena, tako da ne postoje dvije identične. Figure su naoružane strijelama, kopljima, mačevima i dr. Naoružanje je u vrijeme otkrića bilo još uvijek veoma oštro.
1980 su otkrivene dvije obojene brončane kočije 20 metara zapadno od carevog groba. Svaka se sastojala od 3,000 raznih dijelova i pokretali su je 4 konja.)
Izvor Wikipedija
Kolika je čovjekova potreba da sudjeluje događanjima kroz vječnost!?
Ne zbog toga što smatra da je važan, baš ovakav kakav jest. S kožom, s materijalnim koji nas okružuje i štiti od svega vanjskog, a unutra kuca nešto neko srce, ako ga ne doživljavamo samo kao pumpu koja distribuira pogonski materijal- krv kroz ostale organe. Nadam se da nismo samo biološki roboti. Nadam se da nam je u ovaj kratkotrajni životni vijek utisnut pečat vječnosti u obliku savjesti, morala, etike kako god to nazvali. Ali i suosjećanja, sućuti za one koji još ne razumiju.
Dragi mladi virtualni prijatelju. Ti više od mene širiš dobrotu. Ja znam gunđati, ali to je moja mediteranska grintava crta koja se sa starošću pojačava.
Ono što me veseli je gubljenje potrebe da budem 'priznata'.
Ogromni trud sam uložila u svoju malu osobu. Od škola do neformalne izobrazbe. Proučavanja, pisanja. Trudila sam se biti s ljudima, još i danas, koji me imaju čemu naučiti. Sad razmišljam upisati, kao slušač Povijest umjetnosti. Znanje me privlači, ali privlači me i 'mistika'. Stavljam je u navodnike. I znanje ponekad vodi u mistiku, čini se da su fizika i matematika još najbliži tome. Žudim za onim nečim nejasnim nedodirljivim što se samo sluti- nekim blaženstvom, titrajem čistog duha, susreta sa nesebičnim sa bratstvom ( i jedinstvom, zašto ne. Cijelog svijeta ne samo Slavena, cijelog 'Božjeg' Svemira).
Skupljam oko sebe ljude dobre volje i ljude od raznih znanja ne bili od svega prešlo nešto i na mene.
Ne volim, loš je izraz trebalo bi reći izbjegavam egoizam i egoistične ljude. Oni su još duboko u tmini. Čeka ih još puno muke. Želim im brže sazrijevanje, ali meni preostaje premalo vremena i ne želim se prepuštati gušenju njihovih spletki koji kao ljepljiva trava i vir mutne rijeke me vračaju u moje stadije odrastanja.
Ja moram naprijed. Ne želim se više vraćati. To je, ono, što se kaže: trebaš ostaviti i majku i oca i sve što si stekao i poći za mnom, pa što god što te zove iznad ljestvice ovovjekog, to bilo. Naravno, ograđujući se od zla i nakon izvršenih dužnosti ovog života. Nadam se da se zlom neću odazvati.
Nadam se da kužiš, a nekako znam da kužiš.
Meni je utoliko teže što sam odgajana u katolicizmu koji je nakon Isusa sudjelovao u velikom broju zlih djela, ali mi Bogo čovjek govori: ustraj i ja sam bio okružen slabićima, izdajicama pa im opet pomažem. Samo su ljudi. S ljudskim slabostima. Ja ne odustajem od čovjeka i čovječanstva. I ti me moraš slijediti. Nigdje gdje je čovjek nije ništa bolje. Tu si gdje si. Slabost je bježati . Pokušaj mijenjati.
Volim kao misliš i djeluješ.
Želim ti u ovoj godini još rasta i dobrote!
