Komentari

apatrida.blog.hr

Dodaj komentar (28)

Marketing

  • Lastavica

    Jedno očekujemo, drugo dobijemo. Nestašni ostaju dugo
    nestašni, a onda starost pobriše sve one divne engrame
    u mozgu i u pustinji sjećanja pobrkaju se oaze i dine...

    avatar

    15.01.2017. (10:12)    -   -   -   -  

  • FreshCaYg

    teška tema
    nekako mi se čini da ova civilizacija koju izgradismo, u kojoj brigu o vlastitoj djeci i o vlastitim roditeljima povjeravamo osobama kojima ni ime ne znamo, zbog razmažene sadašnjosti zanemarujemo vlastitu prošlost i budućnost, baš smo se super emancipirali

    avatar

    15.01.2017. (10:51)    -   -   -   -  

  • .

    Jednostavno - Život.
    On od samog početka s nama igra poštenu igru s otvorenim kartama; znamo što sve možemo očekivati od te 'igre', uključujući i naš neminovni kraj, a opet bi svi htjeli igrati po svojim pravilima.... no, ma koliko uspješni bili u 'varanju', na kraju ipak sve platimo.

    avatar

    15.01.2017. (11:19)    -   -   -   -  

  • borgman

    Oooo Odmakice, počela si pričati zemaljske teme. Tekst kao i obično dobar, a priča...ona ima i svoju simboliku, i svoju narav. Ako kažemo kako je u temelju ljudskog bića potraga za nečim novim (boljim), onda ne bi trebalo osuđivati ni ljude iz snova a ni iz života, što u svojoj potrazi skidaju okove prošlosti. Ako tvrdimo kako smo se cijeli život borili kako bi omogučili većini da budu slobodni u traženju vlastite sreće, pogotovo nemamo pravo na žaljenje. Istina je malo drugačija. Borili smo se jer smo smatrali, u tim trenucima, po svojim mjerilima, kako bi moglo biti bolje (po našim mjerilima), i kako je potrebno pretrpjeti nešto boli i patnje pa će (po našim mjerilima) svima biti "bolje". I radi te, iskreno, ekstremno sebične "biti će vam bolje, obećavam" drugima krojimo sudbinu.
    Starost onda može postati i kazna. Uzde, čak i najlabavije držane postaju teške i bježe iz ruku. Preuzete odgovornosti dolaze na naplatu.
    Ja sam puno mlađi, a prepoznajem neke od tih problema o kojima pričaš. Zapravo mislim kako je dobro doći do promišljanja o njima. Postati svjestan kako najveće iskazivanje ljubavi i povjerenja leži u nemiješanju, Kako najveće poštivanje Života leži u tome da pustiš voljene da griješe, žive i umiru bez svog aktivnog uplitanja i preusmjeravanja.
    Najveći ljudi su nevidljivi.
    Navidljiva su njihova djela, ne traže povlastice, ne guraju svoja dostignuća drugima kao primjere, ne skupljaju sljedbenike i savjetuju, samo kada ih se pita.
    Znaš zašto imaš snove, zašto propituješ filozofiju koja ti je u srži, znaš kuda to vodi, i znaš, da si jedan dobar dio života radila najbolje što si znala. Kada ne znaš, i ne možeš bolje, niti si za to odgovoran ni pred sobom, ni pred onim što nazivaš Bogom. Kako si sama za sebe rekla, ti si Čovječica
    Savršeno nesavršeni Ljudi.
    I čisto, vezano uz temu teksta, naš najvažniji alat, mozak, kao i ruke, zahtijeva stalni trening, a tijelo, kao vozilo, treba dobro održavanje. Čak i kada to znači da bi trebalo ići u zajedničku garažu, s obzirom koliko stvarnosti poznaješ i priča kriješ, tvoja blizina je uvijek dobitak :-)

    avatar

    15.01.2017. (11:37)    -   -   -   -  

  • gogoo

    Lijepo izgledaju pune života i na staroj cb fotki. Otac mi je bio jedno vrijeme u dosta dobrom domu ali je često pobolijevao, kad je sestra preuzela skrb ojačao mu je imunitet i šećer mu se stabilizirao, ali dementnost se već osjeća. (možda ... i puna užasa?).

    avatar

    15.01.2017. (13:57)    -   -   -   -  

  • Sava Štrbac

    S njom je đava ima posla isto ki s tobom.

    avatar

    15.01.2017. (17:29)    -   -   -   -  

  • Afro Dita

    Svatko ima svoje probleme. Jedino na koga možeš računati i ako možeš su roditelji. I nitko drugi. -.-

    avatar

    15.01.2017. (17:40)    -   -   -   -  

  • Ja tovar

    Kad izgubiš roditelje, ma u kojoj životnoj dobi, tek tada se zaljulja tlo pod nogama i osjetiš se kao siroče ... triba to razumit.

    avatar

    15.01.2017. (18:09)    -   -   -   -  

  • durica

    već dugi niz godina, moja mama, kojoj su vrsni doktori nakon dugog i pomnog promišljanja dijagnosticirali manično - depresivnu psihozu, svaki moj rođendan ostane u krevetu, pod nekom izlikom već, tako je bilo i danas, a ja se i dalje, nakon dvadeset i nešto godina toga pitam u sebi, ili, samu sebe, zakaj joj je baš taj dan tolko mučan, iako, već neko vrijeme ne izlazi iz kreveta, jer " uvjerena je kako ima rak želuca " i " jako joj je loše ", ipak, ujutro sam se ponadala kako bu bar danas odlučila da bu joj bar malo bolje, kaj ćeš, naivna sam, i puna nade :), zapravo, samo mi nedostaje i tu prazninu nikako da uspijevam sama ispuniti, još uvijek.

    avatar

    16.01.2017. (01:20)    -   -   -   -  

  • odmak

    Lastavica,
    vidim da si neprekidno negdje, ali i mlađa si. Još nije toliko nemoći u meni. Ali, starost je tihi spori ubojica. Podmuklo se šulja i jasno postaje da si samo prah i u prah se pretvaraš.

    FreshCaYg,
    Primijetit ćeš, kad za to bude vrijeme, da se djeca bore do zadnjeg trena da roditelje ne stave u dom i predaju tuđoj brizi. Ali, starost i briga postaju preveliki teret. I mlade snage posustaju. Na kraju starci umru vrlo rano u domu, ako tamo dođu prekasno. I svi misle da nisu dospjeli u dom još bi bili živi, ali u principu nije tako.
    Smrt i starost jest i nije teška tema. O svemu tome treba razmišljati. Možda nas i približavanje nemoći učini boljima.
    V,
    Potpisujem svaku riječ

    borgman,
    momče mlado sa starom suosjećajnom dušom. Čovjek koji zna istinu djeluje po istini. Ali, koja je to istina? Moja? Tvoja? Bilo čija?
    Mi smo ljudi osjeta. Boja, mrisa, dodira. Osjet nas vara. Meni može biti ugodan okus bakalar i miris. Tebi se možda gadi. Ja strašno volim jesti kamenice. Imam nekih prijateljica koje to ne mogu niti zamisliti. Ili onako svježe lupare izmora.
    Zabrazdila sam, ali koliko je ljudi prošlo poviješću i nadam se još proći i svi smo nekako drugačiji, drugačijih mišljenja, a istina se tek sluti iako je oružje zveckalo i još zvecka u borbi našoj međusobnoj za istinu koja je svima nama samo vrabac na grani.

    Eto ti kakvog takvog odgovora za godine koje prolazimo koje svakome od nas prolaze, a ne znamo se nositi s njima.

    Ja se trudim. Ne želim nikoga opteretiti, ali prokleti nemir i pitanja, pa čak i strahovi opterećuju ovo tijelo s vrtlogom pitanja i misli.
    Ostaj zdravo.
    Došlo mi je da upitam: Bing kako brat, ali pitam i za mamu.

    avatar

    16.01.2017. (15:45)    -   -   -   -  

  • j.

    sjajan post... moji su otišli onako, praktički s nogu, dok samo još duboko bio u dvadesetima, pa - zaokupljen intenzivnim titranjem života pored sebe - nakon prvog šoka nisam imao problema dići se i nastaviti... smatram to srećom, i njihovom i mojom... oni se nisu mučili, a ja nisam previše i pogubno razmišljao... jer razmišljanja dolaze s godinama...
    naravno, imam savršenu obranu za to, a ona se sastoji u tvrdnji da više vrijedi trenutak jednog pogleda, riječi, poljupca, doživljaja, nego godine koje se gomilaju u nedogled... ako se imaš čega sjećati, znači da je vrijedilo, zar ne?
    dobra mi obrana, ha? :)

    avatar

    16.01.2017. (16:18)    -   -   -   -  

  • nema garancije

    Uvukla sam se skroz u temu, valjda zbog nadolazeće starosti,
    a nemoći imam u paketima. Djeca nisu u zavidnom položaju,
    rade, nemaju vremena ni za svoju djecu, mi, htjeli ili ne priznati
    postajemo teret. Što ostaje? Zenta, ili nešto slično? Mene samo
    zanima koliko godina treba čekati red u jednom "izdržljivu" domu.
    Ne brini, zadovoljit će te Zenta, a ono što su mame i tete očekivale...,
    ni naša očekivanja nisu zaostala, ali tu smo gdje smo. Sretno:)))

    avatar

    16.01.2017. (17:36)    -   -   -   -  

  • mecabg

    Kad god napravimo bilans u životu, nadjemo da nam puno tog nedostaje, ali ima još vremena za napraviti.
    Što si stariji, sve je bilans nepovoljniji, a vremena manje.
    Zato se držim onoga, Finchè dura non paura:)) (bukvalno, dok traje ne bojim se:)

    avatar

    16.01.2017. (19:09)    -   -   -   -  

  • modrinaneba

    Vidiš sve je to život...nekome da, drugome uzme...tužno ali istinito sve...Tebi Hvala na posjeti!

    avatar

    16.01.2017. (22:59)    -   -   -   -  

  • Regina

    Prolaznost.. a opet, da je nema, sve bi stajalo u mjestu.
    Što se tiče skrbi o roditeljima.. Iako je u nekim slučajevima vjerujem dosta teško, ja sam za onu da im "vratimo" onu brigu što su oni nama pružili. I ljubav.

    avatar

    17.01.2017. (07:51)    -   -   -   -  

  • NF

    jako lijepa fotka. eh koja me neizvjesnost čeka, ja baš ni rodbine nemam, a uvjerio sam se s roditeljima koliko su ti odlasci nepredvidivi i njihove okolnosti neizvjesne.

    avatar

    17.01.2017. (08:57)    -   -   -   -  

  • odmak

    Gogoo,
    Jedna moja asistentica, već duboko u godinama, osebujna ličnost, rekla mi je jednom prigodom: Vaša mama je dama, a vi to niste!.
    Nije li to predivno.

    j.,
    Bojim se čitajući komentare, ne samo tvoj, da sam pomalo krivo shvaćena. Ja volim svoju djecu beskrajno ni u jednom im trenutku ne bih željela biti teret i kočiti ih u njihovom životu.
    Dala sam primjer jedne mamine sestre, pokušavajući samoj sebi rastumačiti vlastite osjećaje koji su me ovih dana,možda s malom povrjeđenošću na neki način poharali..

    Ali, koliko god sad razumna, pitam se, kad me razum napusti kako ću se ponašati.

    nema garancije,
    Dileme, dileme..
    Zenta je pristojan dom. Blizu je more i mogućnost da se kadikad bacimo u njega.

    Ali, onaj miris nemoći i starosti... u svakom slučaju treba odabrati: mučiti djeci ili..?

    mecabg,
     Finchè dura non paura !

    Kažem; napisano je samo stvar trenutka. Život je nešto drugo.

    Modrinaneba,
    Molim, molim. Dođem ja, ali ne ostavim komentar, a tebalo bi.

    Regina,

    Vrijedno razmišljanja, ali danas su načini življenja na neki način brži i kompliciraniji.
    Jedan moj prijatelj- vrlo komplicirane naravi, njegovao je svoju mamu. Razgovarali smo i radili u dnevnom boravku. Čuli su se mamini u uzdasi. Zvala bi ga: za vodu ili već nešto. Bio je strpljiv. Došla bih joj se javiti. Rekla bi: Žao mi je što ga mučim. Osjećam se loše zbog toga. On bi je umirivao. Meni je rekao da to rado radi, ali on je bio.., još je- malo alkoholičar, povremeni- pjesnik, osjetljivko.
    Malo iz prošlog stoljeća i to je išlo.

    NF,
    Treba živjeti, ali eto ja još koji put i razmišljam.

    avatar

    17.01.2017. (10:46)    -   -   -   -  

  • nema garancije

    Puno ovisi o tomu u kakvoj su poziciji djeca, a s druge strane, onaj
    osjećaj da smo djeca dok imamo roditelje ne opravdava mučenje.
    Imam među svojim poznanicima ljude već u godinama, s djecom
    i unučadi, još rade, a roditelji nepokretni. Kakve dileme njih muče...,
    preteško je donijeti odluku. Moji roditelji su dugo živjeli (ako se to
    može reći za roditelje), nisu bili nepokretni ni dementni, to je već
    sretnija situacija, no, trebali su brigu i pažnju svih članova. Najteže
    je bilo onima koji su s njima bili 24 sata. Možda je osjećaj lakši, eto,
    moji roditelji nisu bili u domu, iako dobro znamo da je to teško.
    Kad bih ja sada morala brinuti o živućoj osobi ne znam koliko bih
    uspjela, s obzirom na zdravstveno stanje. Na kraju, odluku treba
    donijeti a moja će biti dom:))

    avatar

    17.01.2017. (11:06)    -   -   -   -  

  • Regina

    Svjesna sam da moje razmišljanje o ovome možda zvuči staromodno. No, ne bih ga iznela da nisam svjesna da to nije tako lako i da ne postoji težina u tome. A opet, eto, meni se čini da tako treba biti. Naravno, najbolje bi bilo da starost bude lijepa, mirna i da samo jednom dođe kraj.
    Isto tako ne osuđujem ni druge opcije, ali eto svoje roditelje (koji su hvala bogu još zdravi vitalni) ne mogu zamisliti u nekom staračkom domu jednoga dana.

    avatar

    17.01.2017. (13:13)    -   -   -   -  

  • Sonia

    Your work surprised me a lot because it's been a long time since I found this wonderful sharing.

    voyance Email

    avatar

    17.01.2017. (15:05)    -   -   -   -  

  • gali

    meni je ovo upalo ono "na prvi balun " kako mi rečemo;

    ...Ali, onaj miris nemoći i starosti... u svakom slučaju treba odabrati: mučiti djeci ili..?

    decidirano i jasno draga odmak kažem ; NE!
    ne samo djecu, nego bilo koga , poznatoga ili nepoznatoga, moj osobni stav je NE!.dugo bi mi bilo objašnjavati ti sada zašto sam tako žestoko protiv toga , al da skratim malo, zašto se sada opterećuješ ovako teškom temom kada dobro znaš koliko je krhka svaka vizija naše budućnosti, znam da znaš isto tako kao i onu da ništa nije onako kako se na prvu čini, ok , koliko sam shvatila odabrala si Zentu, nije loš odabir, ali iskreno ti govorim da sam protiv svih domova takve vrste, nije to "dom onaj po mom" pa taman perina od pol metra i prokisli krov, u domu svom ,onom po mom, ima da zadnji udah ,il izdah predam korijenju svom, e sad ovo ti piše biće koje je torpednom brzinom ostalo siroče od malena najranije , od kad pamti za sebe plovi ovin sviton kojekuda i svukuda, svašta vidi i lipoga i ružnoga i jednostavno dišeeee, kad se ne bude moglo kretat presudit će samoj sebi, lipo tiho i u šesno, slobodno briši ovi moj opserv ako ti je brutalno iskren ili pretežak, kako god ,rijetko o ovoj temi razgovaran, gotovo da uopće nit ne razgovaram,ali eto ,ti si me potaknula svojim tragom u mom špiljcu i eto, ogoljeno ,duboko iskreno govorim isključivo u svoje osobno ime i ničije drugo vezano za ovu temu.eto.

    avatar

    17.01.2017. (17:14)    -   -   -   -  

  • Demetra

    Ja bih samo rekla; sve je to Život, a to bi bilo dosta. Pozdrav ostavljam.

    avatar

    18.01.2017. (10:23)    -   -   -   -  

  • modrinaneba

    Puno Ti Hvala...Pozdravljam!

    avatar

    18.01.2017. (15:28)    -   -   -   -  

  • gustirna

    Malo sam se odvikla od blogerskih razgovora, pa cu samo reci da mirovina ne mora biti i mirovanje. A vjerujem da tebi to i nije.
    Tvoja prica o teti je prica jednog ispunjenog zivota zene koja je znala zivjeti, a demencija dodje bez poziva i zavlada. Tvojoj rodici zrlim da prevlada usamljenost.
    P.s. Za mene ne brini, nikad nisam i necu biti Pale, iako postoje trenuci, al to su samo trenuci koje jos uspijevam prevladati

    avatar

    19.01.2017. (10:33)    -   -   -   -  

  • Pogled izvana

    Meni samo nije jasno što ti stalno sebe guraš u neku veliku starost. "Starački ovo, starački ono ... ". Hajde molim te, starost i prava slabost će doći (jedini način da ju se izbjegne jest da umreš mlad, a to se ni tebi ni meni nije dogodilo) i bez da ju zoveš, a dotle - živi, djeluj, veseli se kad god možeš.

    avatar

    20.01.2017. (00:01)    -   -   -   -  

učitavam...